Krater u grudima širi svoje granice

Pipci krvave hobotnice naslijepo grabe ostatke moje duše

Gdje su komadići što još nedavno kucaše

ispod lijeve dojke?

Prosulo se vrijeme iz pješčanoga sata

Raspadajući lik bića koje vene

Smrad truleži peteljke u kiseloj vodi očaja

Vlat po vlat čežnje za dodirom

pod prstima ljepljiv trag smrti ostavi

Kroz kanalizaciju osjećaja odbačene

Ispod gomile otpadaka na smetlištu prisnosti

Zagrljene lutke bez ekstremiteta

Baterije pripadanja odavno zahrđale

Do poljupca nedostaje samo centimetar vakuuma

Zagnojena želja na zgarištu plastike

 Pusti me da spavam

Oči su mi umorne od ljudi

Klonule pod bremenom krivnji

Prazna ljuštura iza šarenica

Straha

Oh, kako me vuku ruke snova

Već potiljkom se roje raznorazne "zbogom"

Na korak sam od tračnica

Podrhtava cijela kompozicija

Očaja

Umirio se dah u trenu

Ne trči više Forrest utrke mog ega

Otkucaj pod jagodicama stranih kažiprsta

Sve mi se čini kao halucinacija

Samoprijezira

Daj, pusti me da spavam

Brojanice bezbrojnih promašaja zveče

Odbačena gomila okrenutih leđa

Jesam li vrata zatvorila ja?

...bježeći od razuma...

BOŽIĆNA

Kada bi usne moje Tebi u službi bile 

Pjevale bi samo lijepe riječi

I, ne bi grlo vikalo, ne, ne bi psovalo 

Ne bi ni ponos, koji iz njih ječi

Disao... 

... sagnute glave biće bi klečalo... 

Kada bi ruke moje ime Tvoje slavile 

Vinogradi djela počinjenih 

Nektarom bi slatkim obojani bili

Voda života iz izbora svih

Izvirala... 

...prsti tkanine zahvale tkali... 

Kada bi srce moje rođenje Tvoje čekalo 

Kose bi, pepelom posute, sivu boju upile

Razderanih haljina svih uvreda nanesenih 

Suze kajanja na zemljani pod padale

Pored jaslica... 

...Daru najvećem od svih dara darovanih... 

ŽEĐAM

Ćutim blagi dodir vala

Na vrelom tkivu srca

U ritmu bure

Još sa čežnjom kuca

...za dodirom soli žeđam...

Ćutim vjetar što me dira

Struji mojim žilama

Jedrenjak snova

Plovi uspomena horizontima

...za poljupcem refula žeđam...

Ćutim milovanje sunca

Kroz pore svakog atoma 

Nježnim prstima rastvara latice

Zove me put - vrati se doma

...za smirajem u naručju Velebita žeđam...

 

#refleksijasjene

PUSTI

Pusti podove

I pusti prozore 

Pusti zavjese 

I krpe prašine

Pusti umivaonike 

I pusti pećnice

Pusti tavane

I zaboravljene podrume 

Pusti gomile kolača

I masne komade najboljeg mesa

Pusti delicije

I alkohol u potocima

Pusti... 

U tišinu siromašnog srca svoga

Među hladne zidove bez ukrasa

Na zemljanom podu bez tepiha taštine

Svjetlom samo zvijezde osvjetljene

U nutrinu svoga bića

Bescijenjem kupljenih darova ušutkanu

Kroz miris sijena

Deja vu nekih drugih vremena

U osmijeh Ga pusti 

U pogled Ga pusti 

I u ruke Ga svoje pusti 

U ovo sada Ga pusti... 

Pusti Ga...da se rodi... 

DOK ČEKAMO TEBE

Kroz prljavo okno nazire se tama

Nered odbačenih svjetonazora

Društveno prihvaćenih obzira 

...kurtoaznih, laskavih manira... 

Dok čekamo Tebe...

Spotiču se noge o gomilu nabacanih grijeha

Odbačena kruna "slavnog" kralja - ega

Strah od zagrljaja kao elektrošokera

...izbjegavajući dodire gubavih marginalaca...

Čekajući Tebe...

Zgusnut zrak prašinom lažnih poštovanja

Laskavi rukoljubi usnama od herpesa

Mračnim hodnicima zapuštenih srdaca dršćemo

Leđa probodenih silnim tapšanjima

Čekamo Tebe... 

Dok nam se fasade truleći raspadaju

Blještavim ukrasima sve pukotine skrivamo 

Boje vrište međusobnim neskladom

Žarulje nariču nad pognutim licima... 

Dok čekamo Tebe... 

DONESI JOJ CVIJEĆE

Stisni joj obraze golemim dlanovima 

Ostavi tamne biljege palčeva

Podlij joj oči ispucalim kapilarama

Iza koprene kapi od soli

...pa joj donesi cvijeće...

Neka se lome čeljusne kosti

Komadići sinusa razliveni šakama 

I noći i zore zalijeva krvlju

Zubima od keramike sakriva jecaj

...pa joj donesi cvijeće...

