utorak, 21. prosinca 2021.


 Što ti dođe ta patetika? 

Prozvat će te oni

Koji suzu ne puste

Čak ni na sprovodima

Ljudi bliskih njima


Zašto pišeš tu dosadnu tugu?

Vikat će na tebe oni

Što su ti lice prošarali

Krvavim kapima soli

Rođenih u ludilu, samoći i boli


Koga gušiš srceparajućim interpunkcijama?

Pitat će te oni

Što masku za maskom

I koprene skidaju

Ipak, lica svoja više ne prepoznaju


Čemu sva ta besmislena sjeta?

Čemu riječi, čemu slova?

Bacaš prazninu

U prazninu svoga svemira

U bjesomučnoj potrazi za trenutkom mira


Kome?

Kome hrliš u zagrljaj

Kad svi zagrljaji bijahu samo

San, tvoj san

Promašen i dubok - bezdan


Čiju ljubav iskaš?

Čiju nježnost, čiji smiraj?

Čiji dlan na svome

Dlanu?

U očajima svojim - oceanu

nedjelja, 12. prosinca 2021.

 U gomili

Među kricima ponosa

Usred zaglušujuće buke

Vonja ispraznih tjelesa


Sama


Sred' zavjeta

Potpisa pred Vječnim

U fasadi izoliranih obećanja

Iznevjerenih lutanjima sramotnim


Sama


Pokraj svijeta

Koji nariče za slavom

Ogolijeva kosti, dušu trga

Dahće pas za laskavim aplauzom


Sama


Na betonu prodanih snova

Izdaja i očaj

Milijun sjena polumrtvih

Cereka se iz celofana Zmaj


Sama


nedjelja, 5. prosinca 2021.


 Hladno je...

U sumraku sjenke

goleme postaju,

mrazom odjevene

k'o zvijezde blistaju,

tišinom dok hodam

pogled mi love,

tajanstvene siluete

studeni plove...


Hladno je...

U očima ljudi

ne nalazim žara,

ugasle misli

nadanja prastara,

na groblju snova

injem prekrivena

požutjela čežnja

odbjeglih sjena...


Hladno je...

U zagrljaju varljivom

dojučerašnjeg brata

gonjenog vlastitim

mustanzima inata,

sajam taštine

u naručju sjaja,

uspomena sjena

na rubu kraja...


Hladno je...

U stisku ruke

prijatelja sada

vlažna nervoza

izdaje vlada,

vrijeme k'o rijeka

sumanuto teče,

povjerenje sjenki

mahom isječe...


Hladno je...

Ulicom života

ugasle su lampe,

ljubavi što dale su se

u besmislene trampe,

prodani obrazi

dužinom autoputa,

beskraj đonova

snobizmom pluta...


Hladno je...

Koraci sami

hitaju dalje,

ka sjenkama snova,

u blistave ralje,

nadam se nekoj

utješnoj laži

"i drugi obraz"

tu više ne važi...

subota, 4. prosinca 2021.

 Gdje odlaze ničija djeca

I kojim kolosijekom

Vlakovi njihovi lutaju

U čijem sjećanju nijemom

Zaleđeni dah svoj skrivaju?


Čije ime nose ničija djeca

Biljeg sramote

Bez truna ponosa

Ispod zara mahnite sujete

Onkraj strasti, bezobzirnog kaosa?


Kako plaču ničija djeca

Usred studeni

Kapljice urešene ledom

Biseri ukradeni

Neželjeni red za redom?


Kako ljube ničija djeca

Vrelih usana bez pitanja

S osjećajem krivnje

U samoj srži vlastita bivanja

Srca skrivena u - inje?


srijeda, 1. prosinca 2021.

 Pusti da tišinom

Riječi svoje liječim

Da vriskovi zanijeme

U tminama šutnje


Besmislima kojekakvim


U dubini oceana

Koji tiho, tiše šuti

Ćutim bezglasne svoje krike

Krvlju jecam


Svijet ni ne sluti


Šuti, kažu

I ja - šutim

Na dnu mora ugaslih nota

Bespotrebnih violina


Tek mišlju zapjevušim


Pusti da zanijemim

Ispred zime

Zubi cvokoću bez zvuka

I dah šuti


Psst... Nemam čak ni ime


Šuti, tugo

Svijet sablaznih tvojom vikom

Smetaš, draga

U crnilu svojih riječi


U ogledalu - mojom slikom


nedjelja, 21. studenoga 2021.

 Samo ponekad

U suton pustim pitanje

Gdje smo zapeli

Nas dvoje

I - jesmo li bili

Nas dvoje

Ili sam oduvijek bila

Samo ja

U čežnji za tobom?

U suton ga puštam

K'o što i tebe pustih

A sebe raskomadanu

Na svjetlu dana 

Lešinarima savjesti

I sumnjiva ćudoređa prepustih.

Jaka sam ja

Ne love me sutoni

U mreže svoga zaborava

Ne pripadam u njih

Ionako su prepune 

Uspomena mojih




četvrtak, 18. studenoga 2021.

 Zaboravili smo dah

I zaboravili smo leptire

U bespuće obrisanih sjećanja

Pospremismo nadanja prah


Obmana


Zaboravili smo poglede

I zaboravili smo isprepletene prste

U pustinji pod nemilim suncem

Lešinarima ostavismo mile besjede


Utopija


Zaboravili smo da smo jedno

I zaboravili smo prstenjaka sponu

U grotlu razočaranja

Utopismo živote poprilično bijedno


Sujeta



petak, 5. studenoga 2021.

 Imaš li šifru

Dijagnozu za dušu što gasne

Pilulu plave boje

Ma jbg, daj bilo koje


Napiši mi recept

Udijeli terapiju da oživim

Daj da barem na trenutak

Oćutim spokoja dašak


Upiši u moj karton

Ludilo očaja i kapljice krvi

Sakrij me iza floskula

Onkraj zastora sramotnoga bola


Stavi me u ladicu

Odmah pokraj onih što ishlapiše

Sjenka moja ispod duge bježi

Za tugu nema: "Otvori i reži!"


( svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna)







utorak, 2. studenoga 2021.

Ne pitaj me više

Kojim lišćem koraci moji šušte

Ni gdje počinje moj put

Ni koje kiše po stazama sjete pljušte


Ne pitaj me, dušo

Koje boje moju sjenu pletu

Otkud dolaze slova ova pomiješana

Bojama čije jeseni kolopletu


Ne pitaj me jer ni sama ne znam

Čak i ime moje k'o da nije

U odrazu lokve pored puta

Lik neke strane žene mi se smije


Ne znam kuda ove noge hrle

U mirisu juga što obavija stazu

Vihorom sjećanja na dodire kapi

Dal' na kišu ili - suzu


Ne pitaj me zato, moje zlato

Zašto ljubim sve što gasne

Zašto grlim što nestade u trenu

I zašto moje riječi tebi nisu jasne


Ne pitaj me, ne budali

Otkud dođoh ni gdje pođoh

U trenutku cijela tu sam

Sa jeseni u čas - prođoh



subota, 23. listopada 2021.

