ponedjeljak, 31. listopada 2022.

Ostalo je puno neizgovorenih riječi... 
Svijetlo svijeće treperi vokale
bez interpunkcijskih znakova koji razdvajaju
sudbine već odavno odvojene

...i ta bol koja pita "zašto"?


...ne Boga i ne ljude
...ne knjige koje odgovorima vrište
...ne parole koje slabu ujtehu nude
...ne floskule celofanom kurtoazije prodane

Ostalo je sjećanje radošću zamaskirano
...ono koje pamti samo najljepše trenutke
...ono koje omogućuje zrak umornim plućima
...slamku spasa utopljeniku propuštenih prilika

...i vječnog pitanja "zašto"?

...u dijapozitivima zajedničkih uspomena
...u sekundama isprepletenih prstiju naših duša
...u smijehu koji zvoni u mojim ušima
...u toplini koja zrači mojim sjećanjima

Ostalo je sve što je bilo... 
Bljeskovi meteora koji osvijetle tminu
Osmijehom ozare nutrinu usamljenog bića
Tvoj pogled koji govori...

...sresti ću te u snovima...






"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

69

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Žena koja je Martu rodila vraća se s Teom iz Vinkovaca. Odlazi u Veliku Goricu u potrazi za Bakrenim. Zove Martu na telefon u domu i govori joj:

"Marta, mama je. U Velikoj Gorici smo, Tea i ja. U hotelu "Ruža". Dođi do nas kad mogneš."

Marta se odmah sprema, ne odlazi u školu, nego putuje u Goricu. Jedva ih čeka vidjeti. 

Ulazi u hotel i recepcioner ju upućuje u kojoj je sobi žena koja ju je rodila. Kuca i ulazi. Pada joj u zagrljaj, plače. Trbuh joj je još više narastao u ova 2 mjeseca što se nisu vidjele. Tea ju grli, veselo se smije, igra se s njom. Svaki dan Marta ide k njima. Nakon škole sjeda na autobus i odlazi u hotel "Ruža". U domu su obaviješteni gdje se Marta nalazi. Moraju biti obaviješteni. Njena odgajateljica pokazuje izuzetno razumijevanje.

Nakon 5 dana žena govori:

"Marta, Bakreni ne želi više ni čuti za nas. On tvrdi da dijete koje nosim nije njegovo. Dignuo je ruke od mene, od Tee, od svih nas. Moram pronaći smještaj za nas dvije. Ti si na sigurnom, hvala Bogu. Sad se moram pobrinuti za nas. Novaca za hotel više nemam."

"Kako to misliš - nije njegovo dijete?" - pita ju Marta.

"Ma, luđak, pusti ga. Nema veze. Njegovo je, da čije bi bilo? Ali, znaš, tko traži razlog, nađe ga."
Izgleda beskrajno umorno, u očima joj je pomirenost sa sudbinom, neka vrsta apatije. Goli nagon za preživljavanjem.

Slijedeći dan dlazi u Centar za socijalnu skrb na Trešnjevci.

Zove Martu u dom i govori:

"Centar nas je smjestio u Nazorovu. U dom za nezbrinute majke i djecu. Odmah krećem s Teom gore. Tamo nas možeš naći, na odjelu koji se zove "materinski".




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

68

25. 09. 1995.

15 godina i mjesec dana. 

Ana i Marta dolaze kod Ivana i Daria u njihov dom. Sjede na klupi na Marulićevom trgu, jesenska je večer topla i vlažna. Ivan i Ana su zaljubljeni. Marta se osjeća čudno. 

Dario se ponaša normalno, veseo je i nježan. Marta se stalno odmiče od njega, ne gleda ga u oči, izbjegava dodir.

Kada se Ivan i Ana odmaknu na drugu klupu, otvoreno pita Martu što nije u redu.

"Želim prekinuti s tobom." - odgovara mu gledajući u vrhove svojih Martensica.

Dario je zapanjen.

"Ne. Neću ti to dozvoliti. Nema šanse, što ti je došlo?" - zabrinuto ju pita.

"Ne znam. Osjećam se čudno. Jadno. Glupo. Nakon onog sinoć imam osjećaj kao da je sve puklo između nas." - odgovara mu.

"Ne budi luda! To što se sinoć dogodilo samo nas je još više povezalo. Kakve tebi gluposti padaju na pamet!" - smije se i povlači Martu u zagrljaj.

Drago joj je što nije prihvatio prekid. Drago joj je što nije dozvolio da ga gurne od sebe.

Drago joj je što nije odustao od njih.

Od nje.

 

 



nedjelja, 30. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

67

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

Marti nedostaje žena koja ju je rodila. Nedostaje joj sestra. Nedostaje joj osjećaj da negdje pripada. U domu ima sve što joj treba. 3 obroka koji su savršeni i u točno određeno vrijeme. Topao krevet. Toplu vodu. Društvo.

Čak i knjige za školu. Marta nema niti jednu. Posuđuje ih od Tamare, ona joj je najpouzdanija za školske stvari. Također je odlikašica, kao i Marta pa su tako povezane. Karolina se krpa uz Martu.

Dario i Marta su pozvani kod Ane iz razreda na njen rođendanski tulum. S njima ide i Ivan, Dariev frend iz njegovog doma. Ana je trznula na njega i on na nju. 

Ana je cura koja je Marti poklonila svoj stari, zeleni Benetton ruksak za školu. Jer Marta svoj nije imala.

24.09.1995.godine. Anin tulum je u podrumu njezine zgrade. Puši se trava, pije se bambus. Slušaju Azru i Doorse, Janis Joplin, Rolling Stonese. Ana i Ivan su u jednom kutu prostorije, a Dario i Marta se povlače u susjednu. Marti se žuri izgubiti nevinost. Misli da je to jedinstvena prilika i da poslije te prilike nikad neće dobiti drugu.

U susjednoj prostoriji je neki madrac, stare kazete za radio, gomila kutija. Dario i Marta se ljube na madracu. Idu dalje i dalje. Sve je vrlo brzo gotovo. Marta nije umirala od bolova, nije krvarila, nije bilo romantično, nije bilo suza. Bilo je - prazno. Dario se uvijek hvalio svojim ljubavničkim umijećem, ali sve je bilo nespretno i pogrešno.

Iduće jutro Ana i Marta čiste podrum i po podu traže Martin himen. Smiju se i šale. Marta se pretvara da je cool, a u Aninim očima vidi divljenje. 

Ili je možda to samo htjela vidjeti.

Istina je da se osjeća zgađeno nad samom sobom.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

66

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana. 

Žena koja je Martu rodila dolazi do nje u dom. Vodi Teu sa sobom. Nosi putne torbe. 

"Gdje ideš?" - pita ju Marta. 

Trbuh joj se već vidi. Kaže Marti da nosi dečkića. 

"Bakreni mi je rekao kad smo se upoznali da ću mu ja roditi sina." - ponosno govori. Sjena tuge prijeđe joj preko lica i nastavlja: "Idemo vlakom u Vinkovce. Tea i ja. Bakreni će ostati u Čiču, raditi će na građevini. Za nas nema mjesta, moramo kod njegove tetke u Vinkovce. Hoćeš nas otpratiti do vlaka?" 

Odlaze do Glavnog kolodvora. 

Marta gleda kako se ukrcavaju u vlak. Srce joj puca. Vlak kreće, njih dvije joj mašu kroz prozor. 

Marta stoji sama na peronu, suze joj oblijevaju lice. 

Sama je samcata. 







"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

65

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

U domu su, uz Karolinu, još neka djeca iz Martinog razreda. Svi su oni, osim Marte, smješteni u učenički dom zato jer žive daleko od Zagreba, a upisali su tu školu. Takva djeca dobijaju smještaj u učeničkom domu. Na pitanje otkud dolazi, Marta odgovara iz grada gdje su joj baka i djed. Oni koji ju ne poznaju, ne postavljaju dodatna pitanja. Klincima iz razreda, Tamari, Petri i Karolini je malo čudno što je Marta ovdje, ali ni one ne postavljaju neka neugodna pitanja. Marta pretpostavlja da u tim godinama nitko od klinaca ne razmišlja previše o teškim stvarima. Sada je s njima i to je jedino što je važno.

Cure iz sobe, Martine cimerice, divno su ju prihvatile. Odmah im je "sjela". Nitko od njih nije bogat, prepotentan, odjeven u "marke". Čak nisu imale ni cigarete, žicale su se međusobno. 

