Voda se nikada nije umirila
Valovi nošeni sjevernim vjetrovima
Led što sakriva mračnu dubinu
Izgubljeni ribari na koljenima
...zrake ne dopiru u beskonačnost tuge...
Šapat grana nije utihnuo
Milovane studenom rosom sagnute ive
Cjelivaju vode ne ogledajući sebe
Bez odraza postoje mrtve, a žive
...proljeće ne topi zamrznute uspomene...
Mjesec još nije ugasnuo
Sjene plutaju površinom tmine
Brodovi duhova bez glasa u jedrima
Na obalu nasukana plima tišine
...u samoći utvare goleme postaju
prestala sam čeznuti za rukama boli me kralježnica od nepostojećih srsi i vrat mi se pognuo pod sjećanjima nosim križ besmislenih emocija sama iskajuć` pokojeg Šimuna
prestala sam čeznuti za poljupcimaU kaljuži licemjerja
utopili ste čovjeka s istinom na usnama
otvorenih očiju umire pred slijepcima
krikom svjedoči kvarnost vaših jezika
U smrti ne jenjava sva trulež društva
legla gujina sa rumenilom na obrazima
bez iole suvislosti pod mekanim uvojcima
rupa bez samilosti zjapi u grudima
I mislite da je svaka duša budala vaša
da ne osjeti smrad iza redova zuba
da ne ćuti hladnoću dlanova
i raspadnuto meso mrtvih zagrljaja
U blatu kurvanjskih pogodbi
utopili ste zrno savjesti
za pijedestal od prašine samozavaravanja
u vječitoj utrci ulizivanja i - sranja...
"Nije ovaj svijet za mene." - rekla je, više u svojim mislima, nego na glas, po tko zna koji put. Gledala je svoj odraz u ogledalu i pitala se, po tko zna koji put: "Što nije u redu s tobom?" Pogledom je prelazila preko svoga lica i bijesno ponavljala:
"Što, do bijesa, nije u redu s tobom?"
Osjećala je bol intenzivnije od bilo koje osobe koju je upoznala u svom životu. Onu bol unutra. Bol koja je parala nutrinu.
Ma, nije ona bila neka cmoljavica i plačipi**a. Ali često je plakala.
"Zašto toliko često plačeš?" - pitala je samu sebe, gledajući se u to ogledalo.
"Zato što me boli tako jako da imam osjećaj da će me suze ugušiti iznutra ako ih ne pustim van. Zato što imam osjećaj da mi utroba gori i peče me do te mjere da moram plakati. Zato što mi glava pulsira od boli i suze su jedini odgovor. Zato što ne razumijem zlo koje je čovjek u stanju nanijeti čovjeku, a iz istog smo gnijezda potekli. Zato što mi uši krvare od uvreda, kleveta i pokvarenosti unutar samog legla. Zato što čujem otrov na jezicima koji pada na moju dušu poput soli na otvorene, zjapeće rane. Peku me suze na obrazima, da, ali one izgube na snazi kad dođu u dodir sa zrakom. Najopasnije su suze koje ostanu unutra."
Poslana je u tamna i hladna okruženja. U samo središte močvare. Među pripadnike iste vrste, ali bez truna emocije. Oni su ju ismijavali jer ih je voljela. Što ih je više voljela, to su se oni više rugali. To su ju više pljuvali. To su ju više vrijeđali. A ona je zapela baš za njih. Tvrdoglavo i uporno.
Demoni koji obitavahu u njihovim grudima hranili su se njezinim osjećajima. Svaki put kada bi se nasmiješila, iz pojedinog pripadnika njezine vrste poput dima iskobeljai bi se demon i strašnim urlikom progutao bi osmijeh. Drugi bi se, pak, nakalemio na njezine suze žedno ih ispijajući. Treći bi uživao u njenom ( besmislenom ) osjećaju krivnje. Glodao bi ga kao da glođe kokošju nogicu. Svaki demon je iz nje dobivao hranu za svoj opstanak.
U njoj je, pak, bilo nepresušno vrelo osjećaja.
I uvijek je bivala stavljena među pripadnike svoje vrste koji nisu osjećali apsolutno ništa.
Ni krivnju, ni sram, ni strah, ni bol. Ni ljubav.
Ništa.
Počela se pitati je li nepresušno vrelo u njoj namijenjeno demonima u njima s namjerom da ih preobrazi u anđele ili je njezina iskrivljena percepcija kojom su je dojili nju samu dovela do toga da uvijek nanovo bira iste demone?
Duboka je tama
Rasparano biće usred sitnih čestica mulja
Na dnu jezera ne čuje se jecaj
Suze lebde sa kapima vode
Neizgovorene riječi među lopočima plove
Utopljen otkucaj jednog srca
Prekriven valovima mraka
Ne diše
Ne trepće
Prsti grčevito pijesak stežu
Prolila se tuga
Nepreglednim jezerom samoće
Bol kao uteg, kao posljednji pozdrav
Bez iole želje za Mjesečevom zrakom
...pusti ju da spava...
prstima prođi mi niz kralježnicu
upoznaj disanje kojim tijelo treperi
oćuti ime moje na svojim usnama
kako ti leže slogovi neistraženih abeceda?
nisam ja niti jedno slovo koje zazivaš
nema me u postelji tvojih priviđenja
poput pijeska sipim niz žudnju od stakla
na dlanovima ostavljam ti samo sjećanje
prstima prođi mi kroz kosu
raspleti pletenice svih izdaja
kroz vlasi razočaranja provuci češalj utjehe
kako mirišu uspomene mojih obećanja?
