Trubi u trublju, svijete

Zidine su odavno razrušene

Pale

Satrane

Polažeš li baklje, svijete? 

K'o monopol na riječi moje 

Plagijata

Konvoje

Sažeži na oltaru, svijete

Predrasude izgorjele

Obnažene

Ogoljele

Pa što sad, svijete? 

Unutar grada

Pepeo

Pada

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...

Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...

Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

Pustite me kući

Otključajte ove verige

Neka zahrđao čelik

Na beton studen padne

Nek se otope ledenog obzira sige

Nek se zatrese zemlja

I neka se pokrenu noge

Hodat' ću doma

... sama, izdajnička hulja...

Pustite me kući

Odvežite užad koja me sapliće

Neka u ognju izgore papiri

Nek se rastali žuto zlato

I prestane ovo krvoproliće

Ja krvi više i nemam!

Blijeda silueta

Isceren lik

...samo još pjesme samoj sebi pjevam... 

Pustite me kući

Otvorite zlatan kavez

Pustite zrak u smrad kostiju trulih

Na plijesan obzira poput prekrivača

I strah što obitava stoljećima kao uljez

Nek se razmaku oblaci dima utopija

Nek otpusti grč obzira

Nek se feniks digne iz pepela

...idem kući, bez dokaza i bez alibija... 

 Ne žalim

Samo mi bol kosti para

Bijele, ogoljele, nage

Ispod tkiva slabašno kuca sram

Sjenka bijesa slaže besmislom obojene sage

Ne naričem

Samo mi strahom utroba vrišti

Žuč nemilosrdno jednjak steže

Okus hladnog metala

Nož obzira suho grlo reže

Ne plačem

Samo mi izdaja sljepoočicama bubnja

Potiljkom užarena sjećanja hode

Stupaju odlučno

Snove moje na povodcu vode

Ne molim

Samo me jeza k'o avet sred noći plaši

Krvlju sleđenom stihove pišem

Požutjelim papirom

Riječi rasipam pa ih brišem

Ne tugujem

Samo me suze očaja guše

Venama krikovi pitanja teku

Brodovi osuda, splavovi grijeha

Iščekujući milosti obalu daleku...

Ne zaboravljam...

Ruke tvoje kako posjeduju

Tijelo umorno, beživotno 

I usne gladne kako uzimaju

Bez obzira, bez pitanja

Suhe, beskrvne moje

Zaboravila sam ljubiti...

Ne zaboravljam...

Vreo dah na mom vratu

Uzdahe koji paraju noć

Gledam grad na tvom dlanu

I vraćam život u svoje misli

Vraćam nadu

Zaboravila sam maziti...

Ne zaboravljam...

Dodir tijela, opekline strasti

Koja se ni dogodila nije

Natruha, plamičak tek bijaše

A ja, ja već izgorjela

Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja 

Zaboravila sam grliti...

Ne zaboravljam...

Čvrsta pleća, čvrsta prsa

Gladak si pod mojim prstima

Nestvaran, neumoljiv

Gospodar svih mojih ekstaza

Iznad grada koji spava

Zaboravila sam sebe u tebi...

Jesi li sam

Ili, jesi li usamljen? 

Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?

Grliš li toplo, puteno žensko tijelo

Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?

Istinu

Sigurnost

Mir?

Misliš li svoje misli

Ili ti buka svijeta smeta?

Bježiš li od sebe

Ili, bježiš li k sebi?

U boje strasti kojima natapaš čula

I sanjaš o svemu što bilo nije?

Cjelovima

Požudama? 

Utapaš li se u noći

Ili, utapa li se ona u tebi?

Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici

Pa usput, kao, izgubiš i sebe

U tijelu jedrom, živom, vrelom

Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu

Slavi

O ljubavi?

 Padoše fasade

Odmotaše se celofani

Odaše sve se tajne

Ogoliše se kosti

Meso zjapi na pladnju sramote

Naga kralježnica budi lešinare

Otkrile se zavjese

Prozori duše odjeveni bijedom

Trulež starog ludila straha

Oglodana okna pravičnosti

Hladan beton licemjerja

Koža samoćom naježena

Ah, rešetke obmanjujuće sigurnosti

Ne postoji bijeg

I ne postoji više nada

Ne više...

Izmrcvareno biće

Visi nad grotlom pakla

Cerek, prijezir, poruga

Plameni jezici ljudskog mraka 

Sve što je tmina na svjetlo izvukla

Žedna sam...

