ponedjeljak, 11. siječnja 2021.

 Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trulež i neshvatljivo poigravanje u međuljudskim odnosima bazirano na lovac - lovina temelju. Postoji ona stara indijanska poslovica koja kaže kako u svakom čovjeku žive 2 vuka: jedan je dobar, drugi je, naravno - zao i samo je pitanje odabira čovjeka kojeg će vuka hraniti ostatak života.

Sebe ne bih okarakterizirala kao dobru osobu. Ali, ne bih se deklarirala ni kao zla beštija. Ja sam tu, negdje između, mada su moja nastojanja činiti dobro.

Velika je razlika između biti dobar i činiti dobro. 

Nitko od nas nije rođen savršeno dobar. Sve je to vrsta treninga jer, uvijek je u principu lakše odabrati činiti zlo. Primamljivije je egu i iskonskim nagonima. Dolazim do zaključka da je čovjek, u svojoj tjelesnoj naravi zapravo - poprilično trulo i loše biće. Spašava nas jedino i isključivo savjest - ako nije ušutkana - a ta savjest je otajstveni glas Boga u nama koji nas non-stop opominje da se treniramo u vršenju dobrih djela. Često padamo upravo zato jer nam nije u prirodi biti dobar - onako - naravski. 

Ponekad me ljudi pitaju kako da počnu vjerovati? Ja odgovor na to pitanje nemam. Stvar vjere je promatranje svijeta oko sebe i svakodnevnih događaja; stvari odn. blagoslova koje primamo zdravo za gotovo, a nemaju svoje objašnjenje. Stvar je vjere osobna stvar svakog od nas ponaosob, ali, jednom kad čovjek povjeruje - nema više povratka u prazninu. Padovi se događaju jer smo, kako rekoh, u naravi slabi i jadni, ali onog crnila besmisla više nema. Zovu me ljudi i govore stvari kao:

"Lako je tebi - ti imaš Boga, a meni je teško jer..." - i onda krenu nabrajati svoje probleme koji se u usporedbi s npr. problemima djece u Siriji mogu okarakterizirati trivijalnima i mizernima. A ja mislim da je meni puno teže nego nekome tko Boga ne poznaje. 

Zašto?

Zato jer ja od sebe, kao vjernice, konstantno moram tražiti opravdanja za tuđu trulež. Prisiljena sam opraštati uvijek iznova. Prisiljena sam nastojati voljeti. Ne trulež. Nego Krista koji se zasigurno nalazi negdje u toj truleži. Ne smijem uvrijediti ljudsko biće bez da se nakon toga osjetim loše jer sam uvrijedila Kristovo ljubljeno biće. Ne smijem odbaciti čovjeka misleći da odbacujem samo trulež. Ne smijem zalupiti vrata pred nosom čovjeku, trulom čovjeku, koji me moli za pomoć, a najradije bih mu sprašila metak u dupe. Ili ga kastrirala. Ne smijem jer - Krist u meni mora pronaći Krista u tom biću. 

Teško je biti vjernik. Kršćanin. Od nas se opetovano traži: opraštanje, djela milosrđa i ljubav. A kako sam po naravi polu-beštija, vjerujte mi da je teško izbalansirati Krista u sebi sa tom životinjom željnom osvete, žednom krvi. 

Od mene se očekuje blagost, mirna narav, sladak jezik i razumijevanje. A ono što ja nudim u 50% situacija je sušta suprotnost tome. Tješim se da je i Sv. Pavao bio popriličan kolerik. 

Dođe mi da svakom potrebitom razumijevanja zalupim vrata pred nosom. Nisam ja Isus da ikoga razumijem, tješim, opraštam i volim. I naravno, napravim ja to - tu i tamo. Dok me tihi glasić u meni ne krene maltretirati:

"Majo, "bijah gladan - ne dadoste mi jesti; bijah žedan - ne dadoste mi piti; Majo - bijah u bolnici - niste me pohodili; bijah gol - niste me obukli...Majo, Majo tctctctc..." Pa mi kopa po duši svrdlom jer, nije meni što ja čovjeka šutnuh, nego što šutnuh Krista u tom čovjeku. Ja, velika vjernica!

I onda moram raditi sve ono što se sukobi s mojim egom, tim predivnim, oholim i uvredljivim egom - opada mi kosa, ten mi je banana, hormoni divljaju, živciram se do besvijesti radi onih što gledaju, a ne vide, što slušaju, a ne čuju i najradije bih im uši iščupala, plačem, ronim suze radi tog zabludjelog naroda i ogrezlog u plitka zadovoljstva, jezik sam izraubala govoreći, savjetujući -  a sve da bih živjela onako kako On to od mene hoće. Ne crkva - institucija, ne ljudi koji pišu zakone svaki 500 godina po svom ćeifu - nego On. 

I onda će meni netko reći - "Lako tebi - ti imaš svog Boga!"

E, ljudi moji, da je i vama naći tog mog Boga....pa da malo podijelimo muku...