ma, nisam ja zaspala u tvojim snovima
nema me u kreaciji tvojih ideala
poput vatre divljam prazninom naših sjedinjenja
na jastuku ostavljam dim vlastitog postojanja
Maja Vidaković
koračam makadamom
šljunak krcka pod stopalima
ne
to je samo u mojoj glavi
bosa sam
oduvijek sam bosa
rođena sam bosa
nepripremljena
ne osjećam ih više
zadebljala je koža od ranjenih slojeva
u miru sam s kamenjem
granjem
zmijama otrovnicama
u bespućima mojih lutanja
više vjerujem
otpadnicima
ponekad zapnem za slomljeno stablo
valjda previsoko držim glavu
ne iz nadmenosti
već iz srama
omotana prljavštinom ispod noktiju
prašinom iskustva obeščašćena
srce muklo udara
bojim se
bojim se prstiju
dlanova širom otvorenih
šaka mučno zgrčenih
usana bijesno stisnutih
bojim se
noževa naoštrenih
kralježnicom nepokornom
poredanih
bojim se očiju
upoznavanja ljudske naravi
spoznavanja bijede u nagonima
razočaranja čovjekovim lažima
bojim se davanja...
pa uzimanja
nade se svoje bojim
više nego umiranja
Zaboravila sam okus poljupca
Miris mošusa ispod ramena
Napete mišiće usred vrtloga
Znojne dlanove preko kukova
Vrelinu daha na ušnim resicama
Dodir jagodica mekanih prstiju
I...ime sam svoje zaboravila
Pamtim još samo slova
Otvornike nezapisanih uspomena
Bez zareza
U nizu nabrajanja
Lista pustih uvjeravanja
Galama i buka
Samoobmanjivanja
Poljubi me...
okusom me usana svojih
rastopi u trenutak vječnosti
rastvori me cjelovom u morsku pjenu
bijelim me velom zaodjeni
rasprši me u milijarde kapi
razlomi me zrakom
odnesi me jugom
u njedra me svoja, kraj srca
pospremi...
Žeđam, na koljenima, žeđam...
Udahni mi dah
pretvori me iz praha
ponovno u prah
O stijenu me svojih dodira razbij
i utopij ovu suludu čežnju
nakovanj od tonu pregaženih obećanja
veži oko moga vrata...
Pusti me da tonem
samu sebe grleć'
Kroz valove provuci moju želju
ušutkanim krikom pomiluj oblutak
zapljusni nebo dodirima
...posljednji poljubac na obali počiva...
📸 Zdenka Sojat
U prazninu platna
slova bacam
Bijeli oblak s kojeg cure
crne mrlje interpunkcijskih znaka
Niz štafelaj prelijevaju se riječi
Lokva vrišti usred ateljea
moje samoće
Slikam autoportret svoje nutrine
na uvid svakoj silueti
što po marginama društva balansira
U čaši ljudskog dostojanstva
ljulja se otrov zaborava
otrov empatije
otrov ljudskosti
Na pahuljast papir
rečenice prosipam
Vokali krvare usred gluhoće suosjećanja
Zarez i točka i uskličnik
ubijeni pred zavezanim očima čovječnosti
Dušu slikam stihovima
i ugušenim krikovima...
Sjediš s lijeve strane zajedničke postelje i pališ cigaretu iz koje ispadaju mrvice duhana na pod, između tvojih nogu. Taj osjećaj praznine dok u mraku gleda u tvoja leđa nije za nju ništa novo, trebala se već naviknuti na tu tupu bok od koje joj se, ipak, još uvijek okreće želudac. Nasmije se u sebi. Samo ju kojih 50 eura dijeli od uloge kurve. Ovako se tješi da je ipak "supruga"; ima status, prezime, dostojanstvo.
Kakva laž...
Sluša tvoje uzdahe dok uzimaš dim cigarete i onda teško ispuhuješ iako znaš da mrzi kad pušiš u sobi. Mrzila je. Dok ste dijelili spavaću sobu. Sada je sretna kad u njoj proboraviš 20 minuta mjesečno pa šuti. Šuti jer zadržava sjećanje dok rukom gladi mokre plahte ispod sebe. Sada već hlade njeno nago tijelo i ona se otkotrlja bliže tebi, privuče ti se uz pogrbljena leđa. Momentalno se ukočiš, nelagodno ti je. Ona se miče od tebe, oblači majicu i traži gaćice. Sve je u redu.
Kakva laž...
Od svih karata koje su popadale s kule vaših laži, samo se karta sexa održala. Nagon. Žudnja. Glad. Niste vi ništa bolji od životinja. Samo se one pare radi reprodukcije. A ti i ona radi potrebe. Tvoje potrebe za olakšanjem. Njene potrebe za ljubavlju. Ili je obrnuto? I ta poza koju forsiraš godinama, ona u kojoj nemaš kontakt s njenim očima... Boli ju želudac od pristajanja na poniženje. Zagrli li te osjetiti ćeš kao da te zatvorila u kavez. Ni ne pokušava više. Tijelo joj se rasulo od odbijanja u milijun čestica prašine. Sumnja u vlastito postojanje dok žar cigarete obasjava prazninu u tvom pogledu. Nema nje u tvojim zjenicama. Nema nje u tvojoj postelji. Nema nje u tebi.
I ona više ne vjeruje u laž...
A što kad me više ne bude?