Tjeme peče od iščupanih vlasi

Napukao bubnjić svjedoči

Tanka je linija između ljubavi i mržnje

I grlo izgrebano moleći "Nemoj"

...pa joj donesi cvijeće...

O, zatri ime njeno!

Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje

Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti

Epitaf napiši: "Sama je kriva!"

...pa joj donesi cvijeće... 

PLAVE PRUGE

Silueta žene...

Polumrak skriva obrise tijela

Pogrbljena, ponižena

Kleči ponad iskrivljene sjene...

U krhotinama stakla nazire se lice

Potrgano poput čaša od kristala

Ostaci posuđa...oči očevidaca

Raščupane kose "bestidnice"...

U ušima odzvanja urlik zvijeri

Nadmoćan lik iskrivljen od bijesa

Kuhinja smrdi krvlju...znojem...i strahom

Vonjom svake pregažene kćeri...

Ne broji više plave pruge išarane

Jodom zalijevajuć' rascvjetalo tkivo

U nijemom vrisku dok kose čupa

Kriveć' sebe za njegove demone... 

Umotano u bodljikavu žicu ljubavi

ranjeno tjelešce djeteta

...spava... 

Iznad paučine bijesa 

demoni nježnih lica

...pjevaju...

Strahom pokriveni udovi

besciljno lutaju dolinom snova 

...krvare...

Kolijevkom širi se osmijeh spokoja

sigurnost poput krinke

...besvjesnosti...

Dječji plač boli izmrcvaren

šiljcima hladne nježnosti

...na život pribijen...

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...

Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...

Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

HUMORESKA

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada šareni leptiri obojaju livadu
Zamijene studeni inje
I sunce zrake rasprši po gradu

…ruke te moje stalnim bježanjima ukradu…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada otvoriš kapke snene
Mojeg se lika iz snova sjetiš
Žene k`o za tebe stvorene

…naše sjene isprepletene…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada prođe vrijeme i zaustave se sati
Pijesak iscuri kroz ledene prste
Kada me više nećeš imati

…kada ti se više neću moći dati…

Možda ćeš me voljeti sutra
Ispod ledenih ploča i trave i sitnoga pijeska
Onkraj zaborava moje ime
U sjećanju tvome poput bljeska

…možda sutra ne budem
samo jedna tvoja humoreska…

Ostalo je puno neizgovorenih riječi... 
Svijetlo svijeće treperi vokale
bez interpunkcijskih znakova koji razdvajaju
sudbine već odavno odvojene

...i ta bol koja pita "zašto"?

...ne Boga i ne ljude
...ne knjige koje odgovorima vrište
...ne parole koje slabu ujtehu nude
...ne floskule celofanom kurtoazije prodane

Ostalo je sjećanje radošću zamaskirano
...ono koje pamti samo najljepše trenutke
...ono koje omogućuje zrak umornim plućima
...slamku spasa utopljeniku propuštenih prilika

...i vječnog pitanja "zašto"?

...u dijapozitivima zajedničkih uspomena
...u sekundama isprepletenih prstiju naših duša
...u smijehu koji zvoni u mojim ušima
...u toplini koja zrači mojim sjećanjima

Ostalo je sve što je bilo... 
Bljeskovi meteora koji osvijetle tminu
Osmijehom ozare nutrinu usamljenog bića
Tvoj pogled koji govori...

...sresti ću te u snovima...

Pulsirajuća bol u potiljku

Naznaka da sam živa

Izgubljeno djevičanstvo

Krv poput dokaza besramnosti

Otpale latice što skrivahu golotinju

Istine

I sad...

Treperi živo meso u krilu besmisla

Živac po živac otrgnut iz utrobe

Bez anestezije samozavaravanja

Srušiše se kule od karata

Lomače koju pripremiše da spale

Istinu

...ugasle...

...vrištim dok dah se smrzava...

Vjetrom neprežaljenih snova

poput pera lebdim... 

I savijam tijelo

puteno, gladno...

Strujom obzira na obale morala

naplavljeno...

Prstima lovim kapljice magle

Nježnost poklanjam...

...samoj sebi...

U mirisu šume prekriženih stvari

odustajanje od poljubaca

s liste moranja...

...najviše peče...

Otkrivam humke zemlje

pokopane strasti

i nikada utažene želje

...zamišljene vene ruku tvojih...

Cjelivam usne svoje

Cjelovom izmišljenim... 

Ponekad ću sakriti osmijeh

Neće ga naći ni zraka sunca

Ispod starih, prašnjavih parketa

Škripi jeka k'o da bunca

...suzom izlizana asonanca...

Prekriti ću osmijeh debelim slojem lišća 

U jesen...kada kiše cjelivaju grane 

I, znaš, onaj miris sjete na dnu pjesme

Potpis tuge bez obmane

...repertoar boli za odabrane... 

Ponekad ću sakriti osmijeh 

Zaključati škrinjicu nekih ideala

Odmori se, osmijehu i počini! 

Pokraj trublji, violina, cimbala 

...prohujalih parada i festivala... 