S Karolinom se Marta odmah povezala jer je ipak ona bila u Martinom razredu iako nije nigdje i ni od koga bila prihvaćena zbog svog provokativnog odijevanja i ponašanja. Ona je slovila za laku curu. Bila je i 2 godine starija od Marte, neke razrede je do sada već "pala"; jedan u osnovnoj školi i jedan u srednjoj. Sada je morala "zapeti" i ne pasti još jedan razred. 

Bila je seksualno iskusno, ali nevoljeno biće. Brkala je seks s ljubavlju i u pravilu, nakon što bi "dala", bivala je odjebana. Bila je vrckasta, koketna, debeljuškasta i niska, a smijala se toliko ružno da ju se nije moglo slušati. Bila je draga i dobra prema ljudima, ali ljudi su ju ismijavali i šikanirali.Ponašala se preotvoreno, palila se na sve muško što je hodalo svijetom. I nitko joj nije htio biti prijatelj.

Osim Marte.

Marta je u njoj nešto vidjela.







"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

64

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

Marta konačno dobija smještaj u učeničkom domu u Gajevoj ulici u Zagrebu. Gajeva je ulica oduvijek bila sinonim za prostituciju. Samo spominjanje imena te ulice nagonilo je klince Martine dobi na smijeh. Navodno je Martin ujak potegnuo neke veze i uspio smjestiti ju u dom. Prijateljica iz razreda, Zdenka, koja je također u učeničkom domu, ali u Palmotićevoj, pomaže Marti poslije škole preseliti stvari.

Dolaze pred tu veliku zgradu u samom centru grada Zagreba. Marta se boji, ali, kao i uvijek, skriva taj strah oholim i bahatim držanjem. Ulaze u dugačak hodnik, Zdenka već zna proceduru. Prolaze pored klinaca koji stoje u dvorištu i puše. Svi ih gledaju. Ulaze u predvorje i javljaju se dežurnoj odgajateljici, profesorici Š. Ona je ujedno Martina odgajateljica. Sitna, plava ženica, autoritativnog držanja i glasa. Odvodi ih do Martine sobe koja se nalazi na 1.katu, katu namijenjenom ženskoj populaciji. Na 2.katu su dečki, a potkrovlje je za studente. 

Martina soba je soba broj 29. Dijeli ju sa još 3 djevojke: Karolinom koja pohađa njen razred, Željkom koja je frizerka i Ivanom koja pohađa školu za fotografe. Momentalno nisu u sobi pa se Zdenka i Marta raspakiravaju. Kreveti su na kat, ormari uski, vojnički, ali drveni. I jedan mali stol s dvije školske, drvene stolice.

Marta stoji na sredini te malene sobe koja gleda na terasu. Na prozorima su rešetke, vjerojatno da nitko s terase ne bi mogao uletjeti curama u sobu. Ono malo stvari pospremila je u ormar. 4 para bakinih gaćica, 3 para bakinih čarapa, 2 njezine potkošulje, par majica i hlače. Na nogama ima Martensice, non stop su joj na nogama. Nema Marta ništa drugo od obuće. Samo papuče za po domu. 

Zdenka i Marta izlaze na terasu zapaliti cigaretu.

Ovdje Marta sada živi.









"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

63

Rujan 1995. godine. 15 godina i mjesec dana.

Marta je smještena u podrumskom stanu u Rendićevoj ulici. Tu žive stric i strina od Bakrenog. Sve je puno vlage i smrada. Mračno je non stop. To dvoje starijih ljudi ne razgovara s Martom, očito je da im smeta. Daju joj hranu i krevet, ali osim toga od njih ne može očekivati sućut ili toplu riječ.Marta čeka trajan smještaj u učenički dom. Tako barem priča žena koja ju je rodila. Svaki dan ide u školu, bez ijedne knjige, samo s bilježnicom i kemijskom. Svaku večer piše dnevnik i u njemu se obraća Dariu, koji još nije došao u Zagreb, u svoj učenički dom. Ne čuju se, nema Marta novaca za telefonsku karticu.

Žena koja ju je rodila je, pak, s Bakrenim i Teom negdje u Novom Čiču, kod nekog prijatelja. 

Jedan dan nakon škole Marta autobusom dolazi kod njih. Žena koja ju je rodila sjedi u hladu, Tea spava, a Bakreni ubacuje pijesak u mješalicu. Gleda Martu procjenjivači i pita ju uz cerek:

"I, jesi li pala za domovinu?"

Marta ne kuži baš pitanje pa naivno odgovaram da jest.

On se samo cereka.

Poslije joj žena govori da je mislio je li izgubila nevinost na moru. Marta pocrveni do korijena kose i kaže joj da nije. Ali priča joj o Dariu i kako želi to učiniti baš s njim.

Žena koja je Martu rodila u 4. je mjesecu trudnoće.









utorak, 25. listopada 2022.

Pulsirajuća bol u potiljku

Naznaka da sam živa

Izgubljeno djevičanstvo

Krv poput dokaza besramnosti

Otpale latice što skrivahu golotinju

Istine


I sad...


Treperi živo meso u krilu besmisla

Živac po živac otrgnut iz utrobe

Bez anestezije samozavaravanja

Srušiše se kule od karata

Lomače koju pripremiše da spale

Istinu

...ugasle...


...vrištim dok dah se smrzava...



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

62

Kolovoz 1995. godine.

Marti je rođendan. Žena koja ju je rodila zove na telefon da joj čestita. Govori joj da je Kiki uginula. Bakreni ju je mlatio čeličnom cijevi jer ga je naljutila. Marti teku suze i govori ženi da se ne želi vratiti. Da se nikada više ne želi vratiti kući. K njima. Plače i kad poklapa slušalicu.

Želi ostati sa sestrom, želi živjeti s njom, ići u školu s njom.

Čovjek koji je napravio Martu vozi ju na autobus i šalje ju baki i djedu. Dolazi k njima, susreće se sa starom ekipom. Svi znaju što joj se dešava. Obnavlja vezu s Dariom, ovaj put su pravi cura i dečko. On je sve što je Marta ikad željela od dečka. Čini se da stvarno razumije u kojim je ona govnima. Prvenstveno joj je najbolji prijatelj, a tek potom dečko.
Ljeto s ekipom je barem donekle bezbrižno, kada ne razmišlja o povratku.

Baku i djeda Marta moli da ju prime k sebi. Objašnjava im da ne može živjeti sa ženom koja ju je rodila i njenim mužem. Predlaže im da ju upišu u školu u Crkvenicu. 

Ne žele.

Ni oni ne žele Martu.

Bliži se početak nove školske godine.

Žena koja je Martu rodila zove na telefon. Pomirena sa sudbinom Marta joj kaže da će se ipak vratiti kući. Žena govori da se više nema gdje vratiti.

Morali su iseliti zbog neplaćanja stanarine i sad spavaju kod nekog prijatelja. 

Marta je ostala na cesti.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

61.1

Kolovoz 1995. godine.  Skoro 15 godina.

Martina sestra je dobra prema njoj. Zajedno su u svemu. Ona je divlja i to Marti paše. Buntovna je, puši, psuje, sve ono što radi i Marta, ali ova ima više hrabrosti.. Zavidi joj na njenom životu. Na toj golemoj kući u koju su se preselili, na činjenici da nisu podstanari, nego da joj roditelji rade i zarađuju, na skuteru koji je dobila i na kojemu uvijek i bez pitanja vozi i Martu, a najviše joj zavidi na hrani koja uvijek stoji u frižideru i smočnici koja je krcata. Njena mama zaključava smočnicu da po noći ne bi jele. Ili, točnije, da Marta ne bi jela.
Zavidi sestri na ležernosti kojom troši novce i zahvalna joj je što nikada ne traži od Marte da sudjeluje u troškovima. Ni za cigarete ni za kavu. Nikada nije Martu dovela u neugodan položaj.
Divi joj se na hrabrosti da starce pošalje u pičku materinu, da im dijeli epitete poput "svinja, krava, idiot" i da oni uopće ne trzaju. Čovjek koji je Martu napravio samo se smije na sestrine provale bijesa. Marta se boji ishoda. 

Marta se uvijek boji.

Marta i njena sestra odlučuju pobjeći od kuće i otići k Martinoj baki i djedu. Usred noći išuljaju se iz kuće i hodaju šumom prema centru gradića u koji su se preselili iz Rijeke. Žena koja je Martu rodila pojma nema da oni sada tu imaju kuću. Bila je uvjerena da su i dalje u Rijeci. Stižu do benzinske postaje kada se auto čovjeka koji je Martu napravio zaustavlja pokraj nas. Sa smiješkom ih poziva unutra i vozi ih kući.

