subota, 26. veljače 2022.

Za zbogom...

Još koji sjetan

Napisat' ću stih 

Možda baš taj bude

Nagrađivaniji od svih

Možda aplauza pobere

Gromoglasan vrisak

Možda u grudima

Otpusti se stisak


Za zbogom...

Pa kako god

Bacit' ću još riječ il' dv'je

U osami izmamit' osmijeh

Kroz patetiku rime svoje

Možda kane suza

Teža od do sada svih

A možda poteče i rijeka

Nekih sjećanja potopljenih


Za zbogom...

Ne hajem za maskenbal

Osmijehe i parade

Neka tuđi stihovi

Te osebujne ceremonije slade

Možda moje riječi

Nečiji epitaf krase

Kroz koloplet slova

Izdignu me iznad mase


Za zbogom...

I naklon glave

U poniznom "hvala"

Ne traži ništa

Ova usamljena budala

Ni pompe

Ni plakete

Ni biste

A konačno niti štafete


Za zbogom... 

Na raskrižju puta

Između sna i jave

Gdje je garancija

Staze prave?

I dok moji puti

Nisu ničiji puti

Moje zbogom

Na slobodu sluti...




utorak, 22. veljače 2022.

Što je više potreba, to je više ropstva.

Što je više uvjeta, to je više stresa.

Što je više moranja, to je više straha od neuspjeha.

Iz unutarnjeg sukoba 2 suprotstavljene strane osobnosti proizlazi revolt na "potrebe" i "težnje" one druge polovice nas samih koliko god razumne, zdrave i osnovane one bile.

U odnosu s tim "malim, emocionalno nezrelim djetetom", osim tantruma, durenja i inata ne možeš očekivati racionalan odgovor.

Dijete prvo treba sigurnost i ljubav da bi ti moglo vjerovati!

Onog trenutka kada ti nauči vjerovati, kada shvati da ga nećeš odbaciti i izdati, onda će se kotačić konstruktivnog djelovanja pokrenuti.

To je kao da zlostavljanog psa na silu pokušavaš dozvati u svoje naručje. Ti znaš da mu želiš dobro. Ali pas je naviknut na batine.

I, ne vjeruje da postoji dobro.

Psa prvo treba voljeti.

Nakon toga pas će naučiti i mirno hodati uz nogu čovjeku koji ga ljubi.

( M. V. - sva prava autorskog teksta pridržana) 


ponedjeljak, 21. veljače 2022.

 Borba protiv same sebe... Težnja za savršenstvom bez realnog pokrića... Ispunjavanje očekivanja nestalnih poput vjetra. Cijepanje ličnosti u skladu s aplauzom maskota koje navijaju za tebe pod svojim uvjetima.

Podižem bijelu zastavu... Sukob prestaje. Hrlim u zagrljaj pomirenja s onom ogorčenom, revoltiranom klinkom koja poput Golijata stoji s druge strane mene - u meni.

Blagotvorna hladna izvorska voda spoznaje. Sukob sa svijetom jest samo sukob sa samom sobom. Taj sukob, taj rat nikada neće iznjedriti pobjednika.

Samo povrijeđenog.

Sebe ne možeš pobijediti.

Sebe NE TREBAŠ pobijediti!

Sebe trebaš voljeti.

Izrezanu, ranjenu, slomljenu.

U Golijatu su gomile krhotina, vješto prikrivene masivnošću samoobmana. U toj gomili prijetvornosti čuči ustrašena klinika protiv koje se bori njena slika i prilika.

I nikako da shvati zašto? Zašto se mora braniti od same sebe?

Zar ju ni sama "ona" ne može razumjeti, nego ju non stop gađa kamenjem iz ubojite praćke?

David pada na koljena, podižem bijelu zastavu i predajem se samoj sebi. Predajem se Bogu da sastavi zaraćene strane. On može pomiriti mene sa sobom. 

Ta tko će ako neću ja?

( sva prava autorskog teksta pridržana?) 




petak, 18. veljače 2022.

 Koračam stazama svoga života

Poput Alise nepreglednim tunelima

Koji ne završavaju nigdje

A počinju u mojim snovima


Kao Don Quiote svojih borbi

Imaginarnih neprijatelja

Marširam naizgled neustrašivo

Protiv sebe i svojih želja


I trčim ka smiraju onkraj duge

Misleć' da ću postat' heroj

Vlastitih utopija

Inačica bezbroj


Proći ću kroz obećana vrata

K'o Izrael u zemlju svoju

Pragove snova smjelo prekoračit'

Konačno upokojit' dušu svoju


nedjelja, 6. veljače 2022.

