utorak, 27. prosinca 2022.

Krater u grudima širi svoje granice

Pipci krvave hobotnice naslijepo grabe ostatke moje duše

Gdje su komadići što još nedavno kucaše

ispod lijeve dojke?

Prosulo se vrijeme iz pješčanoga sata


Raspadajući lik bića koje vene

Smrad truleži peteljke u kiseloj vodi očaja

Vlat po vlat čežnje za dodirom

pod prstima ljepljiv trag smrti ostavi

Kroz kanalizaciju osjećaja odbačene


Ispod gomile otpadaka na smetlištu prisnosti

Zagrljene lutke bez ekstremiteta

Baterije pripadanja odavno zahrđale

Do poljupca nedostaje samo centimetar vakuuma

Zagnojena želja na zgarištu plastike



nedjelja, 18. prosinca 2022.

 Pusti me da spavam

Oči su mi umorne od ljudi

Klonule pod bremenom krivnji

Prazna ljuštura iza šarenica

Straha


Oh, kako me vuku ruke snova

Već potiljkom se roje raznorazne "zbogom"

Na korak sam od tračnica

Podrhtava cijela kompozicija

Očaja


Umirio se dah u trenu

Ne trči više Forrest utrke mog ega

Otkucaj pod jagodicama stranih kažiprsta

Sve mi se čini kao halucinacija

Samoprijezira


Daj, pusti me da spavam

Brojanice bezbrojnih promašaja zveče

Odbačena gomila okrenutih leđa

Jesam li vrata zatvorila ja?

...bježeći od razuma...



subota, 17. prosinca 2022.

BOŽIĆNA

Kada bi usne moje Tebi u službi bile 

Pjevale bi samo lijepe riječi

I, ne bi grlo vikalo, ne, ne bi psovalo 

Ne bi ni ponos, koji iz njih ječi

Disao... 

... sagnute glave biće bi klečalo... 


Kada bi ruke moje ime Tvoje slavile 

Vinogradi djela počinjenih 

Nektarom bi slatkim obojani bili

Voda života iz izbora svih

Izvirala... 

...prsti tkanine zahvale tkali... 


Kada bi srce moje rođenje Tvoje čekalo 

Kose bi, pepelom posute, sivu boju upile

Razderanih haljina svih uvreda nanesenih 

Suze kajanja na zemljani pod padale

Pored jaslica... 

...Daru najvećem od svih dara darovanih... 




srijeda, 14. prosinca 2022.

ŽEĐAM

 Ćutim blagi dodir vala

Na vrelom tkivu srca

U ritmu bure

Još sa čežnjom kuca


...za dodirom soli žeđam...


Ćutim vjetar što me dira

Struji mojim žilama

Jedrenjak snova

Plovi uspomena horizontima


...za poljupcem refula žeđam...


Ćutim milovanje sunca

Kroz pore svakog atoma 

Nježnim prstima rastvara latice

Zove me put - vrati se doma


...za smirajem u naručju Velebita žeđam...



 


#refleksijasjene

četvrtak, 8. prosinca 2022.

PUSTI


Pusti podove
I pusti prozore 
Pusti zavjese 
I krpe prašine

Pusti umivaonike 
I pusti pećnice
Pusti tavane
I zaboravljene podrume 

Pusti gomile kolača
I masne komade najboljeg mesa
Pusti delicije
I alkohol u potocima

Pusti... 

U tišinu siromašnog srca svoga
Među hladne zidove bez ukrasa
Na zemljanom podu bez tepiha taštine
Svjetlom samo zvijezde osvjetljene

U nutrinu svoga bića
Bescijenjem kupljenih darova ušutkanu
Kroz miris sijena
Deja vu nekih drugih vremena

U osmijeh Ga pusti 
U pogled Ga pusti 
I u ruke Ga svoje pusti 
U ovo sada Ga pusti... 

Pusti Ga...da se rodi... 








DOK ČEKAMO TEBE

Kroz prljavo okno nazire se tama

Nered odbačenih svjetonazora

Društveno prihvaćenih obzira 

...kurtoaznih, laskavih manira... 


Dok čekamo Tebe...


Spotiču se noge o gomilu nabacanih grijeha

Odbačena kruna "slavnog" kralja - ega

Strah od zagrljaja kao elektrošokera

...izbjegavajući dodire gubavih marginalaca...


Čekajući Tebe...


