subota, 21. kolovoza 2021.

 Negdje...

U dubini sebe ćutim buku... Ćutim nemir... Ćutim strašnu sjenu praznine kao avet obmane...

Gušim se u nedostatku zraka, pritišću me mlitava tjelesa marioneta čije konce povlači ruka ega, taštine i ponosa...

Laž je...

Surova je obmana ovaj vrisak koji se izgubio u kakofoniji raznoraznih dur-ova i mol-ova, povrataka na bis sladunjavih aplauza... Glava mi puca od studeni, iglicama inja treperi moj glas u buci i ne čuje se ni ton...

Negdje...

Iza svoje sjene ćutim poziv... Ćutim zov... Ćutim  miris lišća koje prekriva ( ili - prikriva) ono moje, samo moje... Nepoznatog sam oblika, nemam lice, nemam obrise, nemam suza...

Nemam više ništa i, shodno tome, ne gubim ništa. 

Vratiti ću se...

Ili - neću



srijeda, 18. kolovoza 2021.

 


Kaže M. meni danas:
"Ali, mama, ti si moj uzor."
Uff, smrzla sam se. Kako ja ovakva mogu biti uzor ikome, "nemoj ćerce da ti ja budem uzor", mislim si, sve što sam mogla usrati, to sam usrala.
Pa mi se u sekundi njena budućnost - c/p moje prošlosti, odvrti pred očima. Paranoja totalna 😎😎
Ali, ne vide oni nas našim očima.
I to je sva sreća. Hvala Bogu, oni nas vide - srcem.


nedjelja, 15. kolovoza 2021.

 Iz inata

Svijetu

Moru

Buri

Tebi


Iz inata

Suzi

Strahu

Boli

Tuzi


Iz inata

Grču

Kriku

Krvi

Znoju


Smijem se


Iz inata


Sebi


petak, 13. kolovoza 2021.

 A što ako...

Što ako je sve što su nas učili laž? Sve u što vjerujemo samo napisane fraze nečijih prejudiciranih strahova? Nečije teze komponirane u tamnim noćima ispunjenima napadajima panike?

A što ako...

Svaki korak vlastitih života, brižljivo uređenih i pomno isplaniranih života, zapravo je korak u krug jedne samice vlastitih strahova?

Što ako sve ovo, zapravo, ne postoji u vječnosti?

Grebem po površini, kopam rupe u zidovima, iskapam tunele malenom, plastičnom, čajnom žličicom bunta. Neću!

Jednostavno, neću! Neću hodati utabanim stazama regula i normi koje znaju kada točno moram pokrenuti svoj biološki sat, a kada ga usporiti.

Neću gledati kako mi dani sipe k'o pijesak niz prste znojne od tuđih vlažnih kurtoaznih dodira. 

Neću se praviti da je život rijeka, a ja na splavi samo turist. 

A što ako...

Što ako je sve što su nas naručile generacije predaka i ta povijest, povijest koja nikada ne može biti objektivna, samo zaklon od bjesomučnog straha?

Riječi ispisane parolom: "Bježi!"

Pobjegni od neizvjesnosti zelenih obala. Drži se ulara i ne skreći pogled. Ne ispituj, ne istražuj, ne - želi.

A što ako je sve samo jedna velika, šarena laž?

Svaka "istina" u koju se zaklinjemo, svaka "činjenica" za koju gine svaki atom našeg bića, samo subjektivan dojam nečije anksioznosti?

A što ako smo samo robovi straha naših predaka i sve ovo što jesmo nije ništa drugo doli - laž u koju su željeli vjerovati pod šiframa sigurnosti?

Što ako sve te celofanom umotane godine kriju samo gorčinu zamjeranja i sram od vlastita kukavičluka?

Ne, neću... Neću taman crkla...

Taman se razbila o kamen i nestala u kapljicama soli...


nedjelja, 8. kolovoza 2021.

 Jedan dio mene oblacima

Jedan dio kamenu 

Jedan dio mene moru

Ostatak upleten u bršljenu


Vratila sam se bez ičega


Bez ijedne kapi krvi

Osluškujem napamet

Hodam poput marionete

Neki sasvim drugi svijet


Vratila sam se bez sebe



utorak, 3. kolovoza 2021.

 Ne voliš me

Ni danas

Ni jučer

Ni sutra

Ne, ne voliš me

Iz očiju ti lije žuč

Iz usta cinizam svojstven nacistima


U logoru sam svojih zabluda


Ne voliš me

Gledaš u mene

Ne vidiš me

Nikad i nisi

Ne, ne voliš me

Miris gorčine i zamjeranja

Oblijeva te kao opor znoj


Komore ispunjene plinom promašaja


Ne voliš me

Nisam tvoje Edipove ideale zadovoljila

Previše sam svoja

Premalo tvoja

Ne, ne voliš me

U crijevima ti grč bijesa

Raspliće se u cereku osvete


Prosipam kosti u jauku gladi

Žabokrečinom izmrcvarene ljubavi 



 Može li ovo boljeti malo više? Može li me jecaj  parati malo tiše? Možeš li me danas rastgati malo jače? Želiš li da suze ipak ispred krvi ...