ponedjeljak, 27. lipnja 2022.


 Nema je više...

Prekili je valovi okrutnih rukovanja

Osmijesi laži ispod kojih urota sniva

U soli od kurtoazija sakrila se njena kosa

Uši oglušile od zlogukih prorokovanja


Nema je više...

Ne zovite ime njeno

Glasnije od hula sove u mračnoj šumi

Ispod nepoznate grote spava

Biće prazno, iscrpljeno


Nema je više...

Zamrznute usne u kapima od himbe

Vedar lik u paleti sarkazma

Pogrbljen pod velom uljudnosti

Ramena slažu dvojbe na dvojbe


Nema je više...

Tražite živu među leševima obzira

Rasula se refulima bure

Poput praha u naručju ljubavnice ili - majke

Gdje se ljubav nikada ne dozira



nedjelja, 26. lipnja 2022.

 Pustite me kući


Otključajte ove verige

Neka zahrđao čelik

Na beton studen padne

Nek se otope ledenog obzira sige

Nek se zatrese zemlja

I neka se pokrenu noge

Hodat' ću doma

... sama, izdajnička hulja...


Pustite me kući


Odvežite užad koja me sapliće

Neka u ognju izgore papiri

Nek se rastali žuto zlato

I prestane ovo krvoproliće

Ja krvi više i nemam!

Blijeda silueta

Isceren lik

...samo još pjesme samoj sebi pjevam... 


Pustite me kući


Otvorite zlatan kavez

Pustite zrak u smrad kostiju trulih

Na plijesan obzira poput prekrivača

I strah što obitava stoljećima kao uljez

Nek se razmaku oblaci dima utopija

Nek otpusti grč obzira

Nek se feniks digne iz pepela

...idem kući, bez dokaza i bez alibija... 




subota, 25. lipnja 2022.

 Ne žalim

Samo mi bol kosti para

Bijele, ogoljele, nage

Ispod tkiva slabašno kuca sram

Sjenka bijesa slaže besmislom obojene sage


Ne naričem

Samo mi strahom utroba vrišti

Žuč nemilosrdno jednjak steže

Okus hladnog metala

Nož obzira suho grlo reže


Ne plačem

Samo mi izdaja sljepoočicama bubnja

Potiljkom užarena sjećanja hode

Stupaju odlučno

Snove moje na povodcu vode


Ne molim

Samo me jeza k'o avet sred noći plaši

Krvlju sleđenom stihove pišem

Požutjelim papirom

Riječi rasipam pa ih brišem


Ne tugujem

Samo me suze očaja guše

Venama krikovi pitanja teku

Brodovi osuda, splavovi grijeha

Iščekujući milosti obalu daleku...




petak, 24. lipnja 2022.

 Ne zaboravljam...

Ruke tvoje kako posjeduju

Tijelo umorno, beživotno 

I usne gladne kako uzimaju

Bez obzira, bez pitanja

Suhe, beskrvne moje

Zaboravila sam ljubiti...


Ne zaboravljam...

Vreo dah na mom vratu

Uzdahe koji paraju noć

Gledam grad na tvom dlanu

I vraćam život u svoje misli

Vraćam nadu

Zaboravila sam maziti...


Ne zaboravljam...

Dodir tijela, opekline strasti

Koja se ni dogodila nije

Natruha, plamičak tek bijaše

A ja, ja već izgorjela

Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja 

Zaboravila sam grliti...


Ne zaboravljam...

Čvrsta pleća, čvrsta prsa

Gladak si pod mojim prstima

Nestvaran, neumoljiv

Gospodar svih mojih ekstaza

Iznad grada koji spava

Zaboravila sam sebe u tebi...



utorak, 21. lipnja 2022.

 Jesi li sam

Ili, jesi li usamljen? 


Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?

Grliš li toplo, puteno žensko tijelo

Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?

Istinu

Sigurnost

Mir?


Misliš li svoje misli

Ili ti buka svijeta smeta?


Bježiš li od sebe

Ili, bježiš li k sebi?

U boje strasti kojima natapaš čula

I sanjaš o svemu što bilo nije?

Cjelovima

Požudama? 


Utapaš li se u noći

Ili, utapa li se ona u tebi?


Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici

Pa usput, kao, izgubiš i sebe

U tijelu jedrom, živom, vrelom

Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu

Slavi

O ljubavi?



nedjelja, 19. lipnja 2022.

 Padoše fasade

Odmotaše se celofani

Odaše sve se tajne


Ogoliše se kosti

Meso zjapi na pladnju sramote

Naga kralježnica budi lešinare


Otkrile se zavjese

Prozori duše odjeveni bijedom

Trulež starog ludila straha


Oglodana okna pravičnosti

Hladan beton licemjerja

Koža samoćom naježena


Ah, rešetke obmanjujuće sigurnosti

Ne postoji bijeg

I ne postoji više nada


Ne više...



subota, 18. lipnja 2022.

 Izmrcvareno biće

Visi nad grotlom pakla

Cerek, prijezir, poruga

Plameni jezici ljudskog mraka 

Sve što je tmina na svjetlo izvukla


Žedna sam...

Ljubavi, što god ona značila

Vlastite suze pijem

Na usnama ispucalim, suhim

Brazgotina se krivnje nemilosrdno usjekla


Ogoliše moju dušu

Nitko za me ne piše po pijesku

Kamen na kamen slažu

Svako slovo pogreški

U beskonačnim šamaranjima tresku


Okrunjeno srce moje

Krunom od trnja svih bezgrešnih sudaca

Ne pamtim tragove biča

Samo vrelu krv koja klizi niz moj vrat

Bez početka i bez konca


Udahnuti ću još jedanput

Kroz trepavice nazrijeti posljednja lica

Je li to čuđenje ili sablazan?

"Svršeno je" 

Ode još jedna osuđena grešnica



petak, 17. lipnja 2022.

 Tupa bol

Njedra gore besmislom ljeta

Ili zime? 

