utorak, 27. prosinca 2022.

Krater u grudima širi svoje granice

Pipci krvave hobotnice naslijepo grabe ostatke moje duše

Gdje su komadići što još nedavno kucaše

ispod lijeve dojke?

Prosulo se vrijeme iz pješčanoga sata


Raspadajući lik bića koje vene

Smrad truleži peteljke u kiseloj vodi očaja

Vlat po vlat čežnje za dodirom

pod prstima ljepljiv trag smrti ostavi

Kroz kanalizaciju osjećaja odbačene


Ispod gomile otpadaka na smetlištu prisnosti

Zagrljene lutke bez ekstremiteta

Baterije pripadanja odavno zahrđale

Do poljupca nedostaje samo centimetar vakuuma

Zagnojena želja na zgarištu plastike



nedjelja, 18. prosinca 2022.

 Pusti me da spavam

Oči su mi umorne od ljudi

Klonule pod bremenom krivnji

Prazna ljuštura iza šarenica

Straha


Oh, kako me vuku ruke snova

Već potiljkom se roje raznorazne "zbogom"

Na korak sam od tračnica

Podrhtava cijela kompozicija

Očaja


Umirio se dah u trenu

Ne trči više Forrest utrke mog ega

Otkucaj pod jagodicama stranih kažiprsta

Sve mi se čini kao halucinacija

Samoprijezira


Daj, pusti me da spavam

Brojanice bezbrojnih promašaja zveče

Odbačena gomila okrenutih leđa

Jesam li vrata zatvorila ja?

...bježeći od razuma...



subota, 17. prosinca 2022.

BOŽIĆNA

Kada bi usne moje Tebi u službi bile 

Pjevale bi samo lijepe riječi

I, ne bi grlo vikalo, ne, ne bi psovalo 

Ne bi ni ponos, koji iz njih ječi

Disao... 

... sagnute glave biće bi klečalo... 


Kada bi ruke moje ime Tvoje slavile 

Vinogradi djela počinjenih 

Nektarom bi slatkim obojani bili

Voda života iz izbora svih

Izvirala... 

...prsti tkanine zahvale tkali... 


Kada bi srce moje rođenje Tvoje čekalo 

Kose bi, pepelom posute, sivu boju upile

Razderanih haljina svih uvreda nanesenih 

Suze kajanja na zemljani pod padale

Pored jaslica... 

...Daru najvećem od svih dara darovanih... 




srijeda, 14. prosinca 2022.

ŽEĐAM

Ćutim blagi dodir vala

Na vrelom tkivu srca

U ritmu bure

Još sa čežnjom kuca


...za dodirom soli žeđam...


Ćutim vjetar što me dira

Struji mojim žilama

Jedrenjak snova

Plovi uspomena horizontima


...za poljupcem refula žeđam...


Ćutim milovanje sunca

Kroz pore svakog atoma 

Nježnim prstima rastvara latice

Zove me put - vrati se doma


...za smirajem u naručju Velebita žeđam...



 


#refleksijasjene

četvrtak, 8. prosinca 2022.

PUSTI


Pusti podove
I pusti prozore 
Pusti zavjese 
I krpe prašine

Pusti umivaonike 
I pusti pećnice
Pusti tavane
I zaboravljene podrume 

Pusti gomile kolača
I masne komade najboljeg mesa
Pusti delicije
I alkohol u potocima

Pusti... 

U tišinu siromašnog srca svoga
Među hladne zidove bez ukrasa
Na zemljanom podu bez tepiha taštine
Svjetlom samo zvijezde osvjetljene

U nutrinu svoga bića
Bescijenjem kupljenih darova ušutkanu
Kroz miris sijena
Deja vu nekih drugih vremena

U osmijeh Ga pusti 
U pogled Ga pusti 
I u ruke Ga svoje pusti 
U ovo sada Ga pusti... 

Pusti Ga...da se rodi... 








DOK ČEKAMO TEBE

Kroz prljavo okno nazire se tama

Nered odbačenih svjetonazora

Društveno prihvaćenih obzira 

...kurtoaznih, laskavih manira... 


Dok čekamo Tebe...


Spotiču se noge o gomilu nabacanih grijeha

Odbačena kruna "slavnog" kralja - ega

Strah od zagrljaja kao elektrošokera

...izbjegavajući dodire gubavih marginalaca...


Čekajući Tebe...


Zgusnut zrak prašinom lažnih poštovanja

Laskavi rukoljubi usnama od herpesa

Mračnim hodnicima zapuštenih srdaca dršćemo

Leđa probodenih silnim tapšanjima


Čekamo Tebe... 


Dok nam se fasade truleći raspadaju

Blještavim ukrasima sve pukotine skrivamo 

Boje vrište međusobnim neskladom

Žarulje nariču nad pognutim licima... 


Dok čekamo Tebe... 



srijeda, 7. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

BONUS FRAGMENT

Studeni 1999. godine

19 godina i 3 mjeseca.

Marta odlazi u posjet ženi koja ju je rodila. Ona se sa svojim dečkom Ivanom i dvoje male djece preselila u njegovu kuću gdje živi i Ivanov otac koji je, po godinama, bliži ženi nego Ivan. Ali, žena sada ne živi više u onoj straćari u njihovom dvorištu, nego kao ravnopravan član njihovog domaćinstva. U onoj straćari živi jedna žena od kojih 50-ak godina, Muslimanka.

Žena koja ju je rodila govori Marti:
"Odi do Fatime, daj joj 50 maraka, neka ti gata." Žena je u to vrijeme "padala" na gatare i vračare. Svojedobno je nekima od njih nosila i slike svoje tetke, uvjerena da ju je ova urekla.

Marta posluša ženu i odlazi u straćaru kod te gospođe.

Fatima i sve oko nje djeluje zlokobno. Kao u priči iz Ivice i Marice. Martu prolazi jeza. Nije neka vjernica, tada još ne, ali vjeruje u Boga i Isusa Krista. Tada još nije svjesna pogreške koju čini.

Fatima pali neko željezo, šuška i buška, a na kraju govori Marti:
"Ja ne znam, dijete, na koju foru si ti još uvijek živa i normalna. Ono što je na tebi je izuzetno jako i opasno. Na tebe je nešto "bacila" ženska osoba iz ljubomore. Slušaj me sada: večeras ćeš sanjati san. Dobro ga zapamti."

Potom daje Marti ono željezo ili metal koji je palila i rekla joj da to mora baciti u rijeku tekućicu.

Marta od nje odlazi s nejasnim osjećajem da je ispala glupa i olakšana za 50 maraka. Ali, ok, nema veze. Fatima joj je rekla mnoge stvari koje nikako nije mogla znati.

Marta zaspe i sanja:

U automobilu se voze žena koja je Martu rodila, Tea i Marta. U jednom trenutku automobil doživi neku nezgodu, kao da je zapeo u glib ili je pukla guma. Marta izlazi iz automobila i gleda što se dogodilo. Izlazi i žena i prilazi Marti te joj govori:

"Oprosti, kćeri, ja ti svojim rukama kopam grob."

Marta se budi.

Sprema svoje stvari i odlazi na Pelješac.

U rijeku Neretvu baca Fatimin zamotuljak.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

93

Studeni 1999. godine.

19 godina i 3 mjeseca.

Kafić u kojem Marta radi više ne treba dodatnu radnu snagu jer se terasa zatvara. Zima je. Zagreb je siv, bezličan i hladan. Marta suptilno dobija otkaz: potrebna im je samo preko vikenda, ali Marti to nije dovoljno da plati stanarinu i režije pa mora tražiti drugi posao. I dalje izlazi u taj kafić i dalje je najbolja frendica sa svojom kolegicom i dalje ju poslovođa "gotivi". ali, Marta pada u depresiju.

Hoda tim sivim i hladnim gradom, traži posao, ali, iskreno, ne da joj se nigdje raditi. Ne nakon iskustva u tom kafiću. Sve joj se čini bezveze. 

Nakon par dana počinje raditi u jednom malom kafiću kod Britanskog trga. Sve se čini idealno: gazde su mladi dečko i njegova cura, plaća može parirati njenoj dosadašnjoj, bakšiš je njen i kafić je miran i pristojan.