Počinje svađa, liju se suze i Martine i sestrine. Viču. On i Marta stoje sami u sobi. Unosi se Marti u lice i stavlja joj dlan preko njega. Urla na Martu:
"Ista si kao svoja majka! Što god ti se da nikada nisi zadovoljna!"
Ulazi njegova žena i govori Marti:
"Ovdje možeš biti još samo par dana. Onda ideš baki i djedu. I, znaš, moja kćer nikada nije ovako divlja kada tebe nema. Ona je takva samo kada ti dođeš."

Marta se smrzne na njene riječi. 

Marta je loš uzor.









"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

61

Srpanj 1995. godine. 14 godina i 11 mjeseci.

"Želiš li ići kod oca u Rijeku?" - pita Martu žena koja ju je rodila.

Marta je u šoku. Naravno da želi. Naravno da se samo želi maknuti iz te prljavštine, starih deka koje zaudaraju po mokraći, prašnjavih podova, golih zidova, gladi, te kronične gladi koju i ne primjećuješ dok ne naletiš na hranu. Želi se maknuti od tih ljudi, od srama koji ju prati gdje god da ode. Dio je Marte. Razdjeljuje se u više segmenata: strah, sram, krivnju.

"Ok, sutra će te jedna žena pokupiti i odvesti do zaobilaznice. Tamo će otac doći po tebe." Daje Marti punih 20 kuna za put.

Iduće jutro Marta se budi već u 5 sati, u 6 kreću. Boli ju glava, boli ju želudac. Ne poznaje ženu koja je došla po nju, šute cijelo vrijeme putovanja. Marti je zlo od ustajalog zraka u autu. Kad stignu do kafića na obilaznici, ta žena ostavlja Martu samu i gotovo bez pozdrava odlazi dalje. Marta ulazi u kafić, naručuje kavu i moli telefon da nazove čovjeka koji ju je napravio. Uskoro dolazi po Martu, glasan, radostan i brbljav. 

Sestra i Marta provode tjedne zajedno. Ona se čudi kako je Marta bez kune došla na more. Kako je žena koja je Martu rodila pustila Martu bez novaca na put. Čudi se i što Marta nema baš neki kupaći, nego nosi stari od ujne. Čovjek koji je Martu napravio obećaje da će Marti kupiti pribor za školu. Odlaze u Palmanovu, kupuje joj tenisice. Marta poželi i jedne biciklističke hlačice na rasprodaji, ubaci ih u košaru. Njegova žena pogleda košaru, pogleda Martu i izdere se na nju:

"Idući put kad budeš dolazila MENE ćeš pitati smiješ li doći! Jasno?" 

Marta gleda u pod usred trgovačkog centra. Suze joj se skupljaju u grlu. Boji se i srami. Ima osjećaj da svi bulje u nju.

Od školskog pribora ništa nisu kupili. Marta nema ni jednu bilježnicu, niti jednu olovku, a zna da ju ni gore, kod žene koja ju je rodila također ne čeka ništa. 























"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

60

Lipanj 1995. godine. 14 godina i 10 mjeseci.

Kuća u koju su preselili je sve samo ne kuća. Radi se, zapravo, o ostacima prizemnice, bez ikakvog namještaja, bez kuhinje, bez vode. Marta se nema gdje okupati. Gazde te ruševine žive 50 metara dalje, u svojoj bogatoj i raskošnoj kućerini i katkada joj ustupe svoju kupaonicu.Oko njih su samo polja i neasfaltirani putevi. Kada se Marta vraća iz škole putuje tramvajem do Glavnog kolodvora, a zatim ide na velikogorički autobus. Od Velike Gorice potom ide autobusom za Novo Čiče, a onda do te kuće pješači koja 3 kilometra. Ako stopira i ima sreće stane joj neki auto pa poveze Martu dio puta.

Srećom, uskoro je kraj školske godine. 

Obećali su joj motor za završetak 1.srednje.

S Danijelom je prekinula i spetljala se s gazdinim sinom. Ponaša se kurvanjski, svjesna je toga. Nije joj stalo do njega, ali mora sebi dokazati da ga može imati. Vodi ju u Tuhelj na kupanje. Martin džep je prepun kovanica, onih žutih i srebrnih, da može platiti ulaz. Srećom, on plaća i za sebe i za Martu. Fin je to i pristojan momak, na društvenoj ljestvici toliko daleko iznad Marte. Zato ga mora imati, da pobije razlike, da dokaže da su jednaki.

Marta zakasni doma pola sata. Kao da je ikoga briga kad ona dolazi doma.

No, taj put je drugačije.

"Zaboravi na motor! Usrala si motku!" - grmi Bakreni na Martu.

Dobar izgovor zlata vrijedi.








"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

59

Svibanj 1995.godine. 14 godina i 9 mjeseci. 

Zagreb je bombardiran. 

Na gazdin telefon u prizemlju zove tetka iz Opatije, zovu baka i djed. Brinu se je li sve u redu. 

Žena koja je Martu rodila objavljuje:

"Selimo se krajem mjeseca. Nemamo više mogućnosti biti ovdje. Našli smo podstanarski smještaj u Novom Čiču, kraj Velike Gorice. Malo je nezgodno s prijevozom, s obzirom na tvoju školu, ali snaći ćemo se nekako."

Marta gleda u nju, umorna je od svega. 

Obnovila je vezu s Danijelom, putovala s jednog na drugi kraj grada samo da bude uz njega nakon što mu se bolest vratila, bili su sretni. Našla je prijatelje u Dubravi, ekipu s kojom je izlazila van, sve odreda dečki koji su iz zabave skidali ratkape s automobila. Prihvatili su Martu kao svoju. U školu je, ta 2 mjeseca, išla redovno, nije plaćala javni prijevoz, švercala se. tada je to bilo i moguće, autobusi nisu otvarali samo prva vrata za ulaz putnika.

Jednom je prilikom, samoinicijativno, posjetila psihijatra u Novoj bolnici u Dubravi. Osjećala je da joj je potrebna pomoć. Nakon što je skoro 2 sata sjedila u čekaoni, primila ju je sredovječna doktorica. Ispričala je Marta doktorici u kakvim uvjetima živi, što je prošla, što prolazi. Doktorica je odmahnula rukom i rekla Marti da dođe u slijedeću srijedu na grupu za adolescente. 

Marta se nikada nije pojavila.


📷 Ljiljana LiLa 



četvrtak, 20. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

58.1

Travanj 1995.godine. 14 godina i 8 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila živčano hoda po stanu i prstima trlja oči. Psuje kao kočijaš.

Urla:

"To govno, to đubre, to smeće! Prenio mi je picajzel, majku mu jebem krvavu! Prenio mi je JEBENE picajzle!!! Oslijepit` ću, jebo mi pas mater, ali natrljat` ću si šampon na trepavice, majku mu jebem šugavu! Ispast` će mi oči koliko me svrbi, stoka smrdljiva!"

Marta sjedi u kuhinji. Ruča. Voli vruću juhu. Može pojesti pola rajngle, samo juhe. Uči njemački. 

Gleda u nju kako maše rukama, malo gestikulira, malo se češe po očima. Marta zna kako je dobila picajzle na trepavicama.

"Mama, taj šampon ne smije blizu očiju, znaš. Možeš stvarno oslijepiti."

"Boli me kurac!!! Jebe mi se!!! I samo da znaš: ona kurva kod koje ste bili na Teinom krštenju, to mu je ljubavnica. Od nje mi je i donio picajzle! Hahaha, "lepa, bela pa debela"!!! Hahaha, na lijepo je spao pokraj mene ovakve. Idiot! Gdje je gledao, pička mu materina, kao da se takva može samnom mjeriti!"

Marta nema komentara.


📷 Ljiljana LiLa



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

58

Travanj 1995. 14 godina i 8 mjeseci.

"Selimo se. Opet smo morali prodati kuću, ali sad, nažalost, moramo u podstanare." - objavljuje  žena.
Našli su stan u obiteljskoj kući u Dubravi, na Miroševcu.

Kada se dosele, žena koja je Martu rodila i Bakreni počinju svo svoje vrijeme provoditi u obližnjem kafiću "VBR". Tea i Marta dane provode skupa pa tako ona svoje prve korake napravi upravo s Martom i to baš na terasi tog kafića. Žena odlučuje krstiti Teu. S obzirom da i dalje pripadaju na Trešnjevačku adresu, krštenje se odvija u crkvi Svetoga ( tada Blaženoga ) Marka Križevčanina. Dogovoreni kum, neki "prijatelj" od Bakrenog se ne pojavljuje, kao ni Bakreni, a uskoro moraju krenuti. Žena je na rubu ludila. Pronalazi nekog pijanca, stalnog gosta u "VBR"-u i nagovori ga da bude kum Tei. Njih troje i Tea odlaze sami u crkvu. Krštenje se odvija po protokolu. Bakrenog i dalje nema.