 Neumoljivim mrazom obojana

Studenom prašinom sakrivena

Krhka duša nasred svijeta stoji

Tiha, sama, dane svoje kriomice broji


Glavu umornu ponosito diže

Kontra ledu koji po njoj gmiže

Sa ramena znoj se cijedi

U kamenu boli postepeno blijedi


Omotana plaštem laži

Svijetu daje što svijet traži

Porozne riječi što cerek mame

Tuzi sprovod dostojan jedne dame


Vikom, krikom glas izgubi

Tihi jecaj zatomiše joj zubi

Dok ju student zima para

Svijetu daje kruha i - igara


četvrtak, 21. listopada 2021.

 Kasno je...


Sad doista je kasno, za ljubav, za grijeh; za tugu, za smijeh; kasno za oprost, za krivnju i jal; kasno za šansu, za put, za neko novo svitanje u dvoje...

Kasno je; za pogled ispod kojeg zmaj zablude se krije i kasno je za poljupce utopljene u varkama koje tako lijepo zvuče duši gladnoj slova zlatnih...

Zaista, kasno je za pjesme i stihove od dragulja; rečenice sapletene u vezove najnježnijih niti; ne padam više na prozaične rime i pisma s tragovima slanih suza... Suza koje teku po defaultu da bi izgrizle otvorene rane i pekle još i jače...


Nisam ja više lutka kojom si me zvao i duša koju si svojom prepoznao; nisam više tvoja, nikada nisam ni trebala biti, te grabežljive sjene koje su me umalo prožele, to su samo tvoje sjene i nosi ih... Samo što dalje od mene!

Ruina si po vlastitom izboru, nema tebe iza tvojih podočnjaka, pojela te želja da netko drugi budeš; kamen tvrd, čelik hladan; neko drugo ime iza lika tvoga...

Kasno je za tebe; kasno je i za mene; kasno je za "nas" i nikada nije ni bilo vrijeme pravo. Utopijom smo hranili kukavičluke i sjenke ovisnosti o potvrdama; iza naših duša skrivala se samo očajnička želja da stanemo u čahuru gusjenice i odande ne iziđemo kao leptir; da spavamo i u bunilu opijata proživimo kvazi živote....


Kasno je sada...


Zakasnio si pola stoljeća moje istine i nekoliko eona svojih laži; preko svih prašnjavih puteva zabluda i vještih izvedbi u teatrima samopromoocija dojahao si na plamenu očaja i sada ti se iz svake pore slijeva kajanje, ali ne zbog mene... Ti, dušo, žališ samo sebe... I napadom se braniš, a ni ne vidiš da si i napadač, a i branič isključivo - ti... Munjama bijesa paraš šavove koji tebe drže sastavljenog i vatrom jada pališ fini papir od kojega si načinjen... Nekada je papir trpio svašta; danas su to samo slova izmiješana u neprepoznatljiv i besmislen tekst i na dijelovima izblijedjelu tintu...


Kasno je...


Kasno je za buđenja i kasno za snivanja; za Mjesečeve mjene i za oseke i plime; kasno za one šatore i kuće i vile; kasno je...

Prošla su vremena kada je vrijeme bilo jedina neupitna stvar i kada smo mislili da ga imamo... Hvala Bogu, nismo imali - ni vrijeme, ni sutra; nismo imali - nas...

Kasno je za odabire; za povratke; kasno je za pitanja i odgovore; kasno je za nedostajanje i kasno je za patnju; kasno za trakavice od riječi koje bruje i zuje bez smisla, bez svrhe...


Jednostavno, kasno je...


subota, 16. listopada 2021.

 Tko si ti?

Dok riječi trošiš

U sjećanju praznina

Kao crna rupa

Zaboravljenih sjena


Odzvanja


Znamo li se?

Dozivam okus usana

Jezika neznanca

Džabe, brate

Usne to su stranca


Vrište


Koje ti je ime?

Sve dimenzije prođoše

Svi eoni vremena

Mi se ne upoznasmo

Jedan čovjek i jedna žena


Bez imena


nedjelja, 10. listopada 2021.

 Ogledalo izmrcvarene nutrine

I izvana i iznutra

Mračne opsjene njene

Onkraj izgubljenog, hladnog "sutra"


Je li istina to što piše

Il` se iza slova skrila

U jecaju svom sve tiše

Odustati već bi htjela


Ne vidi se u zrcalu

Dubina straha otkupljena suzom

Gomile riječi u analu

S potrošenom - kurvom - muzom



ponedjeljak, 20. rujna 2021.

 Može li ovo

boljeti malo više?

Može li me jecaj 

parati malo tiše?

Možeš li me danas

rastgati malo jače?

Želiš li da suze ipak

ispred krvi prednjače?


Što mi disat` 

Ne zabraniš

Srce zabludjelo

Iz grudi mi odstraniš?

Branu na slapove

U očima mojim

Tišinu u vrisak...

Ja tišine se ne bojim...


Što si me danas

Prignječio bolom

Prekrio sekunde

Onim mučnim glagolom

"Prolazi"...?

Što ne prođe

Odmah sada

Zašto tmina 

Gdje je svjetlost vlada?


Gdje si?

Dok iz vena krv mi lije

A u dušu otrov zaborava

Da se slije

Daj da pijem

Da i sebe nađem

U grotlu varke

Sebi savršenoj dođem.


U ogledalu sliku svoju

Prpošnu bih htjela sresti

Oči bez sjena

Nutrinu bez ispovjesti

Sebe bih zakrpanu

U vosak izlila

I sjećanje srca

U kapi bih - utopila...


nedjelja, 19. rujna 2021.

 Prestadoh se boriti protiv svojih demona. Prigrlih svoju tamu, stopih se s njom, uronih u njen hladan zagrljaj. U mračnim njedrima sklapam oči i puštam da me valovi naplave na jezovite obale moje nutrine.

Prvo ti iščupaju srce, onda se čude bijesu koji iz tebe istječe.

Ah, ironija.

Bijes sam ja i ja sam bijes.

I u bijesu ja sam topla sućut i u sućuti toploj ja sam bijes.

Ja sam sve i sve sam ja...


 Rađa se

Istječe

Ali ne umire


petak, 10. rujna 2021.