Ali, Martu guši nešto duboko u njoj. Ne osjeća se dobro. Psihički. Ima osjećaj da je na dnu, sama, hoda tim gradom kao duh. Nakon euforije koja je trajala dobrih 6 mjeseci, ona je ponovno pala.

Jedan poziv će promijeniti sve.

"Bok, Marta, Žana je." - Žana s druge strane slušalice je jedna od cura koje su bile dodatna radna snaga u kafiću u kojemu je Marta odradila sezonu "terase". Nije baš bila vrijedan radnik, ta Žana, a nije se dičila ni posebnim intelektom, ali bila je atraktivna i to je bio njezin adut. 

"Hej, Žana, bok. Kako si? Kaj ima?"

"Evo, super, nalazim se u Dubrovniku, zapravo, jednom mjestu prije Dubrovnika, na Pelješcu. Radim u super lokalu i zovem tebe jer tražimo pojačanje pa sam mislila, ako nemaš ništa pametnije, da mi se pridružiš."

"Na Peplješcu! Jebote, Žana, pa to je na drugom kraju Hrvatske!"

"A da, znam, ali gle, fakat je super! Imaš smještaj, hranu, plaća ti ostaje čista. A ekipa je mrak. Baš mrak."

"Uh, pa nemam pojma, onaj posao mi je propao, a ovdje gdje sad radim, iskreno, ok je, ali nisam sretna, jebem ti. Ne znam, Žana, ´ajde daj mi malo vremena da razmislim."

"Evo ti gazda na telefon pa kad s njim završiš, razmisli."

Marti se javlja na telefon gazda Pero. Prvo što ju pita jest je li atraktivna. Marta sebe takvom ne doživljava pa mu kaže da ne zna što je njemu atraktivno. 

"Heh, meni je atraktivna Ana Sasso." - odgovara gazda Pero. "Ali ako Žana kaže da si ti atraktivna, onda znam da jesi." - smije se taj muški glas s druge strane slušalice.
"Hajde ti razmisli nekoliko dana, ali nemoj predugo razmišljati. Pa mi se javi. Mi te čekamo."



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

92.1

Rujan 1999. godine

19 godina i mjesec dana.

Martu Antonio poziva na vikend u Opatiju. Marta pristaje. Oni su samo frendovi, između njih se ne događa apsolutno ništa, ali Antonio ne odustaje da Martu odvede u krevet. Kolegica joj sumnjičavo savjetuje da ne ide nikud s njim.

"Daj, kaj si glupa, normalno da ne idem!" - laže joj Marta samo da ju skine s grbače. Inače Marta izbjegava laži, ali ova je nužna. 

Antonio dolazi po Martu pred zgradu i oni kreću put Opatije. Antonio ima rezerviranu sobu u jednoj od vila za iznajmljivanje. Kada dođu u sobu, Marta vidi da je u sobi samo jedna krevet, bračni, ali ona se time ne zamara. Zna da neće biti s Antoniom jer ju on ne privlači. Samo joj paše njegova pažnja.

Antonio odlazi pod tuš i nakon par minuta zove Martu u kupaonicu. Ona otvara vrata i ugleda ga golog, s ukrućenim i impozantnim spolovilom.

"Gle kaj mi radiš, ženo? Pa daj, smiluj se!"

Marta se smije, poljubi ga u usta s jezikom, odmakne se od njega i kaže mu:

"Sorry, fakat, ali ne. Nađi si neku za večeras da te olakša!"

I on se smije i povlači u kupaonicu da se odjene. 

Zajedno izlaze van i on ju upoznaje sa svojom frendicom, Majom koja ih potom upoznaje sa njenom frendicom, Sanjom. Svi su zajedno vani, uskoro im se pridružuju još neki dečki, njegovi frendovi. Puno se pije i tu i tamo "šmrče". Antonio i Sanja nestanu na neko vrijeme. Kada se pojavi, Antonio šapne Marti:

"Znaš kaj, fuj, popljugala mi je u wc-u, zgadila mi se, fuj!"

Marta umire od smijeha. Antonio ju grli i smije se skupa s njom. Glupači koja mu je upravo popušila u wc-u birca.

Nedjelju provode u izmaglici kokaina i alkohola. Do kasno u noć. Marta odlazi u sobu, Antonio ostaje vani. Marta mora malo odmoriti jer u ponedjeljak u 14h mora biti na smjeni. A i boli ju zub. Utjecaj kokaina na živac u njenoj petici gore desno je poguban. Antonia nema do 12h i kada se konačno pojavi,na vrat na nos odlaze brzinom vjetra. U par navrata s njegovim BMW-om ulijeću u škarice između kamiona i osobnog automobila. Antonio ipak vješto manevrira automobilom pa sretno stižu u Zagreb gdje ovaj Martu ostavlja pred kafićem, 5 minuta do 14h.

Kolegica gleda u Martu i govori joj:

"Nemoj mi samo reći da si otišla s njim?"

"Jesam, jebiga, bilo je super!" - odgovara Marta.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

92

Rujan 1999. godine

19 godina i mjesec dana.

Marta u kafiću upoznaje visokog, tamnokosog, naočitog mladića. Antonio je 4 godine stariji od nje. Vozi BMW i trguje svim i svačim. Ima love k`o dreka i stalan je gost kod Marte. Uvijek dođe s nekom ekipom i on je taj koji časti sve. 

Antonio se otvoreno upucava Marti iako je oženjen i ima malog sina. Marti kolegica savjetuje da se ne petlja s njim. Usprkos tome, Marta izađe s Antoniom. U toku partijanja Antonio joj ponudi "lajnu" bijelog koje on sam redovito troši i od toga su mu nozdrve već crvene i upaljene, a koža se lagano ljušti. 

Marta uzima ponuđenu "lajnu" kokaina.

Jebote, ojećaj je fantastičan! Neusporediv s bilo kojom travom koju je Marta pušila do tada. Neusporediv s praxitenima, Apaurinima, Diazepamima pomiješanima s alkoholom. Neusporediv s onom 1/2 tripa koji je pojela s Memom iz doma. Ma, neusporediv sa sexom. 

Marta pije pelinkovac "kao vodu". Na "bijelom" ne osjeća utjecaj alkohola. Ima energije za još tjedan dana partijanja. Ima osjećaj da je kraljica svemira.

Najbolji osjećaj ikada.




 "Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

91

Studeni 1998. godine - ljeto 1999. godine

18 godina i 3 mjeseca - 19 godina.

Nakon što je Marta 2 i pol mjeseca trpila stare gazdine ruke na svojim grudima i nakon što je žena koja ju je rodila u stan dovela Ivana kao svojeg "novog dečka" ( da, upravo onog Ivana kojeg je namještala Marti da ju zaštiti od Darka ) te nakon što su njih dvoje otišli iz unajmljenog stana ne plativši režije i stanarinu, Marta daje otkaz i odlazi na stan kod Tamare u Utrine. Tamara tamo ima iznajmljen stan u zgradama koje se popularno nazivaju "limenke". Tamara radi u jednoj slastičarnici u centru Zagreba.

Marta se doseli k njoj i kreće tražiti novi posao. 

U roku od par dana zaposli se u jednom popularnom noćnom klubu koji zapopljava dodatno osoblje zbog velike terase koju ima preko ljeta. Plaća je tolika da Marta ne može ni sanjati da će ju uspjeti izbrojati. Ne može vjerovati da je baš ona dobila taj posao. 

Kafić je malen, ali terasa je ogromna pa Marta radi u smejni s još jednom djevojkom s kojom se odmah skompa i njih dvije postaju nerazdvojne. Preko dana u kafić dolaze gazdini prijatelji. A po noći dolaze prijatelji od poslovođe. 