Studen grči utrobu

Vršitim

Tišinom


Kutevi usana

Pastelom cinizma išarani

Cvrčci cvrče u krošnjama

Ima li ovdje, zapravo, borova?

Šutim

Krikovima


Čelični stisak

Je li srce moje bezoblična spužva

Opijumom natopljena

U bijegu od uspomena?

Jecam

Bez suza


Gdje ste sakrili zrak?

Oleanderi pognutih glava

Ponizni poput Marije Magdalene

U lokvi svojih priznanja

Dišem

Bez udaha



utorak, 14. lipnja 2022.

 Pometi krhotine svojih grijeha

U škavaceru svu prašinu nerazumna bluda

Smeće smeću

Prospi dužinom doline čuda


Pokupi ofucane prnje strasti

Potrošene na krive postelje, krive ruke

Ne zašivaj ranu na ranu

Zakrpom na ishitrene, pijane odluke


Ribaj, kleči, koljena poderi

Obilazeć svetišta prodanih iskupljenja

Dlanove izliži dok ih sklapaš

Moleći milost, slobodu oproštenja


Prostri se u prašinu, kostrijet obuci

U dubini duše zavijaju hijene

Zamagli razum izlikama lažnim 

Odbačene, nevoljene žene 



ponedjeljak, 13. lipnja 2022.

 Pogledaj me...

Ispod svih ovih osmijeha

Onkraj svih ovih suza

Iza svih mojih riječi

Ugledaj me


I otvori mi vrata o koja bjesomučno lupam

Stoljećima svojih obzira

Naučili su me da čekam

Milostinju

Vrijeme

Ljubav


Naučili su me da ne kucam 2 puta

Da šutim kada mi utroba vrišti

Da se smijem kada se kralježnica ježi

Da budem sunce kada gromovi paraju uzdahe


Poslušaj moju molitvu

Šaptom ju izričem

Samo u sebi

Uđi u moje pore i počuj riječi

"Molim te"

Satkane od eona bjegova

Sakrivanja od svijeta u oblake dima


Ugledaj me



nedjelja, 12. lipnja 2022.

 Šapućeš mi svoju tajnu

Vjekovima sakriveni stih

Crvenom tintom ispisana slova

U tišinama jauk odbačenih

Marginalaca prokletih


Ne bojim te se dotaknuti

Dok uzdasi natapa ju ramena 

U utrobi Stvoritelja svitak sudbine

Začarani krug bez imena

Nepoznatih sjena


Prelila se čaša

Trpljenje odijelo besmisla obuklo

Gnoj prkosa iz dubine žuči

Inata sunce zjapeće rane upeklo

Lešinarima ostavljeno truplo


Ne bojim te se zagrliti

Oči ne zatvara užas Hirošime tvojih tuga

Krikovi bezglasni što spokojno plove

Dunavima cinizma poruga

Nekih junaka ili, pak, čaruga


I kaplje krv ispod stola

I Posljednja večera poslužena čeka

I Onaj gore koji "miješa karte"

I ova sve oskudnija rijeka

I još tren... vlak na koncu kolosijeka...


( posvećeno) 



nedjelja, 5. lipnja 2022.

 Od korijenja sapleteni čvorovi čvrsti

K'o mornar što veže za brodove svoje

Brigom i strahom koji šuplje zvuče

Bačvama tereta teškog

Bez mirisa i bez boje


Noga hiti sumracima

Zalasci sunca jedini su blagoslov

Ušuškaj dušu u tminu koja ječi

Riječima što trgaju stranice romana

U polumraku diše još samo proslov


Prekrile sve su grane

Zelenilom ljeta koje usamljeno diše

Otkucaji srca još obvezuju na udah

Prisilno ruke pokrivaju oči

Iako plaču sve tiše i tiše


Spustiše se zvijezde do betonskih staza

Razlivene u čežnji što izgara

Tijelo sljubljeno s likom u lokvi

Zagrljaj dva ljubavnika sudbinom izigrana

I krik ekstaze iz uvelih njedara




nedjelja, 29. svibnja 2022.

 Djevojčice...

Ti, što sjediš sklupčana na hladnom podu moje nutrine, ti, koju su preplavile sve moje krivnje i svi moji strahovi. Ti, koja svoja koljena grliš jer te nikada nitko zagrlio nije pa toplinu pokušavaš dobiti od sebe same iako ne znaš kako se to radi. Ti, koja nikada nisi odrasla ni pretvorila se iz pupoljka u predivnu ženu, nego nehotice sabotiraš svaki pokušaj prelaska tog mosta, a sve samo iz bijesa i revolta spram "odraslog" svijeta, onoga svijeta koji te i gurnuo u mrak tog bunara moje nutrine u kojemu si sigurna samo onoliko koliko je mraka oko tebe. Ti, djevojčice, koja se bojiš i mene i svijeta i života. Ti, koja grizeš i boriš se protiv mene, a ne znaš da se, zapravo, boriš protiv - sebe.

Jer, ja sam ti i ti si - ja.

Prošle su godine, dani su uminuli, Zemlja se okreće oko svoje osi, oko Sunca i sve se mijenja. Svijet se mijenja, a ti sjediš u dubinama i čekaš da skonča i taj nemilosrdni svijet i ta os i ta Zemlja koja za tebe nikakav smisao nema. Samo brojiš minute i sate i svaki otkucaj tvoga srca previše ti je. Rane krvare, gležnjevi su ti prekriveni toplom, oporom i ljepljivom tekućinom, ali ti ne mariš. Potonuti je ono što želiš i što je više krvi to je veća nada da će uskoro prekriti i koljena i prsa i vrat... I potom, više neće biti zraka za disanje... Za - moranje... 

Znam tvoje boli. Možeš se nazvati imenom koji god želiš. Možeš se obući u haljine i prekriti ožiljke najšarenijim tkaninama. Možeš pjevati svojim dubokim altom i recitirati stihove tako da se ljudi čude tvojoj senzualnosti, tvojim emocijama i tvojoj nježnosti. Možeš pisati rečenice i elaborirati seminare. Svi će reći - pametno čeljade! Možeš bacati viceve kao iz rukava i svijet će se smijati dok ga trbuh ne zaboli. 

