Odlutah, Bože...
Visoko uzdignute glave kročim
Bez pozdrava, bez kajanja
Smijem se svijetu u svijeta masku
I, ne hajem više, Bože...
Skupilo se, Bože...
Na duši kamenja ne znam im ni broj
Grote to su k'o Jerihonske zidine
Bježim sve dalje i dalje
Od sebe i od Tebe, Bože...
Gdje su suze moje, Bože?
Postoji li kalež slanih kapi s imenom mojim?
U dlanove Si me urezao
A ja sam iz tih brazdi izmigoljila
Zaplela sam se u trnje srama, Bože
Gledaš li što činim, Bože
Il' odvraćaš pogled od ovog bijesa?
Razočarala sam sve izvore vode
U pustinju pretvorila oaze Tvoje
Presušila sam, Bože
Do kada, Bože?
Do dna rake tamne ili do dubine Zemlje
Isplati li se spašavati me, Bože
Il' me k'o Jeruzalem razoriti
Ni atoma mene meni, Bože
Vrati me k Sebi, Bože
Vrati mi suze, Bože
Podsjeti me da dišem, Bože
Rascjepilo me na pola, Bože
Sastavi me u Sebi, Bože
Oprosti mi...
Pomislila sam da bi me voljeti mogao
Ne pamtim više krv kako kola
Venama ovim izrezanim
Od htijenja, davanja i od bola
Poljubi me, onako, sirovo, divlje
Probudio si u meni uspavane rijeke
Pomislila sam da bi me voljeti mogao
Makar samo te noći zaboravljene neke
Stavi ruke na bokove polumrtve
Među njima pustinja je žedna
Odavno već nema je na karti moga tijela
Budi makar fatamorgana jedna
Bijedna
Pomislila sam da bi me voljeti mogao
Prstima klizio niz ožiljke pune riječi
I da mrakom ne bih skrivala svoje lice
I gušila u sebi cimbal očaja što zveči
Pa kupujem i laž!
Dostojanstvo prodajem za usne tvoje
Bijeda sam i jad u lokvi strasti za životom
Podajem ti dušu, srce i tijelo svoje
Dozvoli da mi dahom dah moj vratiš
Stavljam embargo na sve besmislene emocije
Pomislila sam da bi me voljeti mogao
Oprosti zabludu, sve moje krive percepcije
Dok spavaš
Upijam u sebe svaki obris tvoga tijela
Utiskujem boje kao biljege
Udišem miris do sredine sjećanja
Uspomene tako brzo blijede...
Bojim se vela zaborava
Želim ostati trag u pijesku
Zamrznut lik crno bijelih fotografija
Sanjaš li me ikada?
Vrijeme pobjeđuje u utrci samnom...
Prstima te pamtim
Ispod mojih dlanova strujiš kao morska pjena
I ne slutiš da skupljam mrvice tebe i mene
Dok spavaš
Slikama nas svjedočim...
Ne postojim
Ne, zapravo ne postojim
Dišem ostatke kisika
Odbačene komadiće zraka
Pojim pluća od papira
Iskašljavajući katran
Nakupine mjesečevih mjena
U odrazima oseka
I plima
Ne postojim
Gutam obzire kurtoaznih likova
Puno se smijem bez glasa
Fotografije išarane tišinom
Grimasama bez objašnjenja
Za koje, ionako,
Ne haje nitko
Nad osušenom tintom
Sijevaju munje isplakanih suza
I, zapravo, ne postojim
Bezglavi lik u razbijenom ogledalu
Komadići stakla prosuti duž mliječne staze
Zarobljeni obrisi zvijezda
Vodenast oblik bića prelivena Mjesecom
Kaplje znoj galaksijom
Ne pamti me više ni interpunkcija
Ni humak travom obrastao
Ne pamtim i - ne postojim...
Gdje si se, o radosti, sakrila
Gdje si glavu svoju položila
Gdje, u bijegu od bjesomučnih šibanja
Snivaš horizonte osmijeha
Ispod koje duge kose si svoje rasplela?
Gdje si se, o radosti, umirila?
Jesi li u nutrini mojoj ili negdje vani
Rukama svojim sebe samu obujmila?
Sjećanjima svojim tragam pa te pitam:
"Jesi li u meni ikada i bila?"
Gdje si, o radosti, pobjegla
Gdje, od svijeta marioneta, od teatra laži
I od svih cereka hijena
Tijelo izmučeno lišćem prekrila
Možda negdje u carstvu mojih opsjena?
Jesi li i ti, o radosti,
Jedna žena prevarena?
Danas je zaliha papira presušila
Zidovi nastavljaju nepregledan niz slova
Umačem kažiprst u lokvu krvi
Rišem li ili pišem
Tragovima izblijedjelih kompozicija vlakova
Ili snova?
Danas me boli jutarnja izmaglica
Igra vrabaca na mokrim crijepovima
Šuštanje lišća ocvale trešnje
Boli me zaboravljena kapljica kiše
Mokar trag na osušenim granama
Ili na mojim trepavicama
Danas me boli zalazak sunca
Oblaci koji migolje nebom poput debelih kušina
Nepravilna igra mojih iskustava
Satkani od grijeha i nemorala
Čija li je, uopće, to istina
Ili vještina?
Danas sam ostala bez riječi
Povratila sam samo gorčinu bez smisla
Trakavica bez početka i bez kraja
Iz dubine bunara proviruje joj samo glava
I niti jedna strofa suvisla
Ili vatra neugasla
Danas su sve vode crveno obojane
I ja sam se u njima u crveno obojala
Rišem li sobom ili pak, pišem?
Što ću kada zidova ponestane?
Hoću li konačno postati odrasla
Ili ću zauvijek ostati mala?
Užarena kugla usred grudi
U zaletu širi se plamen
Prema dubini utrobe jezike pruža
Na dvanaestercu sagorjela prinosnica
Jedan oltar, jedan znamen
Nemam zraka! Dušnik vrišti
Misli k'o rojevi pčela u potiljku bruje
Vakuum svih rupa crnih siše snove
Riječi u kaosu slova
Neumoljivo lete, neumoljivo zuje
Grčevima zauzdani udovi
Potresa se tijelo nevidljivim šokovima
Ne vide se, ne čuju se bujice krvi
Oseke bijesa i plime besmisla
Mrtvim rijekama, Mrtvim morima
Kao kip neumoljive hladnoće
Vlažne suze izjedaju šuplju nutrinu
Ne pitaj me i ne traži odgovore
U talogu blata oni snivaju
Skrivajući bol, skrivajući - istinu...
Pretvori me u stup od soli
Za svojim grijesima naričem
Posipam pepelom krvave dokaze
Glavu spuštam i pokrivam plaštem
Osvrnuh se za sjećanjem
U njemu živim, a mrtva hodam
Sve propise ja oskvrnuh
Bludnicama ljubavi nepostojeće pripadam
Čekam da me kamenuju
Da prestanem disati, da prestanem ćutjeti
Ionako me nema...
I nema me tko blagoslivljati
Nek me u arenu lavovima odvedu
Neka neprijatelji kliču u veselju
Umorna sam od "pravičnosti" svijeta
Taj odrubi glavu i Ivanu Krstitelju
Ni praćke nemam da obranim sebe
Pred Golijatom što se ceri
Širim ruke, ja predaju nudim
Suze okajnice k'o bezvrijedni biseri
preko srušenih mostova spaljenih gradova zgarišta prepuna lanaca, lokota i okova krvlju obeščašćena mladost s krunicom oko vrata prazan pogl...