Svijet u koji je Marta ušla je neopisivo uzbudljiv. Poslovođini prijatelji su pripadnici zagrebačkog podzemlja. Marta upoznaje dilere, svodnike, trgovce oružjem, luđake s pištoljima, noževima i drugim oružjem. Nitko ne dira ni Martu ni njenu kolegicu. One su kao "zaštićena" vrsta, a svi ti ljudi su ionako jako veseli, otvoreni, prijateljski nastrojeni. Piju se samo fina pića: rakija Viljamovka, Jack Daniels, Ballantines, Martell. U tom kafiću Marta izuči sve tajne konobarskog zanata. "Konobar na ledu svoju kuću gradi" - pouči ju kolegica. Naručuju se pjesme, cure dobivaju i lovu za "pjesme po željama".
Marta u poslijepodnevnim smjenama radi nerijetko i po 15 sati u komadu. Od 3 sata poslijepodne pa do 6 sati ujutro. Do dolaska jutarnje smjene. Marti nije teško jer je lova odlična, a bakšiš ispadne skoro kao još jedna plaća.

Jedne prilike 12 policajaca je okružilo šank dok je Marta punila frižidere. Podignuvši pogled i ugledavši te muškarce, Marta se usrala. 

Racija u 15h. Ne možeš vjerovati. 

U slobodno vrijeme Marta i njena kolegica "vise" također u tom kafiću. Ovisne su o njemu. Cijeli život im se vrti oko tog kafića. Marta se osjeća fantastično. Svi ti "opasni" momci znaju njeno ime. Poslovođa jako voli njenu kolegicu i nju. Često i "zaruže" s njim i njegovom ekipom. Voze se u "bijesnim" autima po gradu Zagrebu i gdje god da dođu svi ih gledaju sa strahopoštovanjem. 

Jebote, Marti se život preko noći pretvorio u nešto važno.





utorak, 6. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.5.

Kolovoz 1998.godine.

18 godina.

Žena koja ju je rodila zove Martu na telefon.

"Možeš doći k meni pod uvjetom da ćeš raditi." - govori joj hladnim glasom u kojem nema truna osjećaja.

"Da, da, naravno, ok, naravno. Raditi ću." - odgovara Marta bojeći se da se žena ne predomisli.

"Možeš odmah sutra doći. Sredila sam ti posao u jednom kafiću."

Marta sprema kofere i govori baki i djedu da mora ići mami, našla joj je posao.

Sutradan odlazi.

Žena koja ju je rodila odvodi ju u kafić u jednom selu između Samobora i Zagreba i prisustvuje na razgovoru između Marte i poslodavca. Marta se boji. Nije nikada radila za šankom.

Žena i gazda kafića uvjeravaju je da će sve biti u redu. To je samo seoska birtija.



subota, 3. prosinca 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.4

Kolovoz 1998. godine. 18 godina.

Marta iz Novalje odlazi baki i djedu. Gazda ju vozi svojim kombijem, ali poskrivečki, da njegova žena ne vidi. Gazda se voli baviti amaterskom fotografijom pa gdje stigne fotografira Martu. Marti je to nevina i čista zabava. 

Kad stignu u njen rodni grad zajedno popiju kavu u Martinom omiljenom kafiću i onda gazda odlazi. 

Marta provodi dane kod bake i djeda, ali željela bi ići kod žene koja ju je rodila.

Jedan dan zove ju na telefon.

"Bok, mama. Ja sam. Čuj, ja bih došla k tebi. Je li to u redu?"

"Bok, Marta." - hladno joj odvraća žena. "Ne, ne možeš doći k meni. Takva kakva jesi, ne možeš."

"Molim??? U čemu je problem?" - zapanjeno upita Marta.

"Pa, draga moja, gospođa Dragica koja čuva tvoju sstru i brata, mi je rekla što ste Tihana i ti radile kad je ona bil tu." - cinično procijedi žena.

"Što smo radile, jebote? Ne razumijem. Bile smo vani, došle u stan i išle spavati. Kaj pričaš?"

"Ma nemoj?" - posprdna je žena. "Sve mi je rekla o vašem ponašanju. Skinule ste se gole i hodale takve po stanu. I još, ono, fuj, neću to ni izgovoriti."

Marta ne može vjerovati što čuje. Dragica, žena koja je jedne prilike djecu "zaboravila" u crkvi i otišla kući bez njih, ovakve priče izmišlja i bezočno laže o njenoj frendici i njoj, aludira na lezbijske odnose koji se nikada nisu dogodili ni u primisli. Tihana je, uglavnom, tu večer kad su bile skupa vani u Samoboru, zabrijala s Hrvojem, a Marta s njegovim bratom, Bernardom.

"Daj, mama, pa to nije istina. Isuse Bože, kako uopće možeš takve stvari vjerovati?!

"Ne, ne, draga moja, znam ja sve. Znam ja da si ti sposobna za takve gadarije. Ne, takvu te ne želim u blizini svoje djece!"

"Pa ti nisi normalna, ženo!" - Marta sada viče i plače. - "To nije istina, jebote! Žena laže. Nikada nismo bile gole, ni pred djecom ni ovako. Jebote, Tihana mi je frendica iz doma i iz razreda. Pa koji je tebi kurac?"

"Ja sam svoje rekla, Marta. Gadiš mi se." - odvraća žena hladno i poklapa joj slušalicu.

Marta se trese, plače i u glavi joj je kaos. Nikada, ali nikada se nije dogodilo ovo za što ju je ona baba optužila. 

Što sad?



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.3.

Kolovoz 1998. godine. Martin 18. rođendan. 

Marta je u Novalji mjesec dana. Prodaje školjke. 

Gazda štanda joj se neprimjetno nabacuje. Ima sina koji je Martina generacija. Gazdarica, žena tog "hofiranta" je bolesno ljubomorna plavuša, dugih noktiju i teške šminke. Marta, zapravo, ne kuži da joj se gazda uvaljuje, ali, prema ljubomori koju iskazuje njegova "bolja" polovica zaključuje da ipak ne može s tim čovjekom biti potpuno opuštena. 

Njena ljubomora Marti se čini neosnovanom do puno godina kasnije kada joj sam taj gazda prizna da ju nikada nije gledao kao "kćer", nego kao ženu u punom smislu te riječi.

Uglavnom, Marta puni 18 godina. Sama, za šankom jednog kafića, popije 3 ili 4 pelinkovca i odlazi u sobu u kojoj spava. Ionako joj nije dobro od vrućine i proljeva koji ju muči otkad je došla na Pag. 

Nema čestitara, nema poklona, nema veselice ni tuluma.

Kako je na svijet došla, tako je i proslavila taj "važan" datum.

Sama.

Ali, s osmijehom na licu.

Nitko ne smije vidjeti njenu bol.

Srami se.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90.2

Ljeto 1998. godine.

17 godina i 10 - 11 mjeseci.

Marta iz učeničkog doma, kao završeni hotelijersko-turistički tehničar, odlazi kod žene koja ju je rodila. Fakultet ne dolazi u obzir, iako Marta sanja o psihologiji ili socijalnom radu.

"Ti si sad svoj čovjek!" - kaže joj baka. "Mi smo te odškolovali i imaš svoj kruh u rukama."

"Odškolovali ste me bez ijedne knjige, bez ijedne bilježnice, olovke i torbe, bez gaća i čarapa."- misli Marta u sebi, ali šuti.

Žena koja ju je rodila ima iznajmljen stan u Samoboru i radi u jednoj pizzeriji. Gospođa u mirovini čuva Teu i malog brata dok je žena na poslu. 

Marta je izgubljena. Po prvi put u životu osjeća prazninu i besmisao vlastita života. Nije ni punoljetna, a ima osjećaj da joj je život završio. Opravdala je očekivanja, bila odlična učenica i sad je to - to. Je li to sad - to? Hoda gradom koji ne poznaje, nema nikoga oko sebe, ona je sitna čestica prašine koja je toliko bespotrebna i beznačajna da je dovoljno da puhne lahor da ona nestane.

Crna rupa besmisla uvlači ju među svoje prste.

Nakon tjedan dana tog vakuuma, gazda pizzerije gdje žena radi nudi Marti da ide na sezonu u Novalju, prodavati ukrasne školjke na njegovom štandu.

Marta pristaje i 10.07. putuje na otok Pag.





“Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta”

90.1.

Ljeto 1998.

17 godina i 10 mjeseci.

Marta je maturirala s odličnim. Nažalost, morala je pristupiti maturi jer je 1.razred prošla s vrlo dobrim uspjehom, a ostala 3 razreda s odličnim.