Reći će svijet - ovo je žena!

Fasada koja te prekriva nikada te ne može sakriti od mene. Ja te vidim. Jaz između mene i tebe nije dubok i nije tako strašan kako si ti zamislila. Nisi uspjela stvoriti rupu kpju ja ne bih mogla prijeći. Ja te čujem. Čujem tvoj šapat i čujem tvoju molitvu. Nisi tako opasna kako bi željela da ja pomislim. Nisi ti zvijer koja mrzi. Nema u tebi ničega strašnog osim straha.

Ja sam odrasla. Ti nisi. Nismo se pratile. Ja sam letjela za nekim svojim snovima, ganjala sam svoje ideale, bila neke imaginarne bitke, krotila nevažne zmajeve. Nisam te poznavala. Nisam niti znala da postojiš. Nisam te čula.

Oprosti mi...

Oprosti mi što te nisam vidjela i što te nisam čula. Oprosti mi što nisam osjetila tvoju samoću i što sam te željela prekriti svojim bijesovima ni ne znajući da prekrivam - sebe. Jer ti si - ja. Oprosti mi što nisam - oprostila. Bilo bi nam objema lakše da jesam. Jer, znaš, djevojčice, osim oprosta, ništa, ali baš ništa drugo nije važno. Nije svijet kriv. Niti je Zemlja kriva. Krivnja ne postoji. Ona je samo paravan iza kojega se skrivaju kukavice. Ha! "Čega se ja to bojim?" - prkosno ćeš me pitati. Bojiš se, mila, života. Slobode. 

Sebe.

Malena si pa ne razumiješ...Ali ja te razumijem. Strah od slobode je najgora vrsta straha. Što bi sa svojom slobodom kad je u okovima sigurnosti lakše živjeti koliko god ti okovi ranjavali. I dušu i tijelo. Nevažno! Važna je sigurnost. I toplina mraka i krvi i suza koje peku. One su tako poznate. Tako domaće. Tako - sigurne. Zašto se ne utopiti u tom bazenu? 

Djevojčice...

Dozvoli mi da te pomilujem po kosi. Dozvoli mi da ti melemom namažem ranjena koljena. Koljena na kojima klečiš i šapćeš molitve. "Bože, završi ovu agoniju...Molim Te, prekini okove, bole me lanci... Bojim se, Bože..." Čujem svaku tvoju molitvu. I ja molm Boga i ti čuješ moje molitve. Iste su riječi. Ista je bol. Ista je krv.

Jer ja sam - ti.

Razlika je u tome što ti želiš pobjeći u mrak, a ja želim da nas oslobodi za svjetlo. Ti želiš nestati, a ja želim da budemo. Ti se želiš predati, a ja želim hodati. Ja se ne želim više bojati. 
Promatram te, skvrčenu u dubini moje nutrine, mila. Znam da znaš da te gledam. Ne dižeš glavu jer mi ne vjeruješ. Iznevjerila sam te nebrojeno puta. Pustila sam te da uništavaš sebe umjesto da sam te naučila izgradnji. Ni sama nisam znala kako. Lakše je bilo pustiti. Pa nek voda nosi... 
Osjećam vrelinu tvoje boli. Tvoja me usamljenost para poput krika u gluhoj noći. Tvoja je samoća opipljiva poput oštrice noža. Reže duboko u meso. Peče. Žari.

Nema pustih obećanja na koja nećeš prezirno odmahnuti rukom...

Ja znam tvoje nepovjerenje. Poznajem taj cinizam koji kao štit držiš pred svojim licem. Samo da nitko ne primjeti koliko si nježna. Nježnost se kažnjava odlascima, je li tako? Povjerenje izdajom? Ljubav se kažnjava odbačenošću? Zagrljaji postaju prazni? I ono što danas jest, sutra sigurno više nije? Ožiljci na tvojim zapešćima vrište tim "istinama". Grlo izmrcvareno neprestanim povraćanjem samo da zašuti, da više ne govori stigmama proživljenih uspomena. 

Ali...Ja nisam otišla.

Ja sam tu. I uvijek ću biti tu. Jer, zapravo, ništa drugo i nije važno. I nitko drugi nije važan. Važna sam ja. Tebi. I važna si ti. Meni. 
Krivnja je floskula. Zabluda i prijevara ega koji želi da se skrivamo. Da ne rastemo. Da se ne spojimo. Da pukne svaka tanka nit koja veže tebe i mene. 

Dozvoli mi da ti priđem.
Dozvoli mi da me upoznaš.
Trebaš mi. 
Takva kakva jesi, trebaš mi. Bez tebe ja sam samo pola čovjeka. Samo - čahura. 

Gusjenica.

Dozvoli sebi i dozvoli meni da postanemo - leptir...




petak, 27. svibnja 2022.


 Nema puta za nas

Mi ionako ne znamo kuda

Lutajući Don Quijoti il'

Sancho Panze bez gospodara


Usisani strahovima

Ne krčimo ceste nove 

Prestari za izazove

Mumije istrunulih zavoja srama


Jaki na jeziku

Prepuni praznih obećanja

Sebi samima komično bijedni

Prozirni poput rabljenog celofana


Gledajući u daljinu

Prijezir rađa gnušanje spram slabosti

Okovima sputani koraci

U živo blato obzira ukopani


Stojimo na raspolaganju kurtoazijama

Žuč stoji u jednjaku

U lavu ogorčenosti prelivena

Ne...

Nema puta za nas... 

četvrtak, 26. svibnja 2022.

 Utopljenici u lažima

Željni biserja bačenih pred svinje

Željni ljudskosti celofana omotanih obećanja

Dižemo i ruke i krik upomoć

Uzalud... 


Pucaju blicevi selfija humanosti

Glasno krule želuci pretrpani kamenjem laskanja

Aplauzi klize niz grlo poput kvasine

Okus žuči neispovijeđenih grijeha

Uzalud... 


