Voljela bih ljubljena biti

Pod nečijim se ramenom malenom osjetiti

Usne tople bez isprike ljubiti

Pa u naručju nekom sigurna usnuti

Ah, što su moji snovi

Nego puste tlapnje

Zrelost nije emocija

Utjehe i čežnje

Ipak, voljela bih da me ljubi

Da me k'o kap vode nosi

Da mi kose nježno mrsi

Da me od sjena mojih štiti

Ah, dijete ja sam

Reć' će mnogi

Siromašni realisti

Cinizma sinovi ubogi

A ja, evo, voljela bih tugu zaboraviti

U nečije srce ime svoje utisnuti 

U krilu nježnom dušu smiriti

Voljela bih ljubav za života upoznati 

PROLJETNA 

Probudi me

Kada proljetno sunce

Zrakama svojim pomiluje

Sva usnula obećanja

Ili ono što od njih ostalo je 

Probudi me

Kada zumbuli zapjevaju

Mirisnim klobucima ponosnim

Razgale duše u sjećanju 

Da te još malo više zavolim

Probudi me 

Kada se ptice počnu vraćati 

I kada gnijezda sviju na baš našem krovu 

Kada se stope i čežnja i strast 

Kao u naručju ljubavnikovu

Probudi me

Kada leptir odmori dušu svoju

Hedonistički usred livade žutih narcisa

Nakon zime stoljeća 

Uskrsne ljubav poput feniksa

... iz leda i pepela... 

 Nije to što ja poznajem tebe

Već je to što ti poznaješ mene

Od svih ljudi na ovome svijetu

Samo ti ćutiš moje sjene

U zidove tvoje utkano je ime moje

Ulicama uspomene vuku se i danas

Dio sam bure i vala i soli

Moji grijesi u tebi nestaju učas

Nije to što ja tebi hitam

Već je to što ti mene zoveš

Bezglasnom hukom bure nutrine

Bez prestanka ime moje šapućeš

Razlivena moja su djela parkovima tihim

Kojima pjesnici recitiraju poeme

Oproštene sve su krivnje

U kanal bačeno je teško breme

Nije to što si mi adresa prva

Već ti meni spokoj nudiš

U svakom kutku mene same

Ti sam sebe, grade, gradiš... 

Sretan ti rođendan, Senju, grade!!!

 Nema veze

Govorah stoljećima zidovima od betona

I putevima od prašine satkanima

Bespućima prilagodbi 

Poput kameleona

Nema veze

Treperim u ritmu ušljivih parola

Propuštam kiše kroz ledene prste

Grč pokriva ledena krinka

Ohola

Nema veze

U meso sam ušila nesterilnom iglom

Fraze i riječi i bez zareza slova 

Pulsira tkivo, buntovno, živo

Očaja krikom

Nema veze

Kroz objektiv boju obojat' ću svoju

Paletom tom zavesti mnoge

Slatko, još slađe utopiti sebe

U krvi, suzi i - znoju

Kada bih se probudila još jednom

Ispod nekog starog hrasta

Ležeći na sagu požutjela lišća

Udišući miris svih prohujalih ljeta

I čekanjem izmorenih proljeća

Ipak...

Kada bih još samo jednu priliku dobila

Gledati u nebo posuto zvijezdama

Dodirivati hrapavu koru stabala

Brojati godine osmijeha

Bez aveti, duhova kanibala

Ipak...

Kada bih malo drugačija bila

Možda bi me voljele te kreature

Mojih ideala, mojih sanja

Možda bi mi tepale pored svojih uzglavlja

I ne bih bila rob svojih očekivanja

Ipak...

Kada bih se još samo jednom rodila

Drugačije suze ja bih lila

I tiše ja bih plakala

Zapravo

Ne bih uopće više ni bila

Gdje da smjestim

Dušu svoju 

U tamnu dubinu

Il' u tamnu visinu

Ili da plutam

Između svih tmina

Među crnim oblacima

Usred mraka sljubljena

Sama u svoju tminu

Zaljubljena...

 NIKAD VIŠE NI NAS DVOJE

Slova razbacana po sagu

Ispred kamina mame plamičke

Vatra neugasiva, gladna

Prema riječima pruža pohlepne jezike

Bez izlike

Bacam vokale u prašinu

Rečenicama blato brišem

Ispred svakog interpunkcijskog znaka

Zaboravu pisma pišem

Ime tvoje dišem

U strasti sagorijeli

Arci bijeloga papira

Žudnja ispisana nevidljivom tintom

Bez obzira

Bez izbora

Prsti sami čežnju liju

K'o jesenju kišu stazama dalekim

Samo nebo čita tugu

Uspomenu poljupcima nekim

Grijesima kratkovijekim 

Slova sama k tebi hite 

U samicu kukavnosti tvoje 

Vjetar lišćem šapuće ti ime

Nikad više riječi moje

Nikad više ni nas dvoje