Odgajatelji iz doma su djeci priredili i maturalnu večer u domu. Marta je izabrana da održi govor. Na pitanje “zašto baš ja?”, odgajatelji su kroz smijeh odvratili:

“Marta, ta tko je sve ove godine bio najglasniji u domu?”

Martine pozivnice za tu večer su na sebi imale oznake karata za belu: pik, herc, tref i karo. Marta je voljela kartati belu dok se pripremala za maturu. Uvijek ona i 3 frenda. Odgajateljica je rekla pružajući joj pozivnice:

“Marta, a kaj radiš po cijele dane, nego kartaš belu s dečkima na dvorištu?”

Marta je sretna u domu, sa svim tim ljudima i prijateljima. Prihvaćaju ju takvom kakva jest. Uvjerena da ju, zapravo, ne mogu izbaciti iz doma, usprkos njenoj divljoj naravi, jer je odlična učenica pa im “diže” prosjek ustanove kao takve. Jer, vrlo je malo odlikaša u domu. Ali, istina je da su i odgajatelji i direktor vrlo dobro svjesni da Marta nema gdje. Toliko je već pravila prekršila, od konstantnog boravka na muškom katu do bježanja iz doma kroz prozor učionice da je trebala letjeti naglavačke.

Jedne prilike, Tamara i ona su sjedile na prozoru učionice, u 23h i žicale cigarete. Naišla su 2 dečka, starija od njih i pozvala ih na cugu. Naravno da su pristale, bili su zgodni, obojica. Dok su trčale u sobu da se presvuku, Tamara je uzviknula:

“Marta! Kaj ćemo ak` nas siluju? Ja se nisam istuširala!”

 


ponedjeljak, 28. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

90

Zadnji razred srednje škole. 1998.godina.

17 godina i ...mjeseci.

Na satu razrednika djeca raspravljaju o tome gdje će održati maturalnu večer. Marta ne bi htjela da se ide van Zagreba jer nema ni osobnu ni putovnicu, a ni novaca za putovanja van Hrvatske. Ma ni van grada, a kamoli negdje drugdje. Razrednica joj pred cijelim razredom govori:

"Marta, ti nemaš pravo glasa jer nisi s nama bila ni na maturalcu!"

Marta pocrveni, suze joj naviru na oči i demonstrativno napušta učionicu bez obzira na posljedice.

Nakon nekoliko dana razred se usuglasio da će se maturalna večer održati u Pragu. Razrednica poziva Martu u ured pedagoga te joj obznanjuje:

"Marta, s obzirom da nisi s nama bila niti na jednom putovanju, pedagog je velikodušno prepustio svoju kartu za putovanje tebi. Evo, zahvali mu se."

Pedagog kima glavom i promatra Martu. Njoj je neugodno, ali uzbuđena je i oduševljena ovakvom vješću. Zahvaljuje se srdačno. Međutim, govori razrednici da ona nema putovnicu. Razrednica zove svoje poznanike i prijatelje i sređuje Marti izradu "žurne" putovnice u Petrinjskoj ulici. 

Marta trči na sve strane: zove tetku i baku, objašnjava situaciju, "žica" novce. Odlazi se fotografirati pa u Petrinjsku. Na šalteru ju pitaju za adresu. Ona, zapravo i ne zna gdje je prijavljena sve ove godine. Na šalteru joj žena provjerava i govori da joj je adresa stanovanja na Trešnjevci, tamo gdje su doselili s otoka još 1993.godine. Marta za par dana konačno ima putovnicu u rukama. Zove ženu koja ju je rodila i pita ju kako to da joj je adresa na Trešnjevci.

"Pa, kaj sam ja znala di ćeš ti; hoćeš li kod babe, dede ili di ćeš više. Ja sam sebe i Teu odjavila, a za tebe nisam znala kaj ćeš." - odgovara joj žena ravnodušno. 

Marta je s razredom otputovala u Prag. Dan prije imali su Norijadu. Marta se tako jako napila da nije ni stigla do Jaruna. U jednom trenutku zatekla je sebe kako hoda po tračnicama vlaka kod Ciboninog tornja i kroz glavu joj je proletjela misao:

"Jebote, Marta, imaš nepunih 18 godina i nećeš izvršiti samoubojstvo nego će te pregaziti vlak?!?!"

Sišla je s tračnica i pješice se vratila u dom. Polu bosa. S jednom japankom u ruci, a drugom na nozi. Smrdeći na bljuvotinu.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

89

Ljetni praznici 1997. 

16 - 17 godina.

Marta se prijavljuje za ljetnu praksu u kampu u Baškom polju koju organizira škola zajedno s Tamarom i Ines iz razreda. Sa sobom nosi svu svoju imovinu: par traperica, majica,Martensice, japanke, ljetne haljine koje joj je očuh broj 2 kupio i ujnin kupaći kostim. I zimsku jaknu trpa u torbu. Nema gdje ostaviti stvari.

U Baškom polju cure upoznaju 5 dečkiju iz Ploča, svi u dobi između 18 i 20 godina, koji rade na obnovi bungalova u kampu. slaže se ekipa i svi zajedno tulumare gotovo svaku večer. Puno je cuge i trave. Svira se i gitara, pjeva se i puno je smijeha.

Jedno nedjeljno poslijepodne dečki dolaze autom po cure i vode ih u Ploče. Imaju iznenađenje - mala barka čeka na njih i oni se voze ušćem rijeke Neretve. Curama je to predivno iskustvo. Plivaju i valjaju se u špijesku tako da im kasnije pijesak curi iz svih tjelesnih šupljina.

Marta nakon prakse u trajanju od 4 tjedna odlazi kod žene koja ju je rodila. To ljeto nije išla baki i djedu. 

Na sam Martin rođendan Martin iz Ploča dolazi k Marti. Marta u njemu vidi najboljeg prijatelja. Dogovor je da "stopom" prođu jug Hrvatske. Nakon Martinog rođendana na kojemu je napunila 17 godina, idući dan kreću. Marta ima 40 kuna u džepu.

Kreću stopirati na rotoru kod Remetinca i ubrzo im staje čovjek koji ih poveze do Zadra. Nakon njega staje mladi par koji ih poveze do Splita. U Splitu ih čekaju Nikola, također dečko iz Ploča koji je radio u kampu i Matko, dečko koji je rodom iz Ploča, ali radi i živi u Splitu.

Svi četvero, Marta i njih trojica, kreću na Brač. Prvo trajektom do Supetra, a onda stopom do Bola. Marta na trajektu dobije menstruaciju i 20 kuna daje na tampone. Dečki financiraju hranu i cigarete. Marta ih gleda kako se kupaju dok ona sjedi u hladu. Navečer sjede na plaži, Martin svira gitaru, a poslije spavaju u vrećama za spavanje. 

Između Matka i Marte se javlja kemija. On je stariji od nje 4 godine, ali to njima ne smeta. 

Pri povratku u Split svi su kod Matka u stanu par dana, a onda Martin, Nikola i Marta kreću stopom za Ploče. Marta tamo spava kod Martina u stanu, njegovi roditelji i brat ju super prihvaćaju. Trave ima u izobilju i Marti dani prolaze u oblaku dima. 

Matko poziva Martu da dođe k njemu posljednji tjedan praznika. Marta kreće autobusom jer je zvala tetku da joj pošalje novce. 

Marta i Matko provode tjedan dana skupa. Zajedno su, ljube se, seksaju na raznim mjestima, jedu, piju kavu, gledaju televiziju. Znaju da je ovo ljetna avantura i da će proći uskoro.



srijeda, 23. studenoga 2022.

DONESI JOJ CVIJEĆE

Stisni joj obraze golemim dlanovima 

Ostavi tamne biljege palčeva

Podlij joj oči ispucalim kapilarama

Iza koprene kapi od soli


...pa joj donesi cvijeće...


Neka se lome čeljusne kosti

Komadići sinusa razliveni šakama 

I noći i zore zalijeva krvlju

Zubima od keramike sakriva jecaj


...pa joj donesi cvijeće...


Tjeme peče od iščupanih vlasi

Napukao bubnjić svjedoči

Tanka je linija između ljubavi i mržnje

I grlo izgrebano moleći "Nemoj"


...pa joj donesi cvijeće...


