Početak i kraj

Ciklus života

Rađanje i umiranje

I ništa novo

Kovitlac emocija

Vihorom sjeverozapadnjaka razbarušen

U lokvama jesenjih kiša

Utopljen

Žiće uvelo 

I ništa novo...

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

25

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

Žene koja je djevojčicu rodila odrekla se cijela familija. Majka, otac, brat. Nitko s njom više ne želi imati posla.

Baka i djed su dobri prema djevojčici.

Jedini uvjet je poslušnost. Bespogovorna poslušnost. I odlične ocjene u školi.

Kod njih je sigurno. Doručak, ručak i večera uvijek su dostupni. Topao krevet. Dani na plaži., kupanje, sunčanje, čajna i paradajz i sok iz kafića.  I "Santa Barbara".

Baka djevojčicu odgaja da bude dama.

"Nemoj pljuvati po cesti, narast` će ti miš!"
"Nemoj skakati na glavu u more, narast` će ti miš!"
"Nemoj se igrati s dečkima, narast` će ti miš!"

Djevojčica, nakon svake prekršene zabrane, trči u wc pogledati je li joj narastao taj "miš" kojim baka stalno prijeti.

Baka je žena - zmaj. Puno govori djevojčici protiv žene koja je djevojčicu rodila, svoje kćeri. Djed većinom šuti. Baka govori i protiv svoga sina, djevojčinog ujaka. Ona govori protiv svih. Nitko nije dovoljno dobar za nju. Ili su zamazani ili su propalice. Svi. 

Jedino djevojčica još uvijek uspijeva zadovoljiti njene kriterije.

Istovremeno uzdiže djevojčicu na sav glas pred sinom i njegovom djecom.

Sije sjeme mržnje.

Žena koja je djevojčicu rodila optužuje dijete za urotu s bakom. Viče na djevojčicu da ju je izdala, da djevojčica "sigurno pljuje po njoj zajedno s bakom i djedom", da je djevojčica "ista kao i svi drugi", da se djevojčica "prodala". Govori joj da je sebična, samoživa, egoistična. Da samo na sebe misli.

Djevojčica ne zna kako da se ponaša.

Lijepo joj je kod bake i djeda, ali ne zna kako dokazati žena da nije ni u kakvoj "uroti" za koju je žena optužuje.

Djevojčica se osjeća krivom zato što voli biti kod bake i djeda.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

24

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

Tjedan dana nakon barikada, žena i Bakreni zagrljeni hodaju po nizbrdici koja vodi do zgrade u kojoj živi djevojčica sa ženom koja ju je rodila. Djevojčica ih gleda kroz prozor, čine se veseli, bezbrižni i zaljubljeni.

Djevojčici pulsira u ušima, grč joj steže utrobu, lice joj gori, ne može doći do zraka. Nečujne suze klize joj niz obraze. Osjeća se nemoćno. Izdano. Prevareno. Odbačeno. Osjeća da njen trud ne znači ništa.

Ona je ništa.

U sebi djevojčica umire. 

Nada umire. 

Bijes se rađa.

Djevojčica odlazi u svoju sobu. 

Ne namjerava im smetati.

Sama je. Guši ju mrak, njen mrak u koji ju povlače te nemilosrdne ruke očaja.

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

23

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina

Žena koja je dijete rodila upada u stan. Raščupane je kose. Krv joj ponovno curi iz nosa. Usnica joj je natečena i krvari.

Izbezumljeno viče:

"Molim te, kćeri, pomagaj! On će se vratiti po mene! Molim te, preklinjem, pomozi!"

Djevojčica ne zna što da radi. Brzo odlazi do ulaznih vrata stana i zaključava ih, Potom gura fotelju na vrata. Na fotelju naslanja ormarić za cipele iz hodnika. 

"Dobro je, mama, smiri se. Nema šanse da provali. Pogledaj, složila sam barikade." - djevojčica ponosno govori ženi dok ova puši jednu za drugom. Ženi se tresu ruke. Plače. 

Ponovno plače.

Zadnjih mjeseci žena često plače.

Djevojčica ju, ipak, nikada nije vidjela u ovako lošem stanju. Mrzi Bakrenog. Mrzi ono na što je spala žena koja ju je rodila. 

"Ovaj put ti stvarno obećajem, gotovo je između mene i njega. Obećajem ti. Ti i ja ćemo same živjeti. Predivno će nam biti. Obećajem. Ovaj put je stvarno."

Upaljen plamen nade.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

22

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

"Bakreni" se vratio. U svom stilu, bahato, nadmeno is vječito nadrkanim izrazom lica. Možda i bolje, kad bi se nasmiješio izgledao bi kao karikatura. 

Bio je žilav, suh, mršav, ali nevjerojatno žilav.

Djevojčica je razočarana njegovim povratkom. Ženi su taman zacijelile modrice. One vanjske. 

Djevojčici nisu.

Stan im počinje izgledati kao šupa.

Velika staklena stijena na ostakljenoj terasi - kancelariji s natpisom ČAVOGLAVE pala je na ulicu još na sam doček Nove godine. Budala od Bakrenog ju je pokušala zatvoriti nakon što je ispucao svoje idiotske petarde i ona je izletjela iz svog ležišta i prosula se u milijune komadića na sred ulice.

Ženi je to bilo smiješno. 

Novi televizor su prodali, kao i veliki drveni stol za blagovanje. Sada su jeli na kauču i u foteljama i gledali jeftiniji televizor. Posuđe je bilo većinom polomljeno u njihovim svađama. Samo je ogroman stereo uređaj stajao pored zida. On je bio jako važan. Kada je iz njega treštalo sve misli bi se utišale.

Valjda i savjest.

