petak, 19. veljače 2021.

Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si samo htio napraviti ravnotežu među zvijezdama? Jesi svjestan koga si sve ostavio za sobom, nas neutješne jer se netko poput tebe ne rađa ni jednom u 100 godina? Ti si bio raritet, bio si unikatan, ti si bio duša pretočena u note, u melodiju, u riječi... 

Ja sam vjernica i znam da je došlo tvoje vrijeme. Bog te pozvao da mu pjevaš. On oko sebe skuplja takve poput tebe. Dao nam te na tren, a sada te vratio Sebi. I ok... Znam da On zna najbolje... Ali ipak, znaš, "On koji od gore vidi sve", mogao te pustiti još malo, još samo malo... Još kojih 200 godina :D Za moje dijete. Za njeno dijete. I još koju generaciju, što misliš?

Opraštam se od tebe. Zahvalna sam Bogu i dobrim ljudima što sam imala priliku slušati te 2019.godine u Areni u Zagrebu. Zahvalna sam na neopisivih 3 sata čiste emocije. Zahvalna sam jer sam te doživjela, ne preko cd-a, ne preko youtoube-a, nego preko daha, preko pogleda, preko mirisa - ljubavi. Uživo.

Ljubav uživo.

Putuj, dušo, i umiri se u Bogu... Prati nas odozgora i pjevaj... Mi te i dalje čujemo.

Počivaj u miru, Đole 

https://www.youtube.com/watch?v=jmQVEh8p35o

Nošen dahom sna
Doleteo je crni golub na moj dlan
Zašto ko da zna
Al' to sam jutro doćekao umoran
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teškim olovnim
I video svet sakriven
Iza zlatnih oblaka
Ako umrem mlad
Posadi mi na grobu samo ružmarin
Ne dozvoli tad
Da naprave od toga tužni treći čin
Nek mi ne drže govore
Nek drugom pletu lovore
Ako umrem mlad
Zaustavljen u koraku i snu
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen
U mojim venama davni sever samuje
I ja ponekad ne znam šta mu je
Što luduje, od sreće tugu tka
Moja prosta duša slovenska
Uplaši me sjaj
Milion sveca kad se nebom popali
Gde je tome kraj
Za kog' su tako dubok zdenac kopali
Zašto se sve to dešava
Da l' čovek ista rešava
Il' smo samo tu
Zbog ravnoteže medju zvezdama
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen




nedjelja, 31. siječnja 2021.

Prekrij me bjelinom

Kao plaštem zaborava

Sakrij pod sobom grijehe

Smeđe kao suha zemlja

Zamrzni kajanje i samoprijekor

Nek' popucaju nanosi očekivanja

Ohladi sjetu, evociranje minulih minuta

Obijeli crnilo obrana

Umišljenih napada

Sakrij moj dah u pahulji sutona

Da počinem umirena...




 

subota, 30. siječnja 2021.

Danas je čaša krivnje preko svoga ruba prelila onu zadnju, onu najtežu i najlakšu kap viška...

I ja pišem dok mi se iz prstiju slijevaju bujice nečega što nekoć bijaše tuga...

Danas je bio veterinar cijepiti psa. Istog onog psa za kojeg si mi kleo Boga jer sam našem sinu htjela nadoknaditi tugu zbog gubitka prethodnog. Istog onog psa kojeg sam sama vukla veterinaru jer nisi s time htio imati veze. Danas je taj pas doživio šk pri cijepljenju. Okrivio si me da sam ga krivo držala. Okrivio si me da sam luda jer uopće cijepim psa. Vikao si pred sinom koji je plakao. Onda je i tvoja mama došla pa ste oboje zaključili da je krivo cjepivo. Da je kriv veterinar. Da sam kriva ja. Prepala sam se gledajući krivnju u očima svoga sina. On je također zadojen krivnjom.

Pas je bio u redu. Veterinar se vratio, a ti, umjesto da i njemu kažeš sve svoje optužbe, smijao si se i govorio da psu nije ništa. Gledala sam u tebe i nisam vjeravala u to što čujem. Ja sam ispala paranoična jer sam ga zvala.

