Prolazi vrijeme... Leti k'o vjetar, ako itko uopće tako govori. Ali, vjetar leti, udara amo, tamo, gdje god poželi. Tako i vrijeme, leti... Bezobzirno, surovo, nemilosrdno. U ušima mi jeka uspomena.
Živim u prošlosti...
Pokušavam ušutkati te glasove koji su odavno trebali umuknuti pod mrtvačkim pokrovom prošlog svršenog vremena. Pokušavam otvoriti prozore u toj kući duhova aorista. Pokušavam pomesti pod, obrisati prašinu, oličiti zidove poprišta davno zaključenih slučajeva nasilja. Kao svadbeni plašt koji vučem za sobom dok prilazim oltaru svoje budućnosti. Vjenčati ću se ne odrekavši se svoje ljubavnice. Ironično. Ta ljubavnica ne smeta nikome osim meni. Ona uživa u sadizmu, svjesna da je samo priraslina, ali duboka i oštra priraslina, nakalemljena na tako nezgodnom, neoperabilnom mjestu.
Živim u njoj jer ona živi u meni. Na meni. Oko mene.
Vrišti mi u uho. Definira moje reakcije "bori se ili bježi".
Dugo sam se borila protiv nje. Sramota je. Znak slabosti. Znak nedostojnosti.
Uzdigni se iznad svoje prolivene krvi.
Budi borac onkraj suza poraza.
Oprosti onima koji su te deformirali.
Ljubi one koji su te iskasapili.
Ne više.
Vrijeme je proletjelo. Ja sam ostala ista. Na duševnom nivou Quasimodovih hendikepa. Grbava sam i ćorava, unakažen izrod forsiran na "samospoznaju", tjeran da bude kriv što je završio kao nakaza.
Sakrivam se u zvoniku Notre Dame, u sjeni vlastita deformiteta vidim gnjev, ali sramota je biti i unakažen i gnjevan. Pa šutim... Krikovi tišine paraju mi uši. Unutra.
Jučer.
Prekjučer.
Prije puno godina.
Miris samoće pali mi nosnice. Usamljenost opipljiva poput bakrenog zvona teškog preko 200 kilograma. Kada bi se komparirala vrijednost tog zvona i ove sjene koja luta hladnim tunelima svojih sjećanja, za to bi zvono licitirali svi tirani koji izbrisahu moje osmijehe.
Jer ih zvono ne podsjeća na sebe same.
Samo vrijeme ode...