O, zatri ime njeno!

Pokupi ostatke u najlonsku vreću krivnje

Zakopaj pod zemlju vlastite pravičnosti

Epitaf napiši: "Sama je kriva!"


...pa joj donesi cvijeće... 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

88

Lipanj 1997. godine

16 godina i 10 mjeseci.

Žena koja je martu rodila izbačena je iz kuće. Dolazi policija. Marta plače, u šoku je. Brat i sestra plaču.

Žena odlazi u podstanare u susjedno selo, u kućicu bez vode, bez toaleta, bez kupaonice. To je stara kuća u dvorištu u kojemu u normalnoj kući žive otac i sin. Sin je 5 godina stariji od Marte i zove se Ivan. S njegovim društvom je Marta nekoliko puta izišla van. 

Ivan radi kod Darka u radioni. Popravljaju automobile. 

Darko je seoski "baja". Visok, korpulentan, puno pije. Vozi se divljački na svojem motoru. Ima prezgodnu ženu, Muslimanku, crne kose, crnih očiju. Žena je oličenje seksipila.

Ali, Darko oko baci na Martu. A kad Darko nešto zamisli, Darko to mora i dobiti.

Da bi zaštitila Martu od Darka, žena koja je Martu rodila za vrijeme jedne pijanke smisli plan da prošire priču da su Ivan i Marta u vezi.

Nekoliko dana nakon toga žena priča da se njoj samoj Darko kroz prozor uvukao u sobu i zahtijevao sex koji je ona odbila i potjerala ga van.

Marta se boji Darka i razmišlja zašto bi itko pokraj onakve žene htio nešto drugo, posebno ženu kakva je ona koja ju je rodila ili nju samu?




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

87

5. mjesec 1997. godine.

16 godina i 9 mjeseci.

Razred se sprema na izlet na Plitvice. Marta nikada s razredom nije bila ni na jednom izletu. Ni u Gardalandu, ni na maturalcu. Nitko Marti nije plaćao izlete. Marta je odustala od traženja i moljenja. Ovaj izlet košta 100 kuna.

Klarin ljubavnik je, zahvaljujući Klari i njenom prijateljstvu s Martom odustao od potraživanja svojih novaca. 

Subota je. Marta sjedi u njegovom kafiću s jednim od njegovih "prijatelja - podanika", Markom. Marko je jako zgodan muškarac od 30-ak godina. Visok, mišićav, crnokos. Dok ne progovori, sve je u redu. Ali, onog trena kad počne pričati, Marta shvaća da je pod djelovanjem neke droge. Nesuvisao je, agresivan, divlji. Vjerovatno kokain. Marta sjedi s njime u separeu i priča mu kako nema love za izlet. On joj obećaje novce i otvoreno joj se upucava. Marta pokušava ući u taj svijet, biti opuštena, biti otvorena, biti kao Klara. U jednom trenutku Marta se poljubi s njim iako je on sve nesuvisliji i sve divljiji. Često odlazi u wc.

Nakon puno vremena, Marta broji sate, prošlo je skoro 5 sati otkako sjede u tom separeu, Marko ju svojim BMW-om vozi u dom. Marta više ne može s njime razgovarati, on priča o oružju, mafiji, obračunima. Puno psuje i Marta shvaća da joj je bolje da šuti. Međutim, Marko u deliriju, na sred Branimirove vadi pištolj i puca kroz krov automobila. Marti zuji u ušima od glasnog praska. Bulji u rupu u krovu. 

Marko se luđački smije. 
"AHAHAHAHA, jesam ti rek`o da sam ja car??? Jesam ti rek`o da sam ja glavni??? JA, JA SAM ŠEF!!!Nitko mi niš` nemre, ku`iš mala???"

Marta je sva u jednoj vodi. Znojna, trese se od gladi i straha. 

Marko ju dovozi pred vrata doma.

"Marko, hoćeš mi dati lovu za izlet?" - usprkos strahu Marta je odlučna da ode na taj put.

Marko vadi 100 kuna i daje Marti. 

"Vidimo se, Marko, hvala ti." On se ceri. Marta izlazi iz automobila. 

Utrčava u svoju sobu i sve ispriča Klari. Tu istu večer Klara dolazi Marti nakon što se vidjela sa svojim ljubavnikom i govori joj da se ne brine, da je Marko dobio svoju bukvicu i da više nikada neće prilaziti Marti.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

86

Proljeće 1997.

16 godina i ...mjeseci

Žena koja je Martu rodila nikada nema novaca. Marti priznaje da ona, zapravo, ne plaća stanarinu, nego je u nekakvoj vezi sa stanodavcem. Koji je, usput budi rečeno, oženjen.

Žena moli Martu da od Klarinog ljubavnika posudi novce. 100 njemačkih maraka. Djeci za hranu.

Ili, Marta zna - za pivu.

Klara sređuje novce i daje ih Marti. 

"Marta, nema problema, on je to posudio tvojoj mami. Ali do tog i tog datuma mu mora vratiti. Da ne bi bilo problema. Ok?"

"Nema problema, stvarno, vratiti će. Ne bi se uvaljivala u ovakve posudbe da ne namjerava vratiti." - uvjerena je Marta.

Marta nosi novce ženi koja ju je rodila. Žena je zahvalna do neba. Presretna. Klarinog ljubavnika diže u nebesa.

Kada dođe trenutak da treba vratiti novce, žena Marti kaže da nema. Da ju mogu ubiti, ali ona novce nema. Marta joj pokušava objasniti da je ona ta koja svaki dan mora proći kraj tog kafića dok ide u školu. Da je ona ta koja će najebati.

Žena koja ju je rodila sliježe ramenima i kaže:

"Ali ja novaca nemam."



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

85

Proljeće 1997. godine

16 godina i ...mjeseci.

Klara započinje nekakvu čudnu vezu s jednim čovjekom. On je Rom s Pazara, u duelu s tada poznatim pjevačem drži kafić kraj Martine i Klarine škole. Čovjek je puno stariji, ima sigurno 45 godina, ćelav je, nema pola zuba i izgleda kao totalna seljačina. Nosi zelene samt hlače, smeđu vestu, nekakve polu kaubojske čizme. Oženjen je i ima 5 djece, od kojih je jedno Klarinih godina. 

Usput je i pripadnik podzemlja.

Klara se isprva zaposli vikendom u njihovom kafiću. Zatim, počinje čuvati njegovu malodobnu djecu kod njega u kući. 

On je jako grub čovjek, ali ima stravično puno novaca. Marta je uvjerena da Klara u njemu vidi lik oca, zaštitinika, skrbnika i - ljubavnika.

Klara često u dom dolazi plačući, u strahu, moleći Martu da ju spasi. Nakon par dana Klara bi došla s osmijehom na licu i novom zlatnom ogrlicom oko vrata.

Tako su prolazili tjedni. Usponi i padovi. Klarin smijeh i Klarine suze.

Klara je, u trenucima očaja, pričala kako bi ju njen "dečko" znao odvesti u sred noći na "kurve", ostaviti ju u autu dok se on zabavljao i tek pred jutro doći i odvesti ju kući. Klara bi presjedila cijelo vrijeme u autu bojeći se za sebe. Ipak, Klaru od njega ništa nije moglo odvući.

Klara je trebala "tatu".

"Tata" je trebao eliksir mladosti.



ponedjeljak, 21. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

84

Proljetni praznici 1997.

16 godina i 8 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila unajmila je malu, derutnu kućicu u okolici Samobora. Poziva Martu i Tihanu da dođu k njoj na proljetne praznike. Poziva ona Martu da se trajno preseli k njoj iz doma, ali Marta nije sigurna da je to dobra ideja. Marta je zadovoljna u domu, ide u školu, odlična je učenica, toplo joj je i nije gladna. Boji se to ostaviti. Barem dok ne završi još te 2 godine svog školovanja.

Tihana i Marta dolaze kod žene. Prvi dan prolazi u redu. Tihana ženi čak daje 100 kuna za dućan, za pivu i cigarete. Svi se šale, žena koja je Martu rodila daje djevojkama savjete, smije se njihovim dogodovštinama, prava je "coolerica". Tihana zavidi Marti na tako super mami. Tihanin ležaj je u malenom dnevnom boravku, a Marta spava u sobi sa ženom, sestrom i bratom. 

