"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"
46
Djevojka. 14 godina. 8.mjesec 1994.
Djevojka se vraća s mora.
"Nećemo ipak udomiti Sanju." - obavještava ju žena koja ju je rodila.
"Zašto?" - pita djevojka.
"Upucavala se Bakrenom, ta mala lisica. Mislila je da ja neću skužiti njeno treptanje okicama i želju da ju se ko fol zaštitnički zagrli! Pih, samo mi još takva ljiga treba u kući."
Djevojka je zgrožena. Normalno, staje na stranu žene koja ju je rodila. Bar malo da joj se približi.
Bakreni prilazi djevojci i pita ju je li prevarila Danijela. Djevojka prkosno kaže da jest. I to 5 puta. Namjerno Daria računa duplo jer je s njim brijala 2 put. Bakreni ju gleda s prijezirom.
"Kad ćeš mu reći?" - pita ju.
"Reći ću mu kad mi se bude htjelo. Ionako je to gotovo među nama."
Nakon par dana Bakreni ju zove da se provozaju gradom. Djevojka, ništa ne sluteći, sjeda u auto. Odjednom, nalaze se na Trešnjevci, kod kafića "Bla, bla". Bakreni ju natjera da iziđe iz auta i odlazi. DJevojka stoji na kolovoškom suncu i odjednom dolazi Danijel. Djevojka je ljuta, na sebe, na Bakrenog, na Danijela. Zašto jednostavno nije sam mogao shvatiti kako stoje stvari??? Nije mu se javljala skoro mjesec dana, što sad hoće?
"Sve znam. Rekao mi je Bakreni. I sve sam ti oprostio. Ne ljutim se. Volim te."
U djevojci kulminira bijes. Bijes i sram. Ali iznad svega toga eksplodira inat. "Jebite se i ti i Bakreni i vaše opraštanje. Jebite se s forsiranjem na te osjećaje krivnje i samilost." - misli u sebi. "Neću dati gušta Bakrenom za ovo poniženje!"
"Ne, Danijel, ne želim tvoj oprost. Ja samoj sebi nisam oprostila."
"Daj, molim te, gle, kupio sam ti nešto za rođendan." - iz đepa vadi kutijicu sa zlatnim prstenom u njoj. Prsten je predivan, ima plavo oko. Djevojka uzima prsten, ali mu ga vraća.
"Ne, stvarno, ne želim, ne mogu."
"Molim te, molim te, ne radi ovo. Oprošteno je sve, nećemo to više spominjati, molim te." - Danijelu puca glas dok joj govori.
Međutim, što on više moli, djevojka je sve tvrđa, sve prkosnija, sve više neumoljiva.
"Uzmi prsten, ja nemam što s njime, to je prsten za tebe. Uzmi ga slobodno. Neka ti bude makar makar na mene." - sad je već na rubu suza.
Djevojci je nelagodno, ali nema tih prstenova ni nakita ni para da bi popustila iako joj se srce kida. Nema više jebenih ponižavanja.
Ona stalno ponavlja:
"Ja sebi nisam oprostila."
Danijel odustaje i odlazi. Djevojka stoji s prstenom u kutijici. Bakreni dolazi po djevojku.
"Jeste riješili?" - pita ju.
"Jesmo." - okrene se prema njemu i tvrdo ga gleda. "Nismo više zajedno. Eto, i to je riješeno."
Bakreni ju začuđeno gleda.
"Ali, oprostio ti je?" Zašto si prekinula?"
"Drugi put se ne petljaj u moje stvari." - odgovori djevojka, okrene se prema prozoru i zašuti.