Ljubavi, što god ona značila

Vlastite suze pijem

Na usnama ispucalim, suhim

Brazgotina se krivnje nemilosrdno usjekla

Ogoliše moju dušu

Nitko za me ne piše po pijesku

Kamen na kamen slažu

Svako slovo pogreški

U beskonačnim šamaranjima tresku

Okrunjeno srce moje

Krunom od trnja svih bezgrešnih sudaca

Ne pamtim tragove biča

Samo vrelu krv koja klizi niz moj vrat

Bez početka i bez konca

Udahnuti ću još jedanput

Kroz trepavice nazrijeti posljednja lica

Je li to čuđenje ili sablazan?

"Svršeno je" 

Ode još jedna osuđena grešnica

 Tupa bol

Njedra gore besmislom ljeta

Ili zime? 

Studen grči utrobu

Vršitim

Tišinom

Kutevi usana

Pastelom cinizma išarani

Cvrčci cvrče u krošnjama

Ima li ovdje, zapravo, borova?

Šutim

Krikovima

Čelični stisak

Je li srce moje bezoblična spužva

Opijumom natopljena

U bijegu od uspomena?

Jecam

Bez suza

Gdje ste sakrili zrak?

Oleanderi pognutih glava

Ponizni poput Marije Magdalene

U lokvi svojih priznanja

Dišem

Bez udaha

 Pometi krhotine svojih grijeha

U škavaceru svu prašinu nerazumna bluda

Smeće smeću

Prospi dužinom doline čuda

Pokupi ofucane prnje strasti

Potrošene na krive postelje, krive ruke

Ne zašivaj ranu na ranu

Zakrpom na ishitrene, pijane odluke

Ribaj, kleči, koljena poderi

Obilazeć svetišta prodanih iskupljenja

Dlanove izliži dok ih sklapaš

Moleći milost, slobodu oproštenja

Prostri se u prašinu, kostrijet obuci

U dubini duše zavijaju hijene

Zamagli razum izlikama lažnim 

Odbačene, nevoljene žene 

 Pogledaj me...

Ispod svih ovih osmijeha

Onkraj svih ovih suza

Iza svih mojih riječi

Ugledaj me

I otvori mi vrata o koja bjesomučno lupam

Stoljećima svojih obzira

Naučili su me da čekam

Milostinju

Vrijeme

Ljubav

Naučili su me da ne kucam 2 puta

Da šutim kada mi utroba vrišti

Da se smijem kada se kralježnica ježi

Da budem sunce kada gromovi paraju uzdahe

Poslušaj moju molitvu

Šaptom ju izričem

Samo u sebi

Uđi u moje pore i počuj riječi

"Molim te"

Satkane od eona bjegova

Sakrivanja od svijeta u oblake dima

Ugledaj me

 Šapućeš mi svoju tajnu

Vjekovima sakriveni stih

Crvenom tintom ispisana slova

U tišinama jauk odbačenih

Marginalaca prokletih

Ne bojim te se dotaknuti

Dok uzdasi natapaju ramena 

U utrobi Stvoritelja svitak sudbine

Začarani krug bez imena

Nepoznatih sjena

Prelila se čaša

Trpljenje odijelo besmisla obuklo

Gnoj prkosa iz dubine žuči

Inata sunce zjapeće rane upeklo

Lešinarima ostavljeno truplo

Ne bojim te se zagrliti

Oči ne zatvara užas Hirošime tvojih tuga

Krikovi bezglasni što spokojno plove

Dunavima cinizma poruga

Nekih junaka ili, pak, čaruga

I kaplje krv ispod stola

I Posljednja večera poslužena čeka

I Onaj gore koji "miješa karte"

I ova sve oskudnija rijeka

I još tren... vlak na koncu kolosijeka...

( posvećeno) 

Od korijenja sapleteni čvorovi čvrsti

K'o mornar što veže za brodove svoje

Brigom i strahom koji šuplje zvuče

Bačvama tereta teškog

Bez mirisa i bez boje

Noga hiti sumracima

Zalasci sunca jedini su blagoslov

Ušuškaj dušu u tminu koja ječi

Riječima što trgaju stranice romana

U polumraku diše još samo proslov

Prekrile sve su grane

Zelenilom ljeta koje usamljeno diše

Otkucaji srca još obvezuju na udah

Prisilno ruke pokrivaju oči

Iako plaču sve tiše i tiše

Spustiše se zvijezde do betonskih staza

Razlivene u čežnji što izgara

Tijelo sljubljeno s likom u lokvi

Zagrljaj dva ljubavnika sudbinom izigrana

I krik ekstaze iz uvelih njedara