Iduće jutro žena koja je Martu rodila djeluje napeto. Tihana i Marta doručkuju, piju kavu, bave se djecom. 

U jednom trenutku iz kuhinje izlazi žena i lica iznakaćžena bijesom ledenim glasom govori Tihani:

"Ti! Marš van iz ove kuće! Pokupi svoj prnje i MARŠ VAN!!!"

Tihana i Marta se pogledavaju, misle da je riječ o nekoj neukusnoj šali.

"Odmah da si se spremila i idi odavde. U mojoj kući meni se nitko iza leđa neće smijati. Što ti misliš, da sam ja glupa, je li? Da ja ne kužim tvoj podsmijeh? Ajmo, crta!"

Marta umire od srama. Tihana ne zna što bi rekla. 

"Nemojte, teta, nisam se nikada smijala Vama. Nikada mi to ne bi palo na pamet. Možda ste krivo shvatili. Marta i ja smo se smijale, ali nikada Vama ili nečemu vezanome za Vas."

"Ne laži, nisam ja glupa, čuješ li me? Nosi se i ti i tvoje kolutanje očima s prijetvornim smijehom!"

Žena je nepopustljiva. Marta ne može vjerovati. Tihana se nikada, ali nikada nikome nije izrugivala. Ta djevojka je imala toliko dobro i veliko srce. Marta je na rubu očaja. Tihana sprema svoje stvari. Jedva da ima novaca za autobus do Zagreba. Pokušati će otići kod ujaka i ujne na Kustošiju, ali ne zna hoće li ju primiti. Obje djevojke su izbezumljene. Marta ju prati do autobusa. Od srama joj ne može pogledati u oči. Žao joj je. Najradije bi otišla natrag u dom, ali praznici su i ne može.

Tihana odlazi autobusom, a Marta se vraća u kuću. Ljuta je. Bijesna na ženu. Počinju se svađati. Žena tvrdi da je Tihana dvolična i pokvarena. Da je ona to odmah primjetila na njenom licu. Marta zna da žena nije racionalna. Svađa eskalira onog trenutka kada žena nasrće na Martu u spavaćoj sobi. Udara ju i udara i udara. Marta joj prima obje ruke svojim rukama. Jača je od nje, mogla bi ju komotno odgurnuti, ali iz poštovanja i straha na kraju pušta njene ruke da ju udaraju; trapericama koje su joj se našle pri ruci. Marta pokriva svoju glavu i lice, spuzne niz zid dok ju žena bjesomučno udara.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

83

Siječanj 1997.

16 godina i 5 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila čvrsto odlučuje napustiti Nazorovu prije bratovog 1.rođendana. Izlazi krajem siječnja i smještena je u Caritasovu kuću na Trešnjevci. 

Kuća ima 2 etaže i u njoj žive neka djeca, Martine dobi i nešto starija. Tu su i gluhonijemi brat i sestra. Marta se s njima brzo sprijatelji i nekoliko vikenda čak zajedno izlaze van, u jedan klub u Gajnicama.

20.02.1997. godine Marta ima bronhitis i visoku temperaturu. Marta često ima bronhitis. Dok je bila mlađa imala je česte gnojne angine, a sada ih je zamijenio bronhitis.

Iz ureda odgajatelja zove ženu koja ju je rodila ( jer Marta nema telefonsku karticu za govornicu ) da neće moći doći na bratov rođendan. Objašnjava ženi da je bolesna.

"Ti si jedno sebično, egoistično, samoživo čudovište! Samo na sebe misliš! Nije ti stalo ni do sestre ni do brata! Tvoja sebičnost nema mjere!"

"Mama, bolesna sam. Imam temperaturu. Ne mogu po ovoj zimi ići nikud. Molim te, shvati." - Marta plače.

"Ne seri! Samo da bi se izvukla! Ni na koga ne misliš, samo na svoju guzicu! Ti sebično, sebično, razmaženo derište!" - žena koja je Martu rodila bijesno urla na telefon da ju i odgajateljica čuje.

"Nemoj, mama, pa bolesna sam. Imam bronhitis. Nije mi dobro." 

"Ma, jebi se! Jebi se i ti i tvoj bronhitis!" - žena joj poklapa slušalicu.

Marta je sva crvena u licu. 

"Ljuti se što ne mogu doći bratu na rođendan. Hvala Vam na telefonu." -  Marta govori odgajateljici i dolazi u svoju sobu.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

82

Zimski praznici 1996./1997.

16 godina i ...mjeseci.

Marta je kod bake i djeda. Djed doživljava srčani udar. Marta je u šoku. zove hitnu pomoć, plače. Hitna odvozi djeda u bolnicu.

Marta zove ženu koja ju je rodila. Žena dolazi sutradan s Teom i malenim bratom.

Čisti cijelu kuću dok ju polu-pokretna baka gleda s kauča.

Navečer Marta i prijateljice izvode Teu u grad. Glupiraju se i smiju. Tea je zabavno i radosno dijete. 

Kada dođu u bakin stan, Marta vidi da se žena pakira.

"Što radiš?" - pita ju Marta.

"Pakiram se. Sutra ujutro odlazimo. Baka nas je potjerala."

Marta zabezeknuto stoji.

"Ali, mama, tek ste došli. Zašto?"

"U MOJU kuću alkohol neće! Je li to jasno???" - baka se dere s kauča.

Žena pogleda u Martu.

"Radilo se o 3 pive koje sam donijela, da s nakon čišćenja predahnem."

Marta plače. Mrzi baku.

Sutradan ujutro Marta prati ženu, sestru i brata na autobusnu stanicu. Ima osjećaj da je kriva jer ona ostaje, jer ona nije istjerana. Jer ona opet ima "povlašten" položaj. Boji se da će žena opet misliti kako je Marta između nje i bake. Marta ne želi tu ulogu.

"Mama, trebala sam i ja s vama. Mrzim onu gaduru!" 

"Ne, Marta, ne sekiraj se. Mi ćemo biti dobro. Samo ti budi tu. Ništa ne brini."

Ukrcavaju se u autobus. 

Marta se s grčem u želucu vraća u bakin stan.




nedjelja, 20. studenoga 2022.

PLAVE PRUGE

Silueta žene...

Polumrak skriva obrise tijela

Pogrbljena, ponižena

Kleči ponad iskrivljene sjene...


U krhotinama stakla nazire se lice

Potrgano poput čaša od kristala

Ostaci posuđa...oči očevidaca

Raščupane kose "bestidnice"...


U ušima odzvanja urlik zvijeri

Nadmoćan lik iskrivljen od bijesa

Kuhinja smrdi krvlju...znojem...i strahom

Vonjom svake pregažene kćeri...


Ne broji više plave pruge išarane

Jodom zalijevajuć' rascvjetalo tkivo

U nijemom vrisku dok kose čupa

Kriveć' sebe za njegove demone... 





četvrtak, 17. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

81

Kolovoz 1996. 

Marta slavi 16.rođendan. 

Čovjek koji ju je napravio šalje Marti 300 kuna kao rođendanski poklon. Marta je presretna. Moći će kupiti cugu i grickalice za svoju proslavu koju su planirali održati u parku. Gitare, vino, cola, keksi i 2 vrećice s "Metapren Uni" ljepilom. Za "zalipit" mozak.

Djed uzima brzojav koji je donio poštar zajedno s novcima.

Daje Marti 150 kuna i govori joj:

"Izvoli. Ostatak ide u kućni budžet."

Marta je ljuta, ali ne govori ništa. Djed je autoritet kojemu se ne suprotstavlja nitko osim bake. A ona - šuti. Marta u tišini uzima svojih 150 kuna i sprema ih u džep.

Od djeda i bake nije dobila ništa na poklon.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

80

Ljetni praznici 1996. 15 godina i 11 mjeseci.

Marta je još na otoku. Posljednji je vikend njenog odmora. Alen Islamović nastupa u oistom onom disco clubu u koji je Marta išla pješice prije samo 3 godine. 