 Šušti lišće pod nogama

Osušeno povjerenje

Sva izblijedjela rukovanja

Osmijesi isprani kišom sumnje

I zablude u sivim lokvama

...jesen je, zapravo...

Što si očekivala?

Istinu zamijeniše oblaci izdaje

Masovne grobnice zakopanog smijeha

Zemlja sada vlažna postaje

Predugo je suša ispucale maske skrivala

...jesen je, zapravo...

Iza zavjese gole grane vrište

Olujom se tješe zanesena polja

Poharaj! Pobijedi!

Ono izlizano "Budi Tvoja volja!"

Lažnog postojanja zgarište

...a ipak, jesen je...

 Tmina grijeha

Mrakom okovana sloboda izbora

Kamen po kamen 

...odbačen od graditelja...

Gdje je sada cvijeće

Gdje uvenuše palmine grane

Ljiljani bijeli pustinjskim vjetrom razneseni

... suze okajnice koje noge opraše...

Smokvom suhom kao ponosom

Gorušična zrna manjkavosti

Sve planine bačene u more

... i ta Ljubav neljubljena...

Usred noći duše

Uskrsnula...

📷 Ivana Samarzija ( Kalvarija, Sveti Juraj )

Izgara

Nagon za preživljavanjem

Egotrip želje za pripadanjem

Glad za utjehom

Toplom riječju prijateljstva

Utopija ljubavi

Ponajviše

... pa kako samo bijah luda?!

Dlan o dlan izdaja

Zagrljaj predanja kvarljiva masa

Bezoblične sjenke ispod krinki

Ohrabrenja

... Pih...

Izgara

Čast pred nogama farizeja

Talent u vreći lihvara

Dostojanstvo u peru zakonoznanaca

... u pepelu srce pod đonom

Čovjeka

Iz inata jalovoj zemlji

I tom trnju što ju guši

Iz prkosa škrtoj kiši

I toj vazda gruboj suši

Miris pjesme njenoj duši

Iz revolta svakoj čizmi

I tom korovu što joj prijeti

Iz dišpeta bijesnoj žegi

I toj besmrtnoj ljudskoj sujeti

Sloboda iza pokorničke kostrijeti

Iz neistražene dubine krik

I sjeme želje za životom

Iz klice gladi ispuštena žudnja

I mrak oslikan autoportretom

Sniva lavić sa janjetom

Početak i kraj

Ciklus života

Rađanje i umiranje

I ništa novo

Kovitlac emocija

Vihorom sjeverozapadnjaka razbarušen

U lokvama jesenjih kiša

Utopljen

Žiće uvelo 

I ništa novo...

U oku odsjaj zaboravljenog lika

Prolivene suze iza šarenica

Imaginarna vizija rasutih mozaika

I ta ljubav kao kvarna imenica

Zamrznuta slika prašnog objektiva

Iskrivljena stvarnost tisuću zrcala

Osjećaji pod čizmom deminutiva

Eoni klečanja bez molitvenog klecala

Dahom zapečaćena sudbina

Potkupljeni suci nemilosrdna pogleda

Čežnja, čežnja - djetinjasta budalaština

Iskonska glad sebe samu ispovijeda

 Zaljubljena sam u tebe

Zaljubljena sam u pogled iza zjenica

Zaljubljena sam u nježnost iza riječi

Zaljubljena sam u osmijeh iza usana

Zaljubljena sam u dodir iza hrapavih dlanova

Zaljubljena sam u strast iza hladnih postelja 

Zaljubljena sam u poljupce iza oštrih ugriza

Zaljubljena sam u šapat iza urlika

Zaljubljena sam u lik iza oklopa

Zaljubljena sam u pjesmu iza jecaja

Zaljubljena sam u radost iza očaja

Zaljubljena sam u ljubav iza prijezira 

Bijah posvuda

Mašta me moja provozala svijetom

Propješačih mnoge gradove

Preletjeh nebrojene pustinje

I vidjeh čuda neviđena

Kroz riječi pisaca ruskih

Usred rečenica teških knjiga

Mirise nekih stranih svjetova oćutjeh

Neba drugačijih boja

I valove bez morskih pjena

Odisej ja sam vlastitih putovanja

Pozivahu me sirene osebujnim glasom

Al', izginuše utopijski snovi 

Utopila ih čežnja koja drhti 

I ulice moga grada... 

 Pa kud si prije odrasla?

Jučer, evo, tek jučer sam te rodila!

Kuda žuriš tako skockana?

Vjeruj mi - za sve imaš vremena!

Tako lijepa, tako mila,

nježna poput leptirovih krila.

S druge strane oštra, tvrdoglava

već me od puberteta tvoga lovi strava!

Pametna na mamu

i lijepa na tu damu,

na tatu si nemoguća,

bahata i sve ljuća!

Moj si sav svijet,

a znam da uskoro počinje tvoj let.

Biti ću tvoje gnijezdo i luka,

biti ću tvoja desna ruka,

biti ću uvijek tvoja sjena,

čak i kad postaneš odrasla žena.

Biti ću tu kada ti suze obliju lice

i kad ti se smijehu pridruže ptice;

kad sve budeš znala i sama

i kad te sapletu sa zagonetkama.