Djevojčica je bila skromna. 

Voljela je jesti vruću juhu i jogurt sa šećerom.

Voljela je čitati knjige. Od kolegice iz razreda posudila je "Mi djeca s kolodvora ZOO" i mjesecima ju čitala uvijek iznova sve dok pojedine dijelove nije naučila napamet. I Christianini roditelji bili su rastavljeni. 

Voljela je biti sama, u tišini.

Djevojčica je mrzila stereo uređaj.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

21

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

2 tjedna veze s Damirom završila su neslavno. 

Prvo i osnovno, djevojčica se nikako nije mogla opustiti u njegovom društvu. Ni u društvu njegovih prijatelja iz doma. Kad bi išli u šetnju, djevojčica je izbjegavala da ju vide s njim. On i prijatelji bi išli naprijed, ona s prijateljicama skroz otraga, kao da se ne poznaju. Ona instinktivno osjeća da radi nešto što nije primjereno djetetu njene dobi.

Drugo i ne manje važno, taj njihov prvi poljubac... Jebote...

Suton. Jedna od najljepših plaža na otoku. Sjede jedan do drugog i on zagrli djevojčicu. Konačno, ona okrene glavu prema njemu i on ju poljubi. On smrdi na slinu i na cigarete. Ona razmišlja o testu iz zemljopisa koji ju sutra očekuje.

Nije osjetila baš ništa osim srama.

Idući dan opet se ljube. Damir joj kaže da bi se trebala malo više koristiti jezikom. Djevojčica revoltirano i uvrijeđeno uzima svoju jaknu, kaže mu da odjebe i odlazi kući. Za nju je ta veza gotova.

Damir joj slijedeći dan, preko jedne od onih cura, poručuje da prouči kartu Italije. Misli da je jako pametan i da je on njoj "dao nogu". 

Ono što Damir, kradljivac tehničke robe ne zna, jest da je za djevojčicu ta veza završila onog trena kad je osjetila njegovu slinu ispod svoga nosa i došavši kući pokušala kalodontom isprati sjećanje na taj nemili događaj.

U oku odsjaj zaboravljenog lika

Prolivene suze iza šarenica

Imaginarna vizija rasutih mozaika

I ta ljubav kao kvarna imenica

Zamrznuta slika prašnog objektiva

Iskrivljena stvarnost tisuću zrcala

Osjećaji pod čizmom deminutiva

Eoni klečanja bez molitvenog klecala

Dahom zapečaćena sudbina

Potkupljeni suci nemilosrdna pogleda

Čežnja, čežnja - djetinjasta budalaština

Iskonska glad sebe samu ispovijeda

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

20

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

1993.godina.

Djevojčica sluša razbijanje tanjura i čaša u kuhinji. 

Žena i Bakreni se deru jedno na drugo. Čuje pljuske, udaranja, plač i molbe. Žena plače. On se nadvija nad nju kao kobac nad žrtvu. 

Bakreni bijesno odlazi iz stana.

Djevojčica odlazi k ženi, ova plače, krv joj curi iz nosa, zajedno sa šmrkljima. Lijevo oko joj je zatvoreno, natečeno i plavo. 

Žena djevojčici pijano govori da su ostale samo njih dvije. Da će njih dvije biti sretne.

Da će njih dvije imati predivnu budućnost.

Žena obećaje.

Djevojči je laknulo. Nije joj drago što je žena u takvom stanju i što ju je ono govno povrijedilo. Ali, sretna je što je konačno završilo.

Sretna je što je pokazao svoje pravo lice.

Djevojčica grli ženu koja ju je rodila dok ova plače.

Djevojčica tješi svoju kraljicu.

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

19

Dijete. Djevojčica. 12,5 godina.

S obzirom da ju većina starih prijatelja izbjegava, djevojčica upada u društvo koje sačinjavaju 3 starije djevojke, oko 16 godina, a netom su, kao izbjeglice doselile u njenu zgradu. Pored zgrade je jedan od popravnih domova kojih je otok pun. 

Djevojke puše i piju. I djevojčica bi rado, ali se boji. Jedna od djevojaka nađe dečka u popravnom domu. Pa i djevojčica želi dečka iz popravnog doma. Kako zamisli, tako i ostvari. Damir. Dečko od 17 godina, iz Zagreba, u domu je zbog krađe tehničke robe.

On i djevojčica "furaju". Ne ljube se, djevojčica se i toga boji. 

Žena koja je djevojčicu rodila pripremi u stanu tulum za ta dva para i još dvoje štićenika popravnog doma. Ostavi ih s litrama crnog vina, coca - cole i grickalica i ostavi ih same. Klinci slušaju glazbu, piju, puše. Djevojčica samo pije, malo, zbog društva. Nakon određenog vremena žena se vraća kući. Kaže da ju je kopkalo, da nije mogla biti na miru dok su oni sami u stanu. Djevojčici je neugodno, ali šuti. Dok sjede za stolom i piju, žena joj šapne da je dosta popila, da uzme malo soka kao primjer drugima.

Na kazetofonu pjeva Zlatko Pejaković. 

Žena pleše s Damirom i glasno se smije. Djevojčica se crveni.

Djevojčica i Damir plešu na "Čerge". Žena koja je djevojčicu rodila dobacuje:

"Aaaa, gle moje kćeri kako se stisla!"

Svi se smiju. Žena je tako "cool".

Djevojčica propada u zemlju od srama.