 Opet sam plakao...

Ne, ona je ponovno plakala u meni. Zagrlila je svoja koljena, stisnula se u najudaljeniji kutak moje nutrine i iz tog ćoška jecala je kao ranjena hijena usred pustinje, zaviujala je na mjesec, zvijezde koje su neobično blizu kada ih gledaš sa dna svojeg očaja, cvilila je poput kojota koji liže nazalizive rane u iščekivanju lešinara.
Ona je plakala, ja sam samo slušao. Ne, nisam zapravo samo slušao. Njeni jecaji razdiru moju utrobu. Moj želudac boli od njenih krikova. Njene slane suze peku moje meso. Jebote, ona me razdire iznutra kao neki gladni termit...
Nariče narikača, nariče za svim promašenim odlukama, kao da išta može popraviti tim glasnim kapima u kojima, valjda, želi utopiti sve te svoje pogreške. Mo`š si misliti!
A i ova slova koja ona piše kroz moje "muževne" i hladne prste, kao da ih itko uopće želi čitati! Svijetu daj "kruha i igara", nasmijavaj ga danonoćno, seri gluposti iz usta, očiju, ruku, daj samo "droge" obmane i laži. Ne pokazuj se, ne viri iza koprene cereka. Svi će obratiti pozornost na tvoje obrve, ali na ono ispod trepavica? hajde, mala, ne budi glupa, sjedi u svom kutu i tresi se u bezglasnim vriskovima koji cure sve do ispod tvojih trepavica pa se valjaju obrazima i umiru, konačno, u udubini ispod tvoje brade.
Sve je svoje pogreške ona nanizala, kao češnjeve češnjaka, na uže od papira vlastitog dnevnika. "Dragi Lastane, pojela sam brdo govana... A niti jednu karamelu..."
Jebiga, da je znala, jela bi kolače...
Ovako, plače.
Vidiš, čak se i rimuje, nehotice. To njena pjesnička duša curi iz mene, zajedno s odlomljenim noktima, ispalim trepavicama i izgubljenim obrvama. Curi, dušo, samo curi. Jebi se! I ti i ta duša, što ste okupirale moju nutrinu? Baš moju, od svih mogućih nutrina na ovom ucrvalom svijetu?
Plače, danas opet plače...Osjećam njene istine u sebi kao čedo u utrobi majke. Kao da sam trudan s njenom istinom. Ako trudnoća ovako boli, kakve su tek onda porođajne muke?
Peče me njena glad za ljubavlju, razara mi krvne žile, osjećam kako eksplodiram, ne, kako implodiram od te vrišteće gladi; ona je gladna, a ja sam hrana usprkos tome što je ne volim.
Nitko ju nije ni volio. Sve te ljubavi koje su protutnjale kroz njen život, sve su je ostavljale oštećenu. Znate kako zatvorenici reckaju recke na zidovima svojih ćelija? E tako su nju izreckale njene ljubavi. Jebote, kako je koja otišla, tako ju je osakatila.
Hajd`, nemojte ju više voljeti! :D Čisto da preživi, iako joj je do preživljavanja stalo k`o do lanjskog snijega. Zašto se svi toliko borite ostati živi? Preživjeti kugu, koleru, koronu? Zbog straha od smrti ili zbog ljubavi prema životu?
Ona to ne razumije; u onom svom ćošku, dok grli vlastitu kožu i čeka samo da padne mrak jer joj se čini da je u toj noći, nekako, suludo i iskrivljeno, najviše zaštićena i da u tom mraku, pod zvijezdama može biti - viđena. Ne mora biti netko drugi da bi se svidjela. Može biti - ona.
Ionako nema nikoga tko ju, zapravo, želi vidjeti.
Nitko nikoga ne želi vidjeti.
Pod svjetlom tih nebeskih svjetlila ona se može i naći i izgubiti. i, ne mora ni biti. ne mora lagati. ne mora ni objašnjavati.
Pod krošnjom breskve usred mraka može samo šapnuti:
"Zašto nisam mogla biti voljena? Onako, voljena sa zgrljajem i toplim dahom na ramenu, voljena sa prijateljstvom i šaputanjem tajni, voljena ne kao komad mesa, kao jutena vreća, kao prolaznost materije u tišini bez strasti, kroz samo jebeno trenje tijela??? Zašto sam ostala gladna tihih i izvršenih obećanja, suza radosti na jastuku, zašto sam ostala gladna zajedničkih buđenja i zašto sam stremila ka tome da budem samo meso, kost i koža? I, zašto, se do bijesa, sada uporno pokušavam uništiti u svim mogućim autodestrukcijama?"
Gledam nju iz svog kuta, kao pobijeđeni boksač cvili na svojoj strani; nije mi jasna, nikako mi nije jasna, kao zmija kad odbaci svoju staru kožu, jebote, ostala je nekakva naga, uplašena, nježna i tužna životinje u tom ćošku, a od njene gordosti nije ostala ni sjena.
S kime ja to živim u sebi već 40 godina???
Koja je ovo djevojčica s čijih podlaktica curi krv u lokvu ispod njene stražnjice? Čini mi se da će se utopiti u toj krvi, ali ne, njena to je krv i kako curi van, tako se i vraća unutra.
Ona mrzi to što ne može iskrvariti, konačno iscuriti i nestati u toj fleki ispod same sebe... Gledam u nju dok se raspada, srećom, nitko ju osim mene i ne može vidjeti, nitko ne zna ni pročitati, nitko ne treba u životu jedan kamen oko vrata kao što je ona.
To je moj usud, moje breme. I ona to zna.
A ja, ja sam pravo muško pa ispod brkova nabacim cer, cer za kojeg svi misle da je dio moga šarma.
Samo ona zna da je to dio moje predstave za van, predstave kojom štitim nju...


nedjelja, 5. rujna 2021.

 Vidiš,

Došlo je vrijeme da se zastori,

Kakvi god oni bili,

Razmaknu

I da, konačno,

Promolim glavu iza njih


Što god se desilo


Znaš,

Došlo je doba da se koprena,

Bilo od tila ili od lišća,

Spusti

I da sa lica naših, konačno,

Nestanu laži


Pa što god da bude


Vidiš,

Došli su sati da se crnilo straha,

Usprkos štitu,

Rasplete

I da se u izmaglici čežnje, konačno, 

Pojave neki novi obzori


Pa kako god bilo



srijeda, 1. rujna 2021.

