Zapeh u paukovoj mreži iskrivljenih procjena

U strahu od budućnosti

pokleknuh pred neumoljivom prošlosti

S kamenom gromadom svojih demona

poput Sizifa na vrh uspjeha pokušavah

i uvijek nanovo

i nanovo

ispočetka samu sebe kotrljah niz padinu nehotičnih pogrešaka

Ma kasno je sad za skupljati mlijeko

proliveno iz namjerno prevrnutih boca

i kasno je vikati za onom babom i njezinim užeglim kolačima

i kasno je Mirko na Kosovo stigao...

Kasno za sve narodne poslovice

kasno za sve moderne self-help autosugestije

kasno za sve utjehe ovoga svijeta koje lažu

da ima vremena

Zapeh u starome mlinu što samo moje grijehe okreće i u pepeo pokore mrvi

Kroz vodu iskah zraka

U zraku iskah mahovinu

U mahovini iskah rosu

Pa sakrivah svoje suze

I uvijek nanovo

i nanovo

ispočetka samu sebe vrtih vodenicom

dobrih namjera

...kojima je put do pakla popločan...

 Niske bisera umrljane smogom sebičnosti

Dužinom meridijana plutaju plastične vrećice nemara

Nebom plove baloni ispunjeni helijem poruge

Poznanstva sklopljena preko interneta

Gola tijela odbačena na deponij utaženih nagona

umrljana tjelesnim izlučevinama bez iole ljudskosti na usnama

Paralelama teku vodopadi suza nepoimanja vlastitog "ja"

Rukom pod ruku ega izmjenjuju mjesta na šetnici prestiža

Pluća Zemlje zahvaćena metastazama pohlepe

Na zgarištima empatije otrovni plinovi genocida

bez ičije odgovornosti i suda

Prosjak što na žegi umire u naručju svog psa

ispod blještavog izloga prepuna Swarowski kristala 

Prezriv pogled gađenja bačen poput šamara

Ukočene nosnice pred oporim vonjem amonijaka

Kraj civilizacije poput plimnog vala masovnih suicida

...lokva urina preko pločnika...

 Od prvog pogleda na dolinu suza

Preko jecaja što ga jeka samoće raznosi tminom 

Dojenče glasno na prsima majke

kolostrum osvete preko ustašca prelijeva

Žena zadojena gorčinom kvarnosti

dlanova krvavih pred izvorom istine

I znadoh odvajkada da je zvijer!

Zvijer ulovljena u klopku svojih htijenja

odbačena, silovana, bičevana

Umjesto da cvili oderana

( kao nekad )

Napada i grize

ruke, usne, dah...i zrak

Urlik gnjeva iz grotla nikad ugaslih vulkana

( bojim ih se, oduvijek...) 

Lave sumpornog otrova gutaju čovječnost

ostavljajuć za sobom samo Tišinu

Šuti, Tišino!

Usred kotline razliježu se neizgovorene tajne

i borba laži i opravdanja

( i ona se boji... )

Brnjica zadržava salve kletvi

uši krvare pred slogovima iz dubine Hada

Naslage na kapcima, brvna u šarenicama

...umorilo me traženje čovjeka...

Nije to, zapravo, ona

...ali nisam više niti ja...

📸 Ljiljana LiLa

DOBROVOLJNA ŽRTVA

 

Ponekad je pogledaj
Vidi ju bez mrene predrasuda
Ispod vječito namrgođenih obrva
otvori svoje oči njezinim bojama
spektru priča iz neispričanih noći
Odloži šešir na toaletni stolić dostojanstva
Jednom, čovječe, izuj cipele
pred odajama njenih tajni
I poslušaj otkucaje sata
vrijeme koje nemilosrdno uzima
ono što nikada nisi mogao voljeti
Kroz lanenu tkaninu isprike
nazireš surovost istine
Prozire se svaka tvoja tajna
i ona ti priča o njima bez ruža na usnama
Koliko si uspomena propustio stvoriti
toliko oprosta klizi njezinim obrazima
opravdanja za tvoju grubost
spuštene vjeđe pred tvojim sljepilom
ugušen krik potrebe za čovjekom
"Udahni mi dah da oživim!"
Pogledaj krhotine svojega dlijeta
razasuti otpaci što se i dalje grče
agonijom vlastite nevjerice
po asfaltu svih izmišljenih cesta
čekajući samo tvoja stopala