Nakon krštenja odlaze u restoran u Dubravi. Bakreni tamo čeka. Marta preskače prepirku i odlazi s Teom u salu. Jede se i pije. Tei umaču dudu u pivu da čvršće i duže spava.

Oko 21h Bakreni govori  Marti da pođe s njime, mora kupiti cigarete. Voze se dugo u autu. On i dalje nema vozačku, sa sobom nosi ženinu pa muriji prodaje priču da je zabunom uzeo njenu. Odjednom, Marta vidi da na tabli piše Zaprešić. Bakreni joj kaže da pričeka još malo, skoro da su stigli.

Parkira auto ispred neke zgrade i kaže Marti da iziđe. Ulaze u zgradu, penju se na 2.kat. On zvoni na vrata. Otvara žena, godina istih kao i ona koja je Martu rodila, samo što je ova duge plave kose i punija, onako, saftna i mekana. Iznenađenje na njenom licu je stvarno. Kao nacrtano. Ulaze unutra, žena Marti nudi sok. Bakreni se smješka, zavodnički. Odvratno. Na njegovom licu to izgleda kao karikatura. Provode neko vrijeme za stolom, razgovaraju. Ispada da je ta žena majka jednog Martinog školskog kolege, ne iz njenog razreda, ali ista su generacija.

Nakon nekog vremena Bakreni ustaje od stola, pozdravljaju se sa ženom i odlaze. Marti i dalje nije jasno što se događa i zašto su iz Dubrave išli čak u Zaprešić i to na dan slavlja krštenja njegove kćeri. Vraćaju se u restoran, nitko ih ništa ne pita. Svi su već jako pijani i kao da nisu ni otišli. Tea spava u kolicima, u separeu. Žena koja je Martu rodila glasno pjeva za šankom okružena s nekolicinom uzvanika, među kojima je, naravno i kum.


📷 Stasa Stassa Sobolevski 




srijeda, 19. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

57

14 godina i 7 mjeseci. 

Ožujak 1995.godine.

Marta je uspavala Teu i silazi po stepenicama u donji dio brvnare. Žena nije kod kuće. 

Bakreni gleda u Martu i maše glavom u nevjerici.

"Tvoja mama nema nikakve kriterije, znaš?"

"Kako to misliš?" - pita ga Marta.

Bulji u nju tim svojim zelenim, hladnim, gmazovskim očima. 

"Ona je luda za oralnim seksom. Čak i kad nisam opran, njoj to uopće ne smeta."

Sada Marta bulji u njega. Lice joj gori od srama.

Zašto joj to govori?


📷 Ljiljana LiLa 






"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

56

Ožujak 1995.godine. 14 godina i 6 mjeseci. 

Snijeg se otapa. S brvnara se cijedi, kapa po puteljku i radi se odvratna bljuzga. Martine Martensice ne promaču.

Sama je u kući s Teom. Nema pojma gdje su njih dvoje. Pretpostavlja da "nabavljaju novce" kao i svaki put kada ih nema.

Tea spava u sobi na katu. Odjednom Marta čuje kao da puzi po parketima. Penje se gore, ali ona spava. Spušta se i nastavlja čitati "Anu Karenjinu", tu glupaču koja je zbog pimpeka ostavila vlastito dijete. Za nekoliko minuta čuje nešto kao struganje dude po podu. Opet se penje, ali Tea i dalje spava. Marti nije jasno što se dešava. Zafrkava li ju beba od 11 mjeseci?

Kada se zvukovi ponove već 5.put,a dijete i dalje spava, stvarno se prestraši. Sjedi u fotelji, sama usred ničega i osluškuje.

Bakreni uskoro ležerno ulazi u kuću. Marta mu ispriča što je doživjela, a on joj potvrđuje postojanje duhova na nonšalantan način.

"Da, da, moguće je sve."

Marta mu je zahvalna što joj vjeruje i što ju ne izruguje. Opet, ne čini se iznenađen.

Kao da je očekivao što će mu ispričati. 


📷 Ivona Bošnjak ( Vlatka Bošnjak ) 



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

55

Veljača 1995.godine. 14 godina i 6 mjeseci. 

Marta puno izostaje iz škole. Čuva Teu jer žene i Bakrenog često nema kod kuće. Nema ni novaca za kartu za vlak. Nemaju ni što jesti. Žena kuha juhu od luka koju jedu i ona i Marta. I pas. Juha je crvene boje i nije lošeg okusa kada si gladan. Tea ima svoje mlijeko za bebe. 

Puše opuške. Ravnaju zgnječene opuške koje onda puše do filtera. Sabiru opuške i oko kuće. 

Marta ima čir na desnom bedru. Kada pukne iz njega se cijedi crna krv. Žena ga dezinficira dezodoransom. Nemaju ništa drugo u kući za prvu pomoć. 

Bakreni zna iz kuće izbivati danima. Tada je u kući mir. 

Gladne su, ali je mir. 









"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

54

Siječanj 1995.godine. 14 godina i 5 mjeseci. 

Fiat Punto, digitalni turbodizel više ne postoji. Prodali su ga jer su ostali bez novaca. Škola je počela i Marta putuje vlakom iz centra Dugog Sela do Borongaja. Do vlaka hoda tih 1,5 km. Nizbrdo je dobro. I kad je dan. Ali navečer, uzbrdo i kroz šumu je jako strašno.

Jednu večer Marta pješači uzbrdo, taman je prošla vojarnu kad se kraj nje zaustavlja auto derventskih tablica. Unutra je mlad muškarac, neobrijan, vidno pripit. Iz radija mu trešti Ceca ili Dragana, a oblak cigaretnog doma ispunjava unutrašnjost. Nagovara Martu da uđe unutra, da će ju odvesti na vrh Martin Brega. Marta se boji se i ne želi ući. Nastavlja hodati, a on polako vozi uz nju i dalje ju nagovarajući da uđe.

"Daj, hajde, pa ništa ti neće biti. Umoriti ćeš se do gore. Ja ću te odvesti." Još su pod svjetlom lampi ulične rasvjete, ali bliži se dio koji nije osvijetljen.

Muškarac na koncu odustaje, ali vozi ravno, prema šumi. Ne prema gradu. Marta ostaje sama na cesti i poželi se okrenuti nazad kad ugleda Bakrenog kako se iz šume spušta prema njoj. Od olakšanja Marta počinje plakati i sve mu ispriča. Ne čini se iznenađen, samo šuti i mrko gleda pred sebe. Zajedno se počinju penjati prema kući, a nakon kojih 10-ak minuta onaj muškarac u automobilu derventskih tablica polako prođe pokraj njih, vraćajući se. Upadljivo bulji u Martu i onda daje gas.

Nestaje.

Jasno je Marti što bi se dogodilo da se Bakreni nije pojavio.

 

📷Ljiljana LiLa 




utorak, 18. listopada 2022.

Vjetrom neprežaljenih snova

poput pera lebdim... 

I savijam tijelo

puteno, gladno...

Strujom obzira na obale morala

naplavljeno...


Prstima lovim kapljice magle

Nježnost poklanjam...

...samoj sebi...

U mirisu šume prekriženih stvari

odustajanje od poljubaca

s liste moranja...

...najviše peče...


Otkrivam humke zemlje

pokopane strasti

i nikada utažene želje

...zamišljene vene ruku tvojih...

Cjelivam usne svoje

Cjelovom izmišljenim... 





"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

53

Prosinac 1994.

14 godina i 4 mjeseca.

Od centra Dugog Sela Marta i Bakreni voze se na vrh Martin Brega. Kilometar i pol od centra mjesta. Mrak, šuma, tišina. Vojarna s lijeve strane ceste.

Dolaze u vikendaško naselje. Svuda oko njih su drvene kućice. Voze još par minuta kroz mrak i on zaustavlja auto ispred jedine osvijetljene brvnare. Nigdje oko njih nema nikoga.

Marta ulazi u kućicu napravljenu od balvana. Uska je, malena i topla. U prizemlju je s lijeve strane malen toalet bez tople vode, skučen dnevni boravak i malena kuhinja. Na katu je jedna velika soba u koju se ulazi pomoću stepenica koje se spuste sa stropa dnevnog.

