AUTOPORTRET DUŠE

U prazninu platna

slova bacam 

Bijeli oblak s kojeg cure

crne mrlje interpunkcijskih znaka

Niz štafelaj prelijevaju se riječi

Lokva vrišti usred ateljea

moje samoće

Slikam autoportret svoje nutrine

na uvid svakoj silueti

što po marginama društva balansira

U čaši ljudskog dostojanstva

ljulja se otrov zaborava

otrov empatije

otrov ljudskosti

Na pahuljast papir

rečenice prosipam

Vokali krvare usred gluhoće suosjećanja 

Zarez i točka i uskličnik

ubijeni pred zavezanim očima čovječnosti

Dušu slikam stihovima

i ugušenim krikovima...

Sjediš s lijeve strane zajedničke postelje i pališ cigaretu iz koje ispadaju mrvice duhana na pod, između tvojih nogu. Taj osjećaj praznine dok u mraku gleda u tvoja leđa nije za nju ništa novo, trebala se već naviknuti na tu tupu bok od koje joj se, ipak, još uvijek okreće želudac. Nasmije se u sebi. Samo ju kojih 50 eura dijeli od uloge kurve. Ovako se tješi da je ipak "supruga"; ima status, prezime, dostojanstvo.

Kakva laž... 

Sluša tvoje uzdahe dok uzimaš dim cigarete i onda teško ispuhuješ iako znaš da mrzi kad pušiš u sobi. Mrzila je. Dok ste dijelili spavaću sobu. Sada je sretna kad u njoj proboraviš 20 minuta mjesečno pa šuti. Šuti jer zadržava sjećanje dok rukom gladi mokre plahte ispod sebe. Sada već hlade njeno nago tijelo i ona se otkotrlja bliže tebi, privuče ti se uz pogrbljena leđa. Momentalno se ukočiš, nelagodno ti je. Ona se miče od tebe, oblači majicu i traži gaćice. Sve je u redu.

Kakva laž... 

Od svih karata koje su popadale s kule vaših laži, samo se karta sexa održala. Nagon. Žudnja. Glad. Niste vi ništa bolji od životinja. Samo se one pare radi reprodukcije. A ti i ona radi potrebe. Tvoje potrebe za olakšanjem. Njene potrebe za ljubavlju. Ili je obrnuto? I ta poza koju forsiraš godinama, ona u kojoj nemaš kontakt s njenim očima... Boli ju želudac od pristajanja na poniženje. Zagrli li te osjetiti ćeš kao da te zatvorila u kavez. Ni ne pokušava više. Tijelo joj se rasulo od odbijanja u milijun čestica prašine. Sumnja u vlastito postojanje dok žar cigarete obasjava prazninu u tvom pogledu. Nema nje u tvojim zjenicama. Nema nje u tvojoj postelji. Nema nje u tebi. 

I ona više ne vjeruje u laž... 

 A što kad me više ne bude?

Hoćeš li stajati u redu

onkraj bijelog lijesa

Suzama ispirati moje grijehe

da se svojih ne spominješ

Govoriti lijepe riječi kao da se

Bogu samom ulizuješ

Sjećati se "grandiozne" djela mojih

Veličajući laži

Stvarajući sliku u slici

obmane teatra

Donositi cvijeće što trune i strune

Vijence koje vjetar čupa i očerupa

I crvene svijeće što siroti grobar skuplja...

...skuplja za u smeće kraj posljednje rake

Radije i mene u to smeće baci!

Pepeo mi prospi pokraj prve bijede

Položi praznu urnu kraj prosjakovih nogu

Nek' šuplje ljušture dijele sažaljenje 

Ne plači! 

Ne nariči! 

Ne kukaj! 

I...ne laži!

Tko ti jučer bješe 

Nitko

Danas ti također šapuće 

Nitko 

Sutra tišina viče

Nitko...

BURA

 Pomiluj me refulima

K'o vršcima prstiju po leđima

Neka se probude srsi

Neka se zapali vatra duboko u utrobi

I neka gori preko valova strasti

Dok dišeš mi u uho

Niz vrat cijede se uspomene

Preko grudi kaplju naši snovi

Bujice naslade u zvuku tvojega šapta

Probudi davno uspavan uzdah

Zaodjeni me sobom

Do neslućenih visina povedi moje biće

I pusti me da pustim

I čovjeka i psa i beton i strah

Sjedinjena s tobom do onoga zauvijek