Ti samo rasti i budi

Al' ne kao današnji "in" ljudi!

Čuvaj to srce toplo i meko

Danas - sutra biti će rijetko.

❤❤❤

 Ostarjelo lice

Unutar bora mnoštvo sjećanja 

Brazgotine vremena

Kvrgavim prstima šapuću

Leđa više uspravno ne stoje

Koraci nesigurni u kolebanju

Preko prohujalih godina

Sijeda koprena ishlapjelih uspomena

Ispisana knjiga požutjelih stranica

Trošan papir smrvljen u prah beznađa

Iza umornih vjeđa

Milijun presušenih suza

Oaza neispričanih priča

U RALJAMA SVIJETA

Tišina koja se krije iza osmijeha

Salve psovki u kutovima usana

Nemoć koja vrišti nijemim krikovima

Ravnodušnost svijeta

Empatija klaunova

Bore smijalice gorčinom preplavljene

Krinka vedrine znojem laži ojedena

Plijesniv plašt maestra samoobmane

Kazališna predstava

Tragedija bez imena

Rođendani bez svjećica na torti

Konfete raskvašene zatomljenim suzama

Ramena pogrbljena sramotnim tapšanjima

Balet bez plesača

Šuplja pozornica

Marionete bez strasti

Krpene lutke beskrvne

Grč straha u hladnom podneblju čovječanstva

Koliko srama do kraja

Koliko nemoći do beskraja

Ne vide se tragovi stopa mojih

Ishlapio je miris moga tijela

Niti zvuk moga glasa

Ne odzvanja više burama nošen

Dodir prstiju po zidovima isprale su kiše

Izdužena sjena pločnikom ne korača

Vratile se uspomene na počinak u albume

Požutjelih stranica srca trošna

I, ne pamte me ljudi, kratko se i znamo

Stisak ruke kao zagrljaj ishlapi

Ta vječita igra u kolopletu sujete

Poput travke sjećanja uvenu

Zapisano biće u grotama stoji

Iscrtane linije mojega života

Spokojno snivaju uzdasi kraj mora

Grad me pamti, svaki treptaj oka broji

 Nisam namjeravala biti pjesnik

Da, u muškom licu

Pa što?

Nisam namjeravala stihom ljubav pisati

Planirala sam ljubav brisati

Nisam namjeravala čekati

Kaktuse da procvjetaju

Djevojčicu da protrči ispod duge

Nisam namjeravala naga usred strofe stajati

Planirala sam bježati

Nisam namjeravala u pjesmama živjeti

Ja sam Don Quijote

I opet, muško, pa što?

Nisam namjeravala slovima jecati

Planirala sam vjetrenjačama se smijati

I, tako, nisam namjeravala ništa od svega

I upravo to sve jesam

Ruga mi se moja ptica rugalica

Namjeravala se rugati

Dok sam planirala kako ju ubiti

Smijem li biti tvoje sunce, dušo?

Kroz teške pahulje masivnih oblaka

Jedva nazirem tvoj lik

Nestaješ mi pred očima

Nastupilo je vrijeme mraka...

Smijem li biti tvoja zraka svjetla, dušo?

Sivilom straha sakrivena ljepota

Zgrčena u boli

Sa svijetom suočena

Bez obrane pod vladavinom despota...

Smijem li biti tvoja zora, dušo?

Očaj guši krhko tijelo

Ne naziru se obrisi suncokreta

Ispod teških kapi crnih kiša

Lice ti je išarano cijelo...

Smijem li biti Danica tvojih tmina, dušo?

Noći su ti progutale dane

Osmijehe ukradoše neke grozomorne siluete

Ne postoje više riječi

Ni izgovorene, a ni napisane...

