ponedjeljak, 28. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90

Zadnji razred srednje škole. 1998.godina.

17 godina i ...mjeseci.

Na satu razrednika djeca raspravljaju o tome gdje će održati maturalnu večer. Marta ne bi htjela da se ide van Zagreba jer nema ni osobnu ni putovnicu, a ni novaca za putovanja van Hrvatske. Ma ni van grada, a kamoli negdje drugdje. Razrednica joj pred cijelim razredom govori:

"Marta, ti nemaš pravo glasa jer nisi s nama bila ni na maturalcu!"

Marta pocrveni, suze joj naviru na oči i demonstrativno napušta učionicu bez obzira na posljedice.

Nakon nekoliko dana razred se usuglasio da će se maturalna večer održati u Pragu. Razrednica poziva Martu u ured pedagoga te joj obznanjuje:

"Marta, s obzirom da nisi s nama bila niti na jednom putovanju, pedagog je velikodušno prepustio svoju kartu za putovanje tebi. Evo, zahvali mu se."

Pedagog kima glavom i promatra Martu. Njoj je neugodno, ali uzbuđena je i oduševljena ovakvom vješću. Zahvaljuje se srdačno. Međutim, govori razrednici da ona nema putovnicu. Razrednica zove svoje poznanike i prijatelje i sređuje Marti izradu "žurne" putovnice u Petrinjskoj ulici. 

Marta trči na sve strane: zove tetku i baku, objašnjava situaciju, "žica" novce. Odlazi se fotografirati pa u Petrinjsku. Na šalteru ju pitaju za adresu. Ona, zapravo i ne zna gdje je prijavljena sve ove godine. Na šalteru joj žena provjerava i govori da joj je adresa stanovanja na Trešnjevci, tamo gdje su doselili s otoka još 1993.godine. Marta za par dana konačno ima putovnicu u rukama. Zove ženu koja ju je rodila i pita ju kako to da joj je adresa na Trešnjevci.

"Pa, kaj sam ja znala di ćeš ti; hoćeš li kod babe, dede ili di ćeš više. Ja sam sebe i Teu odjavila, a za tebe nisam znala kaj ćeš." - odgovara joj žena ravnodušno. 

Marta je s razredom otputovala u Prag. Dan prije imali su Norijadu. Marta se tako jako napila da nije ni stigla do Jaruna. U jednom trenutku zatekla je sebe kako hoda po tračnicama vlaka kod Ciboninog tornja i kroz glavu joj je proletjela misao:

"Jebote, Marta, imaš nepunih 18 godina i nećeš izvršiti samoubojstvo nego će te pregaziti vlak?!?!"

Sišla je s tračnica i pješice se vratila u dom. Polu bosa. S jednom japankom u ruci, a drugom na nozi. Smrdeći na bljuvotinu.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

89

Ljetni praznici 1997. 

16 - 17 godina.

Marta se prijavljuje za ljetnu praksu u kampu u Baškom polju koju organizira škola zajedno s Tamarom i Ines iz razreda. Sa sobom nosi svu svoju imovinu: par traperica, majica,Martensice, japanke, ljetne haljine koje joj je očuh broj 2 kupio i ujnin kupaći kostim. I zimsku jaknu trpa u torbu. Nema gdje ostaviti stvari.

U Baškom polju cure upoznaju 5 dečkiju iz Ploča, svi u dobi između 18 i 20 godina, koji rade na obnovi bungalova u kampu. slaže se ekipa i svi zajedno tulumare gotovo svaku večer. Puno je cuge i trave. Svira se i gitara, pjeva se i puno je smijeha.

Jedno nedjeljno poslijepodne dečki dolaze autom po cure i vode ih u Ploče. Imaju iznenađenje - mala barka čeka na njih i oni se voze ušćem rijeke Neretve. Curama je to predivno iskustvo. Plivaju i valjaju se u špijesku tako da im kasnije pijesak curi iz svih tjelesnih šupljina.

Marta nakon prakse u trajanju od 4 tjedna odlazi kod žene koja ju je rodila. To ljeto nije išla baki i djedu. 

Na sam Martin rođendan Martin iz Ploča dolazi k Marti. Marta u njemu vidi najboljeg prijatelja. Dogovor je da "stopom" prođu jug Hrvatske. Nakon Martinog rođendana na kojemu je napunila 17 godina, idući dan kreću. Marta ima 40 kuna u džepu.

Kreću stopirati na rotoru kod Remetinca i ubrzo im staje čovjek koji ih poveze do Zadra. Nakon njega staje mladi par koji ih poveze do Splita. U Splitu ih čekaju Nikola, također dečko iz Ploča koji je radio u kampu i Matko, dečko koji je rodom iz Ploča, ali radi i živi u Splitu.

Svi četvero, Marta i njih trojica, kreću na Brač. Prvo trajektom do Supetra, a onda stopom do Bola. Marta na trajektu dobije menstruaciju i 20 kuna daje na tampone. Dečki financiraju hranu i cigarete. Marta ih gleda kako se kupaju dok ona sjedi u hladu. Navečer sjede na plaži, Martin svira gitaru, a poslije spavaju u vrećama za spavanje. 

Između Matka i Marte se javlja kemija. On je stariji od nje 4 godine, ali to njima ne smeta. 

Pri povratku u Split svi su kod Matka u stanu par dana, a onda Martin, Nikola i Marta kreću stopom za Ploče. Marta tamo spava kod Martina u stanu, njegovi roditelji i brat ju super prihvaćaju. Trave ima u izobilju i Marti dani prolaze u oblaku dima. 

Matko poziva Martu da dođe k njemu posljednji tjedan praznika. Marta kreće autobusom jer je zvala tetku da joj pošalje novce. 

Marta i Matko provode tjedan dana skupa. Zajedno su, ljube se, seksaju na raznim mjestima, jedu, piju kavu, gledaju televiziju. Znaju da je ovo ljetna avantura i da će proći uskoro.



srijeda, 23. studenoga 2022.

DONESI JOJ CVIJEĆE

Stisni joj obraze golemim dlanovima 

Ostavi tamne biljege palčeva

Podlij joj oči ispucalim kapilarama

Iza koprene kapi od soli


...pa joj donesi cvijeće...


Neka se lome čeljusne kosti

Komadići sinusa razliveni šakama 

I noći i zore zalijeva krvlju

Zubima od keramike sakriva jecaj


...pa joj donesi cvijeće...


Tjeme peče od iščupanih vlasi

Napukao bubnjić svjedoči

Tanka je linija između ljubavi i mržnje

I grlo izgrebano moleći "Nemoj"


...pa joj donesi cvijeće...


O, zatri ime njeno!

Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje

Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti

Epitaf napiši: "Sama je kriva!"


...pa joj donesi cvijeće... 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

88

Lipanj 1997. godine

16 godina i 10 mjeseci.

Žena koja je martu rodila izbačena je iz kuće. Dolazi policija. Marta plače, u šoku je. Brat i sestra plaču.

Žena odlazi u podstanare u susjedno selo, u kućicu bez vode, bez toaleta, bez kupaonice. To je stara kuća u dvorištu u kojemu u normalnoj kući žive otac i sin. Sin je 5 godina stariji od Marte i zove se Ivan. S njegovim društvom je Marta nekoliko puta izišla van. 

Ivan radi kod Darka u radioni. Popravljaju automobile. 

Darko je seoski "baja". Visok, korpulentan, puno pije. Vozi se divljački na svojem motoru. Ima prezgodnu ženu, Muslimanku, crne kose, crnih očiju. Žena je oličenje seksipila.

Ali, Darko oko baci na Martu. A kad Darko nešto zamisli, Darko to mora i dobiti.

Da bi zaštitila Martu od Darka, žena koja je Martu rodila za vrijeme jedne pijanke smisli plan da prošire priču da su Ivan i Marta u vezi.

Nekoliko dana nakon toga žena priča da se njoj samoj Darko kroz prozor uvukao u sobu i zahtijevao sex koji je ona odbila i potjerala ga van.