Izjede opor znoj utrke samopravičnosti

Bezlične siluete

Smežurani, usamljeni baloni bez helija

Ostadoše silikoni u usnama

Bez iole razuma

Uzalud... 


Grcamo u smradu usamljenosti

Uzimamo otpatke iz kontejnera emocija

Samo laži, utješne kapljice opijuma samoobmana

I šarena vitrina polupanih čajnika uspomena 

Uzalud... 


Na stup pohlepa privezani

Izgaramo kroz plamene jezike vlastitih ega

Prodali obraze za korak do pijedestala

Punimo rupe između aplauza

I sjedala umrlih obožavatelja

A sve - uzalud... 




utorak, 17. svibnja 2022.

Tebi

Koji ispod osmijeha što ti lice zari

Skrivaš beštije koje te gone 

U snove nemirne ulaze 

I znojem ti umivaju lice 

I srsi dok niz kralježnicu naježenu prolaze 

A u glavi pitanje

Je li vrijedilo? 


Tebi

Koji u zagrljaj privijao si čelik hladan 

Mjesto tople dojke žene, ljubavnice 

Kurve! 

I grijao te čelik poput ognja

Ognja strave, užasa i - jave

I lavinama straha plovio

I za mene i za dijete moje


Tebi 

Koji ispod nosnica

Miris paljevine kao biljeg nosiš

Snove svoje mijenjao si za košmare moje

Na fotografijama koje se ne lijepe u albume

I sve uspomene ljudi nekih nestvarnih 

I dana čudovišnih

I zemlje pod noktima 


I tebi 

Koji trobojnicu poput vela ponosa

Oko sebe nosiš

Poput melema koji rane liječi 

A krv pod koprenom curi

I peku suze

I lome se kosti

Vidi li te itko? 


Da, tebi

Koji si na plećima domovinu ponio

K'o Atlas mojega svijeta

Digni glavu i pogledaj gore! 

Nebo se ovdje plavi zbog tebe

I trava zeleni i ptice lete - zbog tebe 

I dijete je moje - dijete - zbog tebe

I ja jesam - zbog tebe


Da, tebi, tebi - hvala... 









četvrtak, 5. svibnja 2022.

Jesi li ikada plakao bez suza? 

Slane kapi slijevale se unatrag

Jabučice gorjele od užarene boli

U sljepoočnicama metak

Il' dva

Bubanj ruskoga ruleta, jedno tane previše


Jesi li ikada plakao bez jecaja? 

Uroba vrištala u grču nemoći

I otkidalo se meso od kostiju

Popucale sve tetive

Vrisak gluhe tišine

Nijemi očaj koji iska zraka


Jesi li ikada plakao bez tuge? 

Sažvakala te njena tama, progutala

Čak i ime tvoje prekrila sobom

Pa sjediš u blatu

Neprepoznatljiv ispljuvak

Izobličena masa njezinih pipaka


Jesi li ikada plakao bez plača?

Preliven ljepljivom krvlju krivih izbora

Ogrnut svim svojim pogreškama

U lice ti se cere upirući prstom

"Put do pakla, ionako

Popločen je dobrim namjerama" 


Jesi li ikada plakao?




petak, 29. travnja 2022.

 Voljela bih ljubljena biti

Pod nečijim se ramenom malenom osjetiti

Usne tople bez isprike ljubiti

Pa u naručju nekom sigurna usnuti


Ah, što su moji snovi

Nego puste tlapnje

Zrelost nije emocija

Utjehe i čežnje


Ipak, voljela bih da me ljubi

Da me k'o kap vode nosi

Da mi kose nježno mrsi

Da me od sjena mojih štiti


Ah, dijete ja sam

Reć' će mnogi

Siromašni realisti

Cinizma sinovi ubogi


A ja, evo, voljela bih tugu zaboraviti

U nečije srce ime svoje utisnuti 

U krilu nježnom dušu smiriti

Voljela bih ljubav za života upoznati 



ponedjeljak, 25. travnja 2022.

PROLJETNA 


Probudi me


Kada proljetno sunce

Zrakama svojim pomiluje

Sva usnula obećanja

Ili ono što od njih ostalo je 


Probudi me


Kada zumbuli zapjevaju

Mirisnim klobucima ponosnim

Razgale duše u sjećanju 

Da te još malo više zavolim


Probudi me 


Kada se ptice počnu vraćati 

I kada gnijezda sviju na baš našem krovu 

Kada se stope i čežnja i strast 

Kao u naručju ljubavnikovu


Probudi me


Kada leptir odmori dušu svoju

Hedonistički usred livade žutih narcisa

Nakon zime stoljeća 

Uskrsne ljubav poput feniksa


... iz leda i pepela... 






subota, 23. travnja 2022.

 Nije to što ja poznajem tebe

Već je to što ti poznaješ mene

Od svih ljudi na ovome svijetu

Samo ti ćutiš moje sjene


U zidove tvoje utkano je ime moje

Ulicama uspomene vuku se i danas

Dio sam bure i vala i soli

Moji grijesi u tebi nestaju učas


Nije to što ja tebi hitam

Već je to što ti mene zoveš

Bezglasnom hukom bure nutrine

Bez prestanka ime moje šapućeš


Razlivena moja su djela parkovima tihim

Kojima pjesnici recitiraju poeme

Oproštene sve su krivnje

U kanal bačeno je teško breme


Nije to što si mi adresa prva

Već ti meni spokoj nudiš

U svakom kutku mene same

Ti sam sebe, grade, gradiš... 


Sretan ti rođendan, Senju, grade!!!



petak, 22. travnja 2022.

 Nema veze


Govorah stoljećima zidovima od betona

I putevima od prašine satkanima

Bespućima prilagodbi 

Poput kameleona


Nema veze


Treperim u ritmu ušljivih parola

Propuštam kiše kroz ledene prste

Grč pokriva ledena krinka

Ohola


Nema veze


U meso sam ušila nesterilnom iglom

Fraze i riječi i bez zareza slova 

Pulsira tkivo, buntovno, živo

Očaja krikom


Nema veze


Kroz objektiv boju obojat' ću svoju

Paletom tom zavesti mnoge

Slatko, još slađe utopiti sebe

U krvi, suzi i - znoju













srijeda, 13. travnja 2022.

