"Nije ovaj svijet za mene." - rekla je, više u svojim mislima, nego na glas, po tko zna koji put. Gledala je svoj odraz u ogledalu i pitala se, po tko zna koji put: "Što nije u redu s tobom?" Pogledom je prelazila preko svoga lica i bijesno ponavljala:

"Što, do bijesa, nije u redu s tobom?"

Osjećala je bol intenzivnije od bilo koje osobe koju je upoznala u svom životu. Onu bol unutra. Bol koja je parala nutrinu.

Ma, nije ona bila neka cmoljavica i plačipi**a. Ali često je plakala.

"Zašto toliko često plačeš?" - pitala je samu sebe, gledajući se u to ogledalo.

"Zato što me boli tako jako da imam osjećaj da će me suze ugušiti iznutra ako ih ne pustim van. Zato što imam osjećaj da mi utroba gori i peče me do te mjere da moram plakati. Zato što mi glava pulsira od boli i suze su jedini odgovor. Zato što ne razumijem zlo koje je čovjek u stanju nanijeti čovjeku, a iz istog smo gnijezda potekli. Zato što mi uši krvare od uvreda, kleveta i pokvarenosti unutar samog legla. Zato što čujem otrov na jezicima koji pada na moju dušu poput soli na otvorene, zjapeće rane. Peku me suze na obrazima, da, ali one izgube na snazi kad dođu u dodir sa zrakom. Najopasnije su suze koje ostanu unutra."

Poslana je u tamna i hladna okruženja. U samo središte močvare. Među pripadnike iste vrste, ali bez truna emocije. Oni su ju ismijavali jer ih je voljela. Što ih je više voljela, to su se oni više rugali. To su ju više pljuvali. To su ju više vrijeđali. A ona je zapela baš za njih. Tvrdoglavo i uporno. 

Demoni koji obitavahu u njihovim grudima hranili su se njezinim osjećajima. Svaki put kada bi se nasmiješila, iz pojedinog pripadnika njezine vrste poput dima iskobeljai bi se demon i strašnim urlikom progutao bi osmijeh. Drugi bi se, pak, nakalemio na njezine suze žedno ih ispijajući. Treći bi uživao u njenom ( besmislenom ) osjećaju krivnje. Glodao bi ga kao da glođe kokošju nogicu. Svaki demon je iz nje dobivao hranu za svoj opstanak.

U njoj je, pak, bilo nepresušno vrelo osjećaja. 

I uvijek je bivala stavljena među pripadnike svoje vrste koji nisu osjećali apsolutno ništa. 

Ni krivnju, ni sram, ni strah, ni bol. Ni ljubav. 

Ništa.

Počela se pitati je li nepresušno vrelo u njoj namijenjeno demonima u njima s namjerom da ih preobrazi u anđele ili je njezina iskrivljena percepcija kojom su je dojili nju samu dovela do toga da uvijek nanovo bira iste demone?