Hoćeš li stajati u redu
onkraj bijelog lijesa
Suzama ispirati moje grijehe
da se svojih ne spominješ
Govoriti lijepe riječi kao da se
Bogu samom ulizuješ
Sjećati se "grandiozne" djela mojih
Veličajući laži
Stvarajući sliku u slici
obmane teatra
Donositi cvijeće što trune i strune
Vijence koje vjetar čupa i očerupa
I crvene svijeće što siroti grobar skuplja...
...skuplja za u smeće kraj posljednje rake
Radije i mene u to smeće baci!
Pepeo mi prospi pokraj prve bijede
Položi praznu urnu kraj prosjakovih nogu
Nek' šuplje ljušture dijele sažaljenje
Ne plači!
Ne nariči!
Ne kukaj!
I...ne laži!
Tko ti jučer bješe
Nitko
Danas ti također šapuće
Nitko
Sutra tišina viče
Nitko...
Pomiluj me refulima
K'o vršcima prstiju po leđima
Neka se probude srsi
Neka se zapali vatra duboko u utrobi
I neka gori preko valova strasti
Dok dišeš mi u uho
Niz vrat cijede se uspomene
Preko grudi kaplju naši snovi
Bujice naslade u zvuku tvojega šapta
Probudi davno uspavan uzdah
Zaodjeni me sobom
Do neslućenih visina povedi moje biće
I pusti me da pustim
I čovjeka i psa i beton i strah
Sjedinjena s tobom do onoga zauvijek
Zapeh u paukovoj mreži iskrivljenih procjena
U strahu od budućnosti
pokleknuh pred neumoljivom prošlosti
S kamenom gromadom svojih demona
poput Sizifa na vrh uspjeha pokušavah
i uvijek nanovo
i nanovo
ispočetka samu sebe kotrljah niz padinu nehotičnih pogrešaka
Ma kasno je sad za skupljati mlijeko
proliveno iz namjerno prevrnutih boca
i kasno je vikati za onom babom i njezinim užeglim kolačima
i kasno je Mirko na Kosovo stigao...
Kasno za sve narodne poslovice
kasno za sve moderne self-help autosugestije
kasno za sve utjehe ovoga svijeta koje lažu
da ima vremena
Zapeh u starome mlinu što samo moje grijehe okreće i u pepeo pokore mrvi
Kroz vodu iskah zraka
U zraku iskah mahovinu
U mahovini iskah rosu
Pa sakrivah svoje suze
I uvijek nanovo
i nanovo
ispočetka samu sebe vrtih vodenicom
dobrih namjera
...kojima je put do pakla popločan...
Niske bisera umrljane smogom sebičnosti
Dužinom meridijana plutaju plastične vrećice nemara
Nebom plove baloni ispunjeni helijem poruge
Poznanstva sklopljena preko interneta
Gola tijela odbačena na deponij utaženih nagona
umrljana tjelesnim izlučevinama bez iole ljudskosti na usnama
Paralelama teku vodopadi suza nepoimanja vlastitog "ja"
Rukom pod ruku ega izmjenjuju mjesta na šetnici prestiža
Pluća Zemlje zahvaćena metastazama pohlepe
Na zgarištima empatije otrovni plinovi genocida
bez ičije odgovornosti i suda
Prosjak što na žegi umire u naručju svog psa
ispod blještavog izloga prepuna Swarowski kristala
Prezriv pogled gađenja bačen poput šamara
Ukočene nosnice pred oporim vonjem amonijaka
Kraj civilizacije poput plimnog vala masovnih suicida
...lokva urina preko pločnika...
Od prvog pogleda na dolinu suza
Preko jecaja što ga jeka samoće raznosi tminom
Dojenče glasno na prsima majke
kolostrum osvete preko ustašca prelijeva
Žena zadojena gorčinom kvarnosti
dlanova krvavih pred izvorom istine
I znadoh odvajkada da je zvijer!
Zvijer ulovljena u klopku svojih htijenja
odbačena, silovana, bičevana
Umjesto da cvili oderana
( kao nekad )
Napada i grize
ruke, usne, dah...i zrak
Urlik gnjeva iz grotla nikad ugaslih vulkana
( bojim ih se, oduvijek...)
Lave sumpornog otrova gutaju čovječnost
ostavljajuć za sobom samo Tišinu
Šuti, Tišino!
Usred kotline razliježu se neizgovorene tajne
i borba laži i opravdanja
( i ona se boji... )
Brnjica zadržava salve kletvi
uši krvare pred slogovima iz dubine Hada
Naslage na kapcima, brvna u šarenicama
...umorilo me traženje čovjeka...
Nije to, zapravo, ona
...ali nisam više niti ja...
📸 Ljiljana LiLa
Ponekad je pogledaj
Vidi ju bez mrene predrasuda
Ispod vječito namrgođenih obrva
otvori svoje oči njezinim bojama
spektru priča iz neispričanih noći
Odloži šešir na toaletni stolić dostojanstva
Jednom, čovječe, izuj cipele
pred odajama njenih tajni
I poslušaj otkucaje sata
vrijeme koje nemilosrdno uzima
ono što nikada nisi mogao voljeti
Kroz lanenu tkaninu isprike
nazireš surovost istine
Prozire se svaka tvoja tajna
i ona ti priča o njima bez ruža na usnama
Koliko si uspomena propustio stvoriti
toliko oprosta klizi njezinim obrazima
opravdanja za tvoju grubost
spuštene vjeđe pred tvojim sljepilom
ugušen krik potrebe za čovjekom
"Udahni mi dah da oživim!"