Marta se boji Darka i razmišlja zašto bi itko pokraj onakve žene htio nešto drugo, posebno ženu kakva je ona koja ju je rodila ili nju samu?




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

87

5. mjesec 1997. godine.

16 godina i 9 mjeseci.

Razred se sprema na izlet na Plitvice. Marta nikada s razredom nije bila ni na jednom izletu. Ni u Gardalandu, ni na maturalcu. Nitko Marti nije plaćao izlete. Marta je odustala od traženja i moljenja. Ovaj izlet košta 100 kuna.

Klarin ljubavnik je, zahvaljujući Klari i njenom prijateljstvu s Martom odustao od potraživanja svojih novaca. 

Subota je. Marta sjedi u njegovom kafiću s jednim od njegovih "Prijatelja - podanika", Markom. Marko je jako zgodan muškarac od 30-ak godina. Visok, mišićav, crnokos. Dok ne progovori, sve je u redu. Ali, onog trena kad počne pričati, Marta shvaća da je pod djelovanjem neke droge. Nesuvisao je, agresivan, divlji. Vjerovatno kokain. Marta sjedi s njime u separeu i priča mu kako nema love za izlet. On joj obećaje novce i otvoreno joj se upucava. Marta pokušava ući u taj svijet, biti opuštena, biti otvorena, biti kao Klara. U jednom trenutku Marta se poljubi s njim iako je on sve nesuvisliji i sve divljiji. Često odlazi u wc.

Nakon puno vremena, Marta broji sate, prošlo je skoro 5 sati otkako sjede u tom separeu, Marko ju svojim BMW-om vozi u dom. Marta više ne može s njime razgovarati, on priča o oružju, mafiji, obračunima. Puno psuje i Marta shvaća da joj je bolje da šuti. Međutim, Marko u deliriju, na sred Branimirove vadi pištolj i puca kroz krov automobila. Marti zuji u ušima od glasnog praska. Bulji u rupu u krovu. 

Marko se luđački smije. 
"AHAHAHAHA, jesam ti rek`o da sam ja car??? Jesam ti rek`o da sam ja glavni??? JA, JA SAM ŠEF!!!Nitko mi niš` nemre, ku`iš mala???"

Marta je sva u jednoj vodi. Znojna, trese se od gladi i straha. 

Marko ju dovozi pred vrata doma.

"Marko, hoćeš mi dati lovu za izlet?" - usprkos strahu Marta je odlučna da ode na taj put.

Marko vadi 100 kuna i daje Marti. 

"Vidimo se, Marko, hvala ti." On se ceri. Marta izlazi iz automobila. 

Utrčava u svoju sobu i sve ispriča Klari. Tu istu večer Klara dolazi Marti nakon što se vidjela sa svojim ljubavnikom i govori joj da se ne brine, da je Marko dobio svoju bukvicu i da više nikada neće prilaziti Marti.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

86

Proljeće 1997.

16 godina i ...mjeseci

Žena koja je Martu rodila nikada nema novaca. Marti priznaje da ona, zapravo, ne plaća stanarinu, nego je u nekakvoj vezi sa stanodavcem. Koji je, usput budi rečeno, oženjen.

Žena moli Martu da od Klarinog ljubavnika posudi novce. 100 njemačkih maraka. Djeci za hranu.

Ili, Marta zna - za pivu.

Klara sređuje novce i daje ih Marti. 

"Marta, nema problema, on je to posudio tvojoj mami. Ali do tog i tog datuma mu mora vratiti. Da ne bi bilo problema. Ok?"

"Nema problema, stvarno, vratiti će. Ne bi se uvaljivala u ovakve posudbe da ne namjerava vratiti." - uvjerena je Marta.

Marta nosi novce ženi koja ju je rodila. Žena je zahvalna do neba. Presretna. Klarinog ljubavnika diže u nebesa.

Kada dođe trenutak da treba vratiti novce, žena Marti kaže da nema. Da ju mogu ubiti, ali ona novce nema. Marta joj pokušava objasniti da je ona ta koja svaki dan mora proći kraj tog kafića dok ide u školu. Da je ona ta koja će najebati.

Žena koja ju je rodila sliježe ramenima i kaže:

"Ali ja novaca nemam."



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

85

Proljeće 1997. godine

16 godina i ...mjeseci.

Klara započinje nekakvu čudnu vezu s jednim čovjekom. On je Rom s Pazara, u duelu s tada poznatim pjevačem drži kafić kraj Martine i Klarine škole. Čovjek je puno stariji, ima sigurno 45 godina, ćelav je, nema pola zuba i izgleda kao totalna seljačina. Nosi zelene samt hlače, smeđu vestu, nekakve polu kaubojske čizme. Oženjen je i ima 5 djece, od kojih je jedno Klarinih godina. 

Usput je i pripadnik podzemlja.

Klara se isprva zaposli vikendom u njihovom kafiću. Zatim, počinje čuvati njegovu malodobnu djecu kod njega u kući. 

On je jako grub čovjek, ali ima stravično puno novaca. Marta je uvjerena da Klara u njemu vidi lik oca, zaštitinika, skrbnika i - ljubavnika.

Klara često u dom dolazi plačući, u strahu, moleći Martu da ju spasi. Nakon par dana Klara bi došla s osmijehom na licu i novom zlatnom ogrlicom oko vrata.

Tako su prolazili tjedni. Usponi i padovi. Klarin smijeh i Klarine suze.

Klara je, u trenucima očaja, pričala kako bi ju njen "dečko" znao odvesti u sred noći na "kurve", ostaviti ju u autu dok se on zabavljao i tek pred jutro doći i odvesti ju kući. Klara bi presjedila cijelo vrijeme u autu bojeći se za sebe. Ipak, Klaru od njega ništa nije moglo odvući.

Klara je trebala "tatu".

"Tata" je trebao eliksir mladosti.



ponedjeljak, 21. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

84

Proljetni praznici 1997.

16 godina i 8 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila unajmila je malu, derutnu kućicu u okolici Samobora. Poziva Martu i Tihanu da dođu k njoj na proljetne praznike. Poziva ona Martu da se trajno preseli k njoj iz doma, ali Marta nije sigurna da je to dobra ideja. Marta je zadovoljna u domu, ide u školu, odlična je učenica, toplo joj je i nije gladna. Boji se to ostaviti. Barem dok ne završi još te 2 godine svog školovanja.

Tihana i Marta dolaze kod žene. Prvi dan prolazi u redu. Tihana ženi čak daje 100 kuna za dućan, za pivu i cigarete. Svi se šale, žena koja je Martu rodila daje djevojkama savjete, smije se njihovim dogodovštinama, prava je "coolerica". Tihana zavidi Marti na tako super mami. Tihanin ležaj je u malenom dnevnom boravku, a Marta spava u sobi sa ženom, sestrom i bratom. 

Iduće jutro žena koja je Martu rodila djeluje napeto. Tihana i Marta doručkuju, piju kavu, bave se djecom. 

U jednom trenutku iz kuhinje izlazi žena i lica iznakaćžena bijesom ledenim glasom govori Tihani:

"Ti! Marš van iz ove kuće! Pokupi svoj prnje i MARŠ VAN!!!"

Tihana i Marta se pogledavaju, misle da je riječ o nekoj neukusnoj šali.

"Odmah da si se spremila i idi odavde. U mojoj kući meni se nitko iza leđa neće smijati. Što ti misliš, da sam ja glupa, je li? Da ja ne kužim tvoj podsmijeh? Ajmo, crta!"

Marta umire od srama. Tihana ne zna što bi rekla. 

"Nemojte, teta, nisam se nikada smijala Vama. Nikada mi to ne bi palo na pamet. Možda ste krivo shvatili. Marta i ja smo se smijale, ali nikada Vama ili nečemu vezanome za Vas."

"Ne laži, nisam ja glupa, čuješ li me? Nosi se i ti i tvoje kolutanje očima s prijetvornim smijehom!"