 Iskidale su mi crvene niti

Neke aveti tako žive

U genetskom kodu mome

Upisane, trošne, sive


Rasparale su mi meso vrelo

Isparavajuća osta magla

Kapljice života u nepovratu

Sve što imah, njima ja sam dala


Potrgale su me svu na pola

Te sjenke što u meni kolo vode

Bjesomučnih plesova robinje

U suzama potomstvo izrode


Što da trgam, što da brišem

Kad ruševinama mene

Kose svoje pletu, vežu

U sutonu duše, probuđene sjene?



subota, 21. kolovoza 2021.

 Negdje...

U dubini sebe ćutim buku... Ćutim nemir... Ćutim strašnu sjenu praznine kao avet obmane...

Gušim se u nedostatku zraka, pritišću me mlitava tjelesa marioneta čije konce povlači ruka ega, taštine i ponosa...

Laž je...

Surova je obmana ovaj vrisak koji se izgubio u kakofoniji raznoraznih dur-ova i mol-ova, povrataka na bis sladunjavih aplauza... Glava mi puca od studeni, iglicama inja treperi moj glas u buci i ne čuje se ni ton...

Negdje...

Iza svoje sjene ćutim poziv... Ćutim zov... Ćutim  miris lišća koje prekriva ( ili - prikriva) ono moje, samo moje... Nepoznatog sam oblika, nemam lice, nemam obrise, nemam suza...

Nemam više ništa i, shodno tome, ne gubim ništa. 

Vratiti ću se...

Ili - neću



srijeda, 18. kolovoza 2021.

 


Kaže M. meni danas:
"Ali, mama, ti si moj uzor."
Uff, smrzla sam se. Kako ja ovakva mogu biti uzor ikome, "nemoj ćerce da ti ja budem uzor", mislim si, sve što sam mogla usrati, to sam usrala.
Pa mi se u sekundi njena budućnost - c/p moje prošlosti, odvrti pred očima. Paranoja totalna 😎😎
Ali, ne vide oni nas našim očima.
I to je sva sreća. Hvala Bogu, oni nas vide - srcem.


nedjelja, 15. kolovoza 2021.

 Iz inata

Svijetu

Moru

Buri

Tebi


Iz inata

Suzi

Strahu

Boli

Tuzi


Iz inata

Grču

Kriku

Krvi

Znoju


Smijem se


Iz inata


Sebi


petak, 13. kolovoza 2021.

 A što ako...

Što ako je sve što su nas učili laž? Sve u što vjerujemo samo napisane fraze nečijih prejudiciranih strahova? Nečije teze komponirane u tamnim noćima ispunjenima napadajima panike?

A što ako...

Svaki korak vlastitih života, brižljivo uređenih i pomno isplaniranih života, zapravo je korak u krug jedne samice vlastitih strahova?

Što ako sve ovo, zapravo, ne postoji u vječnosti?

Grebem po površini, kopam rupe u zidovima, iskapam tunele malenom, plastičnom, čajnom žličicom bunta. Neću!

Jednostavno, neću! Neću hodati utabanim stazama regula i normi koje znaju kada točno moram pokrenuti svoj biološki sat, a kada ga usporiti.

Neću gledati kako mi dani sipe k'o pijesak niz prste znojne od tuđih vlažnih kurtoaznih dodira. 

Neću se praviti da je život rijeka, a ja na splavi samo turist. 

A što ako...

Što ako je sve što su nas naručile generacije predaka i ta povijest, povijest koja nikada ne može biti objektivna, samo zaklon od bjesomučnog straha?

Riječi ispisane parolom: "Bježi!"

Pobjegni od neizvjesnosti zelenih obala. Drži se ulara i ne skreći pogled. Ne ispituj, ne istražuj, ne - želi.

A što ako je sve samo jedna velika, šarena laž?

Svaka "istina" u koju se zaklinjemo, svaka "činjenica" za koju gine svaki atom našeg bića, samo subjektivan dojam nečije anksioznosti?

A što ako smo samo robovi straha naših predaka i sve ovo što jesmo nije ništa drugo doli - laž u koju su željeli vjerovati pod šiframa sigurnosti?

Što ako sve te celofanom umotane godine kriju samo gorčinu zamjeranja i sram od vlastita kukavičluka?

Ne, neću... Neću taman crkla...

Taman se razbila o kamen i nestala u kapljicama soli...


nedjelja, 8. kolovoza 2021.

 Jedan dio mene oblacima

Jedan dio kamenu 

Jedan dio mene moru

Ostatak upleten u bršljenu


Vratila sam se bez ičega


Bez ijedne kapi krvi

Osluškujem napamet

Hodam poput marionete

Neki sasvim drugi svijet


Vratila sam se bez sebe



utorak, 3. kolovoza 2021.

 Ne voliš me

Ni danas

Ni jučer

Ni sutra

Ne, ne voliš me

Iz očiju ti lije žuč

Iz usta cinizam svojstven nacistima


U logoru sam svojih zabluda


Ne voliš me

Gledaš u mene

Ne vidiš me

Nikad i nisi

Ne, ne voliš me

Miris gorčine i zamjeranja

Oblijeva te kao opor znoj


Komore ispunjene plinom promašaja


Ne voliš me

Nisam tvoje Edipove ideale zadovoljila

Previše sam svoja

Premalo tvoja

Ne, ne voliš me

U crijevima ti grč bijesa

Raspliće se u cereku osvete


Prosipam kosti u jauku gladi

Žabokrečinom izmrcvarene ljubavi 



subota, 31. srpnja 2021.

 Svaki puta kada dođeš

Miris kestena 

Poput zaborava ti doneseš

Ona čeka - nasmiješena


Doputuješ joj izdaleka

U zagrljaj njen pohrliš

Ona oduvijek kao da te čeka

Da se uz nju blag umiriš


Dođeš i doneseš dare

Sebe kao dragi kamen

Usne slatkog okusa cigare

Zagrljaj vreo, vječni znamen


I na kiši i na vjetru

Na sve oseke i plime

Hrli ona svome meštru

Da uz njega proživi svoje zime


Dolaziš joj k`o oazi

Žedan duše što te grije

Gladan ruke što te mazi

Željan radosti euforije


Put dalek ti prijeđeš

Da bi tople usne okusio

Da sekundu nad njom bdiješ

Da bi srce svoje utoplio


Svaki puta kada dođeš

Svijet  njezin k`o da stane

Potom i bez traga odeš

A njen san - prestane...


 Pogledaj

Obzor ruke širi

Čeka tebe... 

Oćuti

Miris čežnje kojom pjeva

Sirena Odisejeva... 

Slušaj

Srce svoje

Neka pleše... 


Pogledaj

Onkraj hladnog čelika

Imaginarne tvorevine

Tvoga straha

One

Ne postoje

One

Ti se smiješe

One - padaju...