Sjeti se mojih "krivnji" kada sam rodila pa nisam znala: držati dijete, kupati dijete, hraniti dijete...

Kada sam htjela otići u zoološki vrt pa si mi psovao već spomenutog Boga i proglašavao me ludom jer "se spremala kiša" i ona 2 oblaka na nebu su se "priejteći cerila", a ja sam plakala u autu kojim si nas dovezao samo do mjesta gdje tebi ti odgovara.

Na more si nas odvezao jedanput, a nisi htio doći po nas. I vipe nas nikada nisi htio ni odvesti. Taj put se nisam trebala vratiti.

A jesam.

Sjeti se mojih "krivnji" kada ti je otac učinio samoubojstvo. Ja sam bila kriva.

Kada je tvoja majka dobila karcinom dojke. I tu sam bila kriva.

Kada je sin dobio uši.

Ja sam ih, valjda, proizvela.

Istovremeno, nisam bila sposobna niti biti majka niti supruga, a kamoli ljudsko biće.

"Ta tko bi me uopće ovakvu i htio?"

Kada se sin pokakao u pelene, a ja pričala na telefon, urlao si skidajući mi svetinje s neba. Kada sam se htjela zaposliti, proglasio si me nezahvalnom luđakinjom. Kada sam otišla psihijatrici da mi kaže jesam li luda i kada sam dobila potvrdu da nisam, izrugivao si se s njenim riječima govoreći da "smo mi obje lude".

Sjeti se, radila sam po 12h dnevno, dolazila k tebi doma, ti si ležao. Ležao s daljinskim u ruci dok je majka za tebe radila. I danas, kada ja , bolesna radim 2 posla, i dalje ležiš. 

Preispitivala sam svoju "nezahvalnost", svoju "oštećenost", svoje - "ludilo". Preispitivala sam svoja uvjerenja, svoj moral dok si se ti izrugivao sa žrtvama bilo kakvih nepogoda. 

To si ti - rugaš se sa svime i svakim.

Gledam te u oči i u njima vidim jad. Jad, da. Ali, onu vrstu koja je mene pojela.

Svi su govorili da moram čuvati obitelj. Obitelj je svetinja. Obitelj je temelj.

Da, obitelj je temelj.

Ali, ti i ja nikada nismo bili obitelj.

Sin i ja smo jedan na jedan već dugi niz godina. Zapravo, on se srami biti pred tobom dijete. Tvoje dijete. 

On pamti moje suze. On pamti tvoje riječi.

On zna da sam sama prolazila sve muke i težine, bolest, trudnoću, posao dok si ti ležao i sa svojom majkom govorio koliko sam luda i nerealna.

Bio si jak dok si me mogao ucjenjivati za komad kruha. Kada ti je sex bio platežno sredstvo kojim si me tjerao uza zid. Kada mi je baka ležala bolesna, a ti mi psovao mater i oca i nisam mogla otići k njoj. Jer nisi htio odvesti. 

U mom autu.

U autu za koji si me uvjerio da nisam sposobna voziti.

Ti, ti koji se bojiš vlastite sjene...

A ja sam ti to dozvolila...

Ništa nikada nije bilo dovoljno dobro. 

Toliko sam puta odlazila, gadim se samoj sebi koliki je broj mojih odlazaka. Bojala sam se. Bojala se krivih odluka. Odluka koje će utjecati na dijete. Bojala sam se njegovih trauma. Bojala sam se da ćeš kao Pilat oprati ruke i reći:
"Rekao sam ti. Ti si kriva!"

Bila sam mlada cura, 24 godine, kad sam došla u tvoju kuću. Nedjeljama sam kuhala ručak za tebe i tvoju obitelj, a ti si gledao porniće u sobi. To ti je bilo draže i lakše od bilo kakvog tjelesnog kontakta.

Trčao si svojoj majci, nakon svake svađe trčao si k njoj. Mislila sam da će biti drugačije kada se odvojimo, kada rodim, kada vidiš što ti mogu pružiti.

Postalo je još gore...

