utorak, 11. svibnja 2021.

 Zaboravi...

Sa ovim divljim

kapima kiše

što o prozorsko okno

bjesomučno tuku,

u sjećanju mome

zaglušujuću buku

mirisa tvoga

prebrzo briše,

teče k'o rijeka

odnoseć' riječi,

slova k'o jeka

i nema nas više...

Zaboravi...

Sa olujnim jugom

što škurama lupa,

podsjeća dušu

na milijun rupa

u kojima bijasmo

jednoć,

sad zrnce prašine,

požutjelo pismo,

sve tiše i tiše

u krošnji oskoruša

i - nema nas više...

Zaboravi...

Sa udarom groma

o stoljetnu granu,

rascijepi nas

i srca na dlanu,

nestade drvo,

sagorjeli hrast,

posljednje posta prvo,

i ugarak uzdiše -

"šteta,

al' nema ih više"...

Zaboravi...

Sa oblakom sivim

poput pepela

ispunjenog riječima

sumorna vela,

ostade prašina,

slova požutjela pisma

nikada pročitana...

Zaboravi...

Poput neverina

što dahom svojim

obavio šumu,

valak na moru,

preslanu pjenu,

dagnju na lancu

potopljene barke,

bili smo opsjena,

vješte varke

usamljena srca

jedno drugo ispustiše...

I -

nema nas više...



Nema komentara:

Objavi komentar

 Sakrila sam te, dušo Sakrila od pogleda Sakrila od svijeta I od neba Ispod leda Prekrilo te more, dušo Prekrilo valovima krinki I uzdasi vi...