Pogledaj

Isprekidane, uzburkane obrise

Preslika duše tvoje

U toj pjeni

Tvoj je san

Udahni

I poleti

Kroz prah i pepeo

Sad već potrošene ideje


četvrtak, 29. srpnja 2021.

 Zaboravila sam

Hodati

Predugo sjedim u ovoj šumi

Straha

Prevelike grane obujmiše ramena

Vuku se po zemlji

Oko mene

U meni


Zaboravila sam

Disati

U vakuumu bez kisika

Bubnja u ušima

Panika

Scenarij bez sretnog završetka

Film moje režije

Prema vlastitim slovima


Zaboravila sam

Dodirivati

Predugo ove ruke samo sebe grle

I tješe

I hrabre

I smiruju drhtanje

U ritmu zemljotresa

Bez Richtera, bez stupnjeva


Zaboravila sam

Vidjeti

Oči mi se privikle na tminu

Vlatite svijesti

Prilagodile se mraku

Što iznutra izvire

Gledam, da...

Ali - ne vidim


Zaboravila sam

Oh, kako sam zaboravila

Biti

Sa svakim otkucajem srca

Iako sve tišim

Sa svakim treptajem žića

Iako sve rjeđim

Zašto sam zaboravila - biti?



nedjelja, 25. srpnja 2021.

 Jesam li ti rekla koliko sam života u jedan trenutak s tobom ugurala? Koliko me opijaš svojim mirisom i u jednom času predamnom prohuje svi vlakovi koje sam propustila? Koliko u dodiru tvoje ruke život struji i, nisu floskule, od tog dodira ja nestajem, a ti postaješ?

Jesam li ti rekla da bih vršcima svojih prstiju milovala tvoju kralježnicu brojeći kralježak po kralježak i putovala njome kao Transsibirskom željeznicom, gdje nema početka, ni kraja? Koliko puta pod nogama je našim, a koliko smo cipela pospremili u ormare? Koliko u sebe upijam svaku tvoju grimasu da ostane uspomena na trenutak u kojemu smo sinkronizirano disali?

Jesam li ti rekla da mi srce poskakuje dok grli tvoje i da osmijeh na mom licu nije tek vješta maska nelagode, ne, lice mi se zaboravilo smijati dok nisi naišao ti... Sa svojim smiješkom, dušom sestrom... Da sam zaboravila nježnost dati, nježnost primiti, nježnost biti? Da sam u kutiju zaključala jednu ženu, onu koja, neprilagođena, non stop nešto mijenja i svojim snovima samo sebe jede, nju sam pospremila da ne smeta, meni, svijetu... Znaš li da si tu ženu sad pustio i moraš znati da je ona tvoja odgovornost.

Ja se s njom neću više bakćati!

Teška je, nerazumna, tvrdoglava i nagla... Karakter joj je tvrda zemlja... Ona sama prosta, bahata...

Ali, reći ću ti, možda se isplati poznavati ju...


srijeda, 21. srpnja 2021.

 Pjesmom ti kažem:

Ostavi floskule

I isprazne fraze

Kurtoazija gungule

U šarene kutije upakirane

Varljive neiskusnu oku

Ispod hrabroga smiješka

Vidljiva samo proroku


Ostavi masku 

Ispod nje se znojiš

Šminka se slijeva

Dok god postojiš

Niz usne ti cure

tragovi tamne maskare

Šarena si, mila,

Išarane daješ dare


Skini te okove 

Lažnih ohrabrenja

Podigni krunu

Iz blata svojih cmizdrenja

O klin objesi svaku istinu

Svojih morala

I svaku uspomenu

Što ti lje lice naborala


Odbaci od sebe 

Sve repove grube

Zmije što te račvastim jezicima

Od pamtivjeka ljube

Satri im glavu

I okreni se, kćeri

Licem ka sutra

Daleko od prošlosti - zvijeri...



nedjelja, 18. srpnja 2021.

 U grudima mi zapeo krik... Bože, čuješ li taj vrisak?? Nitko drugi ne čuje, nitko drugi ne vidi... U lokvi krvi sjedim, izrezala sam meso i kožu i kosti uspomena, sjećanja sam polomila i krhotine lete hemisferom, tražeći put do Tebe. Vidiš li me, Bože? Pogledaš li ikada u taj 10.krug pakla, krug u koji spadaju sve duše koje su Te prodale za Judine škude? Mi, mi koji smo birali komfor umjesto križa, mi koji smo uzimali zlato umjesto hostije, mi koji smo tražili postelju s baldahinom umjesto jaslica. Čuješ li, Bože, jecaj što ne prelazi preko usana, ali guši ždrijelo, pali utrobu, ta vatrena stihija nemoći u bezglasnom glasu? Ne mogu disati... Zrak mi je kao luksuz, kao nedostižan san, kao Sveti gral. Ne dosižem ga rukama, a diše mi se, Bože, diše mi se... Stvarno mi se diše... U grobnici hladnih pogleda sjedim na staklenom podu i lupam šakama, želim razbiti, želim propasti u bezdana tamu, samo da ne moram više uzdisati taj ustajali zrak leševa i umrlih osjećaja, ubijenih nadanja, laži i prokletih obećanja. Vidiš li me, Bože, kako uništavam Tvojih ruku djelo, kako je samouništenje jedina opcija jer sva su se vrata treskom zatvorila i ja sad klizim pljesnivim tunelom nekih tuđih odabira?

Što će biti, Bože?

Podižem ruke, ne vapim više za pomoć, podižem ruke i predajem se. Predajem bitku i rat, ne borim se više, izderah grlo, koljena, dlanovi mi puno krhotina stakla i leda tuđih poljubaca. Predajem se i klizim tunelom, iz 10.kruga u 11. Tamo me čeka tišina koja grmi glasnije od svih mojih krikova. Tamo me čeka muk suočenja sa samom sobom.

Ali, zar ne radim to neprestano?

I dok klečim, i sjedim i dok klizim i vrištim, dok lupam šakama po staklenim podovima - uvijek sam predamnom ja sama...

Možeš li me više i iznenaditi, Bože? 


subota, 17. srpnja 2021.

 Gdje si izgubila sebe? Na kojim stanicama ostavljala dijelove duše da ih žicari troše k'o sitnu paru za mali konjak i par cigareta? Kojim marginalcima dragovoljno poklanjala komadiće svoga bića u zamjenu za osmijeh, stisak ruke, potvrdu da postojiš? Djevojčice moja, zašto si baš morala poštivati pravila i udovoljiti regulama koje su ti određene već u trenutku rođenja?

Što ti, mila, danas imaš od toga?

Ni sebe nemaš, a ni itko drugi te nema.