 Zaljubljena sam u tebe

Zaljubljena sam u pogled iza zjenica

Zaljubljena sam u nježnost iza riječi

Zaljubljena sam u osmijeh iza usana

Zaljubljena sam u dodir iza hrapavih dlanova

Zaljubljena sam u strast iza hladnih postelja 

Zaljubljena sam u poljupce iza oštrih ugriza

Zaljubljena sam u šapat iza urlika

Zaljubljena sam u lik iza oklopa

Zaljubljena sam u pjesmu iza jecaja

Zaljubljena sam u radost iza očaja

Zaljubljena sam u ljubav iza prijezira 

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

18

Dijete. "Ono". 12 godina.

Pojedina djeca izbjegavaju dijete. Žao im je, da, vidi se u njihovim pogledima. Ali, boje se da je "ludilo" žene koja je dijete rodila nekako zarazno. Nasljedno. Ili što već. Zapravo, njihovi roditelji se boje. 

Pogledi govore više od riječi.

Dijete ide u disco - club. Jednom je već bilo, sa ženom, na dječjoj matineji, prije godinu ili dvije dana. Tada se žena nije dala kući. Zapila se na šanku s nekim muškarcem i nikako otići. Dijete je molilo i kumilo da ide kući. Sutradan je imalo školu.

No, da, sada dijete samo ide u disco. Mali je to otok, svatko svakog zna i žena pušta dijete da s prijateljicom pješači 3 i pol kilometra kroz šumu do disco - cluba. 

Jednu večer dijete dolazi po svoju najbolju prijateljicu, par godina stariju od djeteta, da zajedno idu u disco. Prijateljičina majka otvara vrata i govori djetetu:

"Ona je već otišla. Sa SVOJIM prijateljima primjerenima NJENOJ dobi. I ti sebi trebaš naći nove prijatelje. Jednostavno se više ne uklapaš s mojom kćeri."

Sažalni pogled u očima te žene u potpunom neskladu s oštrinom njenih riječi i zalupljenim vratima pred nosom. 

Diejte odlazi samo u disco. Pješači samo, drži se obale mora s lijeve strane dok mu je šuma s desne strane. Sretno stiže u disco, a natrag se vraća s hrpicom druge djece.

Zakasnilo je kući pola sata, ali ionako nije važno, misli u sebi. Žena nikada ne gleda na sat i ne mjeri djetetu vrijeme. Nikada ju nije briga. 

No, ovaj put, žena stoji u mraku, puši cigaretu, sama je. "Bakrenog" nema s njom. Često prekidaju. 

"Zakasnilo si kući. Pola 3 je ujutro. Trebalo si doći u 2. Znaš li koliko sam brinula?" - govori sjetnim tonom.

Dijete bi joj najradije reklo da ne zna. Jer - ne zna. Čudi se da mu govori takve riječi. Dijete već zna što znači riječ "floskula" jer guta knjige kao slatkiše. Dijete ne osjeća brigu u njenom glasu. 

Žena nastavlja u mraku gledati kroz prozor.

Dijete odlazi spavati.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

Dijete. "Ono". 12 godina.

17

Narančasti muškarac nadimka "Bakreni" gotovo da živi u stanu žene i djeteta. 

Sat je vjeronauka. Novi velečasni se upozanje s djecom. Dolazi do djeteta i pita s kime dijete živi. Ono odgovara:

"S majkom."

"I, s kime još?"

"Ni sa kime, samo s majkom." - dijete odgovara.

"Jesi li sigurno?" - upitno podigne obrve.

"Jesam, sigurno sam."

Velečasni gleda u dijete i s posprdnim osmijehom ponavlja pitanje:

"A s kime majka živi osim s tobom?"

Sva djeca u razredu se okreću prema djetetu i gledaju u nj. Dijete se zacrveni do korijena kose. Uši mu gore. 

"Majka živi samo samnom!" - Dijete povisuje ton. Na rubu je suza, ali ne popušta.

"Hm, dobro, nisam tako čuo." - velečasni odustaje i upisuje nešto u svoju bilježnicu.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

16

Dijete. "Ono". 12 godina.

Rat je u punom zamahu. Na otoku se ne događa ništa. Jedna ili dvije vježbe evakuacije iz škole i bijeg u sklonište. Osim toga ni sirene. Ništa. Osim hordi pijanih muškaraca odjevenih u gardijske uniforme kako se kočopere po ulicama otoka. 

I žena koja zajedno s narančastim muškarcem pohodi lokale u sitne noćne sate.

Dijete ima srpsko prezime. Po čovjeku koji mu je otac, a koji tvrdi da mu nije otac. Na sva sranja još i to. Kada ga djeca pitaju je li ono Srbin, dijete govori da nije. Da ima i Hrvata sa srpskim prezimenom. Srećom, naš proslavljeni sportaš nosi isto prezime kao i dijete pa se nitko ne usudi ništa reći. Uostalom, dijete na satu Povijesti saznaje da isto prezime nose većinom Crnogorci pa se tješi. 
Nisu nas Crnogorci napali.

Dijete u školi, u znak odanosti hrvatskoj nacionalnosti, odbija odgovarati povijest nekog srpskog kralja. Nastavnica povijesti začuđeno gleda u dijete koje šuti kao zaliveno na svako pitanje koje mu postavlja. Dijete je odlikaš. Iz gotovo svih predmeta ima odličan. Osim matematike. Nastavnica dijete šalje na mjesto. Iz hrvatskog jezika odbija pisati diktat na ćirilici. Do sada poslušno i mirno dijete prvi put pokazuje svoj bunt.

Ono nema srpske krvi u sebi.

I to mora dokazati cijelom svijetu.

Samo ne može dokazati sebi.

Jer, niti je ono što pokušava dokazati da nije, a niti jest.

Što je "ono"?

 

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

15

Dijete. "Ono". 12 godina.