Zabranio si mi raditi, čak si se izrugivao samnom govoreći da me nitko neće zaposliti. Iala sam 32 godine, govorio si mi da sam prestara, da sam baba, da sam neprivlačna, da sam kao "mužača". Nisam imala potrebne atribute za tebe i to si mi stalno jasno davao do znanja. Bilo mi je nelagodno skinuti se pred tobom. Osjećala sam posprdan osmijeh i cinizam u tvojim očima.

Nije se moglo razgovarati, uvijek si sve izokretao, sebe praveći žrtvom. Jer, ja sam "divlja i vičem", a ti si miran i tih.

Pasivno - agresivan sadist.

I znam, nećeš se zaustaviti dok mi ne popiješ zadnju kap krvi. Ti si žedan. A ja, ja ti više neću biti izvor... 
Tražila sam u tvojim očima toplinu, ranjeno dijete, Boga... Tražila sam nježnost, prijateljstvo, ohrabrenje...

Rekao si mi da sam kriva za bolest, da sam previše ljetovala, da sam premalo pazila, da sam kriva i kriva jer sam glupa... Jer, "tko ide na sunce u 7.mjesecu??"
"Zašto si dala doktorici da ti daje terapiju? Ja to nikad ne bih uzeo! Ti si glupa."
"Tko ti je kriv što si uganula gležanj? Ja sam ti rekao da ne ideš u šetnju!" 
"Uzmi auto, ali ako ti se nešto desi, nemoj mene zvati. Ja ti neću pomoći!"

Kriva, kriva, kriva...

Znaš li koliko sam noći proplakala, tresla se kao šiba, do zraka nisam mogla doći, a tvoj libido bi baš u tim trenucima bio najjači... Znaš li koliko mi se gadi pomisao da sam sebe prodala za tebe? Koliko se prezirem jer sam dozvolila da me kukavica satre? Jer sam preživjela tsunamije, a pustila lahor da me otpuhne? Jer sam kroz život išla uzdignute glave, a ti si me natjerao da puzim?
Ti, koji ni vlastito ime ne znaš pravilno napisati.
Ti, koji mrziš moj vokabular, moje teme, moju osjećajnost, moj bonton. 
Mrziš sve što ja predstavljam...

A opet, nikada nisi htio rastavu.

Bojala sam se biti na mobitelu, na laptopu, čitati knjige, uvijek si prigovarao. Ako sam digla rolete, ako sam spustila rolete, ako sam oprala pod, eeej, prije par mjeseci, koji užas si napravio zbog opranog poda i mirisa sredstva za čišćenje, slušala sam cijeli dan tvoje iživljavanje... Jer, ti kad kreneš govoriti, ti se ne zaustavljaš dok god ne izazoveš reakciju. Ti uživaš u mojim ispadima bijesa. Ispadi nemoći. I kada se dogode, tada ti trljaš ruke. Nije te briga ni za koga. Bojim se svakog šuma. Prepoznajem ti korake po stepenicama. Kada šutim i ignoriram tvoje provokacije, gledaš me ispod oka i ne odustaješ dok ne odreagiram. Koja je to igra?

Bojala sam se zamoliti da odem na misu, da me odvezeš. Psovao si mi Boga, smijao mi se u lice jer "s babama hodam na mašu", djetetu sugerirao sve kontra onoga čemu ga učim po pitanju vjere i Boga. Na sami spomen Crkve i Boga, ti bi se povampirio. Izrugivao si se sa svetinjama, taj tvoj cerek hijene ne mogu zaboraviti nikada. A pred drugima si bio "miran i tih".

Koliko si mi puta rekao da sam luda jer sina vodim na bazen ili u kino?
"Pih, što manje zna, to će manje tražiti!"
"Kaj mu fali doma na vrtu s kokošima."

Sramotiš ga kad god dođe netko od tvoje rodbine; sprdaš se na račun njegova oblačenja, non stop se dereš na njega pred drugima. Njega srce boli. Kada plačem zbog nejgove boli, on kaže:
"Mama, nisi ti kriva. Imam ja još jednog roditelja."