Bježala si od uskličnika moranja, a ipak, pognute glave ispunjavala sve zareze i sve dvotočke. Sve do zadnje interpunkcije knjige pravila. Za koga, dušo?

Ni pijedestal u svojim snovima nemaš, ni bistu nisi samoj sebi isklesala u mramoru.

A ni u pijesku...

Koji je to trenutak kada si pala sa žice u bezdan koji je usisao sve tvoje čežnje i ti si se prodala za aplauz pokojnika koji više nemaju monopol nad uvjetima tvoje bivstvovanja? Je li vrijedilo, mila?

Nije... Ni sve utopije ni sva vjerovanja ni sve diplome nisu te dovele do trona vlastite vrijednosti. Što si više presjedanja odradila, što više vlakova odvozila, sve si manja u vlastitim očima... Na svim tim stanicama sebe si samu potrošila... Kao ocvala prostitutka što dušu u bescjenje daje...A sve pod krinkom svetice.

Lagala si, mila. Lažeš i sada.

Koliko ćeš aplauza dobiti dok prosipaš istinu, a sve pod krinkom laži?

Narod plješće umjetnosti.

Koliko je umjetnosti u tvojoj istini?



utorak, 13. srpnja 2021.

 Hej...

Šapnut' ću

ti noćas

nešto što 

nikad nikom

ni treptajem oka

šapnula nisam...

Šapnut' ću

ti noćas

da beštija ja sam

upravo onda

kad zavolim 

bijesno...

Šapnut' ću

ti da te toliko

tjeram

baš zato što

ovisim o dodiru

tvome...

Moje će usne

ljubiti tvoje,

ali zubima ću

ranjavati kožu

koju toliko volim...

U zagrljaju tvome

umrijeti želim,

al' ipak ću

vatrom bijesa

zapaliti tvoju

nježnost

dok ne izgori,

u vrtlogu dima

nebom otplovi...

Šapnuti ću ti

da me guši

ljubav prema tebi

toliko da nijedna

stvar više

ne postoji...

...ni zrak,

ni hrana,

ni voda...

Moje si sve...

Zato ti kažem

da se gubiš,

zato ti leđa 

okrećem,

zato te gazim

i zato te riječi

moje vrijeđaju...

Hej...

Šapnut' ću ti

da si moje duše

komadićak,

da si moga srca

sjena,

da si moje more

i moja luka,

da si moj put 

i odredište moje...

I stisnut' ću se

uz tebe

i gurnut' te na rub

ponora,

i molit' ću te

da me voliš

i potjerat' te

dok se u dubini

mrkle noći 

ne sapleteš

o avete šikare

i prašume...

I preklinjat' te

na koljenima za suzama

i smijati se tvojoj

boli,

i venuti za tvojim

poljupcima,

i odbijati tvoje

meke ruke...

Hej...

Beštija ja sam,

šapućem ti noćas,

kad prožmeš me cijelu

i izgubim sebe,

kad ti moje biće

ljubavlju hraniš,

a ja te ni zagrliti

ne mogu,

ni truna mekoće

ne mogu ti dati...

Samo u oku

vidiš da te lažem...

...Vidiš mi lik

i zato me voliš...

Bježi što dalje

i ostani ovdje,

okreni mi leđa

i uvijek mi se smiješi,

zaboravi da sam bila

i uvijek me pamti,

skini me sa trona

i daj mi da budem

kraljica tvoja,

ostavi me samu

i nikad ne idi 

od mene...

Hej...

Šapnut' ću ti noćas

"Ja sam ipak ono

što si uvijek vjerovao

da sam"...



ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

 Kad dođem ...

Neka me dočeka zbor veselih cvrčaka

I vode šum

Simfonija trnaca po mojim leđima

Kad dođem...


Kad odem...

Neka me isprati taj orkestar

I žubor

Harmonija mojih emocija

Kad odem...


A tu sam 💖💖

#visitsenj

#summerinsenj

#simphonyinsenj


subota, 10. srpnja 2021.

 A što kad prođe sve?

Kad prođe i jad

I suze

I tuga

I čemer

Kad nestane oštrica

Sred grudi zabijena

Kad prestane tupa bol

Izdaja

Prijevara

Obmana

U mojim slutnjama?


Što kad prođu vihori strasti

Sjećanje na dodire tijela

I znoj

I suze

Krvlju umrljana koljena

Tanad posred sljepoočica

Pokušavam ubiti misli

Uspomene

Snove

Lagah samu sebe

Hladnim rukama

Grijala sam čežnje


A što kad prođemo mi

I ja

I ti

I svaka točka na i koju smo stavili

Svaki potpis na arku papira

A znamo i sami

Papir trpi svašta

I proći će i papir

I slova

I sve te naše točke

Interpunkcije besmislenih kompromisa

I - što onda?


Kad se utopimo u inatima

Bjesovima orkanskih visova

Kada prospemo iz srdaca

Gnjev normanskih plemena

I otrovnim strijelama

Izbušimo jedno drugome leđa

Polomimo kosti

Jednu po jednu

Mrzeći godine

Dane

I sate

Što prođoše


Proći ćemo i mi

I proći će svaki miris našeg ega

I borbe

I strah

I sva zgnječena emocija koje se bojasmo

Koju smo mrzili

Čak i više nego jedno drugo

Proći će i sjećanje koje nismo imali

A htjeli smo

Proći će svi zagrljaji koje propustismo

I strast koju smo ugasili

I život koji nismo živjeli




ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

 Što to voljeti nisi mogao

Što je to zbog čega si

Noćima praznu postelju grlio

Čime si rupu u grudima

Kao noć Mordora lakomno

Ispunjao?


Koju manu, od njih bezbroj, 

K'o biljeg Kainov na čelu

Meni, za te neznatnoj

Pribio za vijekove

Ženi, na koljenima

Polomljenoj?


Što u slici nakaradnim zoveš

Koji osmijeh tebe smeta

Koji sjaj na kolac bodeš

Zar te, dušo,

Radost boli

Pa me posred lica pljusneš?


Što ti skrivi lice ovo

Smeta li ti trag života? 

Meni gorko, tebi bljutavo

Pljuni, zlato!

Kroz stisnute zube

Meso živo, gnjecavo


Krivnja poput stupa srama

Ne zaslužujem pijedestal tvoga sna

Kriva, kriva, ja sam sama

Alisina me sjena prevarila

U grču prostitutke

Htjedoh tebi biti dama


Pa i da sam kožu izderala

Novi lik u kamenu

Blijedom, hladnom uklesala

Novu sebe

Na pazaru tvojih želja

U bescjenje otkupila


Ništa ja sam tvome oku

Neka dimna silueta

Danas išteš Amazonku

Sutra moliš damsku usnu

Čežnju tuđu u prah smrviš 

I nevinost anđeosku



nedjelja, 20. lipnja 2021.

