Duboka je tama
Rasparano biće usred sitnih čestica mulja
Na dnu jezera ne čuje se jecaj
Suze lebde sa kapima vode
Neizgovorene riječi među lopočima plove
Utopljen otkucaj jednog srca
Prekriven valovima mraka
Ne diše
Ne trepće
Prsti grčevito pijesak stežu
Prolila se tuga
Nepreglednim jezerom samoće
Bol kao uteg, kao posljednji pozdrav
Bez iole želje za Mjesečevom zrakom
...pusti ju da spava...
prstima prođi mi niz kralježnicu
upoznaj disanje kojim tijelo treperi
oćuti ime moje na svojim usnama
kako ti leže slogovi neistraženih abeceda?
nisam ja niti jedno slovo koje zazivaš
nema me u postelji tvojih priviđenja
poput pijeska sipim niz žudnju od stakla
na dlanovima ostavljam ti samo sjećanje
prstima prođi mi kroz kosu
raspleti pletenice svih izdaja
kroz vlasi razočaranja provuci češalj utjehe
kako mirišu uspomene mojih obećanja?
ma, nisam ja zaspala u tvojim snovima
nema me u kreaciji tvojih ideala
poput vatre divljam prazninom naših sjedinjenja
na jastuku ostavljam dim vlastitog postojanja
Maja Vidaković
koračam makadamom
šljunak krcka pod stopalima
ne
to je samo u mojoj glavi
bosa sam
oduvijek sam bosa
rođena sam bosa
nepripremljena
ne osjećam ih više
zadebljala je koža od ranjenih slojeva
u miru sam s kamenjem
granjem
zmijama otrovnicama
u bespućima mojih lutanja
više vjerujem
otpadnicima
ponekad zapnem za slomljeno stablo
valjda previsoko držim glavu
ne iz nadmenosti
već iz srama
omotana prljavštinom ispod noktiju
prašinom iskustva obeščašćena
srce muklo udara
bojim se
bojim se prstiju
dlanova širom otvorenih
šaka mučno zgrčenih
usana bijesno stisnutih
bojim se
noževa naoštrenih
kralježnicom nepokornom
poredanih
bojim se očiju
upoznavanja ljudske naravi
spoznavanja bijede u nagonima
razočaranja čovjekovim lažima
bojim se davanja...
pa uzimanja
nade se svoje bojim
više nego umiranja
Zaboravila sam okus poljupca
Miris mošusa ispod ramena
Napete mišiće usred vrtloga
Znojne dlanove preko kukova
Vrelinu daha na ušnim resicama
Dodir jagodica mekanih prstiju
I...ime sam svoje zaboravila
Pamtim još samo slova
Otvornike nezapisanih uspomena
Bez zareza
U nizu nabrajanja
Lista pustih uvjeravanja
Galama i buka
Samoobmanjivanja
Poljubi me...
okusom me usana svojih
rastopi u trenutak vječnosti
rastvori me cjelovom u morsku pjenu
bijelim me velom zaodjeni
rasprši me u milijarde kapi
razlomi me zrakom
odnesi me jugom
u njedra me svoja, kraj srca
pospremi...
Žeđam, na koljenima, žeđam...
Udahni mi dah
pretvori me iz praha
ponovno u prah
O stijenu me svojih dodira razbij
i utopij ovu suludu čežnju
nakovanj od tonu pregaženih obećanja
veži oko moga vrata...
Pusti me da tonem
samu sebe grleć'
Kroz valove provuci moju želju
ušutkanim krikom pomiluj oblutak
zapljusni nebo dodirima
...posljednji poljubac na obali počiva...
📸 Zdenka Sojat