Žena je nepopustljiva. Marta ne može vjerovati. Tihana se nikada, ali nikada nikome nije izrugivala. Ta djevojka je imala toliko dobro i veliko srce. Marta je na rubu očaja. Tihana sprema svoje stvari. Jedva da ima novaca za autobus do Zagreba. Pokušati će otići kod ujaka i ujne na Kustošiju, ali ne zna hoće li ju primiti. Obje djevojke su izbezumljene. Marta ju prati do autobusa. Od srama joj ne može pogledati u oči. Žao joj je. Najradije bi otišla natrag u dom, ali praznici su i ne može.

Tihana odlazi autobusom, a Marta se vraća u kuću. Ljuta je. Bijesna na ženu. Počinju se svađati. Žena tvrdi da je Tihana dvolična i pokvarena. Da je ona to odmah primjetila na njenom licu. Marta zna da žena nije racionalna. Svađa eskalira onog trenutka kada žena nasrće na Martu u spavaćoj sobi. Udara ju i udara i udara. Marta joj prima obje ruke svojim rukama. Jača je od nje, mogla bi ju komotno odgurnuti, ali iz poštovanja i straha na kraju pušta njene ruke da ju udaraju; trapericama koje su joj se našle pri ruci. Marta pokriva svoju glavu i lice, spuzne niz zid dok ju žena bjesomučno udara.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

83

Siječanj 1997.

16 godina i 5 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila čvrsto odlučuje napustiti Nazorovu prije bratovog 1.rođendana. Izlazi krajem siječnja i smještena je u Caritasovu kuću na Trešnjevci. 

Kuća ima 2 etaže i u njoj žive neka djeca, Martine dobi i nešto starija. Tu su i gluhonijemi brat i sestra. Marta se s njima brzo sprijatelji i nekoliko vikenda čak zajedno izlaze van, u jedan klub u Gajnicama.

20.02.1997. godine Marta ima bronhitis i visoku temperaturu. Marta često ima bronhitis. Dok je bila mlađa imala je česte gnojne angine, a sada ih je zamijenio bronhitis.

Iz ureda odgajatelja zove ženu koja ju je rodila ( jer Marta nema telefonsku karticu za govornicu ) da neće moći doći na bratov rođendan. Objašnjava ženi da je bolesna.

"Ti si jedno sebično, egoistično, samoživo čudovište! Samo na sebe misliš! Nije ti stalo ni do sestre ni do brata! Tvoja sebičnost nema mjere!"

"Mama, bolesna sam. Imam temperaturu. Ne mogu po ovoj zimi ići nikud. Molim te, shvati." - Marta plače.

"Ne seri! Samo da bi se izvukla! Ni na koga ne misliš, samo na svoju guzicu! Ti sebično, sebično, razmaženo derište!" - žena koja je Martu rodila bijesno urla na telefon da ju i odgajateljica čuje.

"Nemoj, mama, pa bolesna sam. Imam bronhitis. Nije mi dobro." 

"Ma, jebi se! Jebi se i ti i tvoj bronhitis!" - žena joj poklapa slušalicu.

Marta je sva crvena u licu. 

"Ljuti se što ne mogu doći bratu na rođendan. Hvala Vam na telefonu." -  Marta govori odgajateljici i dolazi u svoju sobu.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

82

Zimski praznici 1996./1997.

16 godina i ...mjeseci.

Marta je kod bake i djeda. Djed doživljava srčani udar. Marta je u šoku. zove hitnu pomoć, plače. Hitna odvozi djeda u bolnicu.

Marta zove ženu koja ju je rodila. Žena dolazi sutradan s Teom i malenim bratom.

Čisti cijelu kuću dok ju polu-pokretna baka gleda s kauča.

Navečer Marta i prijateljice izvode Teu u grad. Glupiraju se i smiju. Tea je zabavno i radosno dijete. 

Kada dođu u bakin stan, Marta vidi da se žena pakira.

"Što radiš?" - pita ju Marta.

"Pakiram se. Sutra ujutro odlazimo. Baka nas je potjerala."

Marta zabezeknuto stoji.

"Ali, mama, tek ste došli. Zašto?"

"U MOJU kuću alkohol neće! Je li to jasno???" - baka se dere s kauča.

Žena pogleda u Martu.

"Radilo se o 3 pive koje sam donijela, da s nakon čišćenja predahnem."

Marta plače. Mrzi baku.

Sutradan ujutro Marta prati ženu, sestru i brata na autobusnu stanicu. Ima osjećaj da je kriva jer ona ostaje, jer ona nije istjerana. Jer ona opet ima "povlašten" položaj. Boji se da će žena opet misliti kako je Marta između nje i bake. Marta ne želi tu ulogu.

"Mama, trebala sam i ja s vama. Mrzim onu gaduru!" 

"Ne, Marta, ne sekiraj se. Mi ćemo biti dobro. Samo ti budi tu. Ništa ne brini."

Ukrcavaju se u autobus. 

Marta se s grčem u želucu vraća u bakin stan.




nedjelja, 20. studenoga 2022.

PLAVE PRUGE

Silueta žene...

Polumrak skriva obrise tijela

Pogrbljena, ponižena

Kleči ponad iskrivljene sjene...


U krhotinama stakla nazire se lice

Potrgano poput čaša od kristala

Ostaci posuđa...oči očevidaca

Raščupane kose "bestidnice"...


U ušima odzvanja urlik zvijeri

Nadmoćan lik iskrivljen od bijesa

Kuhinja smrdi krvlju...znojem...i strahom

Vonjom svake pregažene kćeri...


Ne broji više plave pruge išarane

Jodom zalijevajuć' rascvjetalo tkivo

U nijemom vrisku dok kose čupa

Kriveć' sebe za njegove demone... 





četvrtak, 17. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

81

Kolovoz 1996. 

Marta slavi 16.rođendan. 

Čovjek koji ju je napravio šalje Marti 300 kuna kao rođendanski poklon. Marta je presretna. Moći će kupiti cugu i grickalice za svoju proslavu koju su planirali održati u parku. Gitare, vino, cola, keksi i 2 vrećice s "Metapren Uni" ljepilom. Za "zalipit" mozak.

Djed uzima brzojav koji je donio poštar zajedno s novcima.

Daje Marti 150 kuna i govori joj:

"Izvoli. Ostatak ide u kućni budžet."

Marta je ljuta, ali ne govori ništa. Djed je autoritet kojemu se ne suprotstavlja nitko osim bake. A ona - šuti. Marta u tišini uzima svojih 150 kuna i sprema ih u džep.

Od djeda i bake nije dobila ništa na poklon.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

80

Ljetni praznici 1996. 15 godina i 11 mjeseci.

Marta je još na otoku. Posljednji je vikend njenog odmora. Alen Islamović nastupa u oistom onom disco clubu u koji je Marta išla pješice prije samo 3 godine. 

Nalazi se s prijateljicama. Kod jedne od njih će i prespavati, da bivši očuh ne mora dolaziti po nju kasno u noći. 

Sjede na plaži i piju bambus. Marta priča o životu u Zagrebu. Dotaknu se teme dečkiju, veza i seksa. Marta priznaje da je izgubila nevinost prije manje od godinu dana. Cure ju gledaju razrogačenih očiju. MArta misli da je to divljenje, strahopoštovanje. 

"Wow, koja sam ja faca." - misli u sebi.

Kad krenu prema discu, Marta ostaje na začelju s Kristinom. Nešto razgovaraju, a onda joj Kristina došapne:

"Znaš, Marta, ti si najobičnija kurva."

Marta bi najradije propala u zemlju da ju nikada nitko više ne pronađe. 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

79

Ljetni praznici 1996. 15 godina i 10 mjeseci.

Marta je s odličnim uspjehom završila 2. razred. Njeni baka i djed su "ponosni" na njen uspjeh. 

Dolazi k njima, a oni je pitaju bi li željela otputovati na otok. Muž broj 2 se vratio iz Srbije i poziva Martu da dođe k njemu na par dana. Marta odmah pristaje. Veseli se vidjeti sve svoje prijatelje, veseli se vidjeti i svog bivšeg očuha.