On te treba. Trebao te. Sada je već pomalo kasno. Ti se utapaš u svojim crnjacima i mržnjama. Jedina osoba koju imaš je tvoja majka. S njom jedinom postaješ čovjek. Ili, nešto slično tome.

Da, bila sam ljubomorna na taj odnos. U njemu nema mjesta ni za koga. Kad sam pokušala biti dio njega, shvatila sam da je to nemoguće. Željela sam vam pripadati. Željela sam biti "vaša".
Nesigurnosti su me okovale. Zato sam tu gdje jesam i takva kakva jesam.

Pišem ovo jer se čaša prelila.

Slova su se prelila.

Sve je počelo teći, kao rijeka koja se ulijeva u more... 

Gdje će završiti bujica, nemam pojma. Ja imam volje i imam snage, samo je pitanje hrabrosti i mogućnosti... Tu sam slaba... I ti znaš da sam tu slaba...

Naslađuj se dušo, naslađuj s jednom "luđakinjom". Možda opravda taj nezasluženo dobiveni naslov... Samo znaj, "Netko to gore vidi sve"...




četvrtak, 28. siječnja 2021.

 Nije važan jaz koji zjapi u nama

Koji guta prostor među nama

Koji usiše u sebe čestice zraka

Poput vakuuma krivih odluka

Nije važno grotlo propuštenih isprika

Onih zagrljaja pomirenja

Što nikada se dogodili nisu

I suza koje samo trag ostaviše na licu

Nije važna vatra bijesa što sažiže očekivanja

Koja u boji svoje strasti sagori svaku nježnost

I u pepeo pretvara ljudskost

Blizinu udalji eonima daleko

Nije važno

Više nikada nije važno


U odrazu odraz...



nedjelja, 24. siječnja 2021.

 Oprosti mi

Zaogrni me sjajem svojim

Skini ljuske razarajućeg bijesa

Iz oklopa me očaja potpunu izvedbi

Operi me

Gledaj u meni dijete što u leglu čuči

Prestrašeno, usamljeno, izgubljeno

Plahtom straha prekriveno

Pronađi me

Među riječima otrovnim

Što prosipam ih besplatno da otkupim ego

Sve pod krinkom visokih kriterija

U gorčini uvreda i psovki

Kroz valove prijezira i pljuski što šibaju

Obrazi duše bride gore od promrzlih jabučica

Oprosti mi...


Ja opraštam tebi...



subota, 23. siječnja 2021.


 Ja sam kap

Zrnce soli 

Na mom licu

Suza nije

Ja sam kap


Morski val

Razbijena 

Raspršena

Morska pjena

Ja sam val


Topli kamen

Stoljećima

Vjetrom šiban

Milovan

Ja sam kamen


Vjetra šum

Razlivena kiša slatka

Utopljena

Moru svome hrlim, trčim

Ja sam vjetar


Sve sam ja

Mirisom me sjećanja probudi

Na kamen položi

K'o sirenu Odisej

Ja ću disat'


Razbij me o stijenu

Da nestanem u kapi vala

U izmaglicu pretvori

I tijelo da nestane

U kući mojoj


Ja sam...


 ( za dušu - meditacija ❤️❤️❤️ )


Iako daleko, duša zna gdje joj je dom. Inače ne bi toliko čeznula zagrliti val, mirisati vjetar, raširiti ruke i zagrliti kišu.

ponedjeljak, 11. siječnja 2021.

 Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trulež i neshvatljivo poigravanje u međuljudskim odnosima bazirano na lovac - lovina temelju. Postoji ona stara indijanska poslovica koja kaže kako u svakom čovjeku žive 2 vuka: jedan je dobar, drugi je, naravno - zao i samo je pitanje odabira čovjeka kojeg će vuka hraniti ostatak života.

Sebe ne bih okarakterizirala kao dobru osobu. Ali, ne bih se deklarirala ni kao zla beštija. Ja sam tu, negdje između, mada su moja nastojanja činiti dobro.

Velika je razlika između biti dobar i činiti dobro. 