Pogledaj krhotine svojega dlijeta
razasuti otpaci što se i dalje grče
agonijom vlastite nevjerice
po asfaltu svih izmišljenih cesta
čekajući samo tvoja stopala
Izuj se, čovječe, pred odajama njenih tajni
iz poštovanja prema njenom predanju
Barem jednom odloži šešir
na toaletni stolić njenog dostojanstva
iz obzira prema njenoj dobrovoljnoj žrtvi
...i nikad izmoljenoj ljubavi...
📸 Ljiljana LiLa
Ljubim te ispod nebeskog svoda
Onako, znaš, kao da ne znam
Ja zapravo ne želim biti tvoja
Ne želim više biti ničija žena
Samo te volim ljubiti
U tim sekundama koje prolaze prebrzo
igrati ulogu tvoje žene
Naporno mi je to pripadanje, zaista
Ali dok prstima otkopčavam tvoju košulju
zadržavam dah jagodicama osluškujući
tvoje bilo...
I ulazim pod tvoju kožu
šećem gorućim venama što iščekuju
plutam kratkim uzdasima slogova mog imena
Umijem ja dlanovima dotaknuti onoga tebe
I drhtiš dok zvijezde po nama padaju
u travi mi smo rosa
prenesena pjesma cvrčaka
miris zrelih bresaka na mojim usnama
otvorena čežnja poput cvijeta lotosa
Tvoja sam...samo ti ne želim biti žena...
Očima koje u mraku traže skrovište u mojima
Vlažni poljupci grozničave gladi
U drhtaju tijela vjetrom milovana
Šljivikom raspuknutih obećanja
Žedan sokova strasti lako razum gubiš
Možda me nećeš željeti sutra...
I...ja stvarno ne želim biti tvoja žena...
Sjene pognutih glava
pogleda uprta u vrhove svojih tenisica
lakomni na sjajna obećanja
nijemi na nepravdu
slijepi na izdaju
koračaju cestom smrti vlastitih morala
...na putu u pakao...
Pitat će ih poglavar ovoga svijeta
A zašto si mi dušu dao?
Za čast
za slavu
za poštovanje
za beskrajan red straha
...pred tobom drhtaše i seljaci i učenjaci...
Ruke u džepu prvog do tebe
u crkvenoj klupi
pružaš mir, otimaš ljudskost
Vonjaš na licemjerje
na izdaju
na silu bez pokrića
...usne mole, srce trune...
Sjene plutaju podzemnim svjetovima
Sumrak ljudskosti kroz rezignaciju
u tišini gledasmo marginalizaciju
prešutno podržavasmo krađu dječjih ideala
na rub očaja otkotrljasmo snove
opravdavši čak i Galileove tužitelje
...put za dolje od blata je samopravičnosti...
...okretanja glave...
...i šutnje...
📸 Zlatko Lino Fresl
Laž u oku pronatrača
Laž u ustima djeteta
Laž kroz zagrljaj prijatelja
Laž u dahu ljubavnika
Laž pred vratima supružnika
Laž u nalivperu profesora
Laž u palici dirigenta
Laž kroz iglu kostimografa
Laž u performansu glumaca
Laž pred krvlju žrtvenog jaganjca
Laž u kreditima banaka
Laž u egotripovima kompleksaša
Laž kroz rječita opravdavanja
Laž u okrivljavanju nevinih žrtava
Laž pred smijehom oslobođenih lopova
Laž u oborenim pogledima
Laž u sramu kukavica
Laž kroz izdaje rukovanja
Laž u špijunki zaključanih vrata
Laž pred nogama bezvrijednih oprosta
preko srušenih mostova
spaljenih gradova
zgarišta prepuna lanaca, lokota
i okova
krvlju obeščašćena mladost
s krunicom oko vrata
prazan pogled u nebo
bez imalo nade i straha
Jednog dana rodila se jedna slijepa žaba. Ta je žaba stalno bila ljuta. Nikada se nije smijala i bila je uvjerena da su svi oko nje ljuti. Kada su joj doktori žapci vratili vid, pogledala je u ogledalo i vidjela je samo svoj namrgođeni odraz. A sve druge žabe oko nje su bile nasmijane.
Dakle, kada vas ljudi krenu optuživati za neke nebuloze, pogledajte prvo te ljude i shvatiti ćete štošta o njima. Jer, optužuju vas upravo za ono što oni sami nose u sebi.
Čovjek pun mržnje u drugima vidi mržnju.
Čovjek pun laži misli da svi lažu i upire prstom u svakoga vičući: "Lažljivac!".
Čovjek pun gorčine zagorčit će vam svaki osmijeh.
Kada vam kažu da vas vole, ali da ste vi krivi jer ne želite njihovu ljubav, budite sigurni da vas ne vole koliko je crno pod noktom. Samo žele pred drugima opravdati vlastitu nesposobnost da vas vole.
Kada vam kažu da se s vama ne žele družiti jer ih previše podsjećate na nekoga tko ih je povrijedio, budite sigurni da ih podsjećate na istinu o sebi.
Nije potrebno da se mijenjate da bi ugodili nekome tko vas ne želi u svome životu. Taj netko danas ne želi vas, sutra nekog drugog, ali zapravo, ne želi samoga sebe. Gnuša se sebe. Srami se sebe. Boji se.
Oprostite takvim ljudima.
Slijepi su.
Možda im Bog otvori oči.
A u međuvremenu - voli sliku svoju
ISTINA
Susrećem čovjeka kraj zdenca mojih lutanja
Ne poznajem svjetlost u tim očima
Strane su usne osmijehom što me ispituju
Sudiš li mi?
Ruglo ja sam, znancima i neznancima...