Izuj se, čovječe, pred odajama njenih tajni
iz poštovanja prema njenom predanju
Barem jednom odloži šešir
na toaletni stolić njenog dostojanstva
iz obzira prema njenoj dobrovoljnoj žrtvi
...i nikad izmoljenoj ljubavi...

📸 Ljiljana LiLa

NE ŽELIM BITI TVOJA ŽENA

 

Ljubim te ispod nebeskog svoda
Onako, znaš, kao da ne znam
Ja zapravo ne želim biti tvoja
Ne želim više biti ničija žena
Samo te volim ljubiti
U tim sekundama koje prolaze prebrzo
igrati ulogu tvoje žene

Naporno mi je to pripadanje, zaista
Ali dok prstima otkopčavam tvoju košulju
zadržavam dah jagodicama osluškujući
tvoje bilo...
I ulazim pod tvoju kožu
šećem gorućim venama što iščekuju
plutam kratkim uzdasima slogova mog imena

Umijem ja dlanovima dotaknuti onoga tebe
I drhtiš dok zvijezde po nama padaju
u travi mi smo rosa
prenesena pjesma cvrčaka
miris zrelih bresaka na mojim usnama
otvorena čežnja poput cvijeta lotosa
Tvoja sam...samo ti ne želim biti žena...

Očima koje u mraku traže skrovište u mojima
Vlažni poljupci grozničave gladi
U drhtaju tijela vjetrom milovana
Šljivikom raspuknutih obećanja
Žedan sokova strasti lako razum gubiš
Možda me nećeš željeti sutra...
I...ja stvarno ne želim biti tvoja žena...

Sjene pognutih glava

pogleda uprta u vrhove svojih tenisica

lakomni na sjajna obećanja

nijemi na nepravdu

slijepi na izdaju 

koračaju cestom smrti vlastitih morala

...na putu u pakao...

Pitat će ih poglavar ovoga svijeta

A zašto si mi dušu dao?

Za čast

za slavu

za poštovanje

za beskrajan red straha

...pred tobom drhtaše i seljaci i učenjaci...

Ruke u džepu prvog do tebe

u crkvenoj klupi

pružaš mir, otimaš ljudskost

Vonjaš na licemjerje

na izdaju

na silu bez pokrića

...usne mole, srce trune...

Sjene plutaju podzemnim svjetovima

Sumrak ljudskosti kroz rezignaciju

u tišini gledasmo marginalizaciju

prešutno podržavasmo krađu dječjih ideala

na rub očaja otkotrljasmo snove

opravdavši čak i Galileove tužitelje

...put za dolje od blata je samopravičnosti...

...okretanja glave... 

...i šutnje...

📸 Zlatko Lino Fresl

Laž u oku pronatrača

Laž u ustima djeteta

Laž kroz zagrljaj prijatelja

Laž u dahu ljubavnika 

Laž pred vratima supružnika

Laž u nalivperu profesora 

Laž u palici dirigenta 

Laž kroz iglu kostimografa

Laž u performansu glumaca

Laž pred krvlju žrtvenog jaganjca

Laž u kreditima banaka

Laž u egotripovima kompleksaša

Laž kroz rječita opravdavanja

Laž u okrivljavanju nevinih žrtava

Laž pred smijehom oslobođenih lopova

Laž u oborenim pogledima

Laž u sramu kukavica

Laž kroz izdaje rukovanja

Laž u špijunki zaključanih vrata

Laž pred nogama bezvrijednih oprosta