Nitko od nas nije rođen savršeno dobar. Sve je to vrsta treninga jer, uvijek je u principu lakše odabrati činiti zlo. Primamljivije je egu i iskonskim nagonima. Dolazim do zaključka da je čovjek, u svojoj tjelesnoj naravi zapravo - poprilično trulo i loše biće. Spašava nas jedino i isključivo savjest - ako nije ušutkana - a ta savjest je otajstveni glas Boga u nama koji nas non-stop opominje da se treniramo u vršenju dobrih djela. Često padamo upravo zato jer nam nije u prirodi biti dobar - onako - naravski. 

Ponekad me ljudi pitaju kako da počnu vjerovati? Ja odgovor na to pitanje nemam. Stvar vjere je promatranje svijeta oko sebe i svakodnevnih događaja; stvari odn. blagoslova koje primamo zdravo za gotovo, a nemaju svoje objašnjenje. Stvar je vjere osobna stvar svakog od nas ponaosob, ali, jednom kad čovjek povjeruje - nema više povratka u prazninu. Padovi se događaju jer smo, kako rekoh, u naravi slabi i jadni, ali onog crnila besmisla više nema. Zovu me ljudi i govore stvari kao:

"Lako je tebi - ti imaš Boga, a meni je teško jer..." - i onda krenu nabrajati svoje probleme koji se u usporedbi s npr. problemima djece u Siriji mogu okarakterizirati trivijalnima i mizernima. A ja mislim da je meni puno teže nego nekome tko Boga ne poznaje. 

Zašto?

Zato jer ja od sebe, kao vjernice, konstantno moram tražiti opravdanja za tuđu trulež. Prisiljena sam opraštati uvijek iznova. Prisiljena sam nastojati voljeti. Ne trulež. Nego Krista koji se zasigurno nalazi negdje u toj truleži. Ne smijem uvrijediti ljudsko biće bez da se nakon toga osjetim loše jer sam uvrijedila Kristovo ljubljeno biće. Ne smijem odbaciti čovjeka misleći da odbacujem samo trulež. Ne smijem zalupiti vrata pred nosom čovjeku, trulom čovjeku, koji me moli za pomoć, a najradije bih mu sprašila metak u dupe. Ili ga kastrirala. Ne smijem jer - Krist u meni mora pronaći Krista u tom biću. 

Teško je biti vjernik. Kršćanin. Od nas se opetovano traži: opraštanje, djela milosrđa i ljubav. A kako sam po naravi polu-beštija, vjerujte mi da je teško izbalansirati Krista u sebi sa tom životinjom željnom osvete, žednom krvi. 

Od mene se očekuje blagost, mirna narav, sladak jezik i razumijevanje. A ono što ja nudim u 50% situacija je sušta suprotnost tome. Tješim se da je i Sv. Pavao bio popriličan kolerik. 

Dođe mi da svakom potrebitom razumijevanja zalupim vrata pred nosom. Nisam ja Isus da ikoga razumijem, tješim, opraštam i volim. I naravno, napravim ja to - tu i tamo. Dok me tihi glasić u meni ne krene maltretirati:

"Majo, "bijah gladan - ne dadoste mi jesti; bijah žedan - ne dadoste mi piti; Majo - bijah u bolnici - niste me pohodili; bijah gol - niste me obukli...Majo, Majo tctctctc..." Pa mi kopa po duši svrdlom jer, nije meni što ja čovjeka šutnuh, nego što šutnuh Krista u tom čovjeku. Ja, velika vjernica!

I onda moram raditi sve ono što se sukobi s mojim egom, tim predivnim, oholim i uvredljivim egom - opada mi kosa, ten mi je banana, hormoni divljaju, živciram se do besvijesti radi onih što gledaju, a ne vide, što slušaju, a ne čuju i najradije bih im uši iščupala, plačem, ronim suze radi tog zabludjelog naroda i ogrezlog u plitka zadovoljstva, jezik sam izraubala govoreći, savjetujući -  a sve da bih živjela onako kako On to od mene hoće. Ne crkva - institucija, ne ljudi koji pišu zakone svaki 500 godina po svom ćeifu - nego On. 

I onda će meni netko reći - "Lako tebi - ti imaš svog Boga!"