Žena sjedi za stolom. Poziva Martu da sjedne. Blijeda je i ozbiljna. Počinje priču. Riječi se odbijaju o Martu. Ne doživljava ona njenu brigu. Sve je kao u nekom filmu. Ne pripada ovdje. Ali ne pripada ni nigdje drugdje.

"Cijeli život sam te doživljavala kao neku ukrasnu vazu, Marta. Znaš, tu si, obrišem prašinu s vremena na vrijeme i to je to. Valjda te nisam doživljavala kako sam trebala. Oprosti mi."

Marta šuti, puši, gleda u drveni stol za kojim sjedi.

"Reci mi, koja je tvoja najveća životna želja, Marta?"

Marta podiže pogled. Gleda u tu ženu. Gleda kroz tu ženu. Želi ju povrijediti.

"Poševiti se na biljarskom stolu." - tupo, bezosjećajno odgovara.

U njezinim očima sjena nevjerice.







nedjelja, 16. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

52

Badnjak 1994.godine. 14 godina i 4 mjeseca. 

Marta odlazi iz tetkine kuće autobusom do Zagreba i na Trešnjevku, u kafić u koji je i dalje izlazila, bez obzira što su se odselili prije 6 mjeseci. Sjedi s prijateljicom i ona joj predlaže da pobjegne od kuće. Marta u trenutku pristaje. 

Upoznaje ju s 2 svoja prijatelja, 2 brata koji pristaju pružiti joj utočište. Dečki su Martinih godina, zgodni i simpatični. Zajedno čekaju Božić u "Antispinu", a potom u jednom tmurnom noćnom klubu na Trešnjevci. 

U zoru idu k njima doma. Njihova majka lijepo prima Martu. Jede što i oni jedu, pije što i oni piju. Prolazi nekoliko dana i prvotna euforija prolazi. Marta se osjeća prljavo, u istoj je odjeći već danima. Nema ni svoju četkicu za zube. Čarape na njenim nogama poprimaju neku neobičnu krutost nakon dana nošenja. 

Nakon 5 dana odlazi u Antispin. Sjedi i pije pelinkovac. Gužva je, većina njenih poznanika i prijatelja je tamo. 

Ulazi visok, mršav i narančast čovjek. Okrzne Martu pogledom i sjedne u separe preko puta nje. Nosi sa sobom šteku crvenog Marlbora. Podijeli kutije cigareta Martinim prijateljima i naruči piće cijelom kafiću. Marta uzima još jedan pelinkovac. 

Prilazi joj. 

"Stara ti se jako brine." 

"Kakve to veze ima samnom?" 

"Rekla mi je da se ne vraćam bez tebe doma." 

Marta je umorna od svega. Želi se okupati. Želi biti doma. Ili gdje god to jest. 

"Ok, idem s tobom." 

"Daj samo reci frendovima da sam po tebe došao s Fiat Puntom. Digitalni turbodizel." 

Kakav idiot. 







"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

51

Prosinac 1994. 14 godina i 4 mjeseca. 

Kod ženine tetke su u Velikoj Mlaci. Trošna je to kućica s poljskim wc-om u dvorištu. Hladno je vršiti nuždu vani. Skrivaju se od Bakrenog. On je u zatvoru. Žena Marti obećaje nov život. Ona, Tea i Marta. Marta joj vjeruje. Daje joj 350 njemačkih maraka od kojih si kupuje Dr. Martens čizme. Ide u školu, izlazi van sa tetkinom kćeri, Mirom, njenom vršnjakinjom. 

Nakon 2 tjedna žena ulazi u kuću. Marta sjedi u kuhinji pokraj peći. Preksutra je Božić. 

Iza žene ulazi Bakreni. 

Od pogleda na njega Marta ostaje bez daha. 

"Spremi se, Marta, idemo. Kupili smo kuću u Dugom Selu." - žena joj se obraća poslovnim tonom. 

"Jesi li ti normalna???" – Marta ustaje sa stolice i povlači se u krajnji kut prostorije. Tetka gleda u Martu, prestrašena je. 

"Idemo, Marta. Objasniti ću ti putem sve." - nastavlja ta žena, ta nepoznata žena iz koje izlaze neke sulude riječi koje Martin mozak ne može pojmiti. 

"Ja ne idem nikud s tobom. S njim. Ti nisi normalna! Ti jebeno nisi normalna!" – Marta se dere na nju. Bakreni cijeli vrijeme šuti. 

"Marta, nema pregovora! On je otac mojeg djeteta!" - žena povisuje ton i kreće prema Marti. 

A gdje je moj otac? - pita se Marta u sebi. 

Prostorija je jako uska. Marta uzima jednu cjepanicu u ruku, podiže ju i gleda u ženu zaslijepljena od bijesa. Od očaja. Od izdaje. Sve je u magli. U sljepoočicama joj pulsira. Od jecanja ne može doći do zraka. 

"Samo mi se pokušaj približiti! Samo mi se približi! Kunem se, ne diraj me!" – viče. 

Žena govori i dalje, ali Marta ju ne čuje. 

"Miči se, miči se, miči se!" 

Žena se okreće, uzima Teu i njih troje odlaze. Marta stoji kraj peći, s cjepanicom u ruci, plače i ponavlja:

"Mama! Mama! Mama!" 

Nitko Martu više ne čuje. 

📷 Ljiljana LiLa 




Ponekad ću sakriti osmijeh

Neće ga naći ni zraka sunca

Ispod starih, prašnjavih parketa

Škripi jeka k'o da bunca


...suzom izlizana asonanca...


Prekriti ću osmijeh debelim slojem lišća 

U jesen...kada kiše cjelivaju grane 

I, znaš, onaj miris sjete na dnu pjesme

Potpis tuge bez obmane


...repertoar boli za odabrane... 


Ponekad ću sakriti osmijeh 

Zaključati škrinjicu nekih ideala

Odmori se, osmijehu i počini! 

Pokraj trublji, violina, cimbala 


...prohujalih parada i festivala... 







četvrtak, 13. listopada 2022.


"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

50

Prosinac 1994.godine. 

14 godina i 4 mjeseca.

Pada snijeg.

Marta trči preko Remetinečke ceste. Na sebi ima pidžamu i papuče. Bez čarapa je. Pahulje snijega lijepe joj se za lice, kosu, miješaju se sa suzama. 

Ulijeće u policijsku stanicu. 

"Moj očuh će ubiti moju mamu! Molim Vas pomozite!"

Policajci ju smiruju, traže točnu adresu, zaogrću ju dekom. Plačem. Marta ne može disati. 

"Jeste li poslali nekoga k meni doma?"

"Jesmo, dušo, smiri se. Kolege su otišle na tvoju kućnu adresu. Polako nam sad ispričaj što se točno dogodilo." - umiruje ju policajka.

"Čula sam sestru kako plače u dnevnom boravku. Ona je beba, ima 8 mjeseci, znate? Čula sam mamu kako vrišti i zove upomoć. Čula sam očuha kako psuje. Nije to prvi put, znate? Oni tako žive. Otišla sam u dnevni boravak. Tamo sam vidjela sestru kako stoji u kinderbetu, drži se rukama za ogradicu i vrišti. Očuh sjedi na mojoj mami koja leži ispružena na kauču, drži joj desnu ruku i govori joj da će joj lomiti prste jedan po jedan. Ona ispod njega gleda u mene na vratima i moli me da idem na policiju, da će ju ubiti. Uzimam sam sestru iz kinderbeta i dajem ju očuhu, stavljam ju ispred njegovog lica. Mislila sam da će ga smiriti njeno maleno tijelo, znate? Ona je njegova kćer. Ja nisam, znate? On ju je uzeo, poljubio i vratio u kinderbet, a onda se vratio na moju mamu i počeo ju gušiti."

Marta jeca.

Boji se.

Ne zna je li žena preživjela dok je ona trčala po policiju ili ju je konačno ubio. Ne zna što se dogodilo u toj kući dok je Marta sjedila tu na toplom, na sigurnom. Ne zna je li trebala ostati i učiniti nešto da ju spasi umjesto što je pobjegla iz kuće.

Strah je preuzeo identitet koji nikada nije imala.

Marta je strah.

📷 Ljiljana LiLa




srijeda, 12. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

49

Djevojka. 14 godina i 3 mjeseca. Studeni 1994.godine. 

Prvi i posljednji pokušaj Bakrenog da nađe posao. 

Zapošljava se kao izbacivač u jednom zagrebačkom noćnom klubu na Trešnjevci. Nakon druge smjene dolazi kući s ubodnom ranom od noža pod rebrima. 

Žena nariče, on je izobličen od bolova. 