 Voljela bih biti

Na trenutak dahom svojim

Ozeble prste na rukama

Ugrijati

Voljela bih biti

Otkucaje vlastita srca

Samo na trenutak

Oćutjeti

Voljela bih biti

U ušima poput praporaca

Bezbrižan, nepatvoren smijeh

Osluhnuti

Voljela bih biti

U sobi punoj ogledala

Ženu bez identiteta

Upoznati

 Živa zakopana

Ispod ruševina potpisanih obećanja

Tijelo prekriveno groznice čežnjom

Za dodirom vapi

Bez glasa vrišti

Onkraj osmijeha

U kutovima usana

Suze očaja jezero boli natapaju

Vatre želje utrobom gore

Dimom ugušen krik

Preko pečata sudbine

Krv utišane strasti prolivena

U zakutcima bića nepotrošeni cjelovi

Suhe usne bespotrebne

Na zgarište ljubavi odbačene

Oh, koliko gladi u udovima

Neobuzdana traženja dodira

Molitve za trenutkom daha vratom prosuta

Poput latica gladiole

U pepelu nehaja

Nataložene grote sirovih uzimanja 

Nježnost obezglavljena

Bez dostojanstva, izmrcvarena

Lavinom vlastitih vulkana

Vjekovima gladna

Krivnjom kamenovana

Jutro mi je neprijatelj

Budim se iz sna, a samo tamo te imam

Ljubim tvoje ruke

U dlanovima se skrivam

Ti i ne slutiš

U izmaglici noćne prašine

Ispod tijela tvoga nestajem 

Zaboravljam na suze

U osmijehu tvom se gubim

Ti i ne slutiš

Kroz mjesečevu svjetlost plešem

Bez zadrške predajem svoju sjenu

S tvojom da se sljubi

U dahu tvojem dišem

Ti i ne slutiš

Ispod zvijezda živim

Pogledom me razodijevaš

Očima pališ kožu koja drhti

U želji tvojoj izgaram

Ti i ne slutiš

Rosnom travom okupano

Biće žene koja žudi

Poljupcima rastvori pupoljke božura

U usnama tvojim spavam

Ti - i ne slutiš...

Prošlo je stotinu života

Kroz prste procurio pijesak

Tražeći Godota izgubljenih vremena

U ogledalu zamrznut vrisak

Prebirah po blatu zaboravljenih parada

Nadajuć' se kovanicama sreće

Fontane želja prepune tjeskobe

Ironija sudbine sve snove preokreće

Vlakvi odvezoše bezimene sjenke

Zagušljivi peroni, čekaonice u mraku

Zaboravljeni koferi bez vlasnika

Ulica ne pripada više ničijem koraku

Zaboravljam siluetu što prijeti

Na dnu čaše aveti prošlosti snivaju

I smiju se u lice bez oblika

Suzu za suzom žudno ispijaju

Oh, kada bih netko drugi bila

Ispravljam sebe, koljena derem

Bacam novčić u fontanu želja

Možda, onkraj duge, novu sebe izaberem

 Ne ljubi me više

Otrovaše me usne tvoje

K'o pokvareno mlijeko niz grlo kapi teku

Utrobu potresaju grčevi srama

Cijanid kupoprodajnog ugovora

Mrvice arsena ubrizgavah godinama

Ne diraj me više

Pod rukama tvojim otvorene rane nastaju

Zjapi meso u cereku ruganja

Smrad truleži stoljećima

I promašaje pred svijetom

Prikrivah osmijesima

Ne govori mi više

Zvuk glasa tvoga poput nesnosne buke

Nutrinu vrijeđa 

Oštrice ledenih siga paraju mi dah

Kupio si me ledenim riječima

Kupila tvoj sam strah

Ne gledaj me više

Oči tvoje nagone na stid

Sakrivam tijelo pred posprdnim zjenicama

U žudnji samo sam komad što diše

Mrakom pokrivam atome sebe

Sada plačem sve tiše i tiše... 

Vrijeme curi kroz prste

Pješčani sat neumoljivo sipi

Ponestaje mi zraka

Bojim se disati

Uminuše minute, sati, dani

Odlazim polako

Lik na fotografijama ne prepoznajem

Odajem sliku zrelosti

A toliko je toga propušteno

Guši me želja za životom

Između početka i kraja

Uspomene skupljam

Zvonak smijeh u ušima

Note koje mi struje tijelom 

Ne marim za stvari

Koračam nesigurno

Lišće polako žuti

Poprimam boju jeseni

Na vlažnu zemlju mirišem

I kesteni rasuti su mnome

Mahnito grabim u lovu na sjećanja

Ruke su mi gladne

Očima upijam trenutke

Udišem radost, eliksir moga postojanja

Ne želim prestati biti

Još samo malo

Da duši ovoj nadoknadim tugu

Da kompenziram njenu bol

Da ljubim one koji mene ljube

Još samo malo... da živim... 

 Sanjala sam te noćas...

Tvoje lice iznakaženo bijesom

Nadvijeno nad moje krhko tijelo

Djevojčica sam još uvijek

U kutu krivnji sklupčana

Ne znam ni zašto vičeš...

Sanjala sam usne koje sam voljela

Kroz stoljeća molila kap vode sa njih

Iskala sam tvoje poljupce da utažiš žeđ

Željela sam samo da me voliš

Da ponekad samo

Mirišeš na mene

Sanjala sam oči pune prezira

Oči koje sam poznavala djetinjom željom

Oči u kojima sam htjela biti netko

Oči dupkom pune mržnjom

Suzama nemoći

I straha

Sanjala sam lik tvoj poput božice Nops

Svuda oko tebe vlada tama

Ti i jesi tama

Mrkli mrak satkan od boli i tuge

Čujem tvoje jecaje onkraj ovoga bijesa

Ako umrem, hoćeš li prestati plakati?

Sanjala sam te noćas...

Bojim se otrova kojim me truješ

Vidiš, raspadam se i ne marim više

Moja smrt, tvoj život

Željela sam te voljeti

Željela sam da me voliš....

 Ne traži me više

Rascijepila sam se na pola

Dio mene zemljom živih luta

Kao sjena

Većinom sam pokopana

Hadom se prelijevam

Zemljom prokletih

Među kurvama prodanih savjesti

Pijanicama

Licemjerima

Ne zovi mi ime

Ne odazivam se  ljudskom glasu

Kroz deseti krug pakla na koljenima puzim

Okajavam grijehe bačene u lice

Izdaja!

