Kiša je padala kada si, pogleda uprta u ništa
pokraj mene prošla ne zaustavivši ni dah
ni ne trepnuvši ukočena pogleda
skoro kao da prolaziš pokraj kolonije gubavaca
na rubu propasti
u lokvi gnoja nepostojanja
I kiša je prala gađenje s tvoga lica
koje nisam mjesecima niti vidjela
niti me u sjećanju zadržala prastara emocija
kroz tunele proživljenih strahova
pronašla sam dušu na mrtvačkom odru
tvojih prijezira
Krupne kapi, o hvala Bogu na njima!
izmiješale sol i šećer na mojim obrazima
pogrbljena pozdravljah tvoja leđa mršava
kosti na kojima mesa više i nema
gorčina te je pojela!
otrov kojim mene ti si otrovala
Ne osjetih ništa ( i to je ono najtužnije... )
Dva duha, nekoć živa,
ali uvijek jedan drugom nepoznata...
📸 Zlatko Lino Fresl
Nema komentara:
Objavi komentar