Kada dođe k njemu on se prema njoj ponaša kao prema vlastitoj kćeri. Daje joj đeparac, vozi ju u grad navečer i dolazi po nju, kuha joj najfinija jela, brine se za nju. Odvodi ju u trgovinu s odjećom i kupuje joj tenisice, haljine, majice. Marta se ne osjeća nelagodno, blizak joj je taj čovjek. 

Posjećuje svoje stare prijatelje, svi se vesele. U prvi mah nitko ne prepoznaje Martu. U ove 3 godine što je nije bilo Marta više ne podsjeća na "globus, tikvu i bundevu". Marta je lijepa.

Nakon nekoliko dana Marta sjedi na terasi njegove ogromne kuće, čita knjigu.
Njen bivši očuh počinje razgovor o ženi koja je Martu rodila. Marta ne želi razgovarati o njoj. Očuh izvlači šture odgovore koje Marta daje. Na kraju se on razbjesni i psuje. Marta se prestraši. Shvaća da ju je doveo k sebi samo da bi doznao nešto o ženi koja ju je rodila. Stvari koje se tiču nje, alkohola, imovinskih pitanja.

Marta osjeća kao da je izdala ženu koja ju je rodila. Kao da ju je prodala za sve ono što joj je taj čovjek kupovao. Kao da je sebe samu prodala.

Peče ju savjest.

Jedva čeka otići baki i djedu.

Krivnja ju guši.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

78

1996.godina. 15 godina i ...mjeseci.

Marti je u domu prekrasno. 

Hrana, voda, grijanje, posteljina koja se redovito mijenja. Posuđuje odjeću od drugih cura, sve međusobno pomažu jedna drugoj.

Ima Klaru, ima Tihanu.Njih dvije su joj najbolje prijateljice. Tihana malo više. Ona je Zagorka, predivne, duge, crvene ( obojane ), kovrčave kose. Tihana je najženstvenije biće koje je Marta ikada upoznala. Starija je godinu dana od Marte. Njih dvije su "glavne" frajerice u domu. Non stop su na muškom katu, druže se s dečkima, puše, piju, "briju" kako s kim im dođe. Tihana ima svoju nepreboljenu ljubav, a Marta ima nepreboljenog Darija, ali to ih ne spriječava da se tu i tamo malo ljube s ostalim dečkima. Nema sexa. Marta je sebe "posvetila" Dariu i to ne želi okaljati. A on se javlja periodično tako da Marta s njime nikako ne moćže raskrstiti.

U domu je veselo i zanimljivo, posebno vikendom kada većina djece odlazi svojim kućama, a Tihana se, kao ni Marta, nema gdje vratiti jer joj je mama u Austriji, a baka s kojom je u Zagorju živjela netom je preminula. Onda su njih 2 carice ženskog kata. A i muškog.

Svaki put kada su praznici, kao npr.proljetni, Tihana ne zna gdje će. Marta skuplja novce za kartu baki i djedu i svaki put se boji da neće uspjeti skupiti za kartu.

Tihana i Marta često žicaju novce i cigarete. Ljude u domu, prolaznike.Dovoljno im je da skupe za jednu kutiju "mekog 160" ili "Yorka" i 2 kave. Onda su u stanju sjediti u obližnjem kafiću satima. Konobari ih vole. Često izostaju iz škole, ali Marta vodi računa o svojim ocjenama. Ne smije si dozvoliti da ju izbace iz doma.

Gdje će onda?




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

77

Veljača 1996. 

15 godina i 6 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila na svijet donosi dječaka. 

Marta žuri poslije škole u bolnicu. Dijete je najljepše od sve djece u rodilištu.

Marta gleda to čisto lice, bez trunke kapilara i crvenila i te bistre, velike plave oči. Svojom ljepotom dječak je zasjenio sve ostale bebe.

Žena je željela da Martin brat nosi ime koje će u sebi sadržavati Martina i Teina slova.

Tako je i bilo.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

76

Zimski praznici 1996. godina. Siječanj.

15 godina i 5 mjeseci.

Marta s društvom sjedi u kafiću. Dario sjedi na drugoj strani sa svojim društvom. Marta i on nisu više zajedno. Prešla bi Marta njemu preko prijevare, ali on kaže:

"Znaš, Marta, o tvojoj majki se pričaoju svakakve priče tu po gradu...",

pa Marta zaključuje da se on nje, zaparavo, srami. 

I Marta se sebe srami.

Viđaju se tu i tamo, kad je on, valjda, dovoljno pijan da višak testosterona isprazni na Marti. Marta ga jako voli. Luda je za njim.

U jednom trenutku Marta popušenu cigaretu, umjesto u pepeljaru, gasi na gornjem dijelu svoje desne podlaktice. Pokušava osjetiti bol, fizičku bol da zamijeni onu unutarnju. Ne uspijeva. 

Pali drugu cigaretu, puši ju do kraja. 

Ponavlja postupak par centimetara od prve rane.

Ništa.

Marta ne osjeća ništa.




ponedjeljak, 14. studenoga 2022.

Umotano u bodljikavu žicu ljubavi

ranjeno tjelešce djeteta

...spava... 


Iznad paučine bijesa 

demoni nježnih lica

...pjevaju...


Strahom pokriveni udovi

besciljno lutaju dolinom snova 

...krvare...


Kolijevkom širi se osmijeh spokoja

sigurnost poput krinke

...besvjesnosti...


Dječji plač boli izmrcvaren

šiljcima hladne nježnosti

...na život pribijen...



srijeda, 9. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

75

Zimski praznici 1995./1996.

15 godina i 4 mjeseca. 

Marta odlazi baki i djedu preko zimskih praznika. Oni joj šalju đeparac u iznosu od 100kn. Tetka joj šalje još 200kn. Marta od dijela tih novaca kupuje kartu za autobus. 

Sjedi kod sestrične u stanu, pije kavu, crnu, bez šećera, baš kao što pije žena koja ju je rodila. 

"Marta, reći ću ti nešto, ali nemoj poludjeti. Ok?" - kaže joj sestrična. 

Marta ju gleda i čeka. 

"Dario te prevario prošli vikend." 

Marta ju i dalje gleda. Ne dopire joj do mozga. Dario, da bi nju prevario? Nemoguće. Pa bilo im je super. Bili su najbolji prijatelji. Pričali su o svemu. Marta ga je čak dovela na upoznavanje sa ženom koja ju je rodila, ravno u Nazorovu. ( Pri čemu je žena popizdila jer joj nisu mogli ostaviti pol kutije cigareta, zapravo, Martu je bilo sram reći Dariu da joj ostavi, a žena je smatrala kako ona ima pravo na te cigarete jer je ona rodila Martu?! ) Marta je u Dariu imala dio sebe koji joj je nedostajao. 

Bili su super ljubavnici, koliko to početnici mogu biti, jel? 

I sada joj sestrična govori ovako nešto. Ne, to je nemoguće. 

"S kime?" - pita ju Marta. 

"S mojom prijateljicom, Katarinom. Zato ti i govorim. Sama ona mi je rekla. Želiš li da ju nazovemo, da ti sama kaže?" 

Sestrična bira broj telefona i Katarina se javlja. Sestrična predaje slušalicu kućnog telefona Marti. 

"Je li istina ono što mi je rečeno?" - pita Marta slušalicu. 

"Isuse, Marta, oprosti. Nisam znala da ste još zajedno. Dario mi je rekao da ste prekinuli. Oprosti, molim te. Stvarno nisam znala." - govori glas iz slušalice. 

Marta poklapa. 

Bulji u prazno. Njena svijest još uvijek ne prihvaća istinu. 




utorak, 8. studenoga 2022.

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...


Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...


Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

ponedjeljak, 7. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

74

Zima 1995. 15 godina i nekoliko mjeseci. 

Marta otkriva "čari" samoozljeđivanja.