 Prolazi vrijeme... Leti k'o vjetar, ako itko uopće tako govori. Ali, vjetar leti, udara amo, tamo, gdje god poželi. Tako i vrijeme, leti... Bezobzirno, surovo, nemilosrdno. U ušima mi jeka uspomena.

Živim u prošlosti...

Pokušavam ušutkati te glasove koji su odavno trebali umuknuti pod mrtvačkim pokrovom prošlog svršenog vremena. Pokušavam otvoriti prozore u toj kući duhova aorista. Pokušavam pomesti pod, obrisati prašinu, oličiti zidove poprišta davno zaključenih slučajeva nasilja. Kao svadbeni plašt koji vučem za sobom dok prilazim oltaru svoje budućnosti. Vjenčati ću se ne odrekavši se svoje ljubavnice. Ironično. Ta ljubavnica ne smeta nikome osim meni. Ona uživa u sadizmu, svjesna da je samo priraslina, ali duboka i oštra priraslina, nakalemljena na tako nezgodnom, neoperabilnom mjestu.

Živim u njoj jer ona živi u meni. Na meni. Oko mene.

Vrišti mi u uho. Definira moje reakcije "bori se ili bježi".

Dugo sam se borila protiv nje. Sramota je. Znak slabosti. Znak nedostojnosti.

Uzdigni se iznad svoje prolivene krvi.

Budi borac onkraj suza poraza.

Oprosti onima koji su te deformirali.

Ljubi one koji su te iskasapili.

Ne više.

Vrijeme je proletjelo. Ja sam ostala ista. Na duševnom nivou Quasimodovih hendikepa. Grbava sam i ćorava, unakažen izrod forsiran na "samospoznaju", tjeran da bude kriv što je završio kao nakaza.

Sakrivam se u zvoniku Notre Dame, u sjeni vlastita deformiteta vidim gnjev, ali sramota je biti i unakažen i gnjevan. Pa šutim... Krikovi tišine paraju mi uši. Unutra.

Jučer.

Prekjučer.

Prije puno godina.

Miris samoće pali mi nosnice. Usamljenost opipljiva poput bakrenog zvona teškog preko 200 kilograma. Kada bi se komparirala vrijednost tog zvona i ove sjene koja luta hladnim tunelima svojih sjećanja, za to bi zvono licitirali svi tirani koji izbrisahu moje osmijehe.

Jer ih zvono ne podsjeća na sebe same.

Samo vrijeme ode...


četvrtak, 3. veljače 2022.

Čuje li itko?

Glas u noći

K'o šapat vjetra

Nošen preko zvijezda

Do doline suza

I preko...


Čuje li itko?

Zavija li čagalj

Vuk il' što je

Kroz tminu gustu

Što prste lijepi

K'o katran...


Čuje li itko?

Krik što Mjeseca

Sjenu lomi

Prebija mu zraku

U šipražju

I mraku...


Čuje li itko?

Vrisak u svojim

Dubinama

Jecaj u nemilosrdnim

Tišinama

Ugušen dah srama...


Čuje li se

Kada suza pada

Na beton ponosa

Krvlju izbrazdana

I plovidba njena

Kroz pukotine zaborava?


Čuje li se

Uzdah jada

U očaju

Dignute ruke

Od sebe sama

Na prašinu odustajanja?


Čuje li se

Blatan trag

Vlastitih 

Poraza? 


Ne voliš me


I nije ova pjesma o tome

Nema u njoj turobne tuge

Nema ni potoka slanih suza

Ne! 

Čuvat' ću tugu za pjesme druge


Neću pisati o godinama samoće

Ni o sjenci što u meni čuči

Na dnu utrobe što koljena naga grli

Rakiju il' dvije putne

Pa posljednji pozdrav naruči


Ne voliš me


I nisu stihovi ovi čežnjom protkani 

I nije žena, nekoć dijete,

Usamljena u toj santi leda

Prokleta!

Za sve ljubavi "prave", "svete"


Ne hajem više, ne naričem

Bez ljubavi tvoje dišem

Gledam kreaturu, u zrcalu lik

Nevidljive rupe iz kojih crnilo teče

Tinta kojom sve svoje krikove pišem


Ne, ne voliš me


I sramim se pitati zašto

I bojim se odgovora

Gledajući u oči boli

Upoznajem neželjenu ženu, nekoć dijete

Iza pijanstva i bludništva zastora


Ne mogu ti dati ono što nemam

Niti mogu tuđa pisma pisati

Kasno je za oprost

Trulež vrišti usred glasne tišine

Ljubav ne primih niti ti ju znam - dati


Ne volim te


Početak i kraj Ciklus života Rađanje i umiranje I ništa novo Kovitlac emocija Vihorom sjeverozapadnjaka razbarušen U lokvama jesenjih kiša U...