ponedjeljak, 20. rujna 2021.

 Može li ovo

boljeti malo više?

Može li me jecaj 

parati malo tiše?

Možeš li me danas

rastgati malo jače?

Želiš li da suze ipak

ispred krvi prednjače?


Što mi disat` 

Ne zabraniš

Srce zabludjelo

Iz grudi mi odstraniš?

Branu na slapove

U očima mojim

Tišinu u vrisak...

Ja tišine se ne bojim...


Što si me danas

Prignječio bolom

Prekrio sekunde

Onim mučnim glagolom

"Prolazi"...?

Što ne prođe

Odmah sada

Zašto tmina 

Gdje je svjetlost vlada?


Gdje si?

Dok iz vena krv mi lije

A u dušu otrov zaborava

Da se slije

Daj da pijem

Da i sebe nađem

U grotlu varke

Sebi savršenoj dođem.


U ogledalu sliku svoju

Prpošnu bih htjela sresti

Oči bez sjena

Nutrinu bez ispovjesti

Sebe bih zakrpanu

U vosak izlila

I sjećanje srca

U kapi bih - utopila...


nedjelja, 19. rujna 2021.

 Prestadoh se boriti protiv svojih demona. Prigrlih svoju tamu, stopih se s njom, uronih u njen hladan zagrljaj. U mračnim njedrima sklapam oči i puštam da me valovi naplave na jezovite obale moje nutrine.

Prvo ti iščupaju srce, onda se čude bijesu koji iz tebe istječe.

Ah, ironija.

Bijes sam ja i ja sam bijes.

I u bijesu ja sam topla sućut i u sućuti toploj ja sam bijes.

Ja sam sve i sve sam ja...


 Rađa se

Istječe

Ali ne umire


petak, 10. rujna 2021.

 Opet sam plakao...