 Sakrila sam te, dušo

Sakrila od pogleda

Sakrila od svijeta

I od neba

Ispod leda


Prekrilo te more, dušo

Prekrilo valovima krinki

I uzdasi više nisu

Suznih plima jecaj

Dnevnika nekih zabludjelih klinki


Pospremila sam te, dušo

Pospremila iza zrcala

Onkraj vlastitih trepavica

Ispod slanih kapi

Neprežaljenih obala


Odgurao te strah moj, dušo

Odgurao u zdenac tamnih strana

Odgurao na margine

Nepotrebnih egzistiranja

Ti si, dušo, samo mana


Slagala sam te, dušo

Slagala sam da te nemam

Stepenicama od stakla

Lagala sam da si stranac

S vihorom prohujala neman


Oprosti mi, dušo

Oprosti mi, ja okretah glavu

Oprosti mi, ja zatajih život

U ogledalu tvoj lik

Za sebe lažnu - blistavu


ponedjeljak, 7. lipnja 2021.

 Ležim na oblaku

Vlastitih sanja

Potrbuške na pahulji

Utopijskih zbivanja

Usred nebeskih

Zlaćanih visina

'Sred taštine pustinje

Poput beduina


Omotana


Plovim vodama

Bezimenih struja

Luke tuđih očekivanja

I odobravanja oluja

Pljesak ulizica

I sireninih agresija

Obilazim šutke

Poput Odiseja


Ogluhjela


Dal' sam čardak

Il' samo baraka

Možda smijurija

Dječačka varka

Stojim li na zemlji

Ili stvarno plovim

Neke lažne laži

U himbama lovim


Oglodana


Zaplelo se 

Jugo vlažno

Pa mi kose

Mrsi snažno

Vuče, čupa

K'o da smije

K'o da zna da

Moje nije


Osvojena


Misli neke

Halucinaciji slične

Stvarnosti sestre

Neke idilične

Plove mnome

Il' ja njima

Nema me ovdje

Međ' vašim brodovljima


Odvezana


Tmina me časti

Ne dotiče više

Sumraci ljudi

Krinke dojadiše

Zagrljaj vreo

Od srama i jada

Smakoše cara

Usred - Carigrada


Opečena


I plovit' ću nebom

Il' ono mnome

Oblakom tmastim

Ka polu sjevernome

Što dalje i dalje

Od noći što guši

Uskraćujem svašta

Svakoj čegrtuši


Odnesena...


četvrtak, 3. lipnja 2021.

 Dopusti mi

Usnuti

U dubini tvoga beskraja

Dušu uspokojiti


Umoran sam...


Dozvoli mi

Zaspati

U ocean mira

Konačan uroniti


Umoran sam...


Podari mi

Počinak

U zagrljaju tvome

Blažen sanak


Umoran sam...


Oslobodi me

Borbe

Krikom poderana glasa

Iz dubine sebe


Umoran sam...


ponedjeljak, 31. svibnja 2021.

 Jesi li ikada kišu oćutio

na obrazima svojim

dok si iznad glave kišobran držao

dlanom cijelim

ogrubjelim?


Jesi li ikada trešnju okusio

na pupoljcima jezika svoga

iza zapečaćenih usana

karaktera grintavoga,

lažljivoga?


Jesi li ikada miris vjetra osjetio

poput vihora obuhvativši

misli tvoga alter ega,

u kukavički um zalutavši,

pogriješivši?


Jesi li ikada, poput mene,

iza zatvorenih kapaka plakao,

puštao suze da cure,

a ti dno svoga dna dotakao,

skapao?


Jesi li?


Jesi li ikada sebe u oči pogledao,

kad se maskare ljigavih obmana

preko cijelog stakla proliju

kao želja jednog narkomana

nehumana?


Jesi li ikada umirao svitanjima

a živjeti prisiljen bio

u svim šipražjima etike i morala

istinu svoju prodao,

izdao?


Jesi li, ljubavniče Rima,

okove svoje na mene prebacio?



srijeda, 19. svibnja 2021.

 "Proći će",

Sve prođe

Tako kažu

Oni zloguki proroci

Što huče na Mjesec

Na Sunce

Na zvijezde što laju

One isprazne lutke od krpe

Što vlastite konce glođu

Ne trpe vjetar u kosi

Pahulju na dlanu

A kamoli na nosu


Oni kažu

"Proći će",

Spusti glavu

I gledaj još niže

Šuti

Dok te voda bijesa 

Na obale jada ne naplavi

K'o trulo deblo

Raspadnute kore

Bez korijena

Bez mjesta svojega

Bez veze


"Proći će",

Kažu neki,

Sve prođe,

Ti samo idi

I budi

Dok i ti ne prođeš

Dok se na obalu gnjeva

Ne nasučeš svoga

Prazna i sama

Raspadnuta

Bez sebe

Bez veze...


utorak, 18. svibnja 2021.

 Pusti istinu!

Nije da će te

Kojim slučajem

Osloboditi!

Neće...

Zarobiti će te


U ukleti krug usamljenosti

U žrvanj krive slike

U kovitlac rubnih izdisaja

Skupa s gubavcima

Na pustopoljinama dokaza

I alibija


Nismo nikada trebali

Ni tražiti istinu

Ona je obmana naših strahova

Bijesna furija maskenbala

Bez krinke

Ljubomorna


Što nam je donijela istina

Osim plimnog vala uništenja

Pomela pred sobom

Sve naše iluzije

Život u laži

Uljuljkan u balon samozavaravanja


Odmotala je sva naša sranja

Iz šarenih celofana utopija

Razbacala papiriće

Po uplašenim ulogama

Vratila tremu

Profesionalnim glumcima


Tražili smo istinu... 

Dobili bljesak spoznaje

Šamarčinu otrežnjenja

Vrisak nagla buđenja

Kroz sve šikare

Samoobmana


A čemu to?

Tražili ste

Dobili ste

Udarac ispod pojasa

I grč u želucu

Samoće




nedjelja, 16. svibnja 2021.

 Kad me više

ne bude,

ne daj, 

dušo,

da hvalospjeve

recitiraju

oni zbog kojih

za života

tragediju ja sam

pisala...

Kada odem,

kada duša 

otprhne iz ovog

potrošenog bića,

ne daj da 

zamnom plaču

oni zbog kojih

plakala ja sam

dok sam ovdje bila...

Kad me više

neće biti,

ne daj da mi 

cvijeće nose

oni radi kojih

venula sam,

usahla i

svenula k'o

mak poljski

nakon žege strašne...