Viču kreature tužitelja

Mačem pravičnosti odsjekli mi dušu

Seciraju taj jad i bijedu

Zgrčena od boli

Pred prstima pravde

Znaš li da sam mrtva?

Ubile me riječi, slova, ubili me uzdasi

Preneraženi suci sa coktanjem na usnama

Poput pljesnive krpe para se srce

Trakica po trakica

Visim obezglavljena sa zidina istine

Neka se raspadne život u ogledalu

Iskrivljene slike onoga što je trebalo biti

Onoga što sam snila

I onoga što je bilo

Znaš li da ne postojim?

Vidiš mi lik i šapat struji prostorom

Čitaš moju krv, moj znoj, suze moje

Umišljaš da me poznaješ

I da su moja ramena stvarna

Da se grleno smijem kada pričaš

Uvjeravaš se da sam ovdje

Da plačem

Da dišem

Da sam živa

Nema me u ovoj dolini suza

Onkraj tvoga razuma, na granici ludila

Komadići mene razbacani hijenama

Zakona i morala

Pijem s osuđenim marginalcima

Bratimim se s lopovima

Podajem se gubavcima

Nek izgori tijelo u plamenu boli

Nek vatra sažeže sve biljege sramote

Nek duša konačno usne i zaboravi... 

 Jesi li ikada hodao gradom

Noću

Tumarajući besciljno

Pokušavajući pratiti trag vlastitih koraka

Kroz maglu suza koje klize obrazima

Izdajnički

Iskvareno?

Jesi li me prepoznao u svojoj sjeni

Tamnoj

Stopivši se u jednu

Moleći Boga da srce pukne na pola

Avenijom svih agonija

Svršetkom

Promašaja?

Jesi li me oćutio sinoć

Nagu

Mislima tvojim dok sam koračala

Zaglušujuću buku prokazujućih kapi

Po cipelama tvojim sam prosula

Skrivena

Posramljena?

Jesi li primio metak

Ruleta

Sa zahvalnošću konačnog oslobođenja

Konac vrištećeg vlaka pogrešaka

Zaustavljen na kolosijeku predaha

Priznanjem

Oslobođena?

Jesi li potpisao presudu

Giljotine

Sa zahvalnošću predao vlastitu glavu

Ušutkavši jecaj kostiju

Krik iz dubine duše

Smiješkom

Tišine?

 Među bezbroj ljudi

I među bilijun glasova

Oči širom otvorene

Osmijesi preko lica

Ne vidi nitko

Između svih riječi

I između svih redaka

Slova koja vrište tišinom

Interpunkcija do kosti ogoljela

Ne čuje nitko

Među svim aplauzima

I među eonima lovorika

Za burom čeznem

U pjeni morskoj moj je lik

Sama...

Odlutah, Bože...

Visoko uzdignute glave kročim

Bez pozdrava, bez kajanja

Smijem se svijetu u svijeta masku

I, ne hajem više, Bože...

Skupilo se, Bože...

Na duši kamenja ne znam im ni broj

Grote to su k'o Jerihonske zidine

Bježim sve dalje i dalje 

Od sebe i od Tebe, Bože...

Gdje su suze moje, Bože?

Postoji li kalež slanih kapi s imenom mojim?

U dlanove Si me urezao

A ja sam iz tih brazdi izmigoljila

Zaplela sam se u trnje srama, Bože

Gledaš li što činim, Bože

Il' odvraćaš pogled od ovog bijesa?

Razočarala sam sve izvore vode

U pustinju pretvorila oaze Tvoje

Presušila sam, Bože

Do kada, Bože?

Do dna rake tamne ili do dubine Zemlje

Isplati li se spašavati me, Bože

Il' me k'o Jeruzalem razoriti

Ni atoma mene meni, Bože

Vrati me k Sebi, Bože

Vrati mi suze, Bože

Podsjeti me da dišem, Bože

Rascjepilo me na pola, Bože

Sastavi me u Sebi, Bože

 Oprosti mi...

Pomislila sam da bi me voljeti mogao

Ne pamtim više krv kako kola

Venama ovim izrezanim

Od htijenja, davanja i od bola

Poljubi me, onako, sirovo, divlje

Probudio si u meni uspavane rijeke

Pomislila sam da bi me voljeti mogao

Makar samo te noći zaboravljene neke

Stavi ruke na bokove polumrtve

Među njima pustinja je žedna

Odavno već nema je na karti moga tijela

Budi makar fatamorgana jedna

Bijedna

Pomislila sam da bi me voljeti mogao

Prstima klizio niz ožiljke pune riječi

I da mrakom ne bih skrivala svoje lice

I gušila u sebi cimbal očaja što zveči

Pa kupujem i laž!

Dostojanstvo prodajem za usne tvoje

Bijeda sam i jad u lokvi strasti za životom

Podajem ti dušu, srce i tijelo svoje

Dozvoli da mi dahom dah moj vratiš

Stavljam embargo na sve besmislene emocije

Pomislila sam da bi me voljeti mogao

Oprosti zabludu, sve moje krive percepcije

 Dok spavaš

Upijam u sebe svaki obris tvoga tijela 

Utiskujem boje kao biljege

Udišem miris do sredine sjećanja

Uspomene tako brzo blijede...