Ne, ona je ponovno plakala u meni. Zagrlila je svoja koljena, stisnula se u najudaljeniji kutak moje nutrine i iz tog ćoška jecala je kao ranjena hijena usred pustinje, zaviujala je na mjesec, zvijezde koje su neobično blizu kada ih gledaš sa dna svojeg očaja, cvilila je poput kojota koji liže nazalizive rane u iščekivanju lešinara.
Ona je plakala, ja sam samo slušao. Ne, nisam zapravo samo slušao. Njeni jecaji razdiru moju utrobu. Moj želudac boli od njenih krikova. Njene slane suze peku moje meso. Jebote, ona me razdire iznutra kao neki gladni termit...
Nariče narikača, nariče za svim promašenim odlukama, kao da išta može popraviti tim glasnim kapima u kojima, valjda, želi utopiti sve te svoje pogreške. Mo`š si misliti!
A i ova slova koja ona piše kroz moje "muževne" i hladne prste, kao da ih itko uopće želi čitati! Svijetu daj "kruha i igara", nasmijavaj ga danonoćno, seri gluposti iz usta, očiju, ruku, daj samo "droge" obmane i laži. Ne pokazuj se, ne viri iza koprene cereka. Svi će obratiti pozornost na tvoje obrve, ali na ono ispod trepavica? hajde, mala, ne budi glupa, sjedi u svom kutu i tresi se u bezglasnim vriskovima koji cure sve do ispod tvojih trepavica pa se valjaju obrazima i umiru, konačno, u udubini ispod tvoje brade.
Sve je svoje pogreške ona nanizala, kao češnjeve češnjaka, na uže od papira vlastitog dnevnika. "Dragi Lastane, pojela sam brdo govana... A niti jednu karamelu..."
Jebiga, da je znala, jela bi kolače...
Ovako, plače.
Vidiš, čak se i rimuje, nehotice. To njena pjesnička duša curi iz mene, zajedno s odlomljenim noktima, ispalim trepavicama i izgubljenim obrvama. Curi, dušo, samo curi. Jebi se! I ti i ta duša, što ste okupirale moju nutrinu? Baš moju, od svih mogućih nutrina na ovom ucrvalom svijetu?
Plače, danas opet plače...Osjećam njene istine u sebi kao čedo u utrobi majke. Kao da sam trudan s njenom istinom. Ako trudnoća ovako boli, kakve su tek onda porođajne muke?
Peče me njena glad za ljubavlju, razara mi krvne žile, osjećam kako eksplodiram, ne, kako implodiram od te vrišteće gladi; ona je gladna, a ja sam hrana usprkos tome što je ne volim.
Nitko ju nije ni volio. Sve te ljubavi koje su protutnjale kroz njen život, sve su je ostavljale oštećenu. Znate kako zatvorenici reckaju recke na zidovima svojih ćelija? E tako su nju izreckale njene ljubavi. Jebote, kako je koja otišla, tako ju je osakatila.
Hajd`, nemojte ju više voljeti! :D Čisto da preživi, iako joj je do preživljavanja stalo k`o do lanjskog snijega. Zašto se svi toliko borite ostati živi? Preživjeti kugu, koleru, koronu? Zbog straha od smrti ili zbog ljubavi prema životu?
Ona to ne razumije; u onom svom ćošku, dok grli vlastitu kožu i čeka samo da padne mrak jer joj se čini da je u toj noći, nekako, suludo i iskrivljeno, najviše zaštićena i da u tom mraku, pod zvijezdama može biti - viđena. Ne mora biti netko drugi da bi se svidjela. Može biti - ona.
Ionako nema nikoga tko ju, zapravo, želi vidjeti.
Nitko nikoga ne želi vidjeti.
Pod svjetlom tih nebeskih svjetlila ona se može i naći i izgubiti. i, ne mora ni biti. ne mora lagati. ne mora ni objašnjavati.
Pod krošnjom breskve usred mraka može samo šapnuti:
"Zašto nisam mogla biti voljena? Onako, voljena sa zgrljajem i toplim dahom na ramenu, voljena sa prijateljstvom i šaputanjem tajni, voljena ne kao komad mesa, kao jutena vreća, kao prolaznost materije u tišini bez strasti, kroz samo jebeno trenje tijela??? Zašto sam ostala gladna tihih i izvršenih obećanja, suza radosti na jastuku, zašto sam ostala gladna zajedničkih buđenja i zašto sam stremila ka tome da budem samo meso, kost i koža? I, zašto, se do bijesa, sada uporno pokušavam uništiti u svim mogućim autodestrukcijama?"
Gledam nju iz svog kuta, kao pobijeđeni boksač cvili na svojoj strani; nije mi jasna, nikako mi nije jasna, kao zmija kad odbaci svoju staru kožu, jebote, ostala je nekakva naga, uplašena, nježna i tužna životinje u tom ćošku, a od njene gordosti nije ostala ni sjena.
S kime ja to živim u sebi već 40 godina???
Koja je ovo djevojčica s čijih podlaktica curi krv u lokvu ispod njene stražnjice? Čini mi se da će se utopiti u toj krvi, ali ne, njena to je krv i kako curi van, tako se i vraća unutra.
Ona mrzi to što ne može iskrvariti, konačno iscuriti i nestati u toj fleki ispod same sebe... Gledam u nju dok se raspada, srećom, nitko ju osim mene i ne može vidjeti, nitko ne zna ni pročitati, nitko ne treba u životu jedan kamen oko vrata kao što je ona.
To je moj usud, moje breme. I ona to zna.
A ja, ja sam pravo muško pa ispod brkova nabacim cer, cer za kojeg svi misle da je dio moga šarma.
Samo ona zna da je to dio moje predstave za van, predstave kojom štitim nju...


nedjelja, 5. rujna 2021.

 Vidiš,

Došlo je vrijeme da se zastori,

Kakvi god oni bili,

Razmaknu

I da, konačno,

Promolim glavu iza njih


Što god se desilo


Znaš,

Došlo je doba da se koprena,

Bilo od tila ili od lišća,

Spusti

I da sa lica naših, konačno,

Nestanu laži


Pa što god da bude


Vidiš,

Došli su sati da se crnilo straha,

Usprkos štitu,

Rasplete

I da se u izmaglici čežnje, konačno, 

Pojave neki novi obzori


Pa kako god bilo



srijeda, 1. rujna 2021.