 Kada bih se probudila još jednom

Ispod nekog starog hrasta

Ležeći na sagu požutjela lišća

Udišući miris svih prohujalih ljeta

I čekanjem izmorenih proljeća


Ipak...


Kada bih još samo jednu priliku dobila

Gledati u nebo posuto zvijezdama

Dodirivati hrapavu koru stabala

Brojati godine osmijeha

Bez aveti, duhova kanibala


Ipak...


Kada bih malo drugačija bila

Možda bi me voljele te kreature

Mojih ideala, mojih sanja

Možda bi mi tepale pored svojih uzglavlja

I ne bih bila rob svojih očekivanja


Ipak...


Kada bih se još samo jednom rodila

Drugačije suze ja bih lila

I tiše ja bih plakala

Zapravo

Ne bih uopće više ni bila



četvrtak, 7. travnja 2022.

 Gdje da smjestim

Dušu svoju 

U tamnu dubinu

Il' u tamnu visinu

Ili da plutam

Između svih tmina

Među crnim oblacima

Usred mraka sljubljena

Sama u svoju tminu

Zaljubljena...


subota, 2. travnja 2022.

 NIKAD VIŠE NI NAS DVOJE


Slova razbacana po sagu

Ispred kamina mame plamičke

Vatra neugasiva, gladna

Prema riječima pruža pohlepne jezike


Bez izlike


Bacam vokale u prašinu

Rečenicama blato brišem

Ispred svakog interpunkcijskog znaka

Zaboravu pisma pišem


Ime tvoje dišem


U strasti sagorijeli

Arci bijeloga papira

Žudnja ispisana nevidljivom tintom

Bez obzira


Bez izbora


Prsti sami čežnju liju

K'o jesenju kišu stazama dalekim

Samo nebo čita tugu

Uspomenu poljupcima nekim


Grijesima kratkovijekim 


Slova sama k tebi hite 

U samicu kukavnosti tvoje 

Vjetar lišćem šapuće ti ime

Nikad više riječi moje


Nikad više ni nas dvoje



četvrtak, 31. ožujka 2022.

 Ne plači, dijete

Nisu suze besplatne

Nit je džabe krv koja zalijeva

Obale duše nevine 

... 

Zaboravi, dijete

Batali otrov kojim te zadojiše

Ne rigaj vatru na led

Otopiti ga tuga neće

...

Progutaj kamen što ti grlo steže

Neka na dno padne

Na dno, dijete, zbirnih tuga

Čemernih balkona i prozora samoće

...

Pusti ih, dijete

Neka idu, neka bježe

U ogledalu im iskrivljen odraz

Savjest pokopana u grobu koji laže

...

Zagrli me, dijete

Udahni izdahe moje 

Prodaj meni vrele suze 

Uzmi ljubav, besplatna je

...



nedjelja, 27. ožujka 2022.

 Ovo smo mogli biti mi

Da si htio

Da nisi sve u kofer mržnje pospremio

I odlutao za vlakovima besmislenih ratova

Kontra mene

Kontra sebe

Kontra života

I da nisi kukavičluk kao oklop

Na sebe navukao

Straha se celofanom

Popuno omotao

Prekršio vlastito dostojanstvo

U bespućima samoobmana

I laži


Mogli smo biti

Ali, evo, nismo

Nit' smo bili

Niti jesmo

Jer nam pogledi nikada nisu išli

Pravcem istim

I nikada nismo ni sjediti mogli

Jedno pored drugog

Predubok je jaz

Preširoka to je jama

I, previše krvare te otvorene rane što zjape

Osuđujući zjape

Upiru prstom i u tebe

I u mene


Ubili ste ljubav! - vrište

Koju ljubav, pitam se već stoljećima

Koju nježnost, prokleta bila i ona

I moja čežnja za njome

Da ju iščupa iz utrobe

Iz same srži ovog gladnog bića

Pa da konačno živim

I živa budem

Ne da živa umirem

U sjeni tvog cinizma

Ispod tamnog oblaka tvojih uvreda

Na dnu bunara tvojeg "neću"

U najtamnijem zakutku tvojih pljuvanja

Osmrtnicom tvoje bijede


Ubila sam ljubav voljevši tebe

Oskvrnula emociju

Obeščastila uzvišenost dodira

I sjedinjenja

Jeftino prodala snove jednog djeteta

Bijelinu nevinosti krvlju srama obojala

Među zube tvoje meso sama nudila

Svoje meso

Dostojanstvo svoje

Makar malo onoga što ostalo je

U cerek tvoj utkala sam

Za bljesak užitka u tvojim očima

Samu sebe u blato uvaljala

Za cerek tvoj dušu sam razapela



petak, 25. ožujka 2022.

 Sjedim u mraku 

Linoleum svih javnih wc-a

U zidove urastao miris urina

Izmeta

Krvi


I ja urastam u zidove

Pritišću pleća

Stežu grudi

Ne izlazi krik

Jecaj


O, dobrodošla si mi ljubovco

Kroz snove prošla

Meni u zagrljaj spustila crne kose

Prosula sebe po meni

Linoleumom prljavih izdanja 


Molio sam se eonima

Vapio za oslobođenjem

Za tobom, dušo

Kroz opor vonj mojih pogrešaka

Iz toaleta osuda


Prereži spone uzaludnih pobjeda

Lovorove vijence slave spali

Pa niz odvod nek poteče voda

Žuta voda prašnjavih suza

Ostarjelih


Odvedi me sa sobom, milo

Upleti mi ime u kose crne

Sjedini tijela ispod razbijene žarulje 

Kad već moje nije

Neka tvoje bude


Čekao sam svakim udahom

Da posljednji postane

Prkosio suncu, i vjetru, i moru

Čekao sam, ljubavi, tebe

Na linoleumu iskrivljenih nadanja



srijeda, 23. ožujka 2022.

