preko srušenih mostova
spaljenih gradova
zgarišta prepuna lanaca, lokota
i okova
krvlju obeščašćena mladost
s krunicom oko vrata
prazan pogled u nebo
bez imalo nade i straha

bez dozvole abortirani zagrljaji
uvjetovana sloboda pristankom na gnoj
prekrivena zastavom
zemlja mlada diše
pored nagog tijela
crvene tratinčice rastu
jecaj majke koja na njoj kleči
suzama nova svitanja poji

i danas glasno viču bijeli križevi
zatomljen krik odjekuje dolinom patnje
vladari krvnici na giljotini pravde
...lijepa moja...
sjebali ti koncepciju
i pravo i pravda i pravaš
i ona stvar na p što viri iz svakog kontejnera
i pognuta glava nad njime

i oko vrata krunica što se njiše

 Jednog dana rodila se jedna slijepa žaba. Ta je žaba stalno bila ljuta. Nikada se nije smijala i bila je uvjerena da su svi oko nje ljuti. Kada su joj doktori žapci vratili vid, pogledala je u ogledalo i vidjela je samo svoj namrgođeni odraz. A sve druge žabe oko nje su bile nasmijane.

Dakle, kada vas ljudi krenu optuživati za neke nebuloze, pogledajte prvo te ljude i shvatiti ćete štošta o njima. Jer, optužuju vas upravo za ono što oni sami nose u sebi. 

Čovjek pun mržnje u drugima vidi mržnju. 

Čovjek pun laži misli da svi lažu i upire prstom u svakoga vičući: "Lažljivac!". 

Čovjek pun gorčine zagorčit će vam svaki osmijeh.

Kada vam kažu da vas vole, ali da ste vi krivi jer ne želite njihovu ljubav, budite sigurni da vas ne vole koliko je crno pod noktom. Samo žele pred drugima opravdati vlastitu nesposobnost da vas vole. 

Kada vam kažu da se s vama ne žele družiti jer ih previše podsjećate na nekoga tko ih je povrijedio, budite sigurni da ih podsjećate na istinu o sebi. 

Nije potrebno da se mijenjate da bi ugodili nekome tko vas ne želi u svome životu. Taj netko danas ne želi vas, sutra nekog drugog, ali zapravo, ne želi samoga sebe. Gnuša se sebe. Srami se sebe. Boji se.

Oprostite takvim ljudima.

Slijepi su.

Možda im Bog otvori oči.

A u međuvremenu - voli sliku svoju

 ISTINA

Susrećem čovjeka kraj zdenca mojih lutanja
Ne poznajem svjetlost u tim očima
Strane su usne osmijehom što me ispituju
Sudiš li mi?
Ruglo ja sam, znancima i neznancima...

Ne izgovaraju se riječi
Uši srca čuju neizgovorenu istinu
Oči srca vide dokaze zapisane u pijesku
Dinama oprosta kroz oaze milosrđa
Ti mi nudiš povratak u nebesku domovinu

Stranac ti si mojim traženjima
Istinu iskah mnogim rukovanjima
Usred teatra vlastitog besmisla
Izgubih pojam života
Ega rađanjima i umiranjima

Voda moja grijesima zagađena
U dodiru s usnama tvojim
Čišća je od najsvježijeg izvora
U zdencu mojih zabluda
Istinu tvoju vidim

Ne sudiš mi i ne tamničiš dušu moju
Verige mojih istina padaju na kamen izbi u kojima prebivam
Stoljećima samujem ljudima okružena, prodana
Nutrina izbrazdana izdaja ožiljcima
Suzama vrelim laži svoje zalijevam

Otkud ja, grijesima obilježena, da me gledaš kao biser
Slojeve krivih uvjerenja skidaš sa zidova najcrnjih dubina
Umataš me u povoje neiscrpne blagosti
Novorođenče ja sam
Oslobodila me tvoja Istina

 I ptić padne iz gnijezda 

slučajno

jebiga, dogodi se

I oteli krava kljasto tele

upucaj ga odmah

jebiga, ne treba ti

I djecu poklanjaše u novinama

kao kikiriki

jebiga, tko će to

Pa operi ruke nakon svojih odluka -

kao, nisi im`o izbora?

