nedjelja, 18. srpnja 2021.

 U grudima mi zapeo krik... Bože, čuješ li taj vrisak?? Nitko drugi ne čuje, nitko drugi ne vidi... U lokvi krvi sjedim, izrezala sam meso i kožu i kosti uspomena, sjećanja sam polomila i krhotine lete hemisferom, tražeći put do Tebe. Vidiš li me, Bože? Pogledaš li ikada u taj 10.krug pakla, krug u koji spadaju sve duše koje su Te prodale za Judine škude? Mi, mi koji smo birali komfor umjesto križa, mi koji smo uzimali zlato umjesto hostije, mi koji smo tražili postelju s baldahinom umjesto jaslica. Čuješ li, Bože, jecaj što ne prelazi preko usana, ali guši ždrijelo, pali utrobu, ta vatrena stihija nemoći u bezglasnom glasu? Ne mogu disati... Zrak mi je kao luksuz, kao nedostižan san, kao Sveti gral. Ne dosižem ga rukama, a diše mi se, Bože, diše mi se... Stvarno mi se diše... U grobnici hladnih pogleda sjedim na staklenom podu i lupam šakama, želim razbiti, želim propasti u bezdana tamu, samo da ne moram više uzdisati taj ustajali zrak leševa i umrlih osjećaja, ubijenih nadanja, laži i prokletih obećanja. Vidiš li me, Bože, kako uništavam Tvojih ruku djelo, kako je samouništenje jedina opcija jer sva su se vrata treskom zatvorila i ja sad klizim pljesnivim tunelom nekih tuđih odabira?

Što će biti, Bože?

Podižem ruke, ne vapim više za pomoć, podižem ruke i predajem se. Predajem bitku i rat, ne borim se više, izderah grlo, koljena, dlanovi mi puno krhotina stakla i leda tuđih poljubaca. Predajem se i klizim tunelom, iz 10.kruga u 11. Tamo me čeka tišina koja grmi glasnije od svih mojih krikova. Tamo me čeka muk suočenja sa samom sobom.

Ali, zar ne radim to neprestano?

I dok klečim, i sjedim i dok klizim i vrištim, dok lupam šakama po staklenim podovima - uvijek sam predamnom ja sama...

Možeš li me više i iznenaditi, Bože? 


Nema komentara:

Objavi komentar

 Zaboravila sam Hodati Predugo sjedim u ovoj šumi Straha Prevelike grane obujmiše ramena Vuku se po zemlji Oko mene U meni Zaboravila sam Di...