Tko je od nas dvoje zarobljen

I sa koje je strane sloboda?

Ja, bez odraza na asfaltu života

Tek s pokojom riječju bez akcenta

Bez kišnih kapi kao dokaza

Na još glatkim obrazima

Isprekidano dišem

I isprekidano sanjam

Isprekidanim danima koračam

Iščekujući svrhu pred vrhovima cipela

S druge strane žicom omeđenog danas

Ljuljaju se oblaci bezgraničnih snova

Iz korijena izraslo stablo uspomena

Pod prstima šapuće mokro lišće 

Isprekidanih odraza 

U isprekidanim lokvama

Isprekidano postavljena pitanja

Iščekujući odgovore sa zebnjom leptira

Tko je od nas dvoje zarobljen

I sa koje je strane sloboda?

©Maja Vidaković

 Jebeni svijete

gluho je doba noći

gluhe su se zvijezde

prosule po zemlji

bose noge obojale su travu

krvavim tragom muke po sudbini

Jebeni svijete

nijeme su usne

nijemi su se valovi

razbili o obalu tuge

niz zapešća klizi ljepljiva masa

pogreška na pogrešku

Jebeni svijete

vrištim bez glasa

vrištim na sebe neizgovorenim uvredama

režem meso, ne želim da na me podsjeća

razbacujem svoje tkivo

dolinom nepraštanja

(...tako sam jebeno umorna...)

©Maja Vidaković

Pitam se, uvijek se nanovo pitam

Sebe pitam ili Boga pitam

( pitaj Boga koga pitam )

Ispod ovog našeg neba

Ispod oblaka naših kiša

Čije ime s čežnjom dišeš

I ima li mene u mislima tvojim?

Možda me stišću godine

Plime i oseke vremena

Mjesečeve mjene prohujale u času

Sve sam starija i sve mi se više žuri

Rukama grabim ti poljupce 

Sve sam gladnija

I sve više glasnija u molitvama svojim

Na peronu želje ispraćam oblake ka tebi

Ma ja mislim da ti pojma nemaš o toj želji

Sebe pitam ili Boga pitam 

( pitaj Boga koga pitam )

Gore li ti dlanovi za leđima mojim

Pulsiraš li u ritmu sjećanja

I okrzneš li me sobom bar ponekad u mislima?

Maja Vidaković 

 Mračnim hodnicima mašte

prelijevaju se čežnje tijela

tvoji prsti kralješcima prebiru

kao tipkama glasovira

Zadimljeni separei strasti

poljupce vlažne utiskuju za vječnost

drhtave sjene stolom prelivene

zaboravljam obećanja

javu

i ime

Poput violine ječi želja

dotakni treperave strune

utaži glad

usahlu utrobu ispuni sobom

Miris mošusa obavija udove

tvoje usne klize bedrima

na zemljovidu izbrisanom pustinjom

krv gori

kaktusi cvjetaju

i oaze rađaju oaze

Znojem oslikana koža 

utisnut biljeg u dubini pulsirajućeg mesa

vraćam ti uzdah ustima svojim

tvojim posjedovanjem oživljena 

 

( samo bih željela reći )

Lica su vam prazna
Osmijesi se ne vesele
I suze su vam suhe
Svi zagrljaji su zahladili
I ja ne nalazim čovjeka u ovoj masi

U očima vašim ne nazirem sjaj
Znatiželja je uvenula u znojnim rukama
I uši vam ne čuju molitvu siromaha
Džepovi prepuni beskorisna bogatstva
I gomile kostiju na dnu bunara pohlepe

( pssst... šapuću moje usne
ta ni ja čovjek nisam bila )

I to što pišete ne čini pisce
I to što pjevate ne čini poete
Na gnjiloj hrpi laskavih laži
Radioaktivnoj masi zamire cerek
I ja, nečovjek, na stratištu ljudskosti

©Maja Vidaković

Lovim riječi kao krijesnice u noći
lovim izraze i lovim fraze
trčim za pjesmom bez tuge
rime bez krvavih tragova tražim
stih ( ma samo jedan stih! )
bezbrižnim smijehom prošaran

Lovim ljude bez lica
lovim sućut i lovim ljudskost
svijećom po svijetu čovjeka tražim
u plastu sijena iglu shvaćanja
ruku ( ma samo jednu ruku! )
iznad bijesnih valova straha

Lovim samu sebe u razbijenom zrcalu
lovim oči i lovim dah
kroz komadiće stakla život tražim
u hodniku snova stvarnosti zrno 
nadu ( ma samo jednu nadu! )
u buduće zore bez suza

Umrla sam

Iako jesen još nije došla 

mene već prekriva suho lišće 

Ležim na trulim jabukama

zrnju kukuruza 

zgnječenim klipovima

I... ne osjećam ništa 

( valjda zato što sam mrtva ) 

Sjećam se posljednjeg punog mjeseca

mraka mojih strahova 

i utješne zrake te noćne lampe

Sjećam se posljednje molitve 

ostavljene na oltaru župne crkve 

ili pod nogama jednog od kipova 

Sjećam se traga od pudera na obrazima

raskvašenog ruža na mojim usnama

suza što su tekle sve niže i niže

Sada nema ni mjeseca

ni molitvi

ni suza 

( ali sada sam mrtva ) 

Pod poplavjelom, ukočenom kožom

nižem uspomene na traku dobrih namjera

traku potrganu od svih mojih htijenja

i ogrlica 

i narukvica 

i tijara nekog voljenog kraljevstva

mahnito dlanovima bisere skupljam

...uzalud...

sada sam mrtva

 Zagrli me jutros

ispod palog neba svačijih oluja

položi me na mahovinu raskvašenu

suzama mojim

kao na odar tuđih nesreća

u tugu odjevenu

za svadbeni kalež njihove žuči

Zagrli me rukama

Zagrli me riječima

Zagrli me dahom prisutnosti svoje

I sluhom me svojim zagrli

da znam da čuješ tišinu iza nepomičnih usana

Zagrli me dok spavam

dok zgrčenim prstima grabim plahte

držeći se znojem natopljene tkanine

da ne potonem

Ne želim se buditi

previše je krikova u ljudima... 

I oči su mi umorne

Zagrli ne rukama

Zagrli me riječima

Zagrli me samo sjenom do moje položenom 

I tišinom me svojom zagrli

da znam da ćutiš život iza zatvorenih kapaka

( posvećeno)

Maja Vidaković ©

 📸 Dado Nekić

RAZBIJENA PJESMA

Razbijena sjena u odaji razbijenih zrcala

ispunjenom razbijenim licima

prelivenih po mozaiku razbijenih života

miris baruta na razbijenim desnicama

Bijaše i smijeh

i aplauz

i klicanje

razbijena jeka neizgovorenih kletvi

Misao razbijena ulovljena u snovolovku

greškom poderanu iznad razbijenih umova

jezici izbrazdani očajničkim lažima

razbiše posljednju nadu siročadi

Bijaše i prijezir

i gnušanje

i himba

razbijena floskula harmonije

Umivaonici začepljeni bljuvotinom mržnje

prvorođenac utopljen plodnom vodom krivnje

razbijenim životima plutaju maske

razbijena žrtva sumanutih osveta

( fotka Pačić ružni )