I blati predmet koji si razbio

uvaljaj u govna svojih objeda

povrati po srcu koje si porodio 

iscipelari, zgazi, zatri spomen imena

koje si nadjenuo!

Kao slučajno?

Sram te jede

pa ti jedeš meso svoje

i savjest trči za tvojom sjenom 

i ne gledaš više sebi u oči

ali tuđim ušima prodaješ sranja

ucjenjuješ

prijetiš

naklonost kupuješ vlastitim lažnim patetikama

I guta narod tvoju žuć

boji se narod otrova koji bljuješ

puši priče, lakše je tako

misliš da te vole?

Ali, samo im ruke drhte kada ih zovneš

za smrt svoju ubijaš žrtve 

za krv svoju proljevaš krv nevinu

za mržnju svoju kriviš siročad 

siročad utrobe svoje

I padne ptić iz gnijezda

i kljasto tele ugine od metka

i plod vrišti na stepenicama sirotišta

jebiga

deluzija je da nisi im`o izbora

 "... Taman je eksperimentirala s heroinom kada joj je umrla baka.

Baka koja joj je bila polu-mama.

Njena biološka majka nije znala da joj kćer živi u drugoj državi i da stoji opasno na rubu da postane ovisnica o" dopu" ( heroinu ) .

Jer "dop" je bio dobar. Hebote, "dop" je predstavljao zaborav od toga da ti majka ne zna gdje živiš. Ni jesi li živa.

"Dop" je predstavljao vrata u Zemlju čudesa gdje je vladao mir. I ljubav. I sve ono o čemu normalni ljudi pišu.

Kao na današnji dan, na primjer. Koji bi ona najradije čestitala svojoj pokojnoj baki. Ali hebiga, baka je umrla. Prije puno, puno godina. A njena biološka majka nije ni živjela, a isto je umrla.

Komplicirano...

No da, heroin je ubijao i bol. Sušio je suze. Kada je baka umrla, ona nije plakala. Ušmrkala je 2 lajne "dopa" i otputovala u Hrvatsku, na sprovod.

Stajala je kraj otvorenog lijesa i držala je mrtvu baku za ruku. Nije mislila da će biti tako lako držati mrtvaca za hladnu ruku. To i nije bio običan mrtvac.

To je bila njena polu-mama.

I ona ju je ostavila.

Onda su se pojavile i suze. Padala je sitna, ledena kiša i ljudi su mislili da joj je šminka razmazana od kapi koje su im močile kišobrane koji ona nije imala. Ali, plakala je.

Konačno.

Jedina osoba koju je mogla zamisliti kao majku je umrla.

A ostala je ona koja nikada nije ni živjela.

I "dop"... "

( isječak iz jedne glave, svaka sličnost sa stvarnim osobama ne postoji )

Kiša je padala kada si, pogleda uprta u ništa

pokraj mene prošla ne zaustavivši ni dah

ni ne trepnuvši ukočena pogleda

skoro kao da prolaziš pokraj kolonije gubavaca

na rubu propasti

u lokvi gnoja nepostojanja

I kiša je prala gađenje s tvoga lica

koje nisam mjesecima niti vidjela

niti me u sjećanju zadržala prastara emocija

kroz tunele proživljenih strahova

pronašla sam dušu na mrtvačkom odru

tvojih prijezira

Krupne kapi, o hvala Bogu na njima!

izmiješale sol i šećer na mojim obrazima

pogrbljena pozdravljah tvoja leđa mršava

kosti na kojima mesa više i nema

gorčina te je pojela!

otrov kojim mene ti si otrovala

Ne osjetih ništa ( i to je ono najtužnije... )

Dva duha, nekoć živa, 

ali uvijek jedan drugom nepoznata... 

📸 Zlatko Lino Fresl