Ne izgovaraju se riječi
Uši srca čuju neizgovorenu istinu
Oči srca vide dokaze zapisane u pijesku
Dinama oprosta kroz oaze milosrđa
Ti mi nudiš povratak u nebesku domovinu
Stranac ti si mojim traženjima
Istinu iskah mnogim rukovanjima
Usred teatra vlastitog besmisla
Izgubih pojam života
Ega rađanjima i umiranjima
Voda moja grijesima zagađena
U dodiru s usnama tvojim
Čišća je od najsvježijeg izvora
U zdencu mojih zabluda
Istinu tvoju vidim
Ne sudiš mi i ne tamničiš dušu moju
Verige mojih istina padaju na kamen izbi u kojima prebivam
Stoljećima samujem ljudima okružena, prodana
Nutrina izbrazdana izdaja ožiljcima
Suzama vrelim laži svoje zalijevam
I ptić padne iz gnijezda
slučajno
jebiga, dogodi se
I oteli krava kljasto tele
upucaj ga odmah
jebiga, ne treba ti
I djecu poklanjaše u novinama
kao kikiriki
jebiga, tko će to
Pa operi ruke nakon svojih odluka -
kao, nisi im`o izbora?
I blati predmet koji si razbio
uvaljaj u govna svojih objeda
povrati po srcu koje si porodio
iscipelari, zgazi, zatri spomen imena
koje si nadjenuo!
Kao slučajno?
Sram te jede
pa ti jedeš meso svoje
i savjest trči za tvojom sjenom
i ne gledaš više sebi u oči
ali tuđim ušima prodaješ sranja
ucjenjuješ
prijetiš
naklonost kupuješ vlastitim lažnim patetikama
I guta narod tvoju žuć
boji se narod otrova koji bljuješ
puši priče, lakše je tako
misliš da te vole?
Ali, samo im ruke drhte kada ih zovneš
za smrt svoju ubijaš žrtve
za krv svoju proljevaš krv nevinu
za mržnju svoju kriviš siročad
siročad utrobe svoje
I padne ptić iz gnijezda
i kljasto tele ugine od metka
i plod vrišti na stepenicama sirotišta
jebiga
deluzija je da nisi im`o izbora
"... Taman je eksperimentirala s heroinom kada joj je umrla baka.
Baka koja joj je bila polu-mama.
Njena biološka majka nije znala da joj kćer živi u drugoj državi i da stoji opasno na rubu da postane ovisnica o" dopu" ( heroinu ) .
Jer "dop" je bio dobar. Hebote, "dop" je predstavljao zaborav od toga da ti majka ne zna gdje živiš. Ni jesi li živa.
"Dop" je predstavljao vrata u Zemlju čudesa gdje je vladao mir. I ljubav. I sve ono o čemu normalni ljudi pišu.
Kao na današnji dan, na primjer. Koji bi ona najradije čestitala svojoj pokojnoj baki. Ali hebiga, baka je umrla. Prije puno, puno godina. A njena biološka majka nije ni živjela, a isto je umrla.
Komplicirano...
No da, heroin je ubijao i bol. Sušio je suze. Kada je baka umrla, ona nije plakala. Ušmrkala je 2 lajne "dopa" i otputovala u Hrvatsku, na sprovod.
Stajala je kraj otvorenog lijesa i držala je mrtvu baku za ruku. Nije mislila da će biti tako lako držati mrtvaca za hladnu ruku. To i nije bio običan mrtvac.
To je bila njena polu-mama.
I ona ju je ostavila.
Onda su se pojavile i suze. Padala je sitna, ledena kiša i ljudi su mislili da joj je šminka razmazana od kapi koje su im močile kišobrane koji ona nije imala. Ali, plakala je.
Konačno.
Jedina osoba koju je mogla zamisliti kao majku je umrla.
A ostala je ona koja nikada nije ni živjela.
I "dop"... "
( isječak iz jedne glave, svaka sličnost sa stvarnim osobama ne postoji )
Kiša je padala kada si, pogleda uprta u ništa
pokraj mene prošla ne zaustavivši ni dah
ni ne trepnuvši ukočena pogleda
skoro kao da prolaziš pokraj kolonije gubavaca
na rubu propasti
u lokvi gnoja nepostojanja
I kiša je prala gađenje s tvoga lica
koje nisam mjesecima niti vidjela
niti me u sjećanju zadržala prastara emocija
kroz tunele proživljenih strahova
pronašla sam dušu na mrtvačkom odru
tvojih prijezira
Krupne kapi, o hvala Bogu na njima!
izmiješale sol i šećer na mojim obrazima
pogrbljena pozdravljah tvoja leđa mršava
kosti na kojima mesa više i nema
gorčina te je pojela!
otrov kojim mene ti si otrovala
Ne osjetih ništa ( i to je ono najtužnije... )
Dva duha, nekoć živa,
ali uvijek jedan drugom nepoznata...
📸 Zlatko Lino Fresl
Subota je bila sunčana
Ipak, ne toliko da bi obasjala mojim očima
tvoje lice
Prošle smo jedna pokraj druge poput stranaca
Niti ovlaš ne pogledavši sjenu na asfaltu
u trku, gotovo bježeći od prošlosti
Nije tuga naše skrivanje pred fokusom zjenica
niti je tuga visoko uzdignut ponos
ni ravnodušnost razlivena udovima
Krv od krvi
Meso od mesa
Kuc - kuc
Srce pod srcem kucaše
Subota je bila sunčana
Ipak, tuga se zaledila u okvirima naših svejednosti
Iza bedema svih obranjenih gradova ega
ti i dalje lutaš sama
i sama sa sobom pričaš
tražiš vjetrenjače protiv kojih bi se borila
ne posjedujući zastavu bijele boje
ti se ne umaraš u kovitlacu gnjeva
Ali krvariš, stara moja, iz svih mogućih rupa
vlastitoga postojanja
Subota je bila sunčana
Ipak, krv se nije skorila na vrelom asfaltu naših bjegova
...i ona je od nas bježala...