Nalazi se s prijateljicama. Kod jedne od njih će i prespavati, da bivši očuh ne mora dolaziti po nju kasno u noći. 

Sjede na plaži i piju bambus. Marta priča o životu u Zagrebu. Dotaknu se teme dečkiju, veza i seksa. Marta priznaje da je izgubila nevinost prije manje od godinu dana. Cure ju gledaju razrogačenih očiju. MArta misli da je to divljenje, strahopoštovanje. 

"Wow, koja sam ja faca." - misli u sebi.

Kad krenu prema discu, Marta ostaje na začelju s Kristinom. Nešto razgovaraju, a onda joj Kristina došapne:

"Znaš, Marta, ti si najobičnija kurva."

Marta bi najradije propala u zemlju da ju nikada nitko više ne pronađe. 




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

79

Ljetni praznici 1996. 15 godina i 10 mjeseci.

Marta je s odličnim uspjehom završila 2. razred. Njeni baka i djed su "ponosni" na njen uspjeh. 

Dolazi k njima, a oni je pitaju bi li željela otputovati na otok. Muž broj 2 se vratio iz Srbije i poziva Martu da dođe k njemu na par dana. Marta odmah pristaje. Veseli se vidjeti sve svoje prijatelje, veseli se vidjeti i svog bivšeg očuha.

Kada dođe k njemu on se prema njoj ponaša kao prema vlastitoj kćeri. Daje joj đeparac, vozi ju u grad navečer i dolazi po nju, kuha joj najfinija jela, brine se za nju. Odvodi ju u trgovinu s odjećom i kupuje joj tenisice, haljine, majice. Marta se ne osjeća nelagodno, blizak joj je taj čovjek. 

Posjećuje svoje stare prijatelje, svi se vesele. U prvi mah nitko ne prepoznaje Martu. U ove 3 godine što je nije bilo Marta više ne podsjeća na "globus, tikvu i bundevu". Marta je lijepa.

Nakon nekoliko dana Marta sjedi na terasi njegove ogromne kuće, čita knjigu.
Njen bivši očuh počinje razgovor o ženi koja je Martu rodila. Marta ne želi razgovarati o njoj. Očuh izvlači šture odgovore koje Marta daje. Na kraju se on razbjesni i psuje. Marta se prestraši. Shvaća da ju je doveo k sebi samo da bi doznao nešto o ženi koja ju je rodila. Stvari koje se tiču nje, alkohola, imovinskih pitanja.

Marta osjeća kao da je izdala ženu koja ju je rodila. Kao da ju je prodala za sve ono što joj je taj čovjek kupovao. Kao da je sebe samu prodala.

Peče ju savjest.

Jedva čeka otići baki i djedu.

Krivnja ju guši.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

78

1996.godina. 15 godina i ...mjeseci.

Marti je u domu prekrasno. 

Hrana, voda, grijanje, posteljina koja se redovito mijenja. Posuđuje odjeću od drugih cura, sve međusobno pomažu jedna drugoj.

Ima Klaru, ima Tihanu.Njih dvije su joj najbolje prijateljice. Tihana malo više. Ona je Zagorka, predivne, duge, crvene ( obojane ), kovrčave kose. Tihana je najženstvenije biće koje je Marta ikada upoznala. Starija je godinu dana od Marte. Njih dvije su "glavne" frajerice u domu. Non stop su na muškom katu, druže se s dečkima, puše, piju, "briju" kako s kim im dođe. Tihana ima svoju nepreboljenu ljubav, a Marta ima nepreboljenog Darija, ali to ih ne spriječava da se tu i tamo malo ljube s ostalim dečkima. Nema sexa. Marta je sebe "posvetila" Dariu i to ne želi okaljati. A on se javlja periodično tako da Marta s njime nikako ne moćže raskrstiti.

U domu je veselo i zanimljivo, posebno vikendom kada većina djece odlazi svojim kućama, a Tihana se, kao ni Marta, nema gdje vratiti jer joj je mama u Austriji, a baka s kojom je u Zagorju živjela netom je preminula. Onda su njih 2 carice ženskog kata. A i muškog.

Svaki put kada su praznici, kao npr.proljetni, Tihana ne zna gdje će. Marta skuplja novce za kartu baki i djedu i svaki put se boji da neće uspjeti skupiti za kartu.

Tihana i Marta često žicaju novce i cigarete. Ljude u domu, prolaznike.Dovoljno im je da skupe za jednu kutiju "mekog 160" ili "Yorka" i 2 kave. Onda su u stanju sjediti u obližnjem kafiću satima. Konobari ih vole. Često izostaju iz škole, ali Marta vodi računa o svojim ocjenama. Ne smije si dozvoliti da ju izbace iz doma.

Gdje će onda?




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

77

Veljača 1996. 

15 godina i 6 mjeseci.

Žena koja je Martu rodila na svijet donosi dječaka. 

Marta žuri poslije škole u bolnicu. Dijete je najljepše od sve djece u rodilištu.

Marta gleda to čisto lice, bez trunke kapilara i crvenila i te bistre, velike plave oči. Svojom ljepotom dječak je zasjenio sve ostale bebe.

Žena je željela da Martin brat nosi ime koje će u sebi sadržavati Martina i Teina slova.

Tako je i bilo.




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

76

Zimski praznici 1996. godina. Siječanj.

15 godina i 5 mjeseci.

Marta s društvom sjedi u kafiću. Dario sjedi na drugoj strani sa svojim društvom. Marta i on nisu više zajedno. Prešla bi Marta njemu preko prijevare, ali on kaže:

"Znaš, Marta, o tvojoj majki se pričaoju svakakve priče tu po gradu...",

pa Marta zaključuje da se on nje, zaparavo, srami. 

I Marta se sebe srami.

Viđaju se tu i tamo, kad je on, valjda, dovoljno pijan da višak testosterona isprazni na Marti. Marta ga jako voli. Luda je za njim.

U jednom trenutku Marta popušenu cigaretu, umjesto u pepeljaru, gasi na gornjem dijelu svoje desne podlaktice. Pokušava osjetiti bol, fizičku bol da zamijeni onu unutarnju. Ne uspijeva. 

Pali drugu cigaretu, puši ju do kraja. 

Ponavlja postupak par centimetara od prve rane.

Ništa.

Marta ne osjeća ništa.




ponedjeljak, 14. studenoga 2022.

Umotano u bodljikavu žicu ljubavi

ranjeno tjelešce djeteta

...spava... 


Iznad paučine bijesa 

demoni nježnih lica

...pjevaju...


Strahom pokriveni udovi

besciljno lutaju dolinom snova 

...krvare...


Kolijevkom širi se osmijeh spokoja

sigurnost poput krinke

...besvjesnosti...


Dječji plač boli izmrcvaren

šiljcima hladne nježnosti

...na život pribijen...



srijeda, 9. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

75

Zimski praznici 1995./1996.

15 godina i 4 mjeseca. 

Marta odlazi baki i djedu preko zimskih praznika. Oni joj šalju đeparac u iznosu od 100kn. Tetka joj šalje još 200kn. Marta od dijela tih novaca kupuje kartu za autobus. 

Sjedi kod sestrične u stanu, pije kavu, crnu, bez šećera, baš kao što pije žena koja ju je rodila. 

"Marta, reći ću ti nešto, ali nemoj poludjeti. Ok?" - kaže joj sestrična. 

Marta ju gleda i čeka. 

"Dario te prevario prošli vikend." 

Marta ju i dalje gleda. Ne dopire joj do mozga. Dario, da bi nju prevario? Nemoguće. Pa bilo im je super. Bili su najbolji prijatelji. Pričali su o svemu. Marta ga je čak dovela na upoznavanje sa ženom koja ju je rodila, ravno u Nazorovu. ( Pri čemu je žena popizdila jer joj nisu mogli ostaviti pol kutije cigareta, zapravo, Martu je bilo sram reći Dariu da joj ostavi, a žena je smatrala kako ona ima pravo na te cigarete jer je ona rodila Martu?! ) Marta je u Dariu imala dio sebe koji joj je nedostajao. 

Bili su super ljubavnici, koliko to početnici mogu biti, jel? 

I sada joj sestrična govori ovako nešto. Ne, to je nemoguće. 