Isprva žiletom reže gornji dio svoje lijeve podlaktice.

Jedan rez... Drugi rez... Treći...

Krv se jedva pomalja na površini kože.

Nakon nekog vremena Marta ponovno reže svoju lijevu ruku. Malo više rezova. Marta samo želi privući pozornost. 

Marta želi da ju netko pita: "Kako si?" 

Nitko ne primjećuje rezove na njenoj ruci. Zima je, nose se dugi rukavi. Samo Martu peku rane. 

Jednoga dana Marta uzima žilet, sjedi na zahodskoj dasci i okreće unutrašnjost svoje lijeve podlaktice. Marta povlači žilet, lagano, boji se. Napravi desetak rezova, previše plitkih da bi se dovela u opasnost. Sjedi u zahodu i gleda u te rezove koji lagano krvare, gleda u svoju krv i osjeća kako je napravila nešto zbog čega bi se netko možda zabrinuo. Marta se zabrinula za sebe. 

Iduću večer odlazi k ženi koja ju je rodila. 

"Mama, moram razgovarati s tobom. Napravila sam nešto i bojim se." 

"Što si napravila?" 

Marta podiže lijevi rukav i pokazuje ženi svoju podlakticu. Ova ju pogleda i kaže:

"Idući put kad se budeš rezala reži okomito. Tako da te doktori ne mogu zašiti." 



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

73

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Martina iz doma ima novu jaknu. Crne je boje, od skaja i cijela je podstavljena krznom. Predivna je i topla. Kupila ju je u Mađarskoj za 70 njemačkih maraka. Marta isprobava jaknu, savršeno joj stoji. Martina joj govori da njeni roditelji ovaj vikend ponovno idu u Mađarsku i da, ako želi, mogu joj kupiti, samo neka joj da novce.

Marta zove čovjeka koji ju je napravio i pita ga može li joj poslati novce da kupi jaknu. Zima je u Zagrebu, a Marta nema jaknu.

Čovjek momentalno poludi. Viče na Martu:

"Nemam novaca!!! Neka ti mama kupi jaknu!!! Što sam ja???"

"Tata, mama nema. Ona je u domu, ne može mi dati novce jer nema." - Marta mu objašnjava.

"Ma, stvarno, Marta? A što bih ja trebao? Pitaj nju, jebe mi se!"

"Tata, molim te, hladno mi je, nemam koga pitati. Molim te." - Marta plače u slušalicu dok sjedi u sobi za odgajatelje. Odgajatelj s druge strane stola s nelagodom gleda u tu djevojku.

Čovjek koji je Martu napravio psuje, viče, bjesni. Marta moli. Marta plače. Marta se srami.

Čovjek na koncu popušta i pristaje poslati Marti 70 maraka za jaknu od umjetne kože. Marta se ispričava odgajatelju, briše suze i odlazi reći Martini da će novci stići poštom sutradan.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

72

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca. 

Marta odlazi u Nazorovu, k ženi koja ju je rodila. 

"Mama, sinoć me Bakreni odveo na večeru. U Veliku Goricu." 

Marta se znoji. Lice joj je crveno. Boji se izgovoriti riječi koje joj je sinoć izrekao taj narančasti muškarac. 

Žena ju gleda. Sjede za stolom, obje puše York. 

"Rekao mi je nešto..." - Marta spušta pogled. 

"Daj, Marta, reci, ispljuni više." - žena čeka. 

"Rekao mi je da me voli. Da me voli više nego što je ikada ijednu ženu volio." - Marta podiže pogled i gleda ženu u oči. "Ali ništa se nije dogodilo. Samo me otpratio do autobusa i otišla sam u dom." 

Žena šuti i gleda u Martu. Povlači dim cigarete. Jedan, drugi, treći... 

"Da, ne čudi me to. Njegov bolesni mozak. I bolesni mozgovi njegove obitelji. Da mogu reći kako je povalio staru, a onda i mladu. Samo da se meni osveti." - govori žena. 

"I da, dok ja trunem ovdje, vi se vodite po večerama." - na kraju popizdi. 




petak, 4. studenoga 2022.

HUMORESKA


Možda ćeš me voljeti sutra
Kada šareni leptiri obojaju livadu
Zamijene studeni inje
I sunce zrake rasprši po gradu

…ruke te moje stalnim bježanjima ukradu…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada otvoriš kapke snene
Mojeg se lika iz snova sjetiš
Žene k`o za tebe stvorene

…naše sjene isprepletene…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada prođe vrijeme i zaustave se sati
Pijesak iscuri kroz ledene prste
Kada me više nećeš imati

…kada ti se više neću moći dati…

Možda ćeš me voljeti sutra
Ispod ledenih ploča i trave i sitnoga pijeska
Onkraj zaborava moje ime
U sjećanju tvome poput bljeska

…možda sutra ne budem
samo jedna tvoja humoreska…



četvrtak, 3. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

71

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Marta u domu prima poziv od Bakrenog.

"Možeš li sutra navečer doći u Goricu? Trebao bih porazgovarati s tobom."

Martu kopka znatiželja. Što bi joj on mogao reći? Pristaje na poziv i sutradan predvečer odlazi za Goricu. U dom se mora vratiti do 22h. Takva su pravila. 

Bakreni ju dočeka na kolodvoru u Gorici. Odlaze u restoran. Marta je zapanjena. Bakreni ju je izveo na večeru.

Marta za sebe naručuje pržene lignje, pommes i tartar umak.

Bakreni ju cijelo vrijeme gleda, ali Marta neobavezno priča pa i ne primjećuje.

Nakon što su pojeli, Marta ga pita o čemu je htio razgovarati.

Bakreni neko vrijeme šuti. Oboje puše u tišini.

"Marta" - započinje Bakreni - "nikada niti jednu ženu nisam volio kao što volim tebe."

?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!

Marta ga zapanjeno gleda. Tone u stolici. Crvenilo joj oblijeva lice. Ona misli da ne čuje dobro. Da ne shvaća dobro.

"Ali...ali ti si otac moje sestre!"

Bakreni se naceri i kaže:

"Ne tvoje sestre, tvoje POLU-SESTRE."




srijeda, 2. studenoga 2022.

Znaš, Isuse, puno je ovdje boli

I previše je suza u dolini plača

Koliko samo očaja u bezglasnim krikovima

Samoće u izgubljenim zagrljajima


...a tek ostavljenih snova

u ponosa lutanjima...


I, znaš, Isuse, ljudi se više ne smiju

Ne gledaju jedni drugima u oči

Sram zatvara prijateljska rukovanja 

Bez istine u opravdavanjima


...a tek bičevanja nametnutim

krivnjama...


Znaš, Isuse, bojimo se ljubavi

Ne podižemo glavu u susretu sa Tobom

Tražimo Tebe da Te ne nađemo

Da svoje ponose ne zakopamo


...a tek, Isuse, da oprostiti

ne moramo...





"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

70

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Marta tjedan dana ne ide u školu. Stalno je sa ženom koja ju je rodila i sestrom, na materinskom odjelu doma u Nazorovoj. Žena ima sobu samo za sebe. Toplo je na tom odjelu. MIriše na čaj i mlijeko, dječje vlažne maramice i puder. Imaju dnevni boravak, televiziju, kuhinju, štednjak, frižider. Imaju skuhane obroke, kao i Marta u svom domu. Imaju toplu vodu i tuševe. 

I, nema ih puno, možda 10-ak žena. Cura, neudanih, maloljetnih delikventica i udanih žena koje su nesretnim slučajem završile ovdje. Puno je zlostavljanih žena, supruga alkoholičara, žena izbačenih na ulicu. Ima djevojaka koje su samo došle roditi i ostaviti bebe u domu, na gornjem katu. Na posvajanje ili udomljenje.

Muškarci ovdje nemaju pristup.

Ako žele posjetu, moraju čekati na gornjem katu, odnosno u prizemlju jer materinski odjel je u podrumu, da žene koju posjećuju dođu do njih.