Zgusnut zrak prašinom lažnih poštovanja

Laskavi rukoljubi usnama od herpesa

Mračnim hodnicima zapuštenih srdaca dršćemo

Leđa probodenih silnim tapšanjima


Čekamo Tebe... 


Dok nam se fasade truleći raspadaju

Blještavim ukrasima sve pukotine skrivamo 

Boje vrište međusobnim neskladom

Žarulje nariču nad pognutim licima... 


Dok čekamo Tebe... 



srijeda, 7. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

BONUS FRAGMENT

Studeni 1999. godine

19 godina i 3 mjeseca.

Marta odlazi u posjet ženi koja ju je rodila. Ona se sa svojim dečkom Ivanom i dvoje male djece preselila u njegovu kuću gdje živi i Ivanov otac koji je, po godinama, bliži ženi nego Ivan. Ali, žena sada ne živi više u onoj straćari u njihovom dvorištu, nego kao ravnopravan član njihovog domaćinstva. U onoj straćari živi jedna žena od kojih 50-ak godina, Muslimanka.

Žena koja ju je rodila govori Marti:
"Odi do Fatime, daj joj 50 maraka, neka ti gata." Žena je u to vrijeme "padala" na gatare i vračare. Svojedobno je nekima od njih nosila i slike svoje tetke, uvjerena da ju je ova urekla.

Marta posluša ženu i odlazi u straćaru kod te gospođe.

Fatima i sve oko nje djeluje zlokobno. Kao u priči iz Ivice i Marice. Martu prolazi jeza. Nije neka vjernica, tada još ne, ali vjeruje u Boga i Isusa Krista. Tada još nije svjesna pogreške koju čini.

Fatima pali neko željezo, šuška i buška, a na kraju govori Marti:
"Ja ne znam, dijete, na koju foru si ti još uvijek živa i normalna. Ono što je na tebi je izuzetno jako i opasno. Na tebe je nešto "bacila" ženska osoba iz ljubomore. Slušaj me sada: večeras ćeš sanjati san. Dobro ga zapamti."

Potom daje Marti ono željezo ili metal koji je palila i rekla joj da to mora baciti u rijeku tekućicu.

Marta od nje odlazi s nejasnim osjećajem da je ispala glupa i olakšana za 50 maraka. Ali, ok, nema veze. Fatima joj je rekla mnoge stvari koje nikako nije mogla znati.

Marta zaspe i sanja:

U automobilu se voze žena koja je Martu rodila, Tea i Marta. U jednom trenutku automobil doživi neku nezgodu, kao da je zapeo u glib ili je pukla guma. Marta izlazi iz automobila i gleda što se dogodilo. Izlazi i žena i prilazi Marti te joj govori:

"Oprosti, kćeri, ja ti svojim rukama kopam grob."

Marta se budi.

Sprema svoje stvari i odlazi na Pelješac.

U rijeku Neretvu baca Fatimin zamotuljak.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

93

Studeni 1999. godine.

19 godina i 3 mjeseca.

Kafić u kojem Marta radi više ne treba dodatnu radnu snagu jer se terasa zatvara. Zima je. Zagreb je siv, bezličan i hladan. Marta suptilno dobija otkaz: potrebna im je samo preko vikenda, ali Marti to nije dovoljno da plati stanarinu i režije pa mora tražiti drugi posao. I dalje izlazi u taj kafić i dalje je najbolja frendica sa svojom kolegicom i dalje ju poslovođa "gotivi". ali, Marta pada u depresiju.

Hoda tim sivim i hladnim gradom, traži posao, ali, iskreno, ne da joj se nigdje raditi. Ne nakon iskustva u tom kafiću. Sve joj se čini bezveze. 

Nakon par dana počinje raditi u jednom malom kafiću kod Britanskog trga. Sve se čini idealno: gazde su mladi dečko i njegova cura, plaća može parirati njenoj dosadašnjoj, bakšiš je njen i kafić je miran i pristojan.

Ali, Martu guši nešto duboko u njoj. Ne osjeća se dobro. Psihički. Ima osjećaj da je na dnu, sama, hoda tim gradom kao duh. Nakon euforije koja je trajala dobrih 6 mjeseci, ona je ponovno pala.

Jedan poziv će promijeniti sve.

"Bok, Marta, Žana je." - Žana s druge strane slušalice je jedna od cura koje su bile dodatna radna snaga u kafiću u kojemu je Marta odradila sezonu "terase". Nije baš bila vrijedan radnik, ta Žana, a nije se dičila ni posebnim intelektom, ali bila je atraktivna i to je bio njezin adut. 