 Između danas i sutra

Ne postoji ništa

U tim trenucima

Vrišti čekanje

I poneki san


U čekanju prođe život

U onome sutra

U žaljenju

Za onim jučer

Zaboravih na ovo danas


Minule trenutke pamtim

Budućima se sa strepnjom

Katkada i obradujem

U vakuumu čekanja

Ne živim...


Preživljavam...



petak, 18. ožujka 2022.

 Pričekaj na mene...


Samo još trenutak

Dok umine

Dok još koja godina

U svojoj čežnji za tobom

Utihne

Jedan sekund

Dok u svojoj žudnji zaspe

Pričekaj na mene

Da se duša moja

Pod cjelovom tvojim raspe


Pričekaj na mene...


Utihni svoju buru

Neka čuva snagu za me

Neka šuti dok ja šutim

Nek me čeka

Nek u šutnji zove moje ime

U vremenu prohujah

Dijete - žena

Pričekaj na mene

Dolebdjet ću u smiraj svojih dana

Ostati ću samo sjena


Pričekaj na mene...


srijeda, 16. ožujka 2022.

 Bi li me mogao voljeti

Bez sumanutih slika prošlosti

Koje mojim zjenicama prolaze

Svaki sekund, svaki tren

Bez duhova ispod tepiha

Što bezobzirno izlaze

Svaki put

Kada se na

Mojih nadanja obzoru

Pojavi svjetlosti zraka

I utopi crne sjenke

U tamnih dubina jezeru

Dok usnama prolaze mi jecaji

A desni krvare od riječi volim te

Što bacih ih u grotlo krvožedno

Grotlo ideala, snova

Suncem obasjana površina

Ispod koje skrivam samo lice jedno? 


Bi li me mogao voljeti

Da nisam koketa

Da ne skrivam u tami suze

Da vidiš kako krvare

Ispod naslaga tkanine

U tišini, moje muze

Da me ogoliš pred sobom

Bez ijedne niti

Bez šminke

Cereka ironije

"Ma 'ko ga jebe!"

Krinke

Da ti pokažem dušu svoju

U svoj ucviljenosti

Udovičkih avantura

Upoznam te sa sobom

Bez koprene tvojih želja

Sljepila zaluđenih kreatura?


Bi li me mogao voljeti

Kada bih bila ono što jesam

Kada bih vikala da sam i luda

I budala, tvoja budala,

Pred svijetom i u dubinama skrivenim

Ispod milijuna kapi, čuda

Kada bih se smijala kao dijete

Bi li ga mogao voljeti ti

Što svaku ljubav cijanidom si polio

Svaki poljubac arsenom začinjao

Svaki moj dah kosom presijecao? 

Ne, nikada ga ne bi volio! 

Nek sjaji sunce

Na površini tame

I nek nikad ne prodre u nju

U tami sjedah

U tami pokopah

Tu budalu - čežnju... 



nedjelja, 13. ožujka 2022.

 Da se razlijem

Svojom nutrinom

Da prelije se žuč

I gorčina da postane

Lokvom

Da zaplivam tamnom

Dubinom

I izgubim dah

Prokletom šutnjom

Da nestanem odnesena

Čeličnom rukom

Da vrištim u utrobi majke

Ugušena

Tišinom


Da i naučim disati

Ja disala više ne bih

Da naučim pisati

Ni pisala više ne bih

Sve da i naučim živjeti

Živjela više ne bih

Čak ni za jedan

Proslavljen stih



 Odletjeti bih htjela

Izroniti iz kaljuže želja

Oh, kada bih samo smjela

Vratiti sebe

Iz vrtloga podjela


Odlazim, bježim

A lancima sapeta 

Težak čelik grlim

Miluje mi otvorene rane

U središte straha hrlim


Raširila bih krila

Otjerala noćne more

Moji aveti, moja svila

Nevidljive ožiljke skriva

Ujede gramzivih reptila


Otrčala bih ususret nebu

Al' i ono bi me ranilo

Hitala dok mi kosti ne ozebu

I slobode užas

Ne zgrči utrobu


Letjela ja bih

Ali džabe

Pored obzora i obzira svih

Od same sebe

Nikada pobjegla

Ne bih



petak, 4. ožujka 2022.

 Zaboravi mi ime

Ionako nikada nije pasalo

Uz usne tvoje

Nit' ti je iz srca klizilo

Sa čežnjom kakvu stari ljubavnici nose


Zaboravi mi lik

Sjena moja uz tvoju 

Odgovarala nije

Niti si mi ikada primijetio boju

Šafranom sam te zaodjenuti htjela


Zaboravi mi i glas

Odavno već šaptom te ne zovem

Noćima sama svojim morama hodam

Sama bježim, ali ginem

U bespućima popucalih strasti


Zaboravi mi suze

Ah, te kapi slane i gorke

Odbljesak tvog podsmijeha

Kao zrcalni lik samodopadnog Orke

Krvi žedna, mesa gladna


Zaboravi da dišem

Da ti budem prašine zrno

I ja ću zaboraviti

Svaki udah neka stane

Umorilo me tvojom biti

Krv užegla, meso trulo


U zaboravu pusti da se rodim



četvrtak, 3. ožujka 2022.

 Gdje da te tražim?

Pod ruševinama

Što nesnosan vonj straha

Poput oblaka za sobom nose

I ne daju suncu da zrakom pomiluje

Tvoje rasute, spaljene kose

Koje još jutros mirisah

Na jastuku mekom, bijelom


Izgorjelom


Gdje da te tražim?

Vjetar nosi miris tvog parfema

Degutantno pomiješan

Sa smradom dima

Ne, ne gadi se meni ništa

Samo me zebe ova zima

Sad kad tebe nema više

Zaleđen stojim i dišem


Smrti svojoj pišem


Gdje da te tražim?