 Iskidale su mi crvene niti

Neke aveti tako žive

U genetskom kodu mome

Upisane, trošne, sive


Rasparale su mi meso vrelo

Isparavajuća osta magla

Kapljice života u nepovratu

Sve što imah, njima ja sam dala


Potrgale su me svu na pola

Te sjenke što u meni kolo vode

Bjesomučnih plesova robinje

U suzama potomstvo izrode


Što da trgam, što da brišem

Kad ruševinama mene

Kose svoje pletu, vežu

U sutonu duše, probuđene sjene?



subota, 21. kolovoza 2021.

 Negdje...

U dubini sebe ćutim buku... Ćutim nemir... Ćutim strašnu sjenu praznine kao avet obmane...

Gušim se u nedostatku zraka, pritišću me mlitava tjelesa marioneta čije konce povlači ruka ega, taštine i ponosa...

Laž je...

Surova je obmana ovaj vrisak koji se izgubio u kakofoniji raznoraznih dur-ova i mol-ova, povrataka na bis sladunjavih aplauza... Glava mi puca od studeni, iglicama inja treperi moj glas u buci i ne čuje se ni ton...

Negdje...

Iza svoje sjene ćutim poziv... Ćutim zov... Ćutim  miris lišća koje prekriva ( ili - prikriva) ono moje, samo moje... Nepoznatog sam oblika, nemam lice, nemam obrise, nemam suza...

Nemam više ništa i, shodno tome, ne gubim ništa. 

Vratiti ću se...

Ili - neću



srijeda, 18. kolovoza 2021.

 


Kaže M. meni danas:
"Ali, mama, ti si moj uzor."
Uff, smrzla sam se. Kako ja ovakva mogu biti uzor ikome, "nemoj ćerce da ti ja budem uzor", mislim si, sve što sam mogla usrati, to sam usrala.
Pa mi se u sekundi njena budućnost - c/p moje prošlosti, odvrti pred očima. Paranoja totalna 😎😎
Ali, ne vide oni nas našim očima.
I to je sva sreća. Hvala Bogu, oni nas vide - srcem.


nedjelja, 15. kolovoza 2021.

 Iz inata

Svijetu

Moru

Buri

Tebi


Iz inata

Suzi

Strahu

Boli

Tuzi


Iz inata

Grču

Kriku

Krvi

Znoju


Smijem se


Iz inata


Sebi


petak, 13. kolovoza 2021.

 A što ako...

Što ako je sve što su nas učili laž? Sve u što vjerujemo samo napisane fraze nečijih prejudiciranih strahova? Nečije teze komponirane u tamnim noćima ispunjenima napadajima panike?

A što ako...

Svaki korak vlastitih života, brižljivo uređenih i pomno isplaniranih života, zapravo je korak u krug jedne samice vlastitih strahova?

Što ako sve ovo, zapravo, ne postoji u vječnosti?

Grebem po površini, kopam rupe u zidovima, iskapam tunele malenom, plastičnom, čajnom žličicom bunta. Neću!

Jednostavno, neću! Neću hodati utabanim stazama regula i normi koje znaju kada točno moram pokrenuti svoj biološki sat, a kada ga usporiti.

Neću gledati kako mi dani sipe k'o pijesak niz prste znojne od tuđih vlažnih kurtoaznih dodira. 

Neću se praviti da je život rijeka, a ja na splavi samo turist. 

A što ako...

Što ako je sve što su nas naručile generacije predaka i ta povijest, povijest koja nikada ne može biti objektivna, samo zaklon od bjesomučnog straha?

Riječi ispisane parolom: "Bježi!"

Pobjegni od neizvjesnosti zelenih obala. Drži se ulara i ne skreći pogled. Ne ispituj, ne istražuj, ne - želi.

A što ako je sve samo jedna velika, šarena laž?