Trulež je u nama. Trula i smrdljiva crvotočina nagona i htijenja, megalomanstva i hedonizma. Dam ti prst - ti grabiš ruku, ma šta ruku, evo čupaš mi ju iz ramena....

U oči kažem svakom pripadniku humanoidne rase: budi mi prijatelj i ja ću biti tebi. Prijateljstvo se bazira na međusobnom poštovanju i iskrenosti. Ako nema toga dvoje - sve je farsa. Igra mačke i miša. Nema prijateljstva. Samo beskonačno preseravanje i gluma. Teatar besmisla. Jer, kad-tad sve ispliva na površinu. I zašto uvijek jedna strana ostane povrijeđena?

Zato jer je imala očekivanja!

Dakle, dok god nemamo očekivanja od drugih ljudi - nema ni boli ni razočarenja. Zapravo, sve je u Kristu. Mi druge vežemo upravo svojim očekivanjima, samim time im oduzimamo slobodu i što je ključno - priječimo Isusu put do njihovih srdaca. 

A sve iz visokomoralnih naših vlastitih pobuda. Mi zapravo želimo te osobe dovesti Isusu.  Mi im želimo biti prijatelji i voljeti ih. Ali, mi se, slabi i jadni, ne možemo nositi ni s vlastitom truleži, a kamoli s nečijom tuđom. Igramo se Boga. Mislimo da ćemo upravo mi uspjeti nekoga obratiti, da ćemo mi biti zaslužni za nečiji spas.  

Zasluge!

Ego je željan zasluga, hvalospjeva, pohvala - nagrada!

Dok god stvari radimo iz pobuda ega ( što nije uvijek lako prepoznati ) - neminovna nagrada je: bol, razočaranje, osjećaj da smo izdani i prevareni. Jer, u Kristu toga nema. Samo ego može biti ponižen. Samo ego može biti razočaran. Samo ego može osjećati STRAH.

Idem dalje do naše srži, onog ranjenog dijela nas koje je u potpunom disbalansu s našim zdravim ( koliko-toliko ) razumom. Najgore ti se sekirat`, ali, svi mi koji krenemo u razmišljanja znamo da postoji nešto dublje i veće od onoga na površini - kako živi većina ljudi savršeno sretna u svojim imaginarnim malim svjetovima dok plutaju po površini i ne zadirući u dubinu svoga bića. Tako sam shvatila da razum možda može biti na zavidnoj razini, ali podsvjesno privlačimo ljude u naš život upravo onakve kakvi su nas ranili dok još ni svjesni nismo bili da nas ranjavaju. Dakle, ne možeš pobjeći vlastitim mislima, koliko god ih nesvjestan bio. One su tu i dio su tebe. One određuju emocionalnu stranu čovjeka i nema veze što ti zdrav razum govori da će te svi ti odnosi uništiti - ti si ne možeš pomoći. Ono malo dijete u tebi, željno ljubavi, gura svoje. Nedokazano i nezrelo dijete koje hoće svoja prava na nježnost, ljubav i pripadanje. Pa se baca u naručje svake osobe koja iole miriše na nabrojano.

Privučeš tako u svoj život jednu za drugom osobu, bilo mušku - bilo žensku, i kad povučeš paralelu među njima jasno se ocrtavaju nebrojene sličnosti koje su zapravo - odraz tvoje ranjene duše. Očekuješ od tih ljudi prijateljstvo koje ti ne mogu dati. Ljubav koju ti ne mogu dati. Iskrenost koju ti ne mogu dati.

Isto kao što ti ju nisu dali ni oni koji su te ranili.

ALI!!!

Podsvjesno ti ne liječiš te ljude, ne približavaš njih Isusu, nego -  liječiš osobe koje su te ranile, pomažeš njima i pokušavaš izgraditi odnose iz temelja. Popravljaš prošlost! Pokušavaš popraviti sebe!

Na žalost, ne ide to tako. Zato non-stop jedne te iste ljude privlačiš u svoj život. Bili to manipulatori, ovisnici bilo koje vrste, slabići, egomanijaci, sadisti, mazohisti, lažljivci...Preko njih pokušavaš stvoriti svoju vlastitu novu i bolju - prošlost.

Samo Isus može - promijeniti prošlost. 

Naš pogled na prošlost.

Našu ranjenu prošlost samo On može izliječiti.

Prvi korak je svjesnost o problemu.

Ja na tom koraku tapkam već godinama, nisam ja ništa bliže Njemu od svih vas ostalih. Ja sam samo svjesna i problema, a i Njegove moći.

Nadam se da ću imati bar nešto kose na glavi dok me ne izbalansira, da mi hormoni neće prijeći iz ženskih u muške te da mi srce neće trokirati u 40-oj. Naravno da neće, ima snage ova duša za još puno bitki. 

Samo sam razmišljala i tražila odgovore na pitanje. "Zašto?"

Onda sam pogledala u sebe...i tamo se, zapravo, nalaze svi odgovori.

Nitko te nije razočarao, nitko izdao, nitko prevario - raskantala su te samo vlastita očekivanja...

Jao čovjeku koji se u čovjeka uzda...


Nema komentara:

Objavi komentar

Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si s...