U albumima što izgorješe

Poput jastuka iz postelje svete

Slike u pepelu da slažem

Prstima požutjelih od cigareta

Razum vlastiti i dušu lažem

S usana mi kaplju suze

Vrištim ime tvoje


Što nas nije ubilo oboje?

subota, 26. veljače 2022.

Za zbogom...

Još koji sjetan

Napisat' ću stih 

Možda baš taj bude

Nagrađivaniji od svih

Možda aplauza pobere

Gromoglasan vrisak

Možda u grudima

Otpusti se stisak


Za zbogom...

Pa kako god

Bacit' ću još riječ il' dv'je

U osami izmamit' osmijeh

Kroz patetiku rime svoje

Možda kane suza

Teža od do sada svih

A možda poteče i rijeka

Nekih sjećanja potopljenih


Za zbogom...

Ne hajem za maskenbal

Osmijehe i parade

Neka tuđi stihovi

Te osebujne ceremonije slade

Možda moje riječi

Nečiji epitaf krase

Kroz koloplet slova

Izdignu me iznad mase


Za zbogom...

I naklon glave

U poniznom "hvala"

Ne traži ništa

Ova usamljena budala

Ni pompe

Ni plakete

Ni biste

A konačno niti štafete


Za zbogom... 

Na raskrižju puta

Između sna i jave

Gdje je garancija

Staze prave?

I dok moji puti

Nisu ničiji puti

Moje zbogom

Na slobodu sluti...




utorak, 22. veljače 2022.

 Što je više potreba, to je više ropstva.

Što je više uvjeta, to je više stresa.

Što je više moranja, to je više straha od neuspjeha.

Iz unutarnjeg sukoba 2 suprotstavljene strane osobnosti proizlazi revolt na "potrebe" i "težnje" one druge polovice nas samih koliko god razumne, zdrave i osnovane one bile.

U odnosu s tim "malim, emocionalno nezrelim djetetom", osim tantruma, durenja i inata ne možeš očekivati racionalan odgovor.

Dijete prvo treba sigurnost i ljubav da bi ti moglo vjerovati!

Onog trenutka kada ti nauči vjerovati, kada shvati da ga nećeš odbaciti i izdati, onda će se kotačić konstruktivnog djelovanja pokrenuti.

To je kao da zlostavljanog psa na silu pokušavaš dozvati u svoje naručje. Ti znaš da mu želiš dobro. Ali pas je naviknut na batine.

I, ne vjeruje da postoji dobro.

Psa prvo treba voljeti.

Nakon toga pas će naučiti i mirno hodati uz nogu čovjeku koji ga ljubi.

( M. V. - sva prava autorskog teksta pridržana) 


ponedjeljak, 21. veljače 2022.

 Borba protiv same sebe... Težnja za savršenstvom bez realnog pokrića... Ispunjavanje očekivanja nestalnih poput vjetra. Cijepanje ličnosti u skladu s aplauzom maskota koje navijaju za tebe pod svojim uvjetima.

Podižem bijelu zastavu... Sukob prestaje. Hrlim u zagrljaj pomirenja s onom ogorčenom, revoltiranom klinkom koja poput Golijata stoji s druge strane mene - u meni.

Blagotvorna hladna izvorska voda spoznaje. Sukob sa svijetom jest samo sukob sa samom sobom. Taj sukob, taj rat nikada neće iznjedriti pobjednika.

Samo povrijeđenog.

Sebe ne možeš pobijediti.

Sebe NE TREBAŠ pobijediti!

Sebe trebaš voljeti.

Izrezanu, ranjenu, slomljenu.

U Golijatu su gomile krhotina, vješto prikrivene masivnošću samoobmana. U toj gomili prijetvornosti čuči ustrašena klinika protiv koje se bori njena slika i prilika.

I nikako da shvati zašto? Zašto se mora braniti od same sebe?

Zar ju ni sama "ona" ne može razumjeti, nego ju non stop gađa kamenjem iz ubojite praćke?

David pada na koljena, podižem bijelu zastavu i predajem se samoj sebi. Predajem se Bogu da sastavi zaraćene strane. On može pomiriti mene sa sobom. 

Ta tko će ako neću ja?

( sva prava autorskog teksta pridržana?) 




petak, 18. veljače 2022.

 Koračam stazama svoga života

Poput Alise nepreglednim tunelima

Koji ne završavaju nigdje

A počinju u mojim snovima


Kao Don Quiote svojih borbi

Imaginarnih neprijatelja

Marširam naizgled neustrašivo

Protiv sebe i svojih želja


I trčim ka smiraju onkraj duge

Misleć' da ću postat' heroj

Vlastitih utopija

Inačica bezbroj


Proći ću kroz obećana vrata

K'o Izrael u zemlju svoju

Pragove snova smjelo prekoračit'

Konačno upokojit' dušu svoju


nedjelja, 6. veljače 2022.

 Prolazi vrijeme... Leti k'o vjetar, ako itko uopće tako govori. Ali, vjetar leti, udara amo, tamo, gdje god poželi. Tako i vrijeme, leti... Bezobzirno, surovo, nemilosrdno. U ušima mi jeka uspomena.

Živim u prošlosti...

Pokušavam ušutkati te glasove koji su odavno trebali umuknuti pod mrtvačkim pokrovom prošlog svršenog vremena. Pokušavam otvoriti prozore u toj kući duhova aorista. Pokušavam pomesti pod, obrisati prašinu, oličiti zidove poprišta davno zaključenih slučajeva nasilja. Kao svadbeni plašt koji vučem za sobom dok prilazim oltaru svoje budućnosti. Vjenčati ću se ne odrekavši se svoje ljubavnice. Ironično. Ta ljubavnica ne smeta nikome osim meni. Ona uživa u sadizmu, svjesna da je samo priraslina, ali duboka i oštra priraslina, nakalemljena na tako nezgodnom, neoperabilnom mjestu.

Živim u njoj jer ona živi u meni. Na meni. Oko mene.

Vrišti mi u uho. Definira moje reakcije "bori se ili bježi".

