Što ti dođe ta patetika? 

Prozvat će te oni

Koji suzu ne puste

Čak ni na sprovodima

Ljudi bliskih njima

Zašto pišeš tu dosadnu tugu?

Vikat će na tebe oni

Što su ti lice prošarali

Krvavim kapima soli

Rođenih u ludilu, samoći i boli

Koga gušiš srceparajućim interpunkcijama?

Pitat će te oni

Što masku za maskom

I koprene skidaju

Ipak, lica svoja više ne prepoznaju

Čemu sva ta besmislena sjeta?

Čemu riječi, čemu slova?

Bacaš prazninu

U prazninu svoga svemira

U bjesomučnoj potrazi za trenutkom mira

Kome?

Kome hrliš u zagrljaj

Kad svi zagrljaji bijahu samo

San, tvoj san

Promašen i dubok - bezdan

Čiju ljubav iskaš?

Čiju nježnost, čiji smiraj?

Čiji dlan na svome

Dlanu?

U očajima svojim - oceanu

 U gomili

Među kricima ponosa

Usred zaglušujuće buke

Vonja ispraznih tjelesa

Sama

Sred' zavjeta

Potpisa pred Vječnim

U fasadi izoliranih obećanja

Iznevjerenih lutanjima sramotnim

Sama

Pokraj svijeta

Koji nariče za slavom

Ogolijeva kosti, dušu trga

Dahće pas za laskavim aplauzom

Sama

Na betonu prodanih snova

Izdaja i očaj

Milijun sjena polumrtvih

Cereka se iz celofana Zmaj

Sama

 Hladno je...

U sumraku sjenke

goleme postaju,

mrazom odjevene

k'o zvijezde blistaju,

tišinom dok hodam

pogled mi love,

tajanstvene siluete

studeni plove...

Hladno je...

U očima ljudi

ne nalazim žara,

ugasle misli

nadanja prastara,

na groblju snova

injem prekrivena

požutjela čežnja

odbjeglih sjena...

Hladno je...

U zagrljaju varljivom

dojučerašnjeg brata

gonjenog vlastitim

mustanzima inata,

sajam taštine

u naručju sjaja,

uspomena sjena

na rubu kraja...

Hladno je...

U stisku ruke

prijatelja sada

vlažna nervoza

izdaje vlada,

vrijeme k'o rijeka

sumanuto teče,

povjerenje sjenki

mahom isječe...

Hladno je...

Ulicom života

ugasle su lampe,

ljubavi što dale su se

u besmislene trampe,

prodani obrazi

dužinom autoputa,

beskraj đonova

snobizmom pluta...

Hladno je...

Koraci sami

hitaju dalje,

ka sjenkama snova,

u blistave ralje,

nadam se nekoj

utješnoj laži

"i drugi obraz"

tu više ne važi...

 Gdje odlaze ničija djeca

I kojim kolosijekom

Vlakovi njihovi lutaju

U čijem sjećanju nijemom

Zaleđeni dah svoj skrivaju?

Čije ime nose ničija djeca

Biljeg sramote

Bez truna ponosa

Ispod zara mahnite sujete

Onkraj strasti, bezobzirnog kaosa?

Kako plaču ničija djeca

Usred studeni

Kapljice urešene ledom

Biseri ukradeni

Neželjeni red za redom?

Kako ljube ničija djeca

Vrelih usana bez pitanja

S osjećajem krivnje

U samoj srži vlastita bivanja

Srca skrivena u - inje?

 Pusti da tišinom

Riječi svoje liječim

Da vriskovi zanijeme

U tminama šutnje

Besmislima kojekakvim

U dubini oceana

Koji tiho, tiše šuti

Ćutim bezglasne svoje krike

Krvlju jecam

Svijet ni ne sluti

Šuti, kažu

I ja - šutim

Na dnu mora ugaslih nota

Bespotrebnih violina

Tek mišlju zapjevušim

Pusti da zanijemim

Ispred zime

Zubi cvokoću bez zvuka

I dah šuti

Psst... Nemam čak ni ime

Šuti, tugo

Svijet sablaznih tvojom vikom

Smetaš, draga

U crnilu svojih riječi

U ogledalu - mojom slikom