Taj njihov sex zaista postaje opterećujući. Non stop su iza zatvorenih vrata dnevnog boravka, ali vrata su od stakla, onog nekog smeđeg mozaičnog stakla tako da dijete kada ide u wc, vidi njih dvoje na podu, vidi njihova tijela, ali ne jasno. Vidi pokrete i lelujanja, ali ne konkretno. Čuje uzdahe i stenjanja, skvičanja i pljeskanje tijela o tijelo. 

Srami se disati, da ne bi pomislili da ih špijunira dok ono samo ide u wc. Boji se da ne bude optuženo za uhođenje. Ili, još nešto gore. 

Dijete ne zna je li višak u tom odnosu. Što ono predstavlja u životu žene? Zar joj nije dovoljna njegova ljubav? 

Želi pobjeći od tih uzdaha i pljeskanja. Oh, zna dijete da je to sve normalno. Prirodno.

Ali, po koji put?

I, treba li i ono sudjelovati u tome?

Taj sram je poput koprene. Zastire jasan pogled. 

Na svijet. 

Na sebe.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

14

Dijete. "Ono". 12 godina.

Narančasti muškarac je stalno u stanu. Kad god dijete otvori oči, muškarac je tamo. Kad dijete ide spavati, opet je tamo. Dijete sada spava samo u spavaćoj sobi. Žena koja je dijete rodila svo svoje vrijeme provodi s narančastim muškarcem. Tako i noći. 

Jedno jutro dijete se probudi i ide u kuhinju. Prolazi dnevnim boravkom gdje žena i muškarac spavaju na kauču. Dijete baci pogled na ta 2 tijela i vidi nešto maleno, crveno, smežurano naslonjeno na ženinu stražnjicu, a očito potječe iz muškarčeva tijela. Interesantno jest i mami na gledanje, ali dijete od srama svrće pogled.

Žena ustaje i dolazi u kuhinju.

"Mama,mogu li te nešto pitati?"

Žena kimne glavom dok kuha kavu.

"Vidjelo sam nešto crveno i smežurano, znaš. Je li to bio njegov pimpek?"

Žena pogleda dijete i zacrveni se. 

"Ajme, da, fuj, oprosti, zaboravio se pokriti. Oprosti."

Dijete kaže da je sve u redu.

Kako ne bi bilo u redu?

Ta dijete je zrelo i pametno. Uostalom i Leonela sluša svoga oca kako cijele noći ševi svoju sluškinju.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

13

Dijete. "Ono". 11 godina.

Na satu tjelesnog, pri preskaknju kozlića, dijete lomi ruku. Bol je užasna. Dijete osjeća kako mu bol pulsira u potiljku. Najradije bi se onesvijestilo. Nastavnica tjelesnog zove na telefon ženu koja je dijete rodila. Govori ženi da nije to ništa, da se dijete samo prestrašilo.

U bolnici na otoku dijete ide na operaciju. Pukle su obje podlaktične kosti. Nakon operacije mora u Rijeku. Hitno. Jednu kost su uspjeli namjestiti, ali druga im je "pobjegla". Djetetu je jako loše nakon opće anestezije. Povraća, mučno mu je. Govori ženi koja ga je rodila da iziđe van iz sobe. Da mu se povraća od njezina glasa.

Dijete nosi gips od šake do nadlaktice 6 tjedana. Ne može pisati pa mu susjeda i prijateljica iz razreda prepisuje školske i domaće zadatke. 

Nakon što prođe 6 tjedana i dijete skine gips, dovodi kući malu mačkicu koju je pronašlo na cesti. Kada dijete dobije prvu crvenu fleku na ruci koju je slomilo, ne obazire se. Kupa se u moru i odjednom, crvenih flekica je puno tijelo. Mačkica je šugava i prenijela je šugu na dijete. 

Dijete ne smije na sunce ni u more slijedećih 6 tjedana. Postoji opasnost od gubitka kose ako šuga zahvati tjeme.

Ljetni su praznici. Kod bake i djeda ne putuje dok ne prođe šuga. Sjedi u stanu cijele dane. Samo. 

Otkriva čari knjiga iz ženine skromne biblioteke. 

Prva na popisu je "Leonela". Ta knjiga označava djetetovo zaljubljivanje u svijet pisane riječi. 

Leonela nema majku. Živi sa strašnim ocem, grubim i naprasitim negdje u Veneciji. Usprkos svemu, Leonela je hrabra, odvažna, osjećajna. I nepokolebljiva.

Leonelu njen život nije slomio.

Neće ni dijete njegov.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

12

Dijete. "Ono". 12 godina. Punih.

Vraća se s ljetnih praznika koje je provelo kod bake i djeda. 

Žena koja je dijete rodila izgleda drugačije. Vesela je. Puna neke radosti. Poput djevojčice. 

"Joj, moram te upoznati s nekim. Znam, sigurna sam da će ti se svidjeti. On ti zna plesti onako kao Michael Jackson, to vi klinci slušate."

Dijete nema pojma što taj Jackson pjeva. Ono sluša New Kids On The Block, gleda "Beverly Hills" i trenira rukomet. 

Djetetu se grči želudac. Još jedan muškarac. Boji se.

Tu istu večer žena dovodi u stan svoju "novu ljubav", na upoznavanje s djetetom.

Dijete je preneraženo.

Pred djetetom stoji dječak, momak, 7 godina stariji od djeteta. Ružan je. Zločesto ružan. Djeluje grubo. Neotesano. Divlje. Ima naranđastu kosu, pjege po cijelom tijelu, ogromne zube i prodorne zelene oči. Jako je visok i mršav. Dijete ga se boji.  