E, ljudi moji, da je i vama naći tog mog Boga....pa da malo podijelimo muku...

Trulež je u nama. Trula i smrdljiva crvotočina nagona i htijenja, megalomanstva i hedonizma. Dam ti prst - ti grabiš ruku, ma šta ruku, evo čupaš mi ju iz ramena....

U oči kažem svakom pripadniku humanoidne rase: budi mi prijatelj i ja ću biti tebi. Prijateljstvo se bazira na međusobnom poštovanju i iskrenosti. Ako nema toga dvoje - sve je farsa. Igra mačke i miša. Nema prijateljstva. Samo beskonačno preseravanje i gluma. Teatar besmisla. Jer, kad-tad sve ispliva na površinu. I zašto uvijek jedna strana ostane povrijeđena?

Zato jer je imala očekivanja!

Dakle, dok god nemamo očekivanja od drugih ljudi - nema ni boli ni razočarenja. Zapravo, sve je u Kristu. Mi druge vežemo upravo svojim očekivanjima, samim time im oduzimamo slobodu i što je ključno - priječimo Isusu put do njihovih srdaca. 

A sve iz visokomoralnih naših vlastitih pobuda. Mi zapravo želimo te osobe dovesti Isusu.  Mi im želimo biti prijatelji i voljeti ih. Ali, mi se, slabi i jadni, ne možemo nositi ni s vlastitom truleži, a kamoli s nečijom tuđom. Igramo se Boga. Mislimo da ćemo upravo mi uspjeti nekoga obratiti, da ćemo mi biti zaslužni za nečiji spas.  

Zasluge!

Ego je željan zasluga, hvalospjeva, pohvala - nagrada!

Dok god stvari radimo iz pobuda ega ( što nije uvijek lako prepoznati ) - neminovna nagrada je: bol, razočaranje, osjećaj da smo izdani i prevareni. Jer, u Kristu toga nema. Samo ego može biti ponižen. Samo ego može biti razočaran. Samo ego može osjećati STRAH.

Idem dalje do naše srži, onog ranjenog dijela nas koje je u potpunom disbalansu s našim zdravim ( koliko-toliko ) razumom. Najgore ti se sekirat`, ali, svi mi koji krenemo u razmišljanja znamo da postoji nešto dublje i veće od onoga na površini - kako živi većina ljudi savršeno sretna u svojim imaginarnim malim svjetovima dok plutaju po površini i ne zadirući u dubinu svoga bića. Tako sam shvatila da razum možda može biti na zavidnoj razini, ali podsvjesno privlačimo ljude u naš život upravo onakve kakvi su nas ranili dok još ni svjesni nismo bili da nas ranjavaju. Dakle, ne možeš pobjeći vlastitim mislima, koliko god ih nesvjestan bio. One su tu i dio su tebe. One određuju emocionalnu stranu čovjeka i nema veze što ti zdrav razum govori da će te svi ti odnosi uništiti - ti si ne možeš pomoći. Ono malo dijete u tebi, željno ljubavi, gura svoje. Nedokazano i nezrelo dijete koje hoće svoja prava na nježnost, ljubav i pripadanje. Pa se baca u naručje svake osobe koja iole miriše na nabrojano.

Privučeš tako u svoj život jednu za drugom osobu, bilo mušku - bilo žensku, i kad povučeš paralelu među njima jasno se ocrtavaju nebrojene sličnosti koje su zapravo - odraz tvoje ranjene duše. Očekuješ od tih ljudi prijateljstvo koje ti ne mogu dati. Ljubav koju ti ne mogu dati. Iskrenost koju ti ne mogu dati.

Isto kao što ti ju nisu dali ni oni koji su te ranili.

ALI!!!

Podsvjesno ti ne liječiš te ljude, ne približavaš njih Isusu, nego -  liječiš osobe koje su te ranile, pomažeš njima i pokušavaš izgraditi odnose iz temelja. Popravljaš prošlost! Pokušavaš popraviti sebe!