Marta je uvjerena da ni alkohol ovdje nema pristup.

Marta se ne odvaja od žene koja ju je rodila i sestre. Spava kod njih u sobi, uprava doma se ne buni. Ni jednog ni drugog. 

Marta uživa u svakom trenutku.




ponedjeljak, 31. listopada 2022.

Ostalo je puno neizgovorenih riječi... 
Svijetlo svijeće treperi vokale
bez interpunkcijskih znakova koji razdvajaju
sudbine već odavno odvojene

...i ta bol koja pita "zašto"?


...ne Boga i ne ljude
...ne knjige koje odgovorima vrište
...ne parole koje slabu ujtehu nude
...ne floskule celofanom kurtoazije prodane

Ostalo je sjećanje radošću zamaskirano
...ono koje pamti samo najljepše trenutke
...ono koje omogućuje zrak umornim plućima
...slamku spasa utopljeniku propuštenih prilika

...i vječnog pitanja "zašto"?

...u dijapozitivima zajedničkih uspomena
...u sekundama isprepletenih prstiju naših duša
...u smijehu koji zvoni u mojim ušima
...u toplini koja zrači mojim sjećanjima

Ostalo je sve što je bilo... 
Bljeskovi meteora koji osvijetle tminu
Osmijehom ozare nutrinu usamljenog bića
Tvoj pogled koji govori...

...sresti ću te u snovima...






"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

69

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Žena koja je Martu rodila vraća se s Teom iz Vinkovaca. Odlazi u Veliku Goricu u potrazi za Bakrenim. Zove Martu na telefon u domu i govori joj:

"Marta, mama je. U Velikoj Gorici smo, Tea i ja. U hotelu "Ruža". Dođi do nas kad mogneš."

Marta se odmah sprema, ne odlazi u školu, nego putuje u Goricu. Jedva ih čeka vidjeti. 

Ulazi u hotel i recepcioner ju upućuje u kojoj je sobi žena koja ju je rodila. Kuca i ulazi. Pada joj u zagrljaj, plače. Trbuh joj je još više narastao u ova 2 mjeseca što se nisu vidjele. Tea ju grli, veselo se smije, igra se s njom. Svaki dan Marta ide k njima. Nakon škole sjeda na autobus i odlazi u hotel "Ruža". U domu su obaviješteni gdje se Marta nalazi. Moraju biti obaviješteni. Njena odgajateljica pokazuje izuzetno razumijevanje.

Nakon 5 dana žena govori:

"Marta, Bakreni ne želi više ni čuti za nas. On tvrdi da dijete koje nosim nije njegovo. Dignuo je ruke od mene, od Tee, od svih nas. Moram pronaći smještaj za nas dvije. Ti si na sigurnom, hvala Bogu. Sad se moram pobrinuti za nas. Novaca za hotel više nemam."

"Kako to misliš - nije njegovo dijete?" - pita ju Marta.

"Ma, luđak, pusti ga. Nema veze. Njegovo je, da čije bi bilo? Ali, znaš, tko traži razlog, nađe ga."
Izgleda beskrajno umorno, u očima joj je pomirenost sa sudbinom, neka vrsta apatije. Goli nagon za preživljavanjem.

Slijedeći dan dlazi u Centar za socijalnu skrb na Trešnjevci.

Zove Martu u dom i govori:

"Centar nas je smjestio u Nazorovu. U dom za nezbrinute majke i djecu. Odmah krećem s Teom gore. Tamo nas možeš naći, na odjelu koji se zove "materinski".




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

68

25. 09. 1995.

15 godina i mjesec dana. 

Ana i Marta dolaze kod Ivana i Daria u njihov dom. Sjede na klupi na Marulićevom trgu, jesenska je večer topla i vlažna. Ivan i Ana su zaljubljeni. Marta se osjeća čudno. 

Dario se ponaša normalno, veseo je i nježan. Marta se stalno odmiče od njega, ne gleda ga u oči, izbjegava dodir.

Kada se Ivan i Ana odmaknu na drugu klupu, otvoreno pita Martu što nije u redu.

"Želim prekinuti s tobom." - odgovara mu gledajući u vrhove svojih Martensica.

Dario je zapanjen.

"Ne. Neću ti to dozvoliti. Nema šanse, što ti je došlo?" - zabrinuto ju pita.

"Ne znam. Osjećam se čudno. Jadno. Glupo. Nakon onog sinoć imam osjećaj kao da je sve puklo između nas." - odgovara mu.

"Ne budi luda! To što se sinoć dogodilo samo nas je još više povezalo. Kakve tebi gluposti padaju na pamet!" - smije se i povlači Martu u zagrljaj.

Drago joj je što nije prihvatio prekid. Drago joj je što nije dozvolio da ga gurne od sebe.

Drago joj je što nije odustao od njih.

Od nje.

 

 



nedjelja, 30. listopada 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

67

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

Marti nedostaje žena koja ju je rodila. Nedostaje joj sestra. Nedostaje joj osjećaj da negdje pripada. U domu ima sve što joj treba. 3 obroka koji su savršeni i u točno određeno vrijeme. Topao krevet. Toplu vodu. Društvo.

Čak i knjige za školu. Marta nema niti jednu. Posuđuje ih od Tamare, ona joj je najpouzdanija za školske stvari. Također je odlikašica, kao i Marta pa su tako povezane. Karolina se krpa uz Martu.

Dario i Marta su pozvani kod Ane iz razreda na njen rođendanski tulum. S njima ide i Ivan, Dariev frend iz njegovog doma. Ana je trznula na njega i on na nju. 

Ana je cura koja je Marti poklonila svoj stari, zeleni Benetton ruksak za školu. Jer Marta svoj nije imala.

24.09.1995.godine. Anin tulum je u podrumu njezine zgrade. Puši se trava, pije se bambus. Slušaju Azru i Doorse, Janis Joplin, Rolling Stonese. Ana i Ivan su u jednom kutu prostorije, a Dario i Marta se povlače u susjednu. Marti se žuri izgubiti nevinost. Misli da je to jedinstvena prilika i da poslije te prilike nikad neće dobiti drugu.

U susjednoj prostoriji je neki madrac, stare kazete za radio, gomila kutija. Dario i Marta se ljube na madracu. Idu dalje i dalje. Sve je vrlo brzo gotovo. Marta nije umirala od bolova, nije krvarila, nije bilo romantično, nije bilo suza. Bilo je - prazno. Dario se uvijek hvalio svojim ljubavničkim umijećem, ali sve je bilo nespretno i pogrešno.

Iduće jutro Ana i Marta čiste podrum i po podu traže Martin himen. Smiju se i šale. Marta se pretvara da je cool, a u Aninim očima vidi divljenje. 

Ili je možda to samo htjela vidjeti.

Istina je da se osjeća zgađeno nad samom sobom.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

66

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana. 

Žena koja je Martu rodila dolazi do nje u dom. Vodi Teu sa sobom. Nosi putne torbe. 

"Gdje ideš?" - pita ju Marta. 

Trbuh joj se već vidi. Kaže Marti da nosi dečkića. 

"Bakreni mi je rekao kad smo se upoznali da ću mu ja roditi sina." - ponosno govori. Sjena tuge prijeđe joj preko lica i nastavlja: "Idemo vlakom u Vinkovce. Tea i ja. Bakreni će ostati u Čiču, raditi će na građevini. Za nas nema mjesta, moramo kod njegove tetke u Vinkovce. Hoćeš nas otpratiti do vlaka?" 

Odlaze do Glavnog kolodvora. 

Marta gleda kako se ukrcavaju u vlak. Srce joj puca. Vlak kreće, njih dvije joj mašu kroz prozor. 

Marta stoji sama na peronu, suze joj oblijevaju lice. 

Sama je samcata. 







