U prazninu platna
slova bacam
Bijeli oblak s kojeg cure
crne mrlje interpunkcijskih znaka
Niz štafelaj prelijevaju se riječi
Lokva vrišti usred ateljea
moje samoće
Slikam autoportret svoje nutrine
na uvid svakoj silueti
što po marginama društva balansira
U čaši ljudskog dostojanstva
ljulja se otrov zaborava
otrov empatije
otrov ljudskosti
Na pahuljast papir
rečenice prosipam
Vokali krvare usred gluhoće suosjećanja
Zarez i točka i uskličnik
ubijeni pred zavezanim očima čovječnosti
Dušu slikam stihovima
i ugušenim krikovima...
Nema komentara:
Objavi komentar