Djevojka gleda u tu gazu pod njegovim rebrima, dobrano natopljenu krvlju. Žena ga njeguje. Ne idu u bolnicu. 

Bakreni ne želi da se postavljanju pitanja.


 



 Šušti lišće pod nogama

Osušeno povjerenje

Sva izblijedjela rukovanja

Osmijesi isprani kišom sumnje

I zablude u sivim lokvama


...jesen je, zapravo...


Što si očekivala?

Istinu zamijeniše oblaci izdaje

Masovne grobnice zakopanog smijeha

Zemlja sada vlažna postaje

Predugo je suša ispucale maske skrivala


...jesen je, zapravo...


Iza zavjese gole grane vrište

Olujom se tješe zanesena polja

Poharaj! Pobijedi!

Ono izlizano "Budi Tvoja volja!"

Lažnog postojanja zgarište


...a ipak, jesen je...




utorak, 11. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

48

Djevojka. 14 godina i 3 mjeseca. Studeni 1994. godine. 

Žena koja je dijete rodila radi kao pravna zastupnica jedne zagrebačke robne kuće. Bakreni ne radi,ali nikad ga nema doma. 

Djevojka čuva sestru. 

Bakreni vara ženu. 

Večer je. Djevojka sjedi u svojoj sobi i sluša razbijanje tanjura iz kuhinje. Čuju se pljuske, udarci, psovke. Bakreni izlazi iz kuće. 

Djevojka odlazi u kuhinju. 

Žena sjedi na stolici.

Raščupana je. Oko joj je plavo. Iz nosa joj curi krv po majici koja, zapravo, pripada djevojci. Ostaje crveni trag po crnoj tkanini. Oko njenih nogu su krhotine tanjura i staklo od razbijenih čaša.

"Vara me. On me vara. Pa sam i ja njega prevarila. Srela sam kolegu s faksa. Poševila smo se na klupi u parku. I to sam rekla Bakrenom. Namjerno. Zato je poludio."

Djevojka joj pomaže oprati krv i očistiti kuhinju.

Mrlja na majici ostaje.



 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

47

Djevojka. 14 godina i 2 mjeseca. Listopad 1994.

U posjetu im dolaze bratić od Bakrenog i njegova cura. Lega i Ivana. Inače su iz Vinkovaca kao i Bakreni. Oboje su mršavi, blijedi, dugih, masnih, crnih kosa. Traperice vise s njihovih mršavih tijela. 

Sjede i dnevnom boravku, puno se pije i puši.

Djevojka je u svojoj sobi, sluša glazbu, piše dnevnik.

Žena koja ju je rodila dolazi i kaže joj da će Lega i Ivana spavati s njom u krevetu. Krevet je ogroman, ima mjesta.

Djevojka se spremi na spavanje i stisne se na lijevoj strani kreveta. Lega i Ivana zauzimaju ostatak kreveta.

Nakon par minuta djevojka čuje cžalanje i šuškanje. Ivana šapće:

"Lega, mala je budna."

On odgovara:

"Nije, spava, samo nastavi."

Djevojka čvrsto zatvara oči i ne miče se. Pokraj nje čuje se duboko disanje, šljapkanje i osjeća ritmičke pokrete.

Ivana i Lega se ševe.

Ivana i Lega su heroinski ovisnici.

Djevojka se boji pomaknuti.



ponedjeljak, 10. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

46

Djevojka. 14 godina. 8.mjesec 1994.

Djevojka se vraća s mora.

"Nećemo ipak udomiti Sanju." - obavještava ju žena koja ju je rodila.
"Zašto?" - pita djevojka.
"Upucavala se Bakrenom, ta mala lisica. Mislila je da ja neću skužiti njeno treptanje okicama i želju da ju se ko fol zaštitnički zagrli! Pih, samo mi još takva ljiga treba u kući."

Djevojka je zgrožena. Normalno, staje na stranu žene koja ju je rodila. Bar malo da joj se približi. 

Bakreni prilazi djevojci i pita ju je li prevarila Danijela. Djevojka prkosno kaže da jest. I to 5 puta. Namjerno Daria računa duplo jer je s njim brijala 2 put. Bakreni ju gleda s prijezirom. 

"Kad ćeš mu reći?" - pita ju.
"Reći ću mu kad mi se bude htjelo. Ionako je to gotovo među nama."

Nakon par dana Bakreni ju zove da se provozaju gradom. Djevojka, ništa ne sluteći, sjeda u auto. Odjednom, nalaze se na Trešnjevci, kod kafića "Bla, bla". Bakreni ju natjera da iziđe iz auta i odlazi. DJevojka stoji na kolovoškom suncu i odjednom dolazi Danijel. Djevojka je ljuta, na sebe, na Bakrenog, na Danijela. Zašto jednostavno nije sam mogao shvatiti kako stoje stvari??? Nije mu se javljala skoro mjesec dana, što sad hoće?

"Sve znam. Rekao mi je Bakreni. I sve sam ti oprostio. Ne ljutim se. Volim te."

U djevojci kulminira bijes. Bijes i sram. Ali iznad svega toga eksplodira inat. "Jebite se i ti i Bakreni i vaše opraštanje. Jebite se s forsiranjem na te osjećaje krivnje i samilost." - misli u sebi. "Neću dati gušta Bakrenom za ovo poniženje!"

"Ne, Danijel, ne želim tvoj oprost. Ja samoj sebi nisam oprostila."
"Daj, molim te, gle, kupio sam ti nešto za rođendan." - iz đepa vadi kutijicu sa zlatnim prstenom u njoj. Prsten je predivan, ima plavo oko. Djevojka uzima prsten, ali mu ga vraća.
"Ne, stvarno, ne želim, ne mogu."
"Molim te, molim te, ne radi ovo. Oprošteno je sve, nećemo to više spominjati, molim te." - Danijelu puca glas dok joj govori.
Međutim, što on više moli, djevojka je sve tvrđa, sve prkosnija, sve više neumoljiva.
"Uzmi prsten, ja nemam što s njime, to je prsten za tebe. Uzmi ga slobodno. Neka ti bude makar makar na mene." - sad je već na rubu suza.
Djevojci je nelagodno, ali nema tih prstenova ni nakita ni para da bi popustila iako joj se srce kida. Nema više jebenih ponižavanja.
Ona stalno ponavlja:
"Ja sebi nisam oprostila."

Danijel odustaje i odlazi. Djevojka stoji s prstenom u kutijici. Bakreni dolazi po djevojku.

"Jeste riješili?" - pita ju.
"Jesmo." - okrene se prema njemu i tvrdo ga gleda. "Nismo više zajedno. Eto, i to je riješeno."

Bakreni ju začuđeno gleda.
"Ali, oprostio ti je?" Zašto si prekinula?"
"Drugi put se ne petljaj u moje stvari." - odgovori djevojka, okrene se prema prozoru i zašuti.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

45

Dok je djevojka na moru žena i Bakreni odlučuju posvojiti Sanju. Ili udomiti. Djevojka baš ne razumije njihov plan, ali ok, slaže se s time. Barem će pokraj sebe imati nekoga tko ju razumije.

Na moru djevojka upoznaje super ekipu, preko svoje sestrične. Sandra je posebno sjela djevojci. Divlja i prelijepa. Pametna i otvorena. Prava coolerica. Njih 3 u ekipi i još 4 dečka. Jednu večer svi sjede u kafiću na plaži i jedan od dečkiju, Dario, izvadi cigarete da zapali. Djevojka ga pita da joj da jednu. Svi popadaju na guzice kad vide djevojku kako pali cigaretu i puši kao stari, okorjeli pušač ispuhujući kolutove dima iz svojih usta. I Sandra "izlazi iz ormara" sa svojim pušenjem.

Sad i sestrična želi pušiti. Idući dan odlaze u jednu uličicu i puše jednu za drugom pokazujući joj kako treba uvlačiti dim. Sestrični pozli. Usnice joj postanu ljubičaste, lice problijedi. Vode je brzo kući gdje ona povraća pa ide u krevet. Svi se prestraše. No, tu istu noć, dok su vani na plaži, sestrična pali cigaretu bez problema.

Ona je isto lijepa i jako zgodna. Dečki se lijepe na nju kao muhe. I djevojka bi htjela privlačiti tako dečke pa uzima sve što joj se ponudi, da održi korak. Bez obzira na to što ju Danijel čeka kod kuće. On je daleko, već je i zaboravila na njega i sav život koji ju gore čeka.

Prvo "zabrije" s Dariom. Rocker izgledom i duhom. Duga kosa, kožni prsluk na golo tijelo, poderane traperice i starke. Nakon njega "zabrije" s još 3 dečka. Malo ljubljenja, još manje drpanja. Ne osjeća grižnju savjesti. 