"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

65

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

U domu su, uz Karolinu, još neka djeca iz Martinog razreda. Svi su oni, osim Marte, smješteni u učenički dom zato jer žive daleko od Zagreba, a upisali su tu školu. Takva djeca dobijaju smještaj u učeničkom domu. Na pitanje otkud dolazi, Marta odgovara iz grada gdje su joj baka i djed. Oni koji ju ne poznaju, ne postavljaju dodatna pitanja. Klincima iz razreda, Tamari, Petri i Karolini je malo čudno što je Marta ovdje, ali ni one ne postavljaju neka neugodna pitanja. Marta pretpostavlja da u tim godinama nitko od klinaca ne razmišlja previše o teškim stvarima. Sada je s njima i to je jedino što je važno.

Cure iz sobe, Martine cimerice, divno su ju prihvatile. Odmah im je "sjela". Nitko od njih nije bogat, prepotentan, odjeven u "marke". Čak nisu imale ni cigarete, žicale su se međusobno. 

S Karolinom se Marta odmah povezala jer je ipak ona bila u Martinom razredu iako nije nigdje i ni od koga bila prihvaćena zbog svog provokativnog odijevanja i ponašanja. Ona je slovila za laku curu. Bila je i 2 godine starija od Marte, neke razrede je do sada već "pala"; jedan u osnovnoj školi i jedan u srednjoj. Sada je morala "zapeti" i ne pasti još jedan razred. 

Bila je seksualno iskusno, ali nevoljeno biće. Brkala je seks s ljubavlju i u pravilu, nakon što bi "dala", bivala je odjebana. Bila je vrckasta, koketna, debeljuškasta i niska, a smijala se toliko ružno da ju se nije moglo slušati. Bila je draga i dobra prema ljudima, ali ljudi su ju ismijavali i šikanirali.Ponašala se preotvoreno, palila se na sve muško što je hodalo svijetom. I nitko joj nije htio biti prijatelj.

Osim Marte.

Marta je u njoj nešto vidjela.







"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

64

Rujan 1995. 15 godina i mjesec dana.

Marta konačno dobija smještaj u učeničkom domu u Gajevoj ulici u Zagrebu. Gajeva je ulica oduvijek bila sinonim za prostituciju. Samo spominjanje imena te ulice nagonilo je klince Martine dobi na smijeh. Navodno je Martin ujak potegnuo neke veze i uspio smjestiti ju u dom. Prijateljica iz razreda, Zdenka, koja je također u učeničkom domu, ali u Palmotićevoj, pomaže Marti poslije škole preseliti stvari.

Dolaze pred tu veliku zgradu u samom centru grada Zagreba. Marta se boji, ali, kao i uvijek, skriva taj strah oholim i bahatim držanjem. Ulaze u dugačak hodnik, Zdenka već zna proceduru. Prolaze pored klinaca koji stoje u dvorištu i puše. Svi ih gledaju. Ulaze u predvorje i javljaju se dežurnoj odgajateljici, profesorici Š. Ona je ujedno Martina odgajateljica. Sitna, plava ženica, autoritativnog držanja i glasa. Odvodi ih do Martine sobe koja se nalazi na 1.katu, katu namijenjenom ženskoj populaciji. Na 2.katu su dečki, a potkrovlje je za studente. 

Martina soba je soba broj 29. Dijeli ju sa još 3 djevojke: Karolinom koja pohađa njen razred, Željkom koja je frizerka i Ivanom koja pohađa školu za fotografe. Momentalno nisu u sobi pa se Zdenka i Marta raspakiravaju. Kreveti su na kat, ormari uski, vojnički, ali drveni. I jedan mali stol s dvije školske, drvene stolice.

Marta stoji na sredini te malene sobe koja gleda na terasu. Na prozorima su rešetke, vjerojatno da nitko s terase ne bi mogao uletjeti curama u sobu. Ono malo stvari pospremila je u ormar. 4 para bakinih gaćica, 3 para bakinih čarapa, 2 njezine potkošulje, par majica i hlače. Na nogama ima Martensice, non stop su joj na nogama. Nema Marta ništa drugo od obuće. Samo papuče za po domu. 

Zdenka i Marta izlaze na terasu zapaliti cigaretu.

Ovdje Marta sada živi.









"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

63

Rujan 1995. godine. 15 godina i mjesec dana.

Marta je smještena u podrumskom stanu u Rendićevoj ulici. Tu žive stric i strina od Bakrenog. Sve je puno vlage i smrada. Mračno je non stop. To dvoje starijih ljudi ne razgovara s Martom, očito je da im smeta. Daju joj hranu i krevet, ali osim toga od njih ne može očekivati sućut ili toplu riječ.Marta čeka trajan smještaj u učenički dom. Tako barem priča žena koja ju je rodila. Svaki dan ide u školu, bez ijedne knjige, samo s bilježnicom i kemijskom. Svaku večer piše dnevnik i u njemu se obraća Dariu, koji još nije došao u Zagreb, u svoj učenički dom. Ne čuju se, nema Marta novaca za telefonsku karticu.

Žena koja ju je rodila je, pak, s Bakrenim i Teom negdje u Novom Čiču, kod nekog prijatelja. 

Jedan dan nakon škole Marta autobusom dolazi kod njih. Žena koja ju je rodila sjedi u hladu, Tea spava, a Bakreni ubacuje pijesak u mješalicu. Gleda Martu procjenjivači i pita ju uz cerek:

"I, jesi li pala za domovinu?"

Marta ne kuži baš pitanje pa naivno odgovaram da jest.

On se samo cereka.

Poslije joj žena govori da je mislio je li izgubila nevinost na moru. Marta pocrveni do korijena kose i kaže joj da nije. Ali priča joj o Dariu i kako želi to učiniti baš s njim.

Žena koja je Martu rodila u 4. je mjesecu trudnoće.









utorak, 25. listopada 2022.

Pulsirajuća bol u potiljku

Naznaka da sam živa

Izgubljeno djevičanstvo

Krv poput dokaza besramnosti

Otpale latice što skrivahu golotinju

Istine


I sad...


Treperi živo meso u krilu besmisla

Živac po živac otrgnut iz utrobe

Bez anestezije samozavaravanja

Srušiše se kule od karata

Lomače koju pripremiše da spale

Istinu

...ugasle...


...vrištim dok dah se smrzava...



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

62

Kolovoz 1995. godine.

Marti je rođendan. Žena koja ju je rodila zove na telefon da joj čestita. Govori joj da je Kiki uginula. Bakreni ju je mlatio čeličnom cijevi jer ga je naljutila. Marti teku suze i govori ženi da se ne želi vratiti. Da se nikada više ne želi vratiti kući. K njima. Plače i kad poklapa slušalicu.

Želi ostati sa sestrom, želi živjeti s njom, ići u školu s njom.

Čovjek koji je napravio Martu vozi ju na autobus i šalje ju baki i djedu. Dolazi k njima, susreće se sa starom ekipom. Svi znaju što joj se dešava. Obnavlja vezu s Dariom, ovaj put su pravi cura i dečko. On je sve što je Marta ikad željela od dečka. Čini se da stvarno razumije u kojim je ona govnima. Prvenstveno joj je najbolji prijatelj, a tek potom dečko.
Ljeto s ekipom je barem donekle bezbrižno, kada ne razmišlja o povratku.

Baku i djeda Marta moli da ju prime k sebi. Objašnjava im da ne može živjeti sa ženom koja ju je rodila i njenim mužem. Predlaže im da ju upišu u školu u Crkvenicu. 

Ne žele.

Ni oni ne žele Martu.

Bliži se početak nove školske godine.

Žena koja je Martu rodila zove na telefon. Pomirena sa sudbinom Marta joj kaže da će se ipak vratiti kući. Žena govori da se više nema gdje vratiti.

Morali su iseliti zbog neplaćanja stanarine i sad spavaju kod nekog prijatelja. 

Marta je ostala na cesti.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

61.1

Kolovoz 1995. godine.  Skoro 15 godina.