Dijete ne može shvatiti da je žena koja ga je rodila u ljubavnoj vezi s ovim dječakom. Žena ima 34 godine, a on 19. Ona je lijepa, on je ružan. Ona je intelektualka, on je probisvjet koji se skriva od mobilizacije. Dezerter, zapravo.

"Znaš, bila sam jednu večer vani i on me obranio da me ne ubiju sjekirom. Malo sam predugačak jezik imala. On me spasio." - zaneseno govori žena djetetu. 

Djetetu se želudac sveže u čvor.

"Što će moji prijatelji misliti? Što će misliti moji učitelji? Kako ću više ikada izići van na ulicu?" - misli u svojoj glavi.

Ovo neće završiti dobro.

Strah u potiljku.

Strah u grlu.

Strah u udovima.

Strah poput plimnog vala.

Beznađe.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

11.

Dijete. "Ono". 11 godina i 9 mjeseci.

Ljetni praznici 1992.godine.

Dijete, kao i svako ljeto, putuje baki i djedu na praznike. Autobus kreće oko 4h ujutro. Žena koja je dijete rodila izišla je van i dijete zna da se ne može u nju pouzdati. Rekla je da će se vratiti da probudi dijete da stigne na autobus, ali dijete joj ne vjeruje.

Dijete ne spava. 23h. Žene nema. 00:00. Žene nema. 03h. Žene nema. 

Dijete zove baku na telefon. Plače. Boji se da neće stići na autobus. 

"Bako, što da radim?" pita.

"Obuci se, uzmi torbu i kreni polako prema autobusnoj stanici."

"Ali bako, vani je mrak. Bojim se."

"Nema u mraku ništa strašno. Vjeruj baki. Ništa ti se neće dogoditi."

Dijete se oblači, uzima spremljenu putnu torbu i polako izlazi iz stana. Do autobusne stanice ima 15-ak minuta laganog hoda. Već je 03:30. Mrkli je mrak. I cvrčci spavaju. 

Dijete prolazi neosvijetljenom i tihom ulicom trčečim korakom. Umire od straha, čuju se samo njegovi koraci i lupanje putne torbe o djetetov bok. Teško diše dok mu u ušima bubnja vlastito srce. Znoj se slijeva niz djetetova leđa. 

Konačno izbija na glavnu ulicu koja je osvijetljena. Teško dišući dolazi do autobusne stanice. Vozač i kondukter gledaju malo u dijete, a malo jedno u drugo. Vozač uzima djetetovu torbu i sprema je u prtljažnik. Dijete mu pruža i kartu na uvid. Još uvijek stoje vani, ispred autobusa koji treba krenuti za 10 minuta.

Iz mraka ulice izranja silueta žene koja je dijete rodila. Lijepa je, zgodna, ali smrdi na alkohol. Dijete u nju gleda kao da ju prvi put vidi. Ona prilazi, gleda dijete vodenastim očima, grli ga čvrsto. Dijete ne uzvraća zagrljaj. Ima osjećaj kao da žena grli suhu dasku.

"Umrla sam od straha kad sam došla kući, a tebe nije bilo. Hvala Bogu, tu si. Čuvaj se i budi dobro baki i dedi. Neka me nazovu kad stigneš."

Dijete kima glavom i gleda u pod. Srami se svoje samoće i srami se njene prisutnosti. 

Dijete više nije ovdje.

Nešto je bespovratno puklo.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

10

Dijete. "Ono". 11 godina.

Žena koja je dijete rodila govori djetetu, paleći jednu cigaretu za drugom:

"Jesi li vidjelo koliki ti je otac? Samo ždere i ždere, debela svinja. Fuj, gadi mi se! Taj njegov podbradak, masni, debeli podbradak. Prava pravcata svinja! Usuđuje se govoriti da ti nisi njegovo dijete! Pih, budala jedna. Ti si njegova slika i prilika. Kosu imaš njegovu, ja nikada nisam imala takvu čvrstu i gustu kosu. Svo si na njega. Samo pazi da se ne raskraviš kao on. Znaš, cijela njegova obitelj je tolika. A samim time i ti imaš genetsku predispoziciju da se raskraviš i budeš ista ta debela, masna svinja kao i on."

Dijete upija u sebe njezine riječi.

"Uh, ne daj Bože da budem kao on. Da ju podsjećam na njega. Da mene gleda s istim gađenjem. Ali, što da napravim da što manje sličim na njega?"

Strah od debljine.

Strah od sličnosti s ocem.

Potreba za sličnosti s ocem.

Pukotine se šire.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

9.1.

Dijete. "Ono".

S proljetnih praznika kod čovjeka koji je dijete napravio dijete se vraća kući autobusom. Samo. 

Samo hoda i od autobusne stanice do stana. Nitko ga nije dočekao. Ulazi u hodnik, odlaže torbu.

Žena koja je dijete rodila sjedi za stolom u svojoj ostakljenoj kancelariji. Na stolu ispred nje je pisača mašina i kip božice pravde, zavezanih očiju s vagom u ruci.

Žena pogleda dijete i hladno upita:

"I? Kako je bilo?"

Dijete zna što ona očekuje i kakav odgovor mora biti.

"Sada znam zašto si se rastala od njega."

Jedva primjetan osmijeh pobjede zatreperi na ženinim usnama dok uvlači dim cigarete.

Dijete čestita sebi. Položilo je ispit. 

Ipak samo nju ima.

Grč u želucu.

Bijah posvuda

Mašta me moja provozala svijetom

Propješačih mnoge gradove

Preletjeh nebrojene pustinje

I vidjeh čuda neviđena

Kroz riječi pisaca ruskih

Usred rečenica teških knjiga

Mirise nekih stranih svjetova oćutjeh

Neba drugačijih boja

I valove bez morskih pjena

Odisej ja sam vlastitih putovanja

Pozivahu me sirene osebujnim glasom

Al', izginuše utopijski snovi 

Utopila ih čežnja koja drhti 

I ulice moga grada... 