Toranj mračan, hladan
Samica zaključana
strašna izba...
I sklupčana u kutu, zgurena sjena...
Odzvanjaju kapljice suza
nepreglednim hodnicima straha
...iza lokota još veća je strava...
Pukotinama zidova vuku se krici
Jeka odjednom miriše na glad
Riječi molitve prkosno ponavlja
...ne vjeruje sjena više ni u vrisak
Čeka konačan svršetak
Krajnjim bolom protiv sviju boli
...iz inata svakoj tuzi...
I zvijezde su sakrile svoj sjaj
Pa mi mjesec ne svijetli u ovoj noći
Krvnik jedne ljubavi oštricu smrti miluje
Zaljubljen jedino u svoje likovanje
...mošusa miris ( ili smrad ) cijedi se niz vrat
Muškarcem ga čini jedino ruši strah
...i aveti bluda sakriše oči pred osudom...
Ljubav više ništa ne podnosi
i ne raduje se više ničemu
i ne, ne opravdava ništa...
...ne postoji ljubav u sjeni tmine
niti u plijesni gadljivog daha
niti je ima u prolivenoj krvi
...koliko još pjesama do samoga kraja?
...do odustajanja...
📸 Ljiljana LiLa
Naslada pod krinkom ljubavi
Mnoštvom dodira grabežljivca poput jastreba
Preko usana prijeđoše i osmijeh
I poruga
U gladi nikada utažena potreba
Želja za posjedovanjem
Ljubavlju samu sebe predstavlja
Zagrljaj uvjetovan ispunjenjem hireva
Vječita utrka dva nezrela ega
Nadmoći žedna...a tako usamljena
Paučina postadoše naše emocije
Razvlače se niti zaboravljenim potkrovljima
Tankoćutne duše osjetljive na slogove
U prašini piše "volim te"
Bez ijednog napisanog slova
pazi na ruke koje te grle
to su ruke teške poput Križa Gospodnjega
i padat ćeš pod tim rukama
i pod tim zagrljajima ćeš krvariti
koljena ogoljelih do kosti
lica umrljana prašinom izdaje "pravednika"
pazi na usne koje te ljube
gorak okus nose cjelovi njini
i kalež je to pun otrova
i pod tim ćeš usnama žuč povraćati
vlastito će ti se tijelo zgaditi
usne tvoje zaražene dahom truleži
pazi na osmijehe koji ti se nude
galamu svjetine koja te slavi
i osmjesi ti su cerek hijene
I dok te gledaju sline im cure
pod tim ćeš osmijesima gutati suze
vječitim pitanjem o vlastitoj krivnji
i ruke koje te grle i usne koje te ljube
i cerek beštija što odzvanja tminom
kao zavjesom preko otvorenih očiju
gladni su tvoga poniženja
žedni su tvojih padova
najgora zvijer plješće tvojim strahovima
S Isusom u Getsemaniju. Kraj Njega klečati. Njegov strah osjećati. Njegovu molitvu slušati. "Oče, ako je moguće da me mimoiđe ova čaša... Ali ne Moja, nego Tvoja volja neka bude. "
Molim Te, samo kap Tvog krvavog znoja i izliječiti ćeš moj život.
S Isusom po Kalvariji. Smijem li biti Tvoj Šimun Cirenac? Smijem li biti Veronika da mi lice Svoje Presveto u dušu utisneš? Samo jedna jeruzalemska žena da suze lijevam nad Tvojom mukom?
Molim Te, daj mi hrabrost Tvoje Svete Majke da te slijedim kuda god ideš.
S Isusom na križu. Kraj Njega raspet biti. Kraj Njega žeđati. Kraj Njega smrt čekati.
Molim Te, i meni reci: "Još danas ćeš biti samnom u Kraljevstvu Božjem."
S Isusom u grobu. Pokopane oholosti, krivnje, bijesa, straha, nemira, okrivljavanja, požuda, nepovjerenja, želje da se svidim drugima, želje da pripadam ikome osim Tebi.
Molim Te, neka umru svi grijesi i sve slabosti, sve ono što me dijeli od Tebe.
S Isusom u novi život. Uskrsnu Ljubav, Nada, Razumijevanje, Poštovanje, Mir, Radost, Hrabrost, Vjera, Čovjekoljublje. Jer si Ti nas prvi ljubio.
Hvala Ti, Isuse, što Si uskrsnuo oslobodivši nas, sve Barabe ovoga svijeta, za novi život.
Za Sebe.
Sretan i blagoslovljen Uskrs.
Dolazi Čovjek...
Divljenje gomile u klicanju
Tepih od palminih grana
Ovacije slave
Časti
I hvale
...onkraj savjesti učahurena tmina...
Prolazi Čovjek...
I ljudska ljubav zatrta je prijetnjom
Pucketanje biča straha
Okrenuta leđa
Obraz
I tajac
...oprane ruke od krvi ove...
Odlazi Čovjek...
Lovorike osušene
Zelene grane pregažene
Stid niz kičmu polako klizi
Prodana Istina
Krvna njiva
I presuda
...sva lica ljudskog mraka...
Starim...
Putevima samoće,
u mirisima napuštenosti
svoj identitet jedva pronalazim ...
Postojim bez ishodišta
Iza leđa mojih praznina vrišti
I - nemam kome čestitati
rođendane, imendane
Dane...