Bježi od obaveza, bježi od stvarnosti, bježi od onoga što ju čeka doma.

Bježi od sebe. 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

44

Djevojka. 13 godina i 11 mjeseci. Ljeto 1994. godine.

U kući u Remetincu su često Maja i Sanja iako između Maje i djevojke stoji neka kamena gromada preko koje se više ne može prijeći. ali, druže se.Nekad su sve 3 zajedno, a nekad samo po dvije. 

Sanja je malena i neugledna djevojka s teškom pričom. Otac i majka alkoholičari na socijalnoj pomoći. Život s bratom i njima u nekoj trošnoj brvnari u ulici do Majine. 

Ali Sanja ima lude provale pa se one druže. 

Sanja je loša učenica što je razumljivo s obzirom na obiteljsku situaciju. Nerijetko nju i brata roditelji izbacuju van na zimu, gladne, gole i bose.

Djevojka je upisala srednju Hotelijersko - turističku školu. Sama je kopala po informacijama koji su joj papiri potrebni za upis, sama tražila gdje će obaviti liječnički pregled, sama je otišla na liječnički pregled, sama na upise, sama gledala koja je po redu iznad crte. 

Djeca su na upisima bila s barem jednim od roditelja. Upisi su u Frankopanskoj, a nastava će se održavati u Ivanićgradskoj, na Pešćenici. 

S obzirom da je došla na drugi rok kada je predala sve svoje papire jedan od profesora iz komisije ju je pogledao nakon što je vidio njene ocjene i uz smiješak dobrohotno upitao:

"Pa gdje si ti do sad bila?"

Djevojka je ponosna. Uspjela je upisati školu koju je željela.

Maja je također upisala HTT. 

Sanja, nažalost, ide u neku srednju strukovnu školu.

Ljeto prolazi. Djevojka se sprema na more, kod bake i djeda.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

43

Djevojka. 13 godina i 10 mjeseci.

"Selimo se iz ovog stana." - objavljuje žena.

"Molim? Kako to misliš? Pa tek smo došli? Kamo sad opet idemo?" - šokirano pita djevojka.

"Moramo otići. Nemamo više novaca. Našla sam povoljnu kuću u Remetincu. Ne možemo ovdje ostati."

"Ali tek sam se tu navikla. Danijel mi je tu. I Maja i Sanja i Rea. Ne želim ići odavde!"

"Žao mi je, ali novci su se istopili, Bakreni nije uspio naći posao i morali smo prodati stan i kupiti tu kuću. Od razlike novaca ćemo se pokrpati dok se ne zaposlimo."

"O jebote, više! Pa ne možemo se ponvno seliti!" - misli u sebi djevojka.

No, ipak, ona nema pravo glasa. 

Danijel je isto u šoku. Srećom, taj njegov motor može ga relativno brzo dovesti do Remetinca. 

Kuća se nalazi preko puta zatvora, na Remetinečkoj cesti, malo niže od noćnog kluba "Four Roses". To je prizemnica, dvosobna kućica s jednom terasom koja gleda na prugu; vlak prolazi direktno pored kuće i s drugom terasom koja ima izlaz na Remetinečku cestu.

Nakon samo par dana života u toj kući njihov pas Kiki izleti na cestu i udari ju autobus.

Kiki preživi, ali ostane bez oka.

Kao pravi gusar. 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

42

Djevojka. 13 godina i 10 mjeseci.

Maja počinje izbjegavati djevojku. Djevojka ne shvaća što se promijenilo. I Ana ju čudno gleda. Danijel joj je dečko, ali govori da ne zna što se događa. S njim je lijepo, ali nedostaje joj Maja da s njom podijeli sve što joj je na umu i na srcu. Nema je nigdje već tjedan dana.

Jednu večer djevojka stoji s Anom i Željkinom mlađom sestrom u ulici. Ana joj govori da pričeka iza njene kuće 5 minuta, da ima iznenađenje za nju.

Djevojka čeka.

Za par minuta dolazi Ana i vodi Maju sa sobom.

Djevojka je presretna, plače od radosti i grli Maju. 

Ali, Maja je čudna. Rezervirana. Hladna. Distancirana. 

"Oprosti." - govori joj Maja. "Dogodile su se neke stvari..." - počinje zamuckivati, ali gleda djevojku ravno u oči.

"Što se dogodilo? Što se moglo dogoditi? Znaš li da sam zvala na sve strane da doznam gdje si? I mamu sam ti zvala na Knežju, baku, Željka!" - govori djevojka uzbuđena jer je konačno pronašla svoju prijateljicu.

"Znam sve. Nisi mi smjela mamu uznemiravati." - hladno joj kaže Maja.

Djevojka je posramljena, ali i dalje ne zna što je uzrok promjeni ponašanja kod njene najbolje prijateljice.

"Tvoj očuh, Bakreni" - nastavlja Maja - "upucavao se Željki! Pa su mi moji svi zabranili da se družim s tobom. Ali kad sam vidjela koliko patiš, odlučila sam ti se ipak javiti."

Djevojka ju zaprepašteno gleda. Pokušava procesuirati informacije.

Bakreni se upucavao djevojci od 14 godina. Gotovo curici. Njenoj vršnjakinji.

Kao da joj je netko pucao usred trbuha. Peče ju rana. Boli ju i razdire joj se utroba. 

No ono što ju je pogodilo poput sačme usred grudiju jest spoznaja o lažnom sažaljenju u Majinim očima i njena prijetvorna "milost". Ona se smilovala djevojci pa joj se ipak pojavila pred očima.

Djevojci se vrti u glavi. Mučno joj je od tih 6 pari očiju koje ju gledaju kao da je ona kriva što joj je očuh luđak.

Splasne svo oduševljenje zbog povratka najbolje prijateljice. Balon vječnog prijateljstva se rasprsne u milijun mjehurića. 

Nema više povratka.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

41

Djevojka. 13 godina i 10 mjeseci. Lipanj 1994.

Kraj je 8.razreda. Maja i djevojka slave zajedno s još par mladih iz Majinog razreda. 

Djevojka se doma sa ženom koja ju je rodila dogovorila da će tu večer prespavati kod Maje. 

Klinci odlaze na pizzu, a zatim pored škole krenu piti. Djevojka nagne bocu s bambusom i na iskap popije dobrih pola litre. Smiješno im je to sve s alkoholom. Puno piju i još više puše.

Kada se smrači njih dvije odlaze k Maji doma.

Toliko su jako pijane da im se soba vrti iznad glava. Djevojka leži pod stolom, a Maja u sobi na podu. Ulazi Majina baka i zgrožena je prizorom. 

Djevojci je jako, jako mučno.

Odlučuje ipak otići kući. Nije joj više zabavno.

Dolazi pred vrata svog stana. Zaključano je, a ključ koji djevojka ima ne odgovara bravi. Pokušava i pokušava, ali jednostavno ne može otključati vrata. Iznutra se čuje glazba, sviraju "Bee Gees". Djevojka zvoni i zvoni na vrata, ali nitko ne dolazi. Jako joj je slabo. Na kraju se ispovraća pred vratima stana. I dalje zvoni, ali nitko ne otvara. 

Umorna je jako. S otiračem za cipele pokrije bljuvotinu i legne pred vrata stana, naslonivši glavu na stepenicu kod vrata.

U neko doba noći osjeća da ju bude nečije ruke. Bakreni stoji iznad njenog lica i pomaže joj ustati. Na koncu žena otključava vrata. Djevojka ide ravno u krevet.

Iduće jutro djevojku strahovito boli glava. Smrdi joj iz usta po bljuvotini, smrdi joj iz kose i iz svih pora. Žena ju pozove u dnevni. Djevojka sjedne u fotelju i gleda u tu ženu koja prekriva lice rukama. Čini se da plače. Objašnjava djevojci da su se ona i Bakreni posvađali i da je promijenila bravu na vratima. Nije čula zvonjavu, bila je u dnevnom s bebom i slušala glazbu. 

Da, ona stvarno plače.

Djevojka ne osjeća ništa.

Napokon miče ruke s lica i govori:
"A sad marš počistiti ono ispred vrata!"

Djevojka se smije u sebi i s krpomo u ruci otkriva ono što se nalazi ispiod otirača.

Šampinjoni i ostaci šunke s pizze rugaju joj se s poda hodnika.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

40

Djevojka. 13 godina i 10 mjeseci.

07. 06. 1994.