Kad otputujem

putem vječnosti,

kada prašinu 

sa nogu bosih 

stresem,

ne daj im

da svijeće pale

za me

oni radi kojih

proždrla me

samoće vatra,

bijede plamen,

pepeo jada

postala...

Kad odletim

s oblacima onoga

čega više nema,

dušo moja,

ne dozvoli

da pohode me

niti pjesmom,

niti svirkom

oni koji su me

dok još plesah

izbacili iz kola

u kom' bijah

k'o sa dvije 

lijeve...



utorak, 11. svibnja 2021.

 Zaboravi...

Sa ovim divljim

kapima kiše

što o prozorsko okno

bjesomučno tuku,

u sjećanju mome

zaglušujuću buku

mirisa tvoga

prebrzo briše,

teče k'o rijeka

odnoseć' riječi,

slova k'o jeka

i nema nas više...

Zaboravi...

Sa olujnim jugom

što škurama lupa,

podsjeća dušu

na milijun rupa

u kojima bijasmo

jednoć,

sad zrnce prašine,

požutjelo pismo,

sve tiše i tiše

u krošnji oskoruša

i - nema nas više...

Zaboravi...

Sa udarom groma

o stoljetnu granu,

rascijepi nas

i srca na dlanu,

nestade drvo,

sagorjeli hrast,

posljednje posta prvo,

i ugarak uzdiše -

"šteta,

al' nema ih više"...

Zaboravi...

Sa oblakom sivim

poput pepela

ispunjenog riječima

sumorna vela,

ostade prašina,

slova požutjela pisma

nikada pročitana...

Zaboravi...

Poput neverina

što dahom svojim

obavio šumu,

valak na moru,

preslanu pjenu,

dagnju na lancu

potopljene barke,

bili smo opsjena,

vješte varke

usamljena srca

jedno drugo ispustiše...

I -

nema nas više...



srijeda, 10. ožujka 2021.


Ne, nisi me nazvao...

Nisi zvao dok sjedah
U crnilu ove hladnoće
Ovog besmisla tunelu
Ispunjenog leptirima lešinarima
Onih istih pokrepalih sjena
Iz dubine utrobe što onomad bijahu živi
Što letješe uokolo zabijajući se o stijenke
Nutrine vrele poput aktivna vulkana
Samo na tvoj glas
Poludješe
Obnevidješe
Ti suludi leptiri moje strasti

Koje strasti?

Nisi zvao
Nisi htio čuti odgovornosti pjev
K'o Pilat si ruke okrvavljene oprao
Pred blatnom svjetinom svojih promašaja
Ruku što te milovala
Sasjek'o si za Judine škude
Bojeći se da ti smijeh nikad više 
Zube otkriti neće
Kukavice!
Ostaje ti drvo suho,
Grana posred njive
Judine

Krvave njive

Nisi zvao
Ne, nisi pogledao u to grotlo
Mračnih snova groblje
Stratište tvojih obećanja
I mojih ( koji klišej! ) vjerovanja
"Tko sa djecom liježe
Popišan se budi"
Parola za život u vakuumu 
Vlastitih gluposti
I poneke ideje intelekta što tinja
Za bezveze
Nikom ništa

Svakom svoje

Ne, nisi pitao kako sam
Dok si odozgo gledao u to ništavilo
Na čijem dnu sam se koprcala
Poput jegulje na suhom pijesku
Doline Neretve
Odvratio si pogled
K'o Josipova braća 
Prodao si obraz za liniju smrti
Ubio me bez ispaljenog metka
Sagnuo glavu k'o pokorni sluga
Služiš, dušo, ali crnilu
Ega svoga

Mračnom stihu Edgar Allan Poa

Ne, nisam zapravo ni htjela da zoveš
Ni da pišeš, nisam željela
Ni da pričaš svoje priče
Ni da tepaš
Ni da moliš
Sulud je to svijet u kojem ljubav ima cijenu
Nepotrebna to je sanja
Bez iole smisla
Samo hrpa laži, sranja
Kukavice, ptico, neka nisi zvao
I nek' trune ovo tijelo
Dok u mrak ne strune


Pod leptirovim smjelim frakom





 

petak, 19. veljače 2021.

Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si samo htio napraviti ravnotežu među zvijezdama? Jesi svjestan koga si sve ostavio za sobom, nas neutješne jer se netko poput tebe ne rađa ni jednom u 100 godina? Ti si bio raritet, bio si unikatan, ti si bio duša pretočena u note, u melodiju, u riječi... 

Ja sam vjernica i znam da je došlo tvoje vrijeme. Bog te pozvao da mu pjevaš. On oko sebe skuplja takve poput tebe. Dao nam te na tren, a sada te vratio Sebi. I ok... Znam da On zna najbolje... Ali ipak, znaš, "On koji od gore vidi sve", mogao te pustiti još malo, još samo malo... Još kojih 200 godina :D Za moje dijete. Za njeno dijete. I još koju generaciju, što misliš?

Opraštam se od tebe. Zahvalna sam Bogu i dobrim ljudima što sam imala priliku slušati te 2019.godine u Areni u Zagrebu. Zahvalna sam na neopisivih 3 sata čiste emocije. Zahvalna sam jer sam te doživjela, ne preko cd-a, ne preko youtoube-a, nego preko daha, preko pogleda, preko mirisa - ljubavi. Uživo.

Ljubav uživo.

Putuj, dušo, i umiri se u Bogu... Prati nas odozgora i pjevaj... Mi te i dalje čujemo.

Počivaj u miru, Đole 

https://www.youtube.com/watch?v=jmQVEh8p35o

Nošen dahom sna
Doleteo je crni golub na moj dlan
Zašto ko da zna
Al' to sam jutro doćekao umoran
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teškim olovnim
I video svet sakriven
Iza zlatnih oblaka
Ako umrem mlad
Posadi mi na grobu samo ružmarin
Ne dozvoli tad
Da naprave od toga tužni treći čin
Nek mi ne drže govore
Nek drugom pletu lovore
Ako umrem mlad
Zaustavljen u koraku i snu
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen
U mojim venama davni sever samuje
I ja ponekad ne znam šta mu je
Što luduje, od sreće tugu tka
Moja prosta duša slovenska
Uplaši me sjaj
Milion sveca kad se nebom popali
Gde je tome kraj
Za kog' su tako dubok zdenac kopali
Zašto se sve to dešava
Da l' čovek ista rešava
Il' smo samo tu
Zbog ravnoteže medju zvezdama
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen




"Fragmenti sjećanja ničijeg djeteta" 90 Zadnji razred srednje škole. 1998.godina. 17 godina i ...mjeseci. Na satu razrednika djeca...