Bez iskonskog kolosijeka
Postaje teško znati gdje se vratiti?
...starim...bez mogućnosti
povratka...
Dlanovi su mi glatki,
nisam ih potrošila rukovanjima
Njedra napeta, snažna,
neiskorištena
Usne poput mlade loze,
poljupcima istekao rok trajanja...
Ničija nisam bila
...valjda sam s Marsa na Zemlju
pala
stvorivši krater u nepoznatih ljudi
komforu
Kolateralna žrtva međuljudskih gadarija
Niz slapove osvete pogurnuta
Nedovoljno razvijenih shvaćanja
Korak po korak izmrcvarenih pitanja
"Što sam sagriješila?"
...starim...bez da sam ikome
"bila"...
Ispričati ću razigranoj vili
Što nikada ispričala nisam
I prešućene bajke likova stvarnih
Utkala između stihova
Nevidljivom tintom preko čitavih rečenica
U šumama neizrečenih tajni
Tišinom obavijeno povjerenje šušti
Na granama povjetarac miruje
Osluškujući moje riječi
Krošnjama sablazni prelivene
Na prstima ću koračati kroz debla
Tunelima stoljetnih hrastova poput balerine
Mirisnim osmijehom zavesti ptice
Da upamte rime ispod prstiju mojih
Kroz vječnosti zemlje žudnji
Nisi nikada ljubio njezino lice
Niti si kažiprstom prešao
Usnama njenim
Sada već lagano ocvalim
U smiraju sudbine na posljednjem peronu
Nisi ju nikada u oči pogledao
Niti si kušao suze boli
Vrele kapi nemoći i srama
Autoceste izdaje na oronulim obrazima
Iščekujući posljednju pjesmu slavuja
Nisi nikada milovao njezino tijelo
Svlačivši u mraku samo gaćice
Ostavljajući tkaninom prekrivene grudi
I ruke... I sve što ti nudi...
Noćima sakrivena njezina bijeda
Nisi je nikada imenom zazvao
Neznana je žena odajama praznim šaputala
"Reci moje ime", molila je kišu
Da barem inicijali usnama tvojim dišu
Samo trnje golu kožu pamti
Nisi nikada obgrlio njezina ramena
Uplašena, pogrbljena
Pred svijetom prstom u nju upirao
Ljubav u sramotu obukao
I gnjile zumbule...
May Chi
📸 Internet
U tišini...
Najglasnije vrišti osuda
I najvrelije kaplje krv
Trnova kruna na glavi jednoga Čovjeka
U pustinji...
Najbolniji padovi bez ijednog Šimuna
Užasavajuća samoća zaglušuje bitak
Oh, da sam barem ja toliko postojana
U noći...
Odbačena duša na križ pribijena
Pravična pljuvačka licem krivuda
Čavli u dlanovima jednoga Boga
U mojem "ne"...
Probodeni i Put i Život i Istina
Sramotna golotinja na sudu od drveta
I moj lik u Njegovim očima....
Noćas smo otkrivali nježnost latica
Rastvarali pupoljke strasti
Miomirise slasti ispijali željno
Jedno drugim u potoku želje istjecali
Noćas smo jezikom kušali život
Niz grlo puštali nektar poljupcima iscijeđen
Moja ruka na trbuhu tvome
Vatra prelivena našim bićima gorjela
Noćas se sjeni tvojoj priljubila moja sjena
I grudi su žudno vapile za usnama
I znoj se miješao u kovitlacu našeg daha
Nikada dovoljno tvojega tijela
Noćas se na hranilištu strasti gostila čežnja
Tobom sam se častila i tebe sam pojila
Dodirima isprepletenih udova
U grču neostavljanja
Voljela bih natrag, Bože
Samo par godina unatrag
Ne puno, ma kakvi, Bože
Desetljeće ili ipak dva
Pa da okreneš taj krug za ispočetka
Ne bih htjela cviliti, Bože
Samo pokoji most da ne moram prelaziti
Iznova i iznova kroz letvice propadati
Pa Te tražiti kroz mulj i pijesak
Riječnim dnom svih mogućih gadarija
Ma daj, Bože, obriši tu trećinu života
Nekom novom pisaljkom podari mi šansu
Za te spaljene mostove nije me ni briga
Samo me vrati malo bliže početku
Od kraja grotla udalji mi sjenu
Hajde, Bože, znam da možeš
Na "rewind" pritisni mojih dana tipku
Nekoliko poteza da povučem drukčije
Nekoliko poljubaca da nikada ne udijelim
Da na svu tu "ljubav" ni ne pomislim
Ne budi je više
Njene su oči oceani suza
Kada otvara kapke
Vode preliju svijet
...i utope njen lik...
Ne budi je više
Njeno disanje prestane
Pjevom ptica u zoru
Uši krvare melodijom straha
...i uguše njen krik...
Ne budi je više
Njene ruke mrtve leže
Zavjese su navučene preko sunca
Ne pomiče se kugla zemaljska
...i sjena stoji njena...
Ne budi je više
Njeno srce kucanju se ruga
Revoltirani djetinjasti hirevi
Ili lokva očaja sa dna Hada
...i jedna glad nikad utažena...
