Trubi u trublju, svijete
Zidine su odavno razrušene
Pale
Satrane
Polažeš li baklje, svijete?
K'o monopol na riječi moje
Plagijata
Konvoje
Sažeži na oltaru, svijete
Predrasude izgorjele
Obnažene
Ogoljele
Pa što sad, svijete?
Unutar grada
Pepeo
Pada
Kada sam tužna, pišem...Kada sam sretna, pišem...Kada me ironija prožme, pišem....Kada sam pametna, pišem...Kada nisam, opet pišem...Pisanje, to sam ja...U svim oblicima i svakom pogledu...Dišem kroz riječi, osjećam...Živim...
Pustite me kući
Otključajte ove verige
Neka zahrđao čelik
Na beton studen padne
Nek se otope ledenog obzira sige
Nek se zatrese zemlja
I neka se pokrenu noge
Hodat' ću doma
... sama, izdajnička hulja...
Pustite me kući
Odvežite užad koja me sapliće
Neka u ognju izgore papiri
Nek se rastali žuto zlato
I prestane ovo krvoproliće
Ja krvi više i nemam!
Blijeda silueta
Isceren lik
...samo još pjesme samoj sebi pjevam...
Pustite me kući
Otvorite zlatan kavez
Pustite zrak u smrad kostiju trulih
Na plijesan obzira poput prekrivača
I strah što obitava stoljećima kao uljez
Nek se razmaku oblaci dima utopija
Nek otpusti grč obzira
Nek se feniks digne iz pepela
...idem kući, bez dokaza i bez alibija...
Ne žalim
Samo mi bol kosti para
Bijele, ogoljele, nage
Ispod tkiva slabašno kuca sram
Sjenka bijesa slaže besmislom obojene sage
Ne naričem
Samo mi strahom utroba vrišti
Žuč nemilosrdno jednjak steže
Okus hladnog metala
Nož obzira suho grlo reže
Ne plačem
Samo mi izdaja sljepoočicama bubnja
Potiljkom užarena sjećanja hode
Stupaju odlučno
Snove moje na povodcu vode
Ne molim
Samo me jeza k'o avet sred noći plaši
Krvlju sleđenom stihove pišem
Požutjelim papirom
Riječi rasipam pa ih brišem
Ne tugujem
Samo me suze očaja guše
Venama krikovi pitanja teku
Brodovi osuda, splavovi grijeha
Iščekujući milosti obalu daleku...
Ne zaboravljam...
Ruke tvoje kako posjeduju
Tijelo umorno, beživotno
I usne gladne kako uzimaju
Bez obzira, bez pitanja
Suhe, beskrvne moje
Zaboravila sam ljubiti...
Ne zaboravljam...
Vreo dah na mom vratu
Uzdahe koji paraju noć
Gledam grad na tvom dlanu
I vraćam život u svoje misli
Vraćam nadu
Zaboravila sam maziti...
Ne zaboravljam...
Dodir tijela, opekline strasti
Koja se ni dogodila nije
Natruha, plamičak tek bijaše
A ja, ja već izgorjela
Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja
Zaboravila sam grliti...
Ne zaboravljam...
Čvrsta pleća, čvrsta prsa
Gladak si pod mojim prstima
Nestvaran, neumoljiv
Gospodar svih mojih ekstaza
Iznad grada koji spava
Zaboravila sam sebe u tebi...
Jesi li sam
Ili, jesi li usamljen?
Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?
Grliš li toplo, puteno žensko tijelo
Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?
Istinu
Sigurnost
Mir?
Misliš li svoje misli
Ili ti buka svijeta smeta?
Bježiš li od sebe
Ili, bježiš li k sebi?
U boje strasti kojima natapaš čula
I sanjaš o svemu što bilo nije?
Cjelovima
Požudama?
Utapaš li se u noći
Ili, utapa li se ona u tebi?
Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici
Pa usput, kao, izgubiš i sebe
U tijelu jedrom, živom, vrelom
Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu
Slavi
O ljubavi?
Padoše fasade
Odmotaše se celofani
Odaše sve se tajne
Ogoliše se kosti
Meso zjapi na pladnju sramote
Naga kralježnica budi lešinare
Otkrile se zavjese
Prozori duše odjeveni bijedom
Trulež starog ludila straha
Oglodana okna pravičnosti
Hladan beton licemjerja
Koža samoćom naježena
Ah, rešetke obmanjujuće sigurnosti
Ne postoji bijeg
I ne postoji više nada
Ne više...
Izmrcvareno biće
Visi nad grotlom pakla
Cerek, prijezir, poruga
Plameni jezici ljudskog mraka
Sve što je tmina na svjetlo izvukla
Žedna sam...