"Hej, Žana, bok. Kako si? Kaj ima?"

"Evo, super, nalazim se u Dubrovniku, zapravo, jednom mjestu prije Dubrovnika, na Pelješcu. Radim u super lokalu i zovem tebe jer tražimo pojačanje pa sam mislila, ako nemaš ništa pametnije, da mi se pridružiš."

"Na Peplješcu! Jebote, Žana, pa to je na drugom kraju Hrvatske!"

"A da, znam, ali gle, fakat je super! Imaš smještaj, hranu, plaća ti ostaje čista. A ekipa je mrak. Baš mrak."

"Uh, pa nemam pojma, onaj posao mi je propao, a ovdje gdje sad radim, iskreno, ok je, ali nisam sretna, jebem ti. Ne znam, Žana, ´ajde daj mi malo vremena da razmislim."

"Evo ti gazda na telefon pa kad s njim završiš, razmisli."

Marti se javlja na telefon gazda Pero. Prvo što ju pita jest je li atraktivna. Marta sebe takvom ne doživljava pa mu kaže da ne zna što je njemu atraktivno. 

"Heh, meni je atraktivna Ana Sasso." - odgovara gazda Pero. "Ali ako Žana kaže da si ti atraktivna, onda znam da jesi." - smije se taj muški glas s druge strane slušalice.
"Hajde ti razmisli nekoliko dana, ali nemoj predugo razmišljati. Pa mi se javi. Mi te čekamo."



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

92.1

Rujan 1999. godine

19 godina i mjesec dana.

Martu Antonio poziva na vikend u Opatiju. Marta pristaje. Oni su samo frendovi, između njih se ne događa apsolutno ništa, ali Antonio ne odustaje da Martu odvede u krevet. Kolegica joj sumnjičavo savjetuje da ne ide nikud s njim.

"Daj, kaj si glupa, normalno da ne idem!" - laže joj Marta samo da ju skine s grbače. Inače Marta izbjegava laži, ali ova je nužna. 

Antonio dolazi po Martu pred zgradu i oni kreću put Opatije. Antonio ima rezerviranu sobu u jednoj od vila za iznajmljivanje. Kada dođu u sobu, Marta vidi da je u sobi samo jedna krevet, bračni, ali ona se time ne zamara. Zna da neće biti s Antoniom jer ju on ne privlači. Samo joj paše njegova pažnja.

Antonio odlazi pod tuš i nakon par minuta zove Martu u kupaonicu. Ona otvara vrata i ugleda ga golog, s ukrućenim i impozantnim spolovilom.

"Gle kaj mi radiš, ženo? Pa daj, smiluj se!"

Marta se smije, poljubi ga u usta s jezikom, odmakne se od njega i kaže mu:

"Sorry, fakat, ali ne. Nađi si neku za večeras da te olakša!"

I on se smije i povlači u kupaonicu da se odjene. 

Zajedno izlaze van i on ju upoznaje sa svojom frendicom, Majom koja ih potom upoznaje sa njenom frendicom, Sanjom. Svi su zajedno vani, uskoro im se pridružuju još neki dečki, njegovi frendovi. Puno se pije i tu i tamo "šmrče". Antonio i Sanja nestanu na neko vrijeme. Kada se pojavi, Antonio šapne Marti:

"Znaš kaj, fuj, popljugala mi je u wc-u, zgadila mi se, fuj!"

Marta umire od smijeha. Antonio ju grli i smije se skupa s njom. Glupači koja mu je upravo popušila u wc-u birca.

Nedjelju provode u izmaglici kokaina i alkohola. Do kasno u noć. Marta odlazi u sobu, Antonio ostaje vani. Marta mora malo odmoriti jer u ponedjeljak u 14h mora biti na smjeni. A i boli ju zub. Utjecaj kokaina na živac u njenoj petici gore desno je poguban. Antonia nema do 12h i kada se konačno pojavi,na vrat na nos odlaze brzinom vjetra. U par navrata s njegovim BMW-om ulijeću u škarice između kamiona i osobnog automobila. Antonio ipak vješto manevrira automobilom pa sretno stižu u Zagreb gdje ovaj Martu ostavlja pred kafićem, 5 minuta do 14h.

Kolegica gleda u Martu i govori joj:

"Nemoj mi samo reći da si otišla s njim?"

"Jesam, jebiga, bilo je super!" - odgovara Marta.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

92

Rujan 1999. godine

19 godina i mjesec dana.