Iza lica skriveni eoni
Prehodane bolesti, nikad preboljene
Ne čuju se u vrištini suze
Jeka smijeha divljih čagalja dominira
Kroz prste iscurile su šanse
Brazgotine brige usjekle dolinu vjere
Iza slike potkrala se druga slika
Bojom prekrivena tmina
Zrcalom preliveni krikovi tišine
Obmana razlomljena preko samtonih uloga
Nada što diše iz dana u dan
Iza magle se rađa surova istina
VALENTINOVSKA
Nisu me naučili voljeti
Prođoh mnoge usne
Usnama gladnim
Zavaravah srce
Zagrljajima hladnim
Prodavah tijelo noćima samotnim
Kupovahu me klošari bez lica
Uzimajući suze k'o znoj
Pod rukama pijanih varalica
I pod stolom sjedah
Pseto bez gospodara za ljubavlju cvili
Rastrgana koža trnjem mazohizma
Snovi se stepenicama pakla rasuli
...umrli...
Nisu me naučili voljeti
Kupoprodaja tjelesne strasti
Bludnost na ulicama usamljenih nadanja
Pod krinkom naklonosti
Potroših sebe u traženjima ljubavi
Orunula sjena blatnim putem žedna puzi
Daj mi piti! - molim, vapim
Za ljubavi makar u jednoj suzi...
Prostitucija pjesama
Nagi stihovi
Izloženi pogledima
Bez razumijevanja...
...glasni krikovi lešinara...
Ponad riječi
Znojno lice dahće u ekstazi
Plaćeno zadovoljstvo ječi
Smrad mošusa...
...nevinost bludnošću zaodjenuta....
Prokurvane rime
Oko šipke gola slova
Dekolte bez vokala
Publika bez morala...
...arena izmrcvarenih pjesnika...
Obriši suze
Obriši rečenice
Obriši riječi i slova i interpunkcije
Obriši svoje pjesme
Obriši zagrljaje što uminuše
Obriši sjećanje na povjerenje
Obriši radosne osmijehe
Obriši uspomene
Obriši tajne i šapat podijeljenih težina
Obriši vlastitu glupost
Obriši djetinjastu zaljubljenost u čovjeka
Obriši, budalo, vlastito srce
Ljudi su tebe već odavno obrisali
Sakrij se, mila...
Pogni glavu i popravi kosu
Prekrij ćelavo tjeme da se ne zgražaju ljudi
Namaži lice šminkom
Pokrij ožiljke
...budi lijepa...
Nabaci osmijeh, mila
Sarkazmom potisni suze
Nahrani čopor gladnih hijena
Poberi pljesak jeziva smijeha
U dolini laži
...ne otvaraj vrata...
Srami se, mila
Kada te stari, napaljeni jarci u zagrljaj stisnu
A ti ih odvališ u muda ega
Mlohava muda
Al' utjecajna, ipak
...budi sirota...
Ne okreći se, mila
Kada ti svijet kaže "tu sam za tebe"
Sere, mila!
Kurtoazije šupljih maskenbala
Kupujemo karte za nebo
...ulaz je, ionako, besplatan...
Odjebi sebe, mila
Da narod ima smijeha i igara
Osjeti kvarnu primamljivost prihvaćanja
Prodaj sebe za Gomoru i glupost
Ne budali, stara
...tvoja krv se hladi...
Nebo je promijenilo boju
Sada nalikuje suzama u ponoć
Ispod cipela skupljene u lokvu
...ali nebo nije...
Sunce je izgubilo toplinu
Sada samo boja podsjeća na proljeće
Zemljom mašte putuje
...ali sunce nije...
Ciklame mirišu na plastiku
Sada opor vonj truje nosnice
Onkraj ljepote sakrivena laž
...ali cvijeće nije...
Nestali smo u vremenu
Sada su kutevi usana svinuti na dolje
Sličimo na nas
...ali mi nismo...
Došle su te godine
Zapuhali sjeverni vjetrovi
Ohladilo se srce...
Pogled ispod prijezira
Nisam sigurna - tvoga ili moga
Hladna linija usana...
Potpeticama lupam po rubu
Između nas i ničega
Nemam više koga voljeti...
Naizgled slučajni dodiri u prolazu
Nasmijana lica puna iščekivanja
Želudac u grču mučnine...
Prstima skupljam inje s latica čežnje
Tragovi suza u dvorcu leda
Kraljujem zemljom samoće...
Noktima skidam ti cerek ironije
Nožem param bešćutnost iz tvojih udova
Uzalud...nemam više koga voljeti...
Želim te jutros
Da me prekriješ sobom
Kao nanosima snijega
Da poput pahulje klizneš mi niz pupak
Mokrim tragovima pronađeš mi dušu
I sanjam te budna
Cijelo tijelo treperi u ritmu slova
Imena tvoga
Dahom te privlačim, vučem zmajeve strasti
Možda plahte pamte otisak mog tijela
Trebam te jutros
U uhu vrelina tvog šapta gori
I spuštaš usne niz kralježnicu koja drhti
Topim se u želji tvojoj
Nestajem i nanovo postojim
I otvorenih očiju zamišljam tu sobu
Živa tijela kroz plamičke vatre
Okna zamagljena uzdasima
U kapima znoja utažena glad
Rukama me svojim zaogrni da umirem
...nahranjena...
Iščupaj mi utrobu
Nek izlije se žuč
Otrov gnjeva prospi po laminatu
Nek zjape vrišteće rupe očaja
Abortiraj sjeme neželjeno
Očisti ideju postojanja
...odreži anđelu krila zablude...
...pisma napisana nalivperom laži...
Kukavnošću bijednom zamaskirana silueta
Pere ruke ponad zdjele opravdanja
Osmijehom kupuje laž
Lažima prodaje čast
Pokopaj začetak života
Svoje meso, krv svoju, dah od daha
...kiretaža pogreške...
...i pisma napisana bljuvotinom mraka...