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

9

Dijete. "Ono".

11 godina. Uskrsni praznici. 

Dijete u ljutnji izjavljuje da želi upoznati čovjeka koji ga je napravio. 

Kada je dijete imalo oko 4 ili 5 godina taj čovjek i njegova nova obitelj došli su posjetiti dijete na "otok". Dijete se iz tog susreta sjeća jedino nove igračke, smijeha odraslih i njihovih nogu koje su bile u razini djetetovih očiju.

Žena koja je dijete rodila ugovara susret. Dijete je nervozno, uzbuđeno, prestrašeno.

Putuje samo autobusom s "otoka" u veliki grad Rijeku. 

Na "Žabici" autobus staje i svi putnici idu van. Dijete ostaje sjediti, boji se izići.

U autobus ulazi čovjek, crne kose i širokog osmijeha, okrugao kao krafna. Viče i zove dijete po imenu, cijelo vrijeme se glasno smijući.

To je čovjek koji je dijete napravio. To je čovjek čije prezime dijete nosi.

To je čovjek koji za sebe tvrdi da nije djetetov otac.

Dijete je zbunjeno, ali, sretno.

ONO IMA TATU!!!

Svi djetetovi prijatelji pojesti će se od zavisti kad čuju da je dijete bilo kod "tate".

Dijete ga pita: "Kako si me prepoznao u autobusu?" 

Čovjek veselo odgovara: "Aaaa, pa kako da SVOJE dijete ne prepoznam?!?!" 

Dijete je ponosno. Osjeća se sigurno. Nema veze činjenica što je dijete jedino dijete u autobusu i da ne postoji ni najmanja šansa da je čovjek dijete zamijenio za neko drugo. 

Dijete kod njega i njegove nove obitelji provodi cijelih 5 dana. Upoznaje svoju polu-sestru, mlađa je od djeteta samo 8 mjeseci. Dijete pokušava u glavi izračunati s koliko je mjeseci trudnoće žena koja ga je rodila otišla od čovjeka koji ga je napravio  i koliko je onda tom čovjeku trebalo da napravi dijete drugoj ženi. Ta "druga žena" dijete ne voli. I ne može to sakriti. Dijete pred njom spušta pogled, boji se oštrine u njezinom glasu, osjeća podsmijeh i nešto grubo kad se povede razgovor o ženi koja je dijete rodila. 

Dijete ne zna zašto, ali srami se.

Djetetova polu-sestra i dijete se lijepo slažu. 

Dijete vode i upoznavaju sa različitim ljudima, tetkom, nonom, stricem, prijateljima.Uvijek ima dovoljno hrane. Dijete osjeća brigu i nježnost kojom je okružana njegova polu-sestra. I ono bi htjelo živjetu tu gdje ima puno ljudi, puno hrane, puno odjeće. Nema glasne glazbe, nema usamljenosti. Nema alkohola.

Jedne večeri dvoje djece zajedno gleda televiziju. Na programu se prikazuje neka emisija o svinjama. Dijete kaže polu-sestri:

"Gle, evo ti sestre na televiziji!"

Oboje se pogledaju shvativši što je dijete upravo reklo.

Prasnu u neobuzdan smijeh.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

8

Dijete. "Ono". 11 godina.

Dijete dobije dječju kuharicu na poklon. 

Sprema iznenađenje ženi koja je dijete rodila. Pripremiti će joj ukusne špagete s umakom od rajčice.
Dijete kuha prateći svaki korak iz kuharice. Servira stol za njih dvoje. 

U djetetovom svijetu žena je princeza. Prelijepa princeza najpametnija na svijetu. Kraljica djetetovog srca.

Ona zaslužuje najbolje.

Jelo je kuhano. Stol je serviran. 

Žena dolazi.

Dijete joj ponosno pokazuje stol i odvodi ju u kuhinju da  joj pokaže što je spremilo za nju.

Žena izlazi iz kuhinje sažalno gledajući dijete:

"Od danas sam baš na dijeti. Nemoj se ljutiti."

Žena izlazi iz stana.

Dijete ostaje sjediti samo na čelu ogromnog hrastovog stola.

Jede svoje špagete "milanese".

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

7

Dijete. "Ono". 10 godina. Kraj 5. razreda. Dijete je u školu krenulo sa 6 godina i jedva mjesec dana pa tako ispada najmlađe u cijelom razredu, gotovo cijelo školovanje.

Ono i žena koja je dijete rodila se svađaju.

Žena je bijesna, viče kao i uvijek kada je bijesna, a često je bijesna. 

"Samo zahvaljujući MENI imaš odličan iz engleskog!" - urla. "Da ja nisam spavala s profesoričinim mužem, ti sada ne bi imalo ni dovoljan! Sve je to MOJA zasluga!"

Dijete zamukne. Gleda u tu ženu, ne shvaćajući. 

"Zar ništa nije moja zasluga?" - pita se u sebi. "Zar nisam zaslužilo svojim znanjem sve odlične ocjene koje imam? Zar ni u školi ne vrijedim ništa, a odličan sam učenik? Zar je ta žena vlasnica i mojih ocjena? Postojim li ja uopće?"

Žena bijesno odlazi, otrovala je radost radi odličnog uspjeha i posijala sjeme sumnje čak i tamo gdje je djete bilo uvjereno da je posebno.

Nakon par dana dijete plaho dolazi k ženi i pita:

"Je li istina da ja samo nisam zaslužilo odličan iz engleskog? Je li istina ono što si rekla?"