Martina sestra je dobra prema njoj. Zajedno su u svemu. Ona je divlja i to Marti paše. Buntovna je, puši, psuje, sve ono što radi i Marta, ali ova ima više hrabrosti.. Zavidi joj na njenom životu. Na toj golemoj kući u koju su se preselili, na činjenici da nisu podstanari, nego da joj roditelji rade i zarađuju, na skuteru koji je dobila i na kojemu uvijek i bez pitanja vozi i Martu, a najviše joj zavidi na hrani koja uvijek stoji u frižideru i smočnici koja je krcata. Njena mama zaključava smočnicu da po noći ne bi jele. Ili, točnije, da Marta ne bi jela.
Zavidi sestri na ležernosti kojom troši novce i zahvalna joj je što nikada ne traži od Marte da sudjeluje u troškovima. Ni za cigarete ni za kavu. Nikada nije Martu dovela u neugodan položaj.
Divi joj se na hrabrosti da starce pošalje u pičku materinu, da im dijeli epitete poput "svinja, krava, idiot" i da oni uopće ne trzaju. Čovjek koji je Martu napravio samo se smije na sestrine provale bijesa. Marta se boji ishoda. 

Marta se uvijek boji.

Marta i njena sestra odlučuju pobjeći od kuće i otići k Martinoj baki i djedu. Usred noći išuljaju se iz kuće i hodaju šumom prema centru gradića u koji su se preselili iz Rijeke. Žena koja je Martu rodila pojma nema da oni sada tu imaju kuću. Bila je uvjerena da su i dalje u Rijeci. Stižu do benzinske postaje kada se auto čovjeka koji je Martu napravio zaustavlja pokraj nas. Sa smiješkom ih poziva unutra i vozi ih kući.

Počinje svađa, liju se suze i Martine i sestrine. Viču. On i Marta stoje sami u sobi. Unosi se Marti u lice i stavlja joj dlan preko njega. Urla na Martu:
"Ista si kao svoja majka! Što god ti se da nikada nisi zadovoljna!"
Ulazi njegova žena i govori Marti:
"Ovdje možeš biti još samo par dana. Onda ideš baki i djedu. I, znaš, moja kćer nikada nije ovako divlja kada tebe nema. Ona je takva samo kada ti dođeš."

Marta se smrzne na njene riječi. 

Marta je loš uzor.









"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

61

Srpanj 1995. godine. 14 godina i 11 mjeseci.

"Želiš li ići kod oca u Rijeku?" - pita Martu žena koja ju je rodila.

Marta je u šoku. Naravno da želi. Naravno da se samo želi maknuti iz te prljavštine, starih deka koje zaudaraju po mokraći, prašnjavih podova, golih zidova, gladi, te kronične gladi koju i ne primjećuješ dok ne naletiš na hranu. Želi se maknuti od tih ljudi, od srama koji ju prati gdje god da ode. Dio je Marte. Razdjeljuje se u više segmenata: strah, sram, krivnju.

"Ok, sutra će te jedna žena pokupiti i odvesti do zaobilaznice. Tamo će otac doći po tebe." Daje Marti punih 20 kuna za put.

Iduće jutro Marta se budi već u 5 sati, u 6 kreću. Boli ju glava, boli ju želudac. Ne poznaje ženu koja je došla po nju, šute cijelo vrijeme putovanja. Marti je zlo od ustajalog zraka u autu. Kad stignu do kafića na obilaznici, ta žena ostavlja Martu samu i gotovo bez pozdrava odlazi dalje. Marta ulazi u kafić, naručuje kavu i moli telefon da nazove čovjeka koji ju je napravio. Uskoro dolazi po Martu, glasan, radostan i brbljav. 

Sestra i Marta provode tjedne zajedno. Ona se čudi kako je Marta bez kune došla na more. Kako je žena koja je Martu rodila pustila Martu bez novaca na put. Čudi se i što Marta nema baš neki kupaći, nego nosi stari od ujne. Čovjek koji je Martu napravio obećaje da će Marti kupiti pribor za školu. Odlaze u Palmanovu, kupuje joj tenisice. Marta poželi i jedne biciklističke hlačice na rasprodaji, ubaci ih u košaru. Njegova žena pogleda košaru, pogleda Martu i izdere se na nju:

"Idući put kad budeš dolazila MENE ćeš pitati smiješ li doći! Jasno?" 

Marta gleda u pod usred trgovačkog centra. Suze joj se skupljaju u grlu. Boji se i srami. Ima osjećaj da svi bulje u nju.

Od školskog pribora ništa nisu kupili. Marta nema ni jednu bilježnicu, niti jednu olovku, a zna da ju ni gore, kod žene koja ju je rodila također ne čeka ništa. 























"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

60

Lipanj 1995. godine. 14 godina i 10 mjeseci.

Kuća u koju su preselili je sve samo ne kuća. Radi se, zapravo, o ostacima prizemnice, bez ikakvog namještaja, bez kuhinje, bez vode. Marta se nema gdje okupati. Gazde te ruševine žive 50 metara dalje, u svojoj bogatoj i raskošnoj kućerini i katkada joj ustupe svoju kupaonicu.Oko njih su samo polja i neasfaltirani putevi. Kada se Marta vraća iz škole putuje tramvajem do Glavnog kolodvora, a zatim ide na velikogorički autobus. Od Velike Gorice potom ide autobusom za Novo Čiče, a onda do te kuće pješači koja 3 kilometra. Ako stopira i ima sreće stane joj neki auto pa poveze Martu dio puta.

Srećom, uskoro je kraj školske godine. 

Obećali su joj motor za završetak 1.srednje.

S Danijelom je prekinula i spetljala se s gazdinim sinom. Ponaša se kurvanjski, svjesna je toga. Nije joj stalo do njega, ali mora sebi dokazati da ga može imati. Vodi ju u Tuhelj na kupanje. Martin džep je prepun kovanica, onih žutih i srebrnih, da može platiti ulaz. Srećom, on plaća i za sebe i za Martu. Fin je to i pristojan momak, na društvenoj ljestvici toliko daleko iznad Marte. Zato ga mora imati, da pobije razlike, da dokaže da su jednaki.

Marta zakasni doma pola sata. Kao da je ikoga briga kad ona dolazi doma.

No, taj put je drugačije.

"Zaboravi na motor! Usrala si motku!" - grmi Bakreni na Martu.

Dobar izgovor zlata vrijedi.








"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

59

Svibanj 1995.godine. 14 godina i 9 mjeseci. 

Zagreb je bombardiran. 

Na gazdin telefon u prizemlju zove tetka iz Opatije, zovu baka i djed. Brinu se je li sve u redu. 

Žena koja je Martu rodila objavljuje:

"Selimo se krajem mjeseca. Nemamo više mogućnosti biti ovdje. Našli smo podstanarski smještaj u Novom Čiču, kraj Velike Gorice. Malo je nezgodno s prijevozom, s obzirom na tvoju školu, ali snaći ćemo se nekako."

Marta gleda u nju, umorna je od svega. 

Obnovila je vezu s Danijelom, putovala s jednog na drugi kraj grada samo da bude uz njega nakon što mu se bolest vratila, bili su sretni. Našla je prijatelje u Dubravi, ekipu s kojom je izlazila van, sve odreda dečki koji su iz zabave skidali ratkape s automobila. Prihvatili su Martu kao svoju. U školu je, ta 2 mjeseca, išla redovno, nije plaćala javni prijevoz, švercala se. tada je to bilo i moguće, autobusi nisu otvarali samo prva vrata za ulaz putnika.

Jednom je prilikom, samoinicijativno, posjetila psihijatra u Novoj bolnici u Dubravi. Osjećala je da joj je potrebna pomoć. Nakon što je skoro 2 sata sjedila u čekaoni, primila ju je sredovječna doktorica. Ispričala je Marta doktorici u kakvim uvjetima živi, što je prošla, što prolazi. Doktorica je odmahnula rukom i rekla Marti da dođe u slijedeću srijedu na grupu za adolescente. 

Marta se nikada nije pojavila.


📷 Ljiljana LiLa 



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta" 90 Zadnji razred srednje škole. 1998.godina. 17 godina i ...mjeseci. Na satu razrednika djeca...