"S kime?" - pita ju Marta. 

"S mojom prijateljicom, Katarinom. Zato ti i govorim. Sama ona mi je rekla. Želiš li da ju nazovemo, da ti sama kaže?" 

Sestrična bira broj telefona i Katarina se javlja. Sestrična predaje slušalicu kućnog telefona Marti. 

"Je li istina ono što mi je rečeno?" - pita Marta slušalicu. 

"Isuse, Marta, oprosti. Nisam znala da ste još zajedno. Dario mi je rekao da ste prekinuli. Oprosti, molim te. Stvarno nisam znala." - govori glas iz slušalice. 

Marta poklapa. 

Bulji u prazno. Njena svijest još uvijek ne prihvaća istinu. 




utorak, 8. studenoga 2022.

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...


Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...


Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

ponedjeljak, 7. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

74

Zima 1995. 15 godina i nekoliko mjeseci. 

Marta otkriva "čari" samoozljeđivanja.

Isprva žiletom reže gornji dio svoje lijeve podlaktice.

Jedan rez... Drugi rez... Treći...

Krv se jedva pomalja na površini kože.

Nakon nekog vremena Marta ponovno reže svoju lijevu ruku. Malo više rezova. Marta samo želi privući pozornost. 

Marta želi da ju netko pita: "Kako si?" 

Nitko ne primjećuje rezove na njenoj ruci. Zima je, nose se dugi rukavi. Samo Martu peku rane. 

Jednoga dana Marta uzima žilet, sjedi na zahodskoj dasci i okreće unutrašnjost svoje lijeve podlaktice. Marta povlači žilet, lagano, boji se. Napravi desetak rezova, previše plitkih da bi se dovela u opasnost. Sjedi u zahodu i gleda u te rezove koji lagano krvare, gleda u svoju krv i osjeća kako je napravila nešto zbog čega bi se netko možda zabrinuo. Marta se zabrinula za sebe. 

Iduću večer odlazi k ženi koja ju je rodila. 

"Mama, moram razgovarati s tobom. Napravila sam nešto i bojim se." 

"Što si napravila?" 

Marta podiže lijevi rukav i pokazuje ženi svoju podlakticu. Ova ju pogleda i kaže:

"Idući put kad se budeš rezala reži okomito. Tako da te doktori ne mogu zašiti." 



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

73

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Martina iz doma ima novu jaknu. Crne je boje, od skaja i cijela je podstavljena krznom. Predivna je i topla. Kupila ju je u Mađarskoj za 70 njemačkih maraka. Marta isprobava jaknu, savršeno joj stoji. Martina joj govori da njeni roditelji ovaj vikend ponovno idu u Mađarsku i da, ako želi, mogu joj kupiti, samo neka joj da novce.

Marta zove čovjeka koji ju je napravio i pita ga može li joj poslati novce da kupi jaknu. Zima je u Zagrebu, a Marta nema jaknu.

Čovjek momentalno poludi. Viče na Martu:

"Nemam novaca!!! Neka ti mama kupi jaknu!!! Što sam ja???"

"Tata, mama nema. Ona je u domu, ne može mi dati novce jer nema." - Marta mu objašnjava.

"Ma, stvarno, Marta? A što bih ja trebao? Pitaj nju, jebe mi se!"

"Tata, molim te, hladno mi je, nemam koga pitati. Molim te." - Marta plače u slušalicu dok sjedi u sobi za odgajatelje. Odgajatelj s druge strane stola s nelagodom gleda u tu djevojku.

Čovjek koji je Martu napravio psuje, viče, bjesni. Marta moli. Marta plače. Marta se srami.

Čovjek na koncu popušta i pristaje poslati Marti 70 maraka za jaknu od umjetne kože. Marta se ispričava odgajatelju, briše suze i odlazi reći Martini da će novci stići poštom sutradan.



"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

72

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca. 

Marta odlazi u Nazorovu, k ženi koja ju je rodila. 

"Mama, sinoć me Bakreni odveo na večeru. U Veliku Goricu." 

Marta se znoji. Lice joj je crveno. Boji se izgovoriti riječi koje joj je sinoć izrekao taj narančasti muškarac. 

Žena ju gleda. Sjede za stolom, obje puše York. 

"Rekao mi je nešto..." - Marta spušta pogled. 

"Daj, Marta, reci, ispljuni više." - žena čeka. 

"Rekao mi je da me voli. Da me voli više nego što je ikada ijednu ženu volio." - Marta podiže pogled i gleda ženu u oči. "Ali ništa se nije dogodilo. Samo me otpratio do autobusa i otišla sam u dom." 

Žena šuti i gleda u Martu. Povlači dim cigarete. Jedan, drugi, treći... 

"Da, ne čudi me to. Njegov bolesni mozak. I bolesni mozgovi njegove obitelji. Da mogu reći kako je povalio staru, a onda i mladu. Samo da se meni osveti." - govori žena. 

"I da, dok ja trunem ovdje, vi se vodite po večerama." - na kraju popizdi. 




petak, 4. studenoga 2022.

HUMORESKA


Možda ćeš me voljeti sutra
Kada šareni leptiri obojaju livadu
Zamijene studeni inje
I sunce zrake rasprši po gradu

…ruke te moje stalnim bježanjima ukradu…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada otvoriš kapke snene
Mojeg se lika iz snova sjetiš
Žene k`o za tebe stvorene

…naše sjene isprepletene…

Možda ćeš me voljeti sutra
Kada prođe vrijeme i zaustave se sati
Pijesak iscuri kroz ledene prste
Kada me više nećeš imati

…kada ti se više neću moći dati…

Možda ćeš me voljeti sutra
Ispod ledenih ploča i trave i sitnoga pijeska
Onkraj zaborava moje ime
U sjećanju tvome poput bljeska

…možda sutra ne budem
samo jedna tvoja humoreska…



četvrtak, 3. studenoga 2022.

"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta"

71

Studeni 1995. 15 godina i 3 mjeseca.

Marta u domu prima poziv od Bakrenog.

"Možeš li sutra navečer doći u Goricu? Trebao bih porazgovarati s tobom."

Martu kopka znatiželja. Što bi joj on mogao reći? Pristaje na poziv i sutradan predvečer odlazi za Goricu. U dom se mora vratiti do 22h. Takva su pravila. 

Bakreni ju dočeka na kolodvoru u Gorici. Odlaze u restoran. Marta je zapanjena. Bakreni ju je izveo na večeru.

Marta za sebe naručuje pržene lignje, pommes i tartar umak.

Bakreni ju cijelo vrijeme gleda, ali Marta neobavezno priča pa i ne primjećuje.

Nakon što su pojeli, Marta ga pita o čemu je htio razgovarati.

Bakreni neko vrijeme šuti. Oboje puše u tišini.

"Marta" - započinje Bakreni - "nikada niti jednu ženu nisam volio kao što volim tebe."

?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!

Marta ga zapanjeno gleda. Tone u stolici. Crvenilo joj oblijeva lice. Ona misli da ne čuje dobro. Da ne shvaća dobro.

"Ali...ali ti si otac moje sestre!"

Bakreni se naceri i kaže:

"Ne tvoje sestre, tvoje POLU-SESTRE."




srijeda, 2. studenoga 2022.

Znaš, Isuse, puno je ovdje boli

I previše je suza u dolini plača

Koliko samo očaja u bezglasnim krikovima

Samoće u izgubljenim zagrljajima


...a tek ostavljenih snova

u ponosa lutanjima...


I, znaš, Isuse, ljudi se više ne smiju

Ne gledaju jedni drugima u oči

Sram zatvara prijateljska rukovanja 

Bez istine u opravdavanjima


...a tek bičevanja nametnutim

krivnjama...


Znaš, Isuse, bojimo se ljubavi

Ne podižemo glavu u susretu sa Tobom

Tražimo Tebe da Te ne nađemo

Da svoje ponose ne zakopamo


...a tek, Isuse, da oprostiti

ne moramo...





 JEDAN VIŠE  Jedan zagrljaj više Jedan poljubac više I jedan osmijeh više Jedna suza više Jedna nada više I jedan blagoslov više Jedno pitan...