Maja i djevojka sjede na klupi u parku. Urezuju citat:

"Sve se mijenja samo mjena jest vječna."

Maja vadi kutiju mekanog Benstona i njih dvije zapale svaka svoju cigaretu. 

Od tog trenutka obje zvanično puše.

Puše u Majinoj sobi, a podstanar Željko im čak jednom donese šteku bijelog "Marlbora" izvana. 

Žena koja je dijete rodila ulovi djevojku kako puši u sobi. Djevojka je na razgovoru s njom i Bakrenim u dnevnom boravku. Ne boji se ona njih. Tako je svejedno.

Žena ju gleda s neodobravanjem, nekoliko minuta joj objašnjava kako to nije dobro za nju i njeno zdravlje, ali ubrzo prodika prestaje. Bakreni donosi kutiju "Eve" cigareta i dobacuje ih djevojci.

Ova odlazi Maji i pokazuje joj što je dobila.

Obje se smiju jer znaju da će ta kutija planuti u roku par sati. 

Kaj njima kutija cigareta znači, pih...



četvrtak, 6. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

39

Djevojka. 13 godina i 9 mjeseci. Svibanj 1994.

Utorak. Škola je poslijepodne. Djevojci nedostaje 1 bod da bi 8.razred završila s odličnim pa mora odgovarati fiziku za dignuti ocjenu s vrlo dobar na odličan. 

Žena koja je djevojku rodila i Bakreni odlaze iz stana, imaju posla u gradu. Žena zna da djevojka mora odgovarati fiziku koja je 1. sat. Zna to već danima. Djevojka želi upisati Hotelijersko - turističku školu. Od primjenjene umjetnosti je odustala. 

Žena obećaje djevojci da će se vratiti na vrijeme kući. Djevojka se boji jer joj ne vjeruje, a ovo joj je jako važno.

Prolaze sati, djevojka je sama s bebom u stanu. Uskoro je i podne. Pa 12:30h. Pa i 13h. Djevojka se znoji. Dlanovi su joj mokri. Ne zna što će biti ako se ne vrate. 13h i 30 minuta. Nema ih. Beba spava. Djevojka ju je netom nahranila, presvukla i uspavala. 

13h i 40 minuta. Djevojka se oblači, uzima školsku torbu i izlazi iz stana. Svraća u kafić do zgrade, onaj isti u kojemu žena i Bakreni provode svo svoje slobodno vrijeme. Obraća se konobaru, njihovom prijatelju:

"Dobar dan. Molim Vas, možete li mi pomoći? Moram u školu, moram odgovarati fiziku. Mame i Bakrenog nema doma, otišli su jutros u 9 sati, rekli su da će se vratiti, a nema ih. A ja moram u školu. Beba spava, sve sam napravila oko nje. Ali, stvarno moram u školu. Možete li ju samo pogledati tu i tamo, otključan je stan, molim Vas k`o Boga?" Na rubu je suza. 

Konobar ju sažaljivo gleda i kaže da nema problema, neka samo ide u školu i neka se ne brine ništa.

Djevojka odlazi u školu, odgovara fiziku i dobije zaključno odličan. Sretna je, ponosna i s olakšanjem ide kući.

Tamo ju dočekaju salve psovki, bijesa i okrivljavanja.

"Kako si to mogla napraviti???? Ti si jedno sebično, egoistično i razmaženo derište!!! Kako si mogla svoju sestru ostaviti samu kod kuće???" - urlaju naizmjence i žena i Bakreni.

Nitko ju ne pita za uspjeh u školi.

Djevojka pogne glavu i kaže:
"Ona nije moja sestra. Ona je moja polu-sestra."

Bakreni procijedi kroz zube:
"Ona je tvoja sestra. U kazni si naredna 2 tjedna. Nema izlazaka, nema prijatelja, nema Danijela."

Njezina prva kazna u životu i to ju taj demon stavlja u kaznu. Žena koja ju je rodila šuti. Prešutno ga podržava. Ne brani svoju prvorođenu. Djevojka zna da je zajebala, ali i oni su zajebali nju.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

38

Djevojka. 13 godina i 9 mjeseci. Svibanj 1994. 

Svi u Majinoj ulici znaju da se djevojčica sviđa Danijelu i da se on sprema pitati ju za "furanje". Djevojka je uzbuđena jer se Danijel sviđa i njoj.

Danijel ima kovrčavu smeđu kosu i najzelenije oči koje postoje. Nije napadan, glasan i bezobrazan. Danijel je pristojan, tih i samozatajan.

S preboljena 2 tumora lijeve noge pa malo šepa.

Ana savjetuje djevojku kako se treba ponašati. Sve je, zapravo, već gotova stvar.

Jedno poslijepodne Danijel dođe po djevojku sa svojim Tomos automatic motorom i pita ju da se malo provozaju po kvartu. Djevojka od treme ne zna kako da se ponaša, ali pristane. Pretpostavlja da je danas taj dan. Nakon kratke vožnje, Danijel ih odveze u park kraj škole. Tamo sjede na klupi jedan pored drugog. Djevojka osjeti miris Danijelove kose. Znoje joj se ruke. 

"Hoćeš li biti samnom?" - pita ju Danijel.

Djevojka bi najradije odmah rekla da hoće. Ali u "Teen"-u piše da prvi odgovor mora biti da će razmisliti, da ne ispadne "laka" cura. Pa mu tako i odgovori.

Razočaranje na Danijelovu licu je tako očito da je djevojci neugodno. Šute nekoliko minuta, onda on kaže "ok, javi mi kad razmisliš".

Motor je ostao bez benzina pa ga zajedno guraju do Majine ulice. Pozdrave se pred njenom kućom i ona ode unutra da odmah Maji kaže što se dogodilo.

Idući dan djevojka ide u školu i sretne Anu u kafiću na uglu svoje ulice. Ana joj priđe i kaže:

"Ispala si totalna glupača, jebote. Kaj si glumila jučer s tim svojim "razmislit ću"?"

Djevojci je neugodno. Samo je slijedila upute iz "Teen"-a.

Maja joj kasnije u školi kaže da je to bio glup potez jer ionako cijela ulica zna da je to gotova stvar pa čemu sad to odugovlačenje.

Djevojka se osjeća posrano.



 Tmina grijeha

Mrakom okovana sloboda izbora

Kamen po kamen 

...odbačen od graditelja...


Gdje je sada cvijeće

Gdje uvenuše palmine grane

Ljiljani bijeli pustinjskim vjetrom razneseni

... suze okajnice koje noge opraše...


Smokvom suhom kao ponosom

Gorušična zrna manjkavosti

Sve planine bačene u more

... i ta Ljubav neljubljena...


Usred noći duše

Uskrsnula...


📷 Ivana Samarzija ( Kalvarija, Sveti Juraj )



srijeda, 5. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

37

Djevojčica. 13 godina i 9 mjeseci

Upoznaje Maju. Maja ide u 8.b razred, a djevojčica u 8.a. Maja je totalno, ali totalno cool. Živi s bakom u ulici niže od djevojčine. Mama i tata su joj rastavljeni i svatko živi u drugom kvartu. Na katu bakine kuće živi Žaljko, podstanar. Pored Majine kuće živi Željka, malo punija i neugledna djevojčica iz Majinog razreda, sa sestrom i roditeljima. Preko puta Majine kuće živi Ana, 2 godine starija od njih, a pored Ane žive Danijel i Martina s mamom. Danijel je Anina generacija, a Martina je mlađa od njih 1 godinu.

Djevojčica i Maja postaju BFF. Best friends forever. Pišu dnevnike pa ih razmjenjuju. Imaju puno zajedničkih tema: rastavljene i nezainteresirane roditelje, osjećaj beskorisnosti, osjećaj neželjenosti, osjećaj da su višak na ovome svijetu.

Djevojčica je stalno kod Maje doma. Nemaju nikakvu kontrolu i u Majinoj sobi su slobodne pričati o čemu god žele.

Maja razumije djevojčicu i onda kada ova dobije prvu menstruaciju, relativno kasno, a žena koja ju je rodila joj ne objasni kako da stavi uložak. Samo joj ga gurne u ruku i kaže: "Evo, zalijepi ga na gaćice." Maja već ima "stvari" pa je s njom lako pričati o tome. 

Djevojčica je postala žena. Konačno. Već su sve cure koje poznaje imale menstruaciju. Ona krivi ženu zbog svih šokova koje joj je priuštila i smatra da je to razlog njenom kašnjenju za ostalim djevojkama. 





"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta" 90 Zadnji razred srednje škole. 1998.godina. 17 godina i ...mjeseci. Na satu razrednika djeca...