"... Taman je eksperimentirala s heroinom kada joj je umrla baka.

Baka koja joj je bila polu-mama.

Njena biološka majka nije znala da joj kćer živi u drugoj državi i da stoji opasno na rubu da postane ovisnica o" dopu" ( heroinu ) .

Jer "dop" je bio dobar. Hebote, "dop" je predstavljao zaborav od toga da ti majka ne zna gdje živiš. Ni jesi li živa.

"Dop" je predstavljao vrata u Zemlju čudesa gdje je vladao mir. I ljubav. I sve ono o čemu normalni ljudi pišu.

Kao na današnji dan, na primjer. Koji bi ona najradije čestitala svojoj pokojnoj baki. Ali hebiga, baka je umrla. Prije puno, puno godina. A njena biološka majka nije ni živjela, a isto je umrla.

Komplicirano...

No da, heroin je ubijao i bol. Sušio je suze. Kada je baka umrla, ona nije plakala. Ušmrkala je 2 lajne "dopa" i otputovala u Hrvatsku, na sprovod.

Stajala je kraj otvorenog lijesa i držala je mrtvu baku za ruku. Nije mislila da će biti tako lako držati mrtvaca za hladnu ruku. To i nije bio običan mrtvac.

To je bila njena polu-mama.

I ona ju je ostavila.

Onda su se pojavile i suze. Padala je sitna, ledena kiša i ljudi su mislili da joj je šminka razmazana od kapi koje su im močile kišobrane koji ona nije imala. Ali, plakala je.

Konačno.

Jedina osoba koju je mogla zamisliti kao majku je umrla.

A ostala je ona koja nikada nije ni živjela.

I "dop"... "

( isječak iz jedne glave, svaka sličnost sa stvarnim osobama ne postoji )