Bojim se vela zaborava

Želim ostati trag u pijesku

Zamrznut lik crno bijelih fotografija

Sanjaš li me ikada?

Vrijeme pobjeđuje u utrci samnom...

Prstima te pamtim

Ispod mojih dlanova strujiš kao morska pjena

I ne slutiš da skupljam mrvice tebe i mene

Dok spavaš

Slikama nas svjedočim... 

 Ne postojim

Ne, zapravo ne postojim

Dišem ostatke kisika

Odbačene komadiće zraka

Pojim pluća od papira

Iskašljavajući katran

Nakupine mjesečevih mjena

U odrazima oseka

I plima

Ne postojim

Gutam obzire kurtoaznih likova

Puno se smijem bez glasa

Fotografije išarane tišinom

Grimasama bez objašnjenja

Za koje, ionako,

Ne haje nitko

Nad osušenom tintom

Sijevaju munje isplakanih suza

I, zapravo, ne postojim

Bezglavi lik u razbijenom ogledalu

Komadići stakla prosuti duž mliječne staze

Zarobljeni obrisi zvijezda

Vodenast oblik bića prelivena Mjesecom

Kaplje znoj galaksijom

Ne pamti me više ni interpunkcija

Ni humak travom obrastao

Ne pamtim i - ne postojim... 

 Gdje si se, o radosti, sakrila 

Gdje si glavu svoju položila 

Gdje, u bijegu od bjesomučnih šibanja

Snivaš horizonte osmijeha

Ispod koje duge kose si svoje rasplela?

Gdje si se, o radosti, umirila?

Jesi li u nutrini mojoj ili negdje vani

Rukama svojim sebe samu obujmila?

Sjećanjima svojim tragam pa te pitam:

"Jesi li u meni ikada i bila?"

Gdje si, o radosti, pobjegla

Gdje, od svijeta marioneta, od teatra laži

I od svih cereka hijena

Tijelo izmučeno lišćem prekrila

Možda negdje u carstvu mojih opsjena?

Jesi li i ti, o radosti,

Jedna žena prevarena?

Danas je zaliha papira presušila

Zidovi nastavljaju nepregledan niz slova

Umačem kažiprst u lokvu krvi

Rišem li ili pišem

Tragovima izblijedjelih kompozicija vlakova

Ili snova? 

Danas me boli jutarnja izmaglica

Igra vrabaca na mokrim crijepovima

Šuštanje lišća ocvale trešnje

Boli me zaboravljena kapljica kiše

Mokar trag na osušenim granama

Ili na mojim trepavicama

Danas me boli zalazak sunca

Oblaci koji migolje nebom poput debelih kušina

Nepravilna igra mojih iskustava

Satkanih od grijeha i nemorala

Čija li je, uopće, to istina

Ili vještina?

Danas sam ostala bez riječi

Povratila sam samo gorčinu bez smisla

Trakavica bez početka i bez kraja

Iz dubine bunara proviruje joj samo glava

I niti jedna strofa suvisla

Ili vatra neugasla

Danas su sve vode crveno obojane

I ja sam se u njima u crveno obojala

Rišem li sobom ili pak, pišem? 

Što ću kada zidova ponestane?

Hoću li konačno postati odrasla

Ili ću zauvijek ostati mala?

Doviđenja, ljubavi...

Pustila si svoje pipke

Poput virusa korone na svijet gladan nježnosti

Otkotrljala pomladak nizbrdicama samoće

Zapahnula ustajao zrak svom lakomosti

Pa, doviđenja, ljubavi...

Donijevši kugu i koleru emocija

Izgnavši sirote gubavce na margine duše

Dok trgaju kraste strasti sa lica svojih

Snovi k'o kule od karata sami se ruše

Doviđenja, ljubavi...

U oblaku dima svih atomskih bombi

Izgara koža opečena dodirima

Grlo ugušeno poljupcima vlažnim

A u grudima inje, studen, zima

Ah, zbogom, ljubavi...

Zgarištima pokorenih gradova i sela lutaš

Žrtve tražiš pod krinkom leptirovih krila

Gušiš koncentracijskim logorima svojih parada

Voljela bih, ljubavi, da sam ja tebe prva ubila... 

 

 Čekam da se dogodi život

Čekam da se dogode ljudi

Čekam da se dogodim ja

Sebi

Čekam da se dogodi ljubav

Čekam da se dogodi nježnost

Čekam da se dogodim ja

Tebi

Čekam da se dogode bure

Čekam da se  dogode juga

Čekam da prođu nevere 

A prolazim - ja... 