Dugo sam se borila protiv nje. Sramota je. Znak slabosti. Znak nedostojnosti.

Uzdigni se iznad svoje prolivene krvi.

Budi borac onkraj suza poraza.

Oprosti onima koji su te deformirali.

Ljubi one koji su te iskasapili.

Ne više.

Vrijeme je proletjelo. Ja sam ostala ista. Na duševnom nivou Quasimodovih hendikepa. Grbava sam i ćorava, unakažen izrod forsiran na "samospoznaju", tjeran da bude kriv što je završio kao nakaza.

Sakrivam se u zvoniku Notre Dame, u sjeni vlastita deformiteta vidim gnjev, ali sramota je biti i unakažen i gnjevan. Pa šutim... Krikovi tišine paraju mi uši. Unutra.

Jučer.

Prekjučer.

Prije puno godina.

Miris samoće pali mi nosnice. Usamljenost opipljiva poput bakrenog zvona teškog preko 200 kilograma. Kada bi se komparirala vrijednost tog zvona i ove sjene koja luta hladnim tunelima svojih sjećanja, za to bi zvono licitirali svi tirani koji izbrisahu moje osmijehe.

Jer ih zvono ne podsjeća na sebe same.

Samo vrijeme ode...


četvrtak, 3. veljače 2022.

 Čuje li itko?

Glas u noći

K'o šapat vjetra

Nošen preko zvijezda

Do doline suza

I preko...


Čuje li itko?

Zavija li čagalj

Vuk il' što je

Kroz tminu gustu

Što prste lijepi

K'o katran...


Čuje li itko?

Krik što Mjeseca

Sjenu lomi

Prebija mu zraku

U šipražju

I mraku...


Čuje li itko?

Vrisak u svojim

Dubinama

Jecaj u nemilosrdnim

Tišinama

Ugušen dah srama...


Čuje li se

Kada suza pada

Na beton ponosa

Krvlju izbrazdana

I plovidba njena

Kroz pukotine zaborava?


Čuje li se

Uzdah jada

U očaju

Dignute ruke

Od sebe sama

Na prašinu odustajanja?


Čuje li se

Blatan trag

Vlastitih 

Poraza? 


 Ne voliš me


I nije ova pjesma o tome

Nema u njoj turobne tuge

Nema ni potoka slanih suza

Ne! 

Čuvat' ću tugu za pjesme druge


Neću pisati o godinama samoće

Ni o sjenci što u meni čuči

Na dnu utrobe što koljena naga grli

Rakiju il' dvije putne

Pa posljednji pozdrav naruči


Ne voliš me


I nisu stihovi ovi čežnjom protkani 

I nije žena, nekoć dijete,

Usamljena u toj santi leda

Prokleta!

Za sve ljubavi "prave", "svete"


Ne hajem više, ne naričem

Bez ljubavi tvoje dišem

Gledam kreaturu, u zrcalu lik

Nevidljive rupe iz kojih crnilo teče

Tinta kojom sve svoje krikove pišem


Ne, ne voliš me


I sramim se pitati zašto

I bojim se odgovora

Gledajući u oči boli

Upoznajem neželjenu ženu, nekoć dijete

Iza pijanstva i bludništva zastora


Ne mogu ti dati ono što nemam

Niti mogu tuđa pisma pisati

Kasno je za oprost

Trulež vrišti usred glasne tišine

Ljubav ne primih niti ti ju znam - dati


Ne volim te


četvrtak, 13. siječnja 2022.

 Čujem tvoj glas

Doziva tiho, nježno, uporno

Poput pjeva ptice na prozoru

Blago, plaho i - neumorno


Zoveš me

Mirisom svoga vjetra

Onoga na koji polažeš monopol

I jučer, i danas, i sutra


Dahom od kojega bježe

Mornari što plovili nikada nisu

Ironije kapetani

Kotvi priča u svom krasopisu


Pričaj mi priču o čežnji

Utaži stoljetnu glad jer u meni čuči

Želi me, trebaj me

Refulom svojim vrati me kući


Ona sam što ne pripada nigdje

A u tebi smiraj je moj

Dozvoli mi sklupčana biti

Uroni me cijelu u zagrljaj svoj


Govori mi valom što beton slomi

Polomi sujetu mračnu i vlažnu

Pjenom i kapima soli 

Odnesi taštinu svijeta i mene lažnu


Uroni mi dušu u kovitlac strasti

Plesom me mami 

Dalila budi Samsonu mojem

Zovi me k sebi, bit' ćemo sami


Odnesi me

Razbacanu nutrinu u mozaik posloži

Na početak vrati što početak nema

Pod noge me svoje utješenu položi...


Foto: Marino Dobrina



subota, 1. siječnja 2022.

 Rasuta sam

Poput prašine 

Što čestice svoje

Parketom kuće napuštene

Prolijeva

Razasuta posvuda

Pokrivam i dobro

I loše

Unedogled prostrta

Sama i neprimjetna


Otresu cipele slučajni prolaznici

Ugaze u mene

Potom se zgroze

I otresu moje sjene

Po tragovima koji ostaju

Ispod slojeva znoja osušena

Samo krikom umrljana

Stopa

Mećavom krivnje

Optužena


Prelivena čaša potresom očaja

Prevrnuta

U znaku odustajanja

Perom ispisana stranica

Nekih propalih odluka

Batalim sva nastojanja

Prosipam se napuštenim odajama

Oronulih, starih sanja

Neću da dišem

Pljesniva, zatrovana sjećanja


Još samo treptaj između suza

Tijelo podsjeća da živi

Suhih, izboranih kapaka

Što drhte od boli

Sklopi oči i čekaj

Da ti atomi postanu čestice

Svilene čestice prašine

Prekrij sobom trule daske

Dvorca obraslog bršljanom

Života otrovana


 Nema je više... Prekili je valovi okrutnih rukovanja Osmijesi laži ispod kojih urota sniva U soli od kurtoazija sakrila se njena kosa Uši o...