Jesi li ikada kišu oćutio

na obrazima svojim

dok si iznad glave kišobran držao

dlanom cijelim

ogrubjelim?

Jesi li ikada trešnju okusio

na pupoljcima jezika svoga

iza zapečaćenih usana

karaktera grintavoga,

lažljivoga?

Jesi li ikada miris vjetra osjetio

poput vihora obuhvativši

misli tvoga alter ega,

u kukavički um zalutavši,

pogriješivši?

Jesi li ikada, poput mene,

iza zatvorenih kapaka plakao,

puštao suze da cure,

a ti dno svoga dna dotakao,

skapao?

Jesi li?

Jesi li ikada sebe u oči pogledao,

kad se maskare ljigavih obmana

preko cijelog stakla proliju

kao želja jednog narkomana

nehumana?

Jesi li ikada umirao svitanjima

a živjeti prisiljen bio

u svim šipražjima etike i morala

istinu svoju prodao,

izdao?

Jesi li, ljubavniče Rima,

okove svoje na mene prebacio?

 "Proći će",

Sve prođe

Tako kažu

Oni zloguki proroci

Što huče na Mjesec

Na Sunce

Na zvijezde što laju

One isprazne lutke od krpe

Što vlastite konce glođu

Ne trpe vjetar u kosi

Pahulju na dlanu

A kamoli na nosu

Oni kažu

"Proći će",

Spusti glavu

I gledaj još niže

Šuti

Dok te voda bijesa 

Na obale jada ne naplavi

K'o trulo deblo

Raspadnute kore

Bez korijena

Bez mjesta svojega

Bez veze

"Proći će",

Kažu neki,

Sve prođe,

Ti samo idi

I budi

Dok i ti ne prođeš

Dok se na obalu gnjeva

Ne nasučeš svoga

Prazna i sama

Raspadnuta

Bez sebe

Bez veze...

 Pusti istinu!

Nije da će te

Kojim slučajem

Osloboditi!

Neće...

Zarobiti će te

U ukleti krug usamljenosti

U žrvanj krive slike

U kovitlac rubnih izdisaja

Skupa s gubavcima

Na pustopoljinama dokaza

I alibija

Nismo nikada trebali

Ni tražiti istinu

Ona je obmana naših strahova

Bijesna furija maskenbala

Bez krinke

Ljubomorna

Što nam je donijela istina

Osim plimnog vala uništenja

Pomela pred sobom

Sve naše iluzije

Život u laži

Uljuljkan u balon samozavaravanja

Odmotala je sva naša sranja

Iz šarenih celofana utopija

Razbacala papiriće

Po uplašenim ulogama

Vratila tremu

Profesionalnim glumcima

Tražili smo istinu... 

Dobili bljesak spoznaje

Šamarčinu otrežnjenja

Vrisak nagla buđenja

Kroz sve šikare

Samoobmana

A čemu to?

Tražili ste

Dobili ste

Udarac ispod pojasa

I grč u želucu

Samoće

 Kad me više

ne bude,

ne daj, 

dušo,

da hvalospjeve

recitiraju

oni zbog kojih

za života

tragediju ja sam

pisala...

Kada odem,

kada duša 

otprhne iz ovog

potrošenog bića,

ne daj da 

zamnom plaču

oni zbog kojih

plakala ja sam

dok sam ovdje bila...

Kad me više

neće biti,

ne daj da mi 

cvijeće nose

oni radi kojih

venula sam,

usahla i

svenula k'o

mak poljski

nakon žege strašne...

Kad otputujem

putem vječnosti,

kada prašinu 

sa nogu bosih 

stresem,

ne daj im

da svijeće pale

za me

oni radi kojih

proždrla me

samoće vatra,

bijede plamen,

pepeo jada

postala...

Kad odletim

s oblacima onoga

čega više nema,

dušo moja,

ne dozvoli

da pohode me

niti pjesmom,

niti svirkom

oni koji su me

dok još plesah

izbacili iz kola

u kom' bijah

k'o sa dvije 

lijeve...

 Zaboravi...

Sa ovim divljim

kapima kiše

što o prozorsko okno

bjesomučno tuku,

u sjećanju mome

zaglušujuću buku

mirisa tvoga

prebrzo briše,

teče k'o rijeka

odnoseć' riječi,

slova k'o jeka

i nema nas više...

Zaboravi...

Sa olujnim jugom

što škurama lupa,

podsjeća dušu

na milijun rupa

u kojima bijasmo

jednoć,

sad zrnce prašine,

požutjelo pismo,

sve tiše i tiše

u krošnji oskoruša

i - nema nas više...

Zaboravi...

Sa udarom groma

o stoljetnu granu,

rascijepi nas

i srca na dlanu,

nestade drvo,

sagorjeli hrast,

posljednje posta prvo,

i ugarak uzdiše -

"šteta,

al' nema ih više"...

Zaboravi...

Sa oblakom sivim

poput pepela

ispunjenog riječima

sumorna vela,

ostade prašina,

slova požutjela pisma

nikada pročitana...

Zaboravi...

Poput neverina

što dahom svojim

obavio šumu,

valak na moru,

preslanu pjenu,

dagnju na lancu

potopljene barke,

bili smo opsjena,

vješte varke

usamljena srca

jedno drugo ispustiše...

I -

nema nas više...