 Užarena kugla usred grudi

U zaletu širi se plamen

Prema dubini utrobe jezike pruža

Na dvanaestercu sagorjela prinosnica

Jedan oltar, jedan znamen

Nemam zraka! Dušnik vrišti

Misli k'o rojevi pčela u potiljku bruje

Vakuum svih rupa crnih siše snove

Riječi u kaosu slova

Neumoljivo lete, neumoljivo zuje

Grčevima zauzdani udovi

Potresa se tijelo nevidljivim šokovima

Ne vide se, ne čuju se bujice krvi

Oseke bijesa i plime besmisla

Mrtvim rijekama, Mrtvim morima

Kao kip neumoljive hladnoće

Vlažne suze izjedaju šuplju nutrinu

Ne pitaj me i ne traži odgovore

U talogu blata oni snivaju

Skrivajući bol, skrivajući - istinu...

 Pretvori me u stup od soli

Za svojim grijesima naričem

Posipam pepelom krvave dokaze 

Glavu spuštam i pokrivam plaštem

Osvrnuh se za sjećanjem

U njemu živim, a mrtva hodam

Sve propise ja oskvrnuh

Bludnicama ljubavi nepostojeće pripadam

Čekam da me kamenuju

Da prestanem disati, da prestanem ćutjeti

Ionako me nema...

I nema me tko blagoslivljati

Nek me u arenu lavovima odvedu

Neka neprijatelji kliču u veselju

Umorna sam od "pravičnosti" svijeta

Taj odrubi glavu i Ivanu Krstitelju

Ni praćke nemam da obranim sebe

Pred Golijatom što se ceri

Širim ruke, ja predaju nudim

Suze okajnice k'o bezvrijedni biseri 

 Trubi u trublju, svijete

Zidine su odavno razrušene

Pale

Satrane

Polažeš li baklje, svijete? 

K'o monopol na riječi moje 

Plagijata

Konvoje

Sažeži na oltaru, svijete

Predrasude izgorjele

Obnažene

Ogoljele

Pa što sad, svijete? 

Unutar grada

Pepeo

Pada

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...

Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...

Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

Pustite me kući

Otključajte ove verige

Neka zahrđao čelik

Na beton studen padne

Nek se otope ledenog obzira sige

Nek se zatrese zemlja

I neka se pokrenu noge

Hodat' ću doma

... sama, izdajnička hulja...

Pustite me kući

Odvežite užad koja me sapliće

Neka u ognju izgore papiri

Nek se rastali žuto zlato

I prestane ovo krvoproliće

Ja krvi više i nemam!

Blijeda silueta

Isceren lik

...samo još pjesme samoj sebi pjevam... 

Pustite me kući

Otvorite zlatan kavez

Pustite zrak u smrad kostiju trulih

Na plijesan obzira poput prekrivača

I strah što obitava stoljećima kao uljez

Nek se razmaku oblaci dima utopija

Nek otpusti grč obzira

Nek se feniks digne iz pepela

...idem kući, bez dokaza i bez alibija... 

 Ne žalim

Samo mi bol kosti para

Bijele, ogoljele, nage

Ispod tkiva slabašno kuca sram

Sjenka bijesa slaže besmislom obojene sage

Ne naričem

Samo mi strahom utroba vrišti

Žuč nemilosrdno jednjak steže

Okus hladnog metala

Nož obzira suho grlo reže

Ne plačem

Samo mi izdaja sljepoočicama bubnja

Potiljkom užarena sjećanja hode

Stupaju odlučno

Snove moje na povodcu vode

Ne molim

Samo me jeza k'o avet sred noći plaši

Krvlju sleđenom stihove pišem

Požutjelim papirom

Riječi rasipam pa ih brišem

Ne tugujem

Samo me suze očaja guše

Venama krikovi pitanja teku

Brodovi osuda, splavovi grijeha

Iščekujući milosti obalu daleku...

Ne zaboravljam...

Ruke tvoje kako posjeduju

Tijelo umorno, beživotno 

I usne gladne kako uzimaju

Bez obzira, bez pitanja

Suhe, beskrvne moje

Zaboravila sam ljubiti...

Ne zaboravljam...

Vreo dah na mom vratu

Uzdahe koji paraju noć

Gledam grad na tvom dlanu

I vraćam život u svoje misli

Vraćam nadu

Zaboravila sam maziti...

Ne zaboravljam...

Dodir tijela, opekline strasti

Koja se ni dogodila nije

Natruha, plamičak tek bijaše

A ja, ja već izgorjela

Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja 

Zaboravila sam grliti...

Ne zaboravljam...

Čvrsta pleća, čvrsta prsa

Gladak si pod mojim prstima

Nestvaran, neumoljiv

Gospodar svih mojih ekstaza

Iznad grada koji spava

Zaboravila sam sebe u tebi...

Jesi li sam

Ili, jesi li usamljen? 

Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?

Grliš li toplo, puteno žensko tijelo

Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?

Istinu

Sigurnost

Mir?

Misliš li svoje misli

Ili ti buka svijeta smeta?

Bježiš li od sebe

Ili, bježiš li k sebi?

U boje strasti kojima natapaš čula

I sanjaš o svemu što bilo nije?

Cjelovima

Požudama? 

Utapaš li se u noći

Ili, utapa li se ona u tebi?

Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici

Pa usput, kao, izgubiš i sebe

U tijelu jedrom, živom, vrelom

Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu

Slavi

O ljubavi?