Marta u kafiću upoznaje visokog, tamnokosog, naočitog mladića. Antonio je 4 godine stariji od nje. Vozi BMW i trguje svim i svačim. Ima love k`o dreka i stalan je gost kod Marte. Uvijek dođe s nekom ekipom i on je taj koji časti sve. 

Antonio se otvoreno upucava Marti iako je oženjen i ima malog sina. Marti kolegica savjetuje da se ne petlja s njim. Usprkos tome, Marta izađe s Antoniom. U toku partijanja Antonio joj ponudi "lajnu" bijelog koje on sam redovito troši i od toga su mu nozdrve već crvene i upaljene, a koža se lagano ljušti. 

Marta uzima ponuđenu "lajnu" kokaina.

Jebote, ojećaj je fantastičan! Neusporediv s bilo kojom travom koju je Marta pušila do tada. Neusporediv s praxitenima, Apaurinima, Diazepamima pomiješanima s alkoholom. Neusporediv s onom 1/2 tripa koji je pojela s Memom iz doma. Ma, neusporediv sa sexom. 

Marta pije pelinkovac "kao vodu". Na "bijelom" ne osjeća utjecaj alkohola. Ima energije za još tjedan dana partijanja. Ima osjećaj da je kraljica svemira.

Najbolji osjećaj ikada.




 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

91

Studeni 1998. godine - ljeto 1999. godine

18 godina i 3 mjeseca - 19 godina.

Nakon što je Marta 2 i pol mjeseca trpila stare gazdine ruke na svojim grudima i nakon što je žena koja ju je rodila u stan dovela Ivana kao svojeg "novog dečka" ( da, upravo onog Ivana kojeg je namještala Marti da ju zaštiti od Darka ) te nakon što su njih dvoje otišli iz unajmljenog stana ne plativši režije i stanarinu, Marta daje otkaz i odlazi na stan kod Tamare u Utrine. Tamara tamo ima iznajmljen stan u zgradama koje se popularno nazivaju "limenke". Tamara radi u jednoj slastičarnici u centru Zagreba.

Marta se doseli k njoj i kreće tražiti novi posao. 

U roku od par dana zaposli se u jednom popularnom noćnom klubu koji zapopljava dodatno osoblje zbog velike terase koju ima preko ljeta. Plaća je tolika da Marta ne može ni sanjati da će ju uspjeti izbrojati. Ne može vjerovati da je baš ona dobila taj posao. 

Kafić je malen, ali terasa je ogromna pa Marta radi u smejni s još jednom djevojkom s kojom se odmah skompa i njih dvije postaju nerazdvojne. Preko dana u kafić dolaze gazdini prijatelji. A po noći dolaze prijatelji od poslovođe. 

Svijet u koji je Marta ušla je neopisivo uzbudljiv. Poslovođini prijatelji su pripadnici zagrebačkog podzemlja. Marta upoznaje dilere, svodnike, trgovce oružjem, luđake s pištoljima, noževima i drugim oružjem. Nitko ne dira ni Martu ni njenu kolegicu. One su kao "zaštićena" vrsta, a svi ti ljudi su ionako jako veseli, otvoreni, prijateljski nastrojeni. Piju se samo fina pića: rakija Viljamovka, Jack Daniels, Ballantines, Martell. U tom kafiću Marta izuči sve tajne konobarskog zanata. "Konobar na ledu svoju kuću gradi" - pouči ju kolegica. Naručuju se pjesme, cure dobivaju i lovu za "pjesme po željama".
Marta u poslijepodnevnim smjenama radi nerijetko i po 15 sati u komadu. Od 3 sata poslijepodne pa do 6 sati ujutro. Do dolaska jutarnje smjene. Marti nije teško jer je lova odlična, a bakšiš ispadne skoro kao još jedna plaća.

Jedne prilike 12 policajaca je okružilo šank dok je Marta punila frižidere. Podignuvši pogled i ugledavši te muškarce, Marta se usrala. 

Racija u 15h. Ne možeš vjerovati. 

U slobodno vrijeme Marta i njena kolegica "vise" također u tom kafiću. Ovisne su o njemu. Cijeli život im se vrti oko tog kafića. Marta se osjeća fantastično. Svi ti "opasni" momci znaju njeno ime. Poslovođa jako voli njenu kolegicu i nju. Često i "zaruže" s njim i njegovom ekipom. Voze se u "bijesnim" autima po gradu Zagrebu i gdje god da dođu svi ih gledaju sa strahopoštovanjem. 

Jebote, Marti se život preko noći pretvorio u nešto važno.





utorak, 6. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.5.

Kolovoz 1998.godine.

18 godina.

Žena koja ju je rodila zove Martu na telefon.

"Možeš doći k meni pod uvjetom da ćeš raditi." - govori joj hladnim glasom u kojem nema truna osjećaja.

"Da, da, naravno, ok, naravno. Raditi ću." - odgovara Marta bojeći se da se žena ne predomisli.

"Možeš odmah sutra doći. Sredila sam ti posao u jednom kafiću."

Marta sprema kofere i govori baki i djedu da mora ići mami, našla joj je posao.

Sutradan odlazi.

Žena koja ju je rodila odvodi ju u kafić u jednom selu između Samobora i Zagreba i prisustvuje na razgovoru između Marte i poslodavca. Marta se boji. Nije nikada radila za šankom.

Žena i gazda kafića uvjeravaju je da će sve biti u redu. To je samo seoska birtija.



subota, 3. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.4

Kolovoz 1998. godine. 18 godina.

Marta iz Novalje odlazi baki i djedu. Gazda ju vozi svojim kombijem, ali poskrivečki, da njegova žena ne vidi. Gazda se voli baviti amaterskom fotografijom pa gdje stigne fotografira Martu. Marti je to nevina i čista zabava. 

Kad stignu u njen rodni grad zajedno popiju kavu u Martinom omiljenom kafiću i onda gazda odlazi. 

Marta provodi dane kod bake i djeda, ali željela bi ići kod žene koja ju je rodila.

Jedan dan zove ju na telefon.

"Bok, mama. Ja sam. Čuj, ja bih došla k tebi. Je li to u redu?"

"Bok, Marta." - hladno joj odvraća žena. "Ne, ne možeš doći k meni. Takva kakva jesi, ne možeš."

"Molim??? U čemu je problem?" - zapanjeno upita Marta.

"Pa, draga moja, gospođa Dragica koja čuva tvoju sstru i brata, mi je rekla što ste Tihana i ti radile kad je ona bil tu." - cinično procijedi žena.

"Što smo radile, jebote? Ne razumijem. Bile smo vani, došle u stan i išle spavati. Kaj pričaš?"

"Ma nemoj?" - posprdna je žena. "Sve mi je rekla o vašem ponašanju. Skinule ste se gole i hodale takve po stanu. I još, ono, fuj, neću to ni izgovoriti."

Marta ne može vjerovati što čuje. Dragica, žena koja je jedne prilike djecu "zaboravila" u crkvi i otišla kući bez njih, ovakve priče izmišlja i bezočno laže o njenoj frendici i njoj, aludira na lezbijske odnose koji se nikada nisu dogodili ni u primisli. Tihana je, uglavnom, tu večer kad su bile skupa vani u Samoboru, zabrijala s Hrvojem, a Marta s njegovim bratom, Bernardom.

"Daj, mama, pa to nije istina. Isuse Bože, kako uopće možeš takve stvari vjerovati?!

"Ne, ne, draga moja, znam ja sve. Znam ja da si ti sposobna za takve gadarije. Ne, takvu te ne želim u blizini svoje djece!"

"Pa ti nisi normalna, ženo!" - Marta sada viče i plače. - "To nije istina, jebote! Žena laže. Nikada nismo bile gole, ni pred djecom ni ovako. Jebote, Tihana mi je frendica iz doma i iz razreda. Pa koji je tebi kurac?"

"Ja sam svoje rekla, Marta. Gadiš mi se." - odvraća žena hladno i poklapa joj slušalicu.

Marta se trese, plače i u glavi joj je kaos. Nikada, ali nikada se nije dogodilo ovo za što ju je ona baba optužila. 

Što sad?



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.3.

Kolovoz 1998. godine. Martin 18. rođendan. 

Marta je u Novalji mjesec dana. Prodaje školjke. 

Gazda štanda joj se neprimjetno nabacuje. Ima sina koji je Martina generacija. Gazdarica, žena tog "hofiranta" je bolesno ljubomorna plavuša, dugih noktiju i teške šminke. Marta, zapravo, ne kuži da joj se gazda uvaljuje, ali, prema ljubomori koju iskazuje njegova "bolja" polovica zaključuje da ipak ne može s tim čovjekom biti potpuno opuštena. 

Njena ljubomora Marti se čini neosnovanom do puno godina kasnije kada joj sam taj gazda prizna da ju nikada nije gledao kao "kćer", nego kao ženu u punom smislu te riječi.

Uglavnom, Marta puni 18 godina. Sama, za šankom jednog kafića, popije 3 ili 4 pelinkovca i odlazi u sobu u kojoj spava. Ionako joj nije dobro od vrućine i proljeva koji ju muči otkad je došla na Pag. 

Nema čestitara, nema poklona, nema veselice ni tuluma.

Kako je na svijet došla, tako je i proslavila taj "važan" datum.

Sama.

Ali, s osmijehom na licu.

Nitko ne smije vidjeti njenu bol.

Srami se.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.2

Ljeto 1998. godine.

17 godina i 10 - 11 mjeseci.

Marta iz učeničkog doma, kao završeni hotelijersko-turistički tehničar, odlazi kod žene koja ju je rodila. Fakultet ne dolazi u obzir, iako Marta sanja o psihologiji ili socijalnom radu.

"Ti si sad svoj čovjek!" - kaže joj baka. "Mi smo te odškolovali i imaš svoj kruh u rukama."

"Odškolovali ste me bez ijedne knjige, bez ijedne bilježnice, olovke i torbe, bez gaća i čarapa."- misli Marta u sebi, ali šuti.

Žena koja ju je rodila ima iznajmljen stan u Samoboru i radi u jednoj pizzeriji. Gospođa u mirovini čuva Teu i malog brata dok je žena na poslu. 

Marta je izgubljena. Po prvi put u životu osjeća prazninu i besmisao vlastita života. Nije ni punoljetna, a ima osjećaj da joj je život završio. Opravdala je očekivanja, bila odlična učenica i sad je to - to. Je li to sad - to? Hoda gradom koji ne poznaje, nema nikoga oko sebe, ona je sitna čestica prašine koja je toliko bespotrebna i beznačajna da je dovoljno da puhne lahor da ona nestane.

Crna rupa besmisla uvlači ju među svoje prste.

Nakon tjedan dana tog vakuuma, gazda pizzerije gdje žena radi nudi Marti da ide na sezonu u Novalju, prodavati ukrasne školjke na njegovom štandu.

Marta pristaje i 10.07. putuje na otok Pag.





“Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta”

90.1.

Ljeto 1998.

17 godina i 10 mjeseci.

Marta je maturirala s odličnim. Nažalost, morala je pristupiti maturi jer je 1.razred prošla s vrlo dobrim uspjehom, a ostala 3 razreda s odličnim.

Odgajatelji iz doma su djeci priredili i maturalnu večer u domu. Marta je izabrana da održi govor. Na pitanje “zašto baš ja?”, odgajatelji su kroz smijeh odvratili:

“Marta, ta tko je sve ove godine bio najglasniji u domu?”

Martine pozivnice za tu večer su na sebi imale oznake karata za belu: pik, herc, tref i karo. Marta je voljela kartati belu dok se pripremala za maturu. Uvijek ona i 3 frenda. Odgajateljica je rekla pružajući joj pozivnice:

“Marta, a kaj radiš po cijele dane, nego kartaš belu s dečkima na dvorištu?”

Marta je sretna u domu, sa svim tim ljudima i prijateljima. Prihvaćaju ju takvom kakva jest. Uvjerena da ju, zapravo, ne mogu izbaciti iz doma, usprkos njenoj divljoj naravi, jer je odlična učenica pa im “diže” prosjek ustanove kao takve. Jer, vrlo je malo odlikaša u domu. Ali, istina je da su i odgajatelji i direktor vrlo dobro svjesni da Marta nema gdje. Toliko je već pravila prekršila, od konstantnog boravka na muškom katu do bježanja iz doma kroz prozor učionice da je trebala letjeti naglavačke.

Jedne prilike, Tamara i ona su sjedile na prozoru učionice, u 23h i žicale cigarete. Naišla su 2 dečka, starija od njih i pozvala ih na cugu. Naravno da su pristale, bili su zgodni, obojica. Dok su trčale u sobu da se presvuku, Tamara je uzviknula:

“Marta! Kaj ćemo ak` nas siluju? Ja se nisam istuširala!”

 


 Sakrij se, mila... Pogni glavu i popravi kosu Prekrij ćelavo tjeme da se ne zgražaju ljudi Namaži lice šminkom Pokrij ožiljke ...budi lijep...