Žena dijete ne gleda u oči. Odmahne rukom, povuče dim cigarete i usput procijedi:

"Nije istina, bila sam ljuta pa sam to rekla."

Odlazi dalje za svojim poslom kao da je riječ o nečemu potpuno nebitnom.

Dijete ne vjeruje ženi. 

Dijete ne vjeruje sebi.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

6

Dijete. "Ono". 10 godina. 

1991. godina. Počinje rat.

Čovjek koji je svirao harmoniku bježi iz Hrvatske. Srbin je. Sa sobom odvodi bivšu ženu i 2 sina. Dijete i ženu koja je dijete rodila ostavlja.

Žene gotovo nikada nema kod kuće. Pije. Dijete je samo. Kada je kod kuće, žena glasno pušta domoljubne pjesme. I pije. Na svoju ostakljenu odvjetničku kancelariju, na 3. katu, ujedno i najvišem katu zgrade u kojoj žive, nalijepila je natpis ČAVOGLAVE. Svi prolaznici koji hodaju ulicom gledaju u taj natpis i cijela ulica sluša glazbu. 

Dijete ne voli glasnu glazbu. Ne razumije o čemu se radi kada ga ljudi na ulici pitaju je li sa ženom sve u redu. 

Klijenti više ne dolaze u stan po pravnu pomoć. 

Novaca je sve manje, alkohola sve više. 

Djetetu se djeca rugaju. U školi, na igralištu, na ulici. Dijete ima okruglu glavu koju bi najradije pokrilo škartocom. 

"Tikva." 

"Bundeva." 

"Globus." 

"Kopile." 

Odrasli ljudi, roditelji druge djece šapuću iza leđa, gledaju dijete sažalnim pogledom. 

Žena je "pukla". 

Dijete je odavno načeto. 

Voli ženu više od ikoga. Ona ne primjećuje da dijete postoji. 

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

5

Dijete. "Ono". 9 godina.

Žena koja je dijete rodila se preudala.

Njezin muž je dobar prema djetetu.

Blag je.

Ima topao osmijeh.

Brine se za dijete.

Svira harmoniku. 

Ne pije.

Dijete se igra na ulici s ostalom djecom. Jedna djevojčica se naljuti na dijete i viče:

"Ti si kradljivac!!! Kradljivac!!! Ukralo si tuđeg oca!!!"

Ostala djeca gledaju u dijete.

Svi imaju mamu, tatu, braću, sestre. 

Dijete ne razumije.

Koga je ono i kome ukralo?

Zar nije i njegova obitelj sada normalna? 

Tuga.

Sram.

Obilježenost. 

 Pa kud si prije odrasla?

Jučer, evo, tek jučer sam te rodila!

Kuda žuriš tako skockana?

Vjeruj mi - za sve imaš vremena!

Tako lijepa, tako mila,

nježna poput leptirovih krila.

S druge strane oštra, tvrdoglava

već me od puberteta tvoga lovi strava!

Pametna na mamu

i lijepa na tu damu,

na tatu si nemoguća,

bahata i sve ljuća!

Moj si sav svijet,

a znam da uskoro počinje tvoj let.

Biti ću tvoje gnijezdo i luka,

biti ću tvoja desna ruka,

biti ću uvijek tvoja sjena,

čak i kad postaneš odrasla žena.

Biti ću tu kada ti suze obliju lice

i kad ti se smijehu pridruže ptice;

kad sve budeš znala i sama

i kad te sapletu sa zagonetkama.

Ti samo rasti i budi

Al' ne kao današnji "in" ljudi!

Čuvaj to srce toplo i meko

Danas - sutra biti će rijetko.

❤❤❤

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

4

Dijete. "Ono". 5 godina. 

Žena koja ga je rodila često govori kako ga je samo ona željela. 

"Baka je htjela da te pobacim." 

"Djeda je brinula sramota."

"Čovjek koji te napravio,"taj kukavički ljigavac", govorio je da nisi njegovo." Dijete tog "ljigavca" i ne poznaje, ali već ga mrzi. Ako ga ona mrzi i ono će. To je ispravno. 

"Svi ti "gadovi" te ne vole. Samo ja."

Nikoga nema na ovome svijetu. Tako kaže ona. Višak je. 

Dijete se pita zašto, što s njim nije u redu? 

Ali, sretno je. Ona ga voli. 

Zaboravlja samoću, neimaštinu, usamljenost. 

Zaboravlja strah. 

Zaboravlja sram. 

U njenim vodenastim očima traži svoj lik. Šuti i pristaje na sve samo da ti trenutci traje. Trenutci u kojemu riječi miluju djetetovu usamljenu dušu. 

Ona kaže da ga je htjela. 

 Ostarjelo lice

Unutar bora mnoštvo sjećanja 

Brazgotine vremena

Kvrgavim prstima šapuću

Leđa više uspravno ne stoje

Koraci nesigurni u kolebanju

Preko prohujalih godina

Sijeda koprena ishlapjelih uspomena

Ispisana knjiga požutjelih stranica

Trošan papir smrvljen u prah beznađa

Iza umornih vjeđa

Milijun presušenih suza

Oaza neispričanih priča

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

3

Dijete. "Ono". 5 godina.

Svakodnevno ide u trgovinu.

Piva.

Prazne boce zveckaju u vrećici dok dijete spuštene glave prolazi gradom. Trudi se ne mahati vrećicom da ljudi ne gledaju u smjeru tog prokletog zvuka. 

Dijete misli da svi znaju da ona pije.

Srami se. Pive. Praznih boca. Nje. 

Pune boce ne zveckaju tako glasno.

U trgovini nema Karlovačke.

Dijete kupuje "Bananolino".

Ono ne zvecka u vrećici. 