Ljubavi, što god ona značila
Vlastite suze pijem
Na usnama ispucalim, suhim
Brazgotina se krivnje nemilosrdno usjekla
Ogoliše moju dušu
Nitko za me ne piše po pijesku
Kamen na kamen slažu
Svako slovo pogreški
U beskonačnim šamaranjima tresku
Okrunjeno srce moje
Krunom od trnja svih bezgrešnih sudaca
Ne pamtim tragove biča
Samo vrelu krv koja klizi niz moj vrat
Bez početka i bez konca
Udahnuti ću još jedanput
Kroz trepavice nazrijeti posljednja lica
Je li to čuđenje ili sablazan?
"Svršeno je"
Ode još jedna osuđena grešnica
Tupa bol
Njedra gore besmislom ljeta
Ili zime?
Studen grči utrobu
Vršitim
Tišinom
Kutevi usana
Pastelom cinizma išarani
Cvrčci cvrče u krošnjama
Ima li ovdje, zapravo, borova?
Šutim
Krikovima
Čelični stisak
Je li srce moje bezoblična spužva
Opijumom natopljena
U bijegu od uspomena?
Jecam
Bez suza
Gdje ste sakrili zrak?
Oleanderi pognutih glava
Ponizni poput Marije Magdalene
U lokvi svojih priznanja
Dišem
Bez udaha
Pometi krhotine svojih grijeha
U škavaceru svu prašinu nerazumna bluda
Smeće smeću
Prospi dužinom doline čuda
Pokupi ofucane prnje strasti
Potrošene na krive postelje, krive ruke
Ne zašivaj ranu na ranu
Zakrpom na ishitrene, pijane odluke
Ribaj, kleči, koljena poderi
Obilazeć svetišta prodanih iskupljenja
Dlanove izliži dok ih sklapaš
Moleći milost, slobodu oproštenja
Prostri se u prašinu, kostrijet obuci
U dubini duše zavijaju hijene
Zamagli razum izlikama lažnim
Odbačene, nevoljene žene
Pogledaj me...
Ispod svih ovih osmijeha
Onkraj svih ovih suza
Iza svih mojih riječi
Ugledaj me
I otvori mi vrata o koja bjesomučno lupam
Stoljećima svojih obzira
Naučili su me da čekam
Milostinju
Vrijeme
Ljubav
Naučili su me da ne kucam 2 puta
Da šutim kada mi utroba vrišti
Da se smijem kada se kralježnica ježi
Da budem sunce kada gromovi paraju uzdahe
Poslušaj moju molitvu
Šaptom ju izričem
Samo u sebi
Uđi u moje pore i počuj riječi
"Molim te"
Satkane od eona bjegova
Sakrivanja od svijeta u oblake dima
Ugledaj me
Šapućeš mi svoju tajnu
Vjekovima sakriveni stih
Crvenom tintom ispisana slova
U tišinama jauk odbačenih
Marginalaca prokletih
Ne bojim te se dotaknuti
Dok uzdasi natapaju ramena
U utrobi Stvoritelja svitak sudbine
Začarani krug bez imena
Nepoznatih sjena
Prelila se čaša
Trpljenje odijelo besmisla obuklo
Gnoj prkosa iz dubine žuči
Inata sunce zjapeće rane upeklo
Lešinarima ostavljeno truplo
Ne bojim te se zagrliti
Oči ne zatvara užas Hirošime tvojih tuga
Krikovi bezglasni što spokojno plove
Dunavima cinizma poruga
Nekih junaka ili, pak, čaruga
I kaplje krv ispod stola
I Posljednja večera poslužena čeka
I Onaj gore koji "miješa karte"
I ova sve oskudnija rijeka
I još tren... vlak na koncu kolosijeka...
( posvećeno)
Od korijenja sapleteni čvorovi čvrsti
K'o mornar što veže za brodove svoje
Brigom i strahom koji šuplje zvuče
Bačvama tereta teškog
Bez mirisa i bez boje
Noga hiti sumracima
Zalasci sunca jedini su blagoslov
Ušuškaj dušu u tminu koja ječi
Riječima što trgaju stranice romana
U polumraku diše još samo proslov
Prekrile sve su grane
Zelenilom ljeta koje usamljeno diše
Otkucaji srca još obvezuju na udah
Prisilno ruke pokrivaju oči
Iako plaču sve tiše i tiše
Spustiše se zvijezde do betonskih staza
Razlivene u čežnji što izgara
Tijelo sljubljeno s likom u lokvi
Zagrljaj dva ljubavnika sudbinom izigrana
I krik ekstaze iz uvelih njedara
Voda se nikada nije umirila Valovi nošeni sjevernim vjetrovima Led što sakriva mračnu dubinu Izgubljeni ribari na koljenima ...zrake ne dopi...