Na žalost, ne ide to tako. Zato non-stop jedne te iste ljude privlačiš u svoj život. Bili to manipulatori, ovisnici bilo koje vrste, slabići, egomanijaci, sadisti, mazohisti, lažljivci...Preko njih pokušavaš stvoriti svoju vlastitu novu i bolju - prošlost.

Samo Isus može - promijeniti prošlost. 

Naš pogled na prošlost.

Našu ranjenu prošlost samo On može izliječiti.

Prvi korak je svjesnost o problemu.

Ja na tom koraku tapkam već godinama, nisam ja ništa bliže Njemu od svih vas ostalih. Ja sam samo svjesna i problema, a i Njegove moći.

Nadam se da ću imati bar nešto kose na glavi dok me ne izbalansira, da mi hormoni neće prijeći iz ženskih u muške te da mi srce neće trokirati u 40-oj. Naravno da neće, ima snage ova duša za još puno bitki. 

Samo sam razmišljala i tražila odgovore na pitanje. "Zašto?"

Onda sam pogledala u sebe...i tamo se, zapravo, nalaze svi odgovori.

Nitko te nije razočarao, nitko izdao, nitko prevario - raskantala su te samo vlastita očekivanja...

Jao čovjeku koji se u čovjeka uzda...


subota, 9. siječnja 2021.

 Ima li me

Više

U tvojim sjećanjima

Postojim li

Makar

Kao ružna uspomena

Tamna mrlja

Tvoga grijeha

Zatvorenih škura

Savjesti

Bez lijeka?


Nalazim li se

Ikad

U zakutcima svijesti

Koja katkad

Proviri čedno

Svjetlošću obasjana

Ta ćelava

Naivna glava

Utopijskih mora

I zvjezdanih

Snova?


Jesam li sklupčana

Pod obrvama

Il' pod pramenom

Sivim

Pamti li me

Mjesto 

U tvojim nadama

Il' me prekrio

Snijeg,

Kukavičluka tvoga

Prašina?


Živim li

Il' umrijeh

Kao loša uspomena

K'o mamurluk

Kao krivi potez

Izgubljenih dječaka

Petra Pana

U pijesku

Deluzija

Ne ostade mi

Ni trag...




subota, 2. siječnja 2021.


U lokvi jada vlastita
Raznesenog, istrganog tkiva
I koprcati se prestala
Bez osjećaja da je živa
Batali, brate, ove strofe
U njima ni daha nema
Sve što nude čemer je i tuga
Groblje snova posađenih krizantema
Raspalo se biće
Iz svake pore curi krv
Jel` ikad ikom bila žena, kurva
Il` uvijek samo mizerije crv
Ne čitaj i ne piši,
Šuti, brate, pogledaj u kosti
Iz svake krhotine vire krici
U izmrcvarenom tijelu zabodene osti
Stoljećima kleči, prosi, moli
Kaplju vjere, zrnce vatre
Ugrijati studen prste
Sred tišine sebe prostrte
Lokvom sebe zemlju suhu natapa
Izdanci mladica životom njezinim se kunu
Pamte suze i tu gorku krv
U plimi zaborava da ne istrunu
Slomilo se pola vijeka
Zidovi su pali k`o u šašu prut
Razbio se oklop i maska skliznu
Sva koreografija i lik taj krut
Stropoštalo se biće
Na koljenima sebe skuplja
Iz ruku mu krhotine bježe
Ona najjeftinija i - najskuplja
U prašinu i u prah
Mirisom krvi obojane
Kleči, cvili, Boga moli
Tišinom riječi nepostojane
U grudima crna rupa
Vakuum prošlih obećanja
Krater proživljenih noćnih mora
Znojem probuđenih, stvarnih sranja
Pusti, prika, riječi ove
U njima se cerek ne prikriva
Svaka sablast smijeh svoj nosi
I sa mrtva i sa - živa
Sve su cigle jedne duše pale
Zidovi sa zemljom postadoše jedno
Upio se beton daha u crnilo sivog praha
Oboje postade prilično - bezvrijedno
Možda boju omiriše vuk
Il` kakva zanesena zvjerka
Bilo što da ruševini priđe
Kad ni traga nema od - čovjeka...




Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si s...