S osmijehom olakšanja dolazi kući. Ponosno kaže da nema pive. Konačno će probati "Bananolino" za koji nikada prije nije bilo novaca.

Žena koja je rodila dijete bezglasno ga gleda.

U očima razočaranje.

"Zar nije bilo Ožujske?" 

Dijete se više ne smiješi.

"Bananolino" nema dobar okus. 

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

Part 2

Dijete. "Ono". 5 godina.

Probudi se usred noći. Mrkli mrak. Tišina. Samo je u stanu na 2. katu poslovnog objekta. Samo je u cijeloj toj sablasnoj zgradi. Sigurno su i duhovi okolo. I vještice. I čudovišta u mraku. Sve je tako opasno tiho.

Boji se.

Penje se na prozorsku dasku. Na sebi ima kompletić za spavanje, kratku majicu i hlačice boje marelice. Ljetna je noć. Stoji na prozorskoj dasci i viče da će skočiti. Viče i viče. Nailaze 2 čovjeka, policajci. Jedan je ispod prozora, a drugi ispred vrata od stana. Umiruje dijete, priča s njim. Razvaljuje vrata i sprječava dijete da skoči.

Žena koja je dijete rodila dolazi kući. Sitni su sati. Dijete konačno nije samo, puno je ljudi oko njega. Žena ga gleda vodenastim očima u kojima stoji razočaranje.

"Kako si mi to moglo napraviti? Dogovorili smo se da večeras idem van."

Dijete od 5 godina nije ispoštovalo dogovor.

Bojalo se. 

Sram. Krivnja. 

Opet je razočaralo. 

 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta" 

Part 1

Dijete. "Ono". 4 godine.

Kuhinjski pod. Igračke u kutu. Dijete se igra.

Djetetova majka i nepoznat muškarac sjede za kuhinjskim stolom. Muškarac je električar. Ima crnu kosu i crne brkove.

Dijete ga pogleda iskosa i upita:

"Smijem li te zvati tata?"

Muk. 

Smiješak nelagode kao sjena preleti električarovim licem.

Djetetova majka se nervozno nasmije i natoči električaru pivu.

Dijete vraća fokus na igračke.

Odgovor nije potreban.

Dijete razumije.

Odjeb razumije i životinja.

Instinkt.

Električar se više nije vratio.

 Tišina koja se krije iza osmijeha

Salve psovki u kutovima usana

Nemoć koja vrišti nijemim krikovima

Ravnodušnost svijeta

Empatija klaunova

Bore smijalice gorčinom preplavljene

Krinka vedrine znojem laži ojedena

Plijesniv plašt maestra samoobmane

Kazališna predstava

Tragedija bez imena

Rođendani bez svjećica na torti

Konfete raskvašene zatomljenim suzama

Ramena pogrbljena sramotnim tapšanjima

Balet bez plesača

Šuplja pozornica

Marionete bez strasti

Krpene lutke beskrvne

Grč straha u hladnom podneblju čovječanstva

Koliko srama do kraja

Koliko nemoći do beskraja

 Ne vide se tragovi stopa mojih

Ishlapio je miris moga tijela

Niti zvuk moga glasa

Ne odzvanja više burama nošen

Dodir prstiju po zidovima isprale su kiše

Izdužena sjena pločnikom ne korača

Vratile se uspomene na počinak u albume

Požutjelih stranica srca trošna

I, ne pamte me ljudi, kratko se i znamo

Stisak ruke kao zagrljaj ishlapi

Ta vječita igra u kolopletu sujete

Poput travke sjećanja uvenu

Zapisano biće u grotama stoji

Iscrtane linije mojega života

Spokojno snivaju uzdasi kraj mora

Grad me pamti, svaki treptaj oka broji

 Nisam namjeravala biti pjesnik

Da, u muškom licu

Pa što?

Nisam namjeravala stihom ljubav pisati

Planirala sam ljubav brisati

Nisam namjeravala čekati

Kaktuse da procvjetaju

Djevojčicu da protrči ispod duge

Nisam namjeravala naga usred strofe stajati

Planirala sam bježati

Nisam namjeravala u pjesmama živjeti

Ja sam Don Quijote

I opet, muško, pa što?

Nisam namjeravala slovima jecati

Planirala sam vjetrenjačama se smijati

I, tako, nisam namjeravala ništa od svega

I upravo to sve jesam

Ruga mi se moja ptica rugalica

Namjeravala se rugati

Dok sam planirala kako ju ubiti

 Smijem li biti tvoje sunce, dušo?

Kroz teške pahulje masivnih oblaka

Jedva nazirem tvoj lik

Nestaješ mi pred očima

Nastupilo je vrijeme mraka...

Smijem li biti tvoja zraka svjetla, dušo?

Sivilom straha sakrivena ljepota

Zgrčena u boli

Sa svijetom suočena

Bez obrane pod vladavinom despota...

Smijem li biti tvoja zora, dušo?

Očaj guši krhko tijelo

Ne naziru se obrisi suncokreta

Ispod teških kapi crnih kiša

Lice ti je išarano cijelo...

Smijem li biti Danica tvojih tmina, dušo?

Noći su ti progutale dane

Osmijehe ukradoše neke grozomorne siluete

Ne postoje više riječi

Ni izgovorene, a ni napisane...

 Voljela bih biti

Na trenutak dahom svojim

Ozeble prste na rukama

Ugrijati

Voljela bih biti

Otkucaje vlastita srca

Samo na trenutak

Oćutjeti

Voljela bih biti

U ušima poput praporaca

Bezbrižan, nepatvoren smijeh

Osluhnuti

Voljela bih biti

U sobi punoj ogledala

Ženu bez identiteta

Upoznati