Svaka "istina" u koju se zaklinjemo, svaka "činjenica" za koju gine svaki atom našeg bića, samo subjektivan dojam nečije anksioznosti?

A što ako smo samo robovi straha naših predaka i sve ovo što jesmo nije ništa drugo doli - laž u koju su željeli vjerovati pod šiframa sigurnosti?

Što ako sve te celofanom umotane godine kriju samo gorčinu zamjeranja i sram od vlastita kukavičluka?

Ne, neću... Neću taman crkla...

Taman se razbila o kamen i nestala u kapljicama soli...


nedjelja, 8. kolovoza 2021.

 Jedan dio mene oblacima

Jedan dio kamenu 

Jedan dio mene moru

Ostatak upleten u bršljenu


Vratila sam se bez ičega


Bez ijedne kapi krvi

Osluškujem napamet

Hodam poput marionete

Neki sasvim drugi svijet


Vratila sam se bez sebe



utorak, 3. kolovoza 2021.

 Ne voliš me

Ni danas

Ni jučer

Ni sutra

Ne, ne voliš me

Iz očiju ti lije žuč

Iz usta cinizam svojstven nacistima


U logoru sam svojih zabluda


Ne voliš me

Gledaš u mene

Ne vidiš me

Nikad i nisi

Ne, ne voliš me

Miris gorčine i zamjeranja

Oblijeva te kao opor znoj


Komore ispunjene plinom promašaja


Ne voliš me

Nisam tvoje Edipove ideale zadovoljila

Previše sam svoja

Premalo tvoja

Ne, ne voliš me

U crijevima ti grč bijesa

Raspliće se u cereku osvete


Prosipam kosti u jauku gladi

Žabokrečinom izmrcvarene ljubavi 



subota, 31. srpnja 2021.

 Svaki puta kada dođeš

Miris kestena 

Poput zaborava ti doneseš

Ona čeka - nasmiješena


Doputuješ joj izdaleka

U zagrljaj njen pohrliš

Ona oduvijek kao da te čeka

Da se uz nju blag umiriš


Dođeš i doneseš dare

Sebe kao dragi kamen

Usne slatkog okusa cigare

Zagrljaj vreo, vječni znamen


I na kiši i na vjetru

Na sve oseke i plime

Hrli ona svome meštru

Da uz njega proživi svoje zime


Dolaziš joj k`o oazi

Žedan duše što te grije

Gladan ruke što te mazi

Željan radosti euforije


Put dalek ti prijeđeš

Da bi tople usne okusio

Da sekundu nad njom bdiješ

Da bi srce svoje utoplio


Svaki puta kada dođeš

Svijet  njezin k`o da stane

Potom i bez traga odeš

A njen san - prestane...


 Pogledaj

Obzor ruke širi

Čeka tebe... 

Oćuti

Miris čežnje kojom pjeva

Sirena Odisejeva... 

Slušaj

Srce svoje

Neka pleše... 


Pogledaj

Onkraj hladnog čelika

Imaginarne tvorevine

Tvoga straha

One

Ne postoje

One

Ti se smiješe

One - padaju...


Pogledaj

Isprekidane, uzburkane obrise

Preslika duše tvoje

U toj pjeni

Tvoj je san

Udahni

I poleti

Kroz prah i pepeo

Sad već potrošene ideje


četvrtak, 29. srpnja 2021.

 Zaboravila sam

Hodati

Predugo sjedim u ovoj šumi

Straha

Prevelike grane obujmiše ramena

Vuku se po zemlji

Oko mene

U meni


Zaboravila sam

Disati

U vakuumu bez kisika

Bubnja u ušima

Panika

Scenarij bez sretnog završetka

Film moje režije

Prema vlastitim slovima


Zaboravila sam

Dodirivati

Predugo ove ruke samo sebe grle

I tješe

I hrabre

I smiruju drhtanje

U ritmu zemljotresa

Bez Richtera, bez stupnjeva


Zaboravila sam

Vidjeti

Oči mi se privikle na tminu

Vlatite svijesti

Prilagodile se mraku

Što iznutra izvire

Gledam, da...

Ali - ne vidim


Zaboravila sam

Oh, kako sam zaboravila

Biti

Sa svakim otkucajem srca

Iako sve tišim

Sa svakim treptajem žića

Iako sve rjeđim

Zašto sam zaboravila - biti?



nedjelja, 25. srpnja 2021.

 Jesam li ti rekla koliko sam života u jedan trenutak s tobom ugurala? Koliko me opijaš svojim mirisom i u jednom času predamnom prohuje svi vlakovi koje sam propustila? Koliko u dodiru tvoje ruke život struji i, nisu floskule, od tog dodira ja nestajem, a ti postaješ?

Jesam li ti rekla da bih vršcima svojih prstiju milovala tvoju kralježnicu brojeći kralježak po kralježak i putovala njome kao Transsibirskom željeznicom, gdje nema početka, ni kraja? Koliko puta pod nogama je našim, a koliko smo cipela pospremili u ormare? Koliko u sebe upijam svaku tvoju grimasu da ostane uspomena na trenutak u kojemu smo sinkronizirano disali?

Jesam li ti rekla da mi srce poskakuje dok grli tvoje i da osmijeh na mom licu nije tek vješta maska nelagode, ne, lice mi se zaboravilo smijati dok nisi naišao ti... Sa svojim smiješkom, dušom sestrom... Da sam zaboravila nježnost dati, nježnost primiti, nježnost biti? Da sam u kutiju zaključala jednu ženu, onu koja, neprilagođena, non stop nešto mijenja i svojim snovima samo sebe jede, nju sam pospremila da ne smeta, meni, svijetu... Znaš li da si tu ženu sad pustio i moraš znati da je ona tvoja odgovornost.

Ja se s njom neću više bakćati!

Teška je, nerazumna, tvrdoglava i nagla... Karakter joj je tvrda zemlja... Ona sama prosta, bahata...

Ali, reći ću ti, možda se isplati poznavati ju...


srijeda, 21. srpnja 2021.

 Pjesmom ti kažem:

Ostavi floskule

I isprazne fraze

Kurtoazija gungule

U šarene kutije upakirane

Varljive neiskusnu oku

Ispod hrabroga smiješka

Vidljiva samo proroku


Ostavi masku 

Ispod nje se znojiš

Šminka se slijeva

Dok god postojiš

Niz usne ti cure

tragovi tamne maskare

Šarena si, mila,

Išarane daješ dare


Skini te okove 

Lažnih ohrabrenja

Podigni krunu

Iz blata svojih cmizdrenja

O klin objesi svaku istinu

Svojih morala

I svaku uspomenu

Što ti lje lice naborala


Odbaci od sebe 

Sve repove grube

Zmije što te račvastim jezicima

Od pamtivjeka ljube

Satri im glavu

I okreni se, kćeri

Licem ka sutra

Daleko od prošlosti - zvijeri...



nedjelja, 18. srpnja 2021.

 U grudima mi zapeo krik... Bože, čuješ li taj vrisak?? Nitko drugi ne čuje, nitko drugi ne vidi... U lokvi krvi sjedim, izrezala sam meso i kožu i kosti uspomena, sjećanja sam polomila i krhotine lete hemisferom, tražeći put do Tebe. Vidiš li me, Bože? Pogledaš li ikada u taj 10.krug pakla, krug u koji spadaju sve duše koje su Te prodale za Judine škude? Mi, mi koji smo birali komfor umjesto križa, mi koji smo uzimali zlato umjesto hostije, mi koji smo tražili postelju s baldahinom umjesto jaslica. Čuješ li, Bože, jecaj što ne prelazi preko usana, ali guši ždrijelo, pali utrobu, ta vatrena stihija nemoći u bezglasnom glasu? Ne mogu disati... Zrak mi je kao luksuz, kao nedostižan san, kao Sveti gral. Ne dosižem ga rukama, a diše mi se, Bože, diše mi se... Stvarno mi se diše... U grobnici hladnih pogleda sjedim na staklenom podu i lupam šakama, želim razbiti, želim propasti u bezdana tamu, samo da ne moram više uzdisati taj ustajali zrak leševa i umrlih osjećaja, ubijenih nadanja, laži i prokletih obećanja. Vidiš li me, Bože, kako uništavam Tvojih ruku djelo, kako je samouništenje jedina opcija jer sva su se vrata treskom zatvorila i ja sad klizim pljesnivim tunelom nekih tuđih odabira?

Što će biti, Bože?

Podižem ruke, ne vapim više za pomoć, podižem ruke i predajem se. Predajem bitku i rat, ne borim se više, izderah grlo, koljena, dlanovi mi puno krhotina stakla i leda tuđih poljubaca. Predajem se i klizim tunelom, iz 10.kruga u 11. Tamo me čeka tišina koja grmi glasnije od svih mojih krikova. Tamo me čeka muk suočenja sa samom sobom.

Ali, zar ne radim to neprestano?

I dok klečim, i sjedim i dok klizim i vrištim, dok lupam šakama po staklenim podovima - uvijek sam predamnom ja sama...

Možeš li me više i iznenaditi, Bože? 


subota, 17. srpnja 2021.

 Gdje si izgubila sebe? Na kojim stanicama ostavljala dijelove duše da ih žicari troše k'o sitnu paru za mali konjak i par cigareta? Kojim marginalcima dragovoljno poklanjala komadiće svoga bića u zamjenu za osmijeh, stisak ruke, potvrdu da postojiš? Djevojčice moja, zašto si baš morala poštivati pravila i udovoljiti regulama koje su ti određene već u trenutku rođenja?

Što ti, mila, danas imaš od toga?

Ni sebe nemaš, a ni itko drugi te nema.

Bježala si od uskličnika moranja, a ipak, pognute glave ispunjavala sve zareze i sve dvotočke. Sve do zadnje interpunkcije knjige pravila. Za koga, dušo?

Ni pijedestal u svojim snovima nemaš, ni bistu nisi samoj sebi isklesala u mramoru.

A ni u pijesku...

Koji je to trenutak kada si pala sa žice u bezdan koji je usisao sve tvoje čežnje i ti si se prodala za aplauz pokojnika koji više nemaju monopol nad uvjetima tvoje bivstvovanja? Je li vrijedilo, mila?

Nije... Ni sve utopije ni sva vjerovanja ni sve diplome nisu te dovele do trona vlastite vrijednosti. Što si više presjedanja odradila, što više vlakova odvozila, sve si manja u vlastitim očima... Na svim tim stanicama sebe si samu potrošila... Kao ocvala prostitutka što dušu u bescjenje daje...A sve pod krinkom svetice.

Lagala si, mila. Lažeš i sada.

Koliko ćeš aplauza dobiti dok prosipaš istinu, a sve pod krinkom laži?

Narod plješće umjetnosti.

Koliko je umjetnosti u tvojoj istini?



utorak, 13. srpnja 2021.

 Hej...

Šapnut' ću

ti noćas

nešto što 

nikad nikom

ni treptajem oka

šapnula nisam...

Šapnut' ću

ti noćas

da beštija ja sam

upravo onda

kad zavolim 

bijesno...

Šapnut' ću

ti da te toliko

tjeram

baš zato što

ovisim o dodiru

tvome...

Moje će usne

ljubiti tvoje,

ali zubima ću

ranjavati kožu

koju toliko volim...

U zagrljaju tvome

umrijeti želim,

al' ipak ću

vatrom bijesa

zapaliti tvoju

nježnost

dok ne izgori,

u vrtlogu dima

nebom otplovi...

Šapnuti ću ti

da me guši

ljubav prema tebi

toliko da nijedna

stvar više

ne postoji...

...ni zrak,

ni hrana,

ni voda...

Moje si sve...

Zato ti kažem

da se gubiš,

zato ti leđa 

okrećem,

zato te gazim

i zato te riječi

moje vrijeđaju...

Hej...

Šapnut' ću ti

da si moje duše

komadićak,

da si moga srca

sjena,

da si moje more

i moja luka,

da si moj put 

i odredište moje...

I stisnut' ću se

uz tebe

i gurnut' te na rub

ponora,

i molit' ću te

da me voliš

i potjerat' te

dok se u dubini

mrkle noći 

ne sapleteš

o avete šikare

i prašume...

I preklinjat' te

na koljenima za suzama

i smijati se tvojoj

boli,

i venuti za tvojim

poljupcima,

i odbijati tvoje

meke ruke...

Hej...

Beštija ja sam,

šapućem ti noćas,

kad prožmeš me cijelu

i izgubim sebe,

kad ti moje biće

ljubavlju hraniš,

a ja te ni zagrliti

ne mogu,

ni truna mekoće

ne mogu ti dati...

Samo u oku

vidiš da te lažem...

...Vidiš mi lik

i zato me voliš...

Bježi što dalje

i ostani ovdje,

okreni mi leđa

i uvijek mi se smiješi,

zaboravi da sam bila

i uvijek me pamti,

skini me sa trona

i daj mi da budem

kraljica tvoja,

ostavi me samu

i nikad ne idi 

od mene...

Hej...

Šapnut' ću ti noćas

"Ja sam ipak ono

što si uvijek vjerovao

da sam"...



ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

 Kad dođem ...

Neka me dočeka zbor veselih cvrčaka

I vode šum

Simfonija trnaca po mojim leđima

Kad dođem...


Kad odem...

Neka me isprati taj orkestar

I žubor

Harmonija mojih emocija

Kad odem...


A tu sam 💖💖

#visitsenj

#summerinsenj

#simphonyinsenj


subota, 10. srpnja 2021.

 A što kad prođe sve?

Kad prođe i jad

I suze

I tuga

I čemer

Kad nestane oštrica

Sred grudi zabijena

Kad prestane tupa bol

Izdaja

Prijevara

Obmana

U mojim slutnjama?


Što kad prođu vihori strasti

Sjećanje na dodire tijela

I znoj

I suze

Krvlju umrljana koljena

Tanad posred sljepoočica

Pokušavam ubiti misli

Uspomene

Snove

Lagah samu sebe

Hladnim rukama

Grijala sam čežnje


A što kad prođemo mi

I ja

I ti

I svaka točka na i koju smo stavili

Svaki potpis na arku papira

A znamo i sami

Papir trpi svašta

I proći će i papir

I slova

I sve te naše točke

Interpunkcije besmislenih kompromisa

I - što onda?


Kad se utopimo u inatima

Bjesovima orkanskih visova

Kada prospemo iz srdaca

Gnjev normanskih plemena

I otrovnim strijelama

Izbušimo jedno drugome leđa

Polomimo kosti

Jednu po jednu

Mrzeći godine

Dane

I sate

Što prođoše


Proći ćemo i mi

I proći će svaki miris našeg ega

I borbe

I strah

I sva zgnječena emocija koje se bojasmo

Koju smo mrzili

Čak i više nego jedno drugo

Proći će i sjećanje koje nismo imali

A htjeli smo

Proći će svi zagrljaji koje propustismo

I strast koju smo ugasili

I život koji nismo živjeli




ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

 Što to voljeti nisi mogao

Što je to zbog čega si

Noćima praznu postelju grlio

Čime si rupu u grudima

Kao noć Mordora lakomno

Ispunjao?


Koju manu, od njih bezbroj, 

K'o biljeg Kainov na čelu

Meni, za te neznatnoj

Pribio za vijekove

Ženi, na koljenima

Polomljenoj?


Što u slici nakaradnim zoveš

Koji osmijeh tebe smeta

Koji sjaj na kolac bodeš

Zar te, dušo,

Radost boli

Pa me posred lica pljusneš?


Što ti skrivi lice ovo

Smeta li ti trag života? 

Meni gorko, tebi bljutavo

Pljuni, zlato!

Kroz stisnute zube

Meso živo, gnjecavo


Krivnja poput stupa srama

Ne zaslužujem pijedestal tvoga sna

Kriva, kriva, ja sam sama

Alisina me sjena prevarila

U grču prostitutke

Htjedoh tebi biti dama


Pa i da sam kožu izderala

Novi lik u kamenu

Blijedom, hladnom uklesala

Novu sebe

Na pazaru tvojih želja

U bescjenje otkupila


Ništa ja sam tvome oku

Neka dimna silueta

Danas išteš Amazonku

Sutra moliš damsku usnu

Čežnju tuđu u prah smrviš 

I nevinost anđeosku



nedjelja, 20. lipnja 2021.

 Sakrila sam te, dušo

Sakrila od pogleda

Sakrila od svijeta

I od neba

Ispod leda


Prekrilo te more, dušo

Prekrilo valovima krinki

I uzdasi više nisu

Suznih plima jecaj

Dnevnika nekih zabludjelih klinki


Pospremila sam te, dušo

Pospremila iza zrcala

Onkraj vlastitih trepavica

Ispod slanih kapi

Neprežaljenih obala


Odgurao te strah moj, dušo

Odgurao u zdenac tamnih strana

Odgurao na margine

Nepotrebnih egzistiranja

Ti si, dušo, samo mana


Slagala sam te, dušo

Slagala sam da te nemam

Stepenicama od stakla

Lagala sam da si stranac

S vihorom prohujala neman


Oprosti mi, dušo

Oprosti mi, ja okretah glavu

Oprosti mi, ja zatajih život

U ogledalu tvoj lik

Za sebe lažnu - blistavu


ponedjeljak, 7. lipnja 2021.

 Ležim na oblaku

Vlastitih sanja

Potrbuške na pahulji

Utopijskih zbivanja

Usred nebeskih

Zlaćanih visina

'Sred taštine pustinje

Poput beduina


Omotana


Plovim vodama

Bezimenih struja

Luke tuđih očekivanja

I odobravanja oluja

Pljesak ulizica

I sireninih agresija

Obilazim šutke

Poput Odiseja


Ogluhjela


Dal' sam čardak

Il' samo baraka

Možda smijurija

Dječačka varka

Stojim li na zemlji

Ili stvarno plovim

Neke lažne laži

U himbama lovim


Oglodana


Zaplelo se 

Jugo vlažno

Pa mi kose

Mrsi snažno

Vuče, čupa

K'o da smije

K'o da zna da

Moje nije


Osvojena


Misli neke

Halucinaciji slične

Stvarnosti sestre

Neke idilične

Plove mnome

Il' ja njima

Nema me ovdje

Međ' vašim brodovljima


Odvezana


Tmina me časti

Ne dotiče više

Sumraci ljudi

Krinke dojadiše

Zagrljaj vreo

Od srama i jada

Smakoše cara

Usred - Carigrada


Opečena


I plovit' ću nebom

Il' ono mnome

Oblakom tmastim

Ka polu sjevernome

Što dalje i dalje

Od noći što guši

Uskraćujem svašta

Svakoj čegrtuši


Odnesena...


četvrtak, 3. lipnja 2021.

 Dopusti mi

Usnuti

U dubini tvoga beskraja

Dušu uspokojiti


Umoran sam...


Dozvoli mi

Zaspati

U ocean mira

Konačan uroniti


Umoran sam...


Podari mi

Počinak

U zagrljaju tvome

Blažen sanak


Umoran sam...


Oslobodi me

Borbe

Krikom poderana glasa

Iz dubine sebe


Umoran sam...


ponedjeljak, 31. svibnja 2021.

 Jesi li ikada kišu oćutio

na obrazima svojim

dok si iznad glave kišobran držao

dlanom cijelim

ogrubjelim?


Jesi li ikada trešnju okusio

na pupoljcima jezika svoga

iza zapečaćenih usana

karaktera grintavoga,

lažljivoga?


Jesi li ikada miris vjetra osjetio

poput vihora