"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"
90
Zadnji razred srednje škole. 1998.godina.
17 godina i ...mjeseci.
Na satu razrednika djeca raspravljaju o tome gdje će održati maturalnu večer. Marta ne bi htjela da se ide van Zagreba jer nema ni osobnu ni putovnicu, a ni novaca za putovanja van Hrvatske. Ma ni van grada, a kamoli negdje drugdje. Razrednica joj pred cijelim razredom govori:
"Marta, ti nemaš pravo glasa jer nisi s nama bila ni na maturalcu!"
Marta pocrveni, suze joj naviru na oči i demonstrativno napušta učionicu bez obzira na posljedice.
Nakon nekoliko dana razred se usuglasio da će se maturalna večer održati u Pragu. Razrednica poziva Martu u ured pedagoga te joj obznanjuje:
"Marta, s obzirom da nisi s nama bila niti na jednom putovanju, pedagog je velikodušno prepustio svoju kartu za putovanje tebi. Evo, zahvali mu se."
Pedagog kima glavom i promatra Martu. Njoj je neugodno, ali uzbuđena je i oduševljena ovakvom vješću. Zahvaljuje se srdačno. Međutim, govori razrednici da ona nema putovnicu. Razrednica zove svoje poznanike i prijatelje i sređuje Marti izradu "žurne" putovnice u Petrinjskoj ulici.
Marta trči na sve strane: zove tetku i baku, objašnjava situaciju, "žica" novce. Odlazi se fotografirati pa u Petrinjsku. Na šalteru ju pitaju za adresu. Ona, zapravo i ne zna gdje je prijavljena sve ove godine. Na šalteru joj žena provjerava i govori da joj je adresa stanovanja na Trešnjevci, tamo gdje su doselili s otoka još 1993.godine. Marta za par dana konačno ima putovnicu u rukama. Zove ženu koja ju je rodila i pita ju kako to da joj je adresa na Trešnjevci.
"Pa, kaj sam ja znala di ćeš ti; hoćeš li kod babe, dede ili di ćeš više. Ja sam sebe i Teu odjavila, a za tebe nisam znala kaj ćeš." - odgovara joj žena ravnodušno.
Marta je s razredom otputovala u Prag. Dan prije imali su Norijadu. Marta se tako jako napila da nije ni stigla do Jaruna. U jednom trenutku zatekla je sebe kako hoda po tračnicama vlaka kod Ciboninog tornja i kroz glavu joj je proletjela misao:
"Jebote, Marta, imaš nepunih 18 godina i nećeš izvršiti samoubojstvo nego će te pregaziti vlak?!?!"
Sišla je s tračnica i pješice se vratila u dom. Polu bosa. S jednom japankom u ruci, a drugom na nozi. Smrdeći na bljuvotinu.