Kiša je padala kada si, pogleda uprta u ništa

pokraj mene prošla ne zaustavivši ni dah

ni ne trepnuvši ukočena pogleda

skoro kao da prolaziš pokraj kolonije gubavaca

na rubu propasti

u lokvi gnoja nepostojanja

I kiša je prala gađenje s tvoga lica

koje nisam mjesecima niti vidjela

niti me u sjećanju zadržala prastara emocija

kroz tunele proživljenih strahova

pronašla sam dušu na mrtvačkom odru

tvojih prijezira

Krupne kapi, o hvala Bogu na njima!

izmiješale sol i šećer na mojim obrazima

pogrbljena pozdravljah tvoja leđa mršava

kosti na kojima mesa više i nema

gorčina te je pojela!

otrov kojim mene ti si otrovala

Ne osjetih ništa ( i to je ono najtužnije... )

Dva duha, nekoć živa, 

ali uvijek jedan drugom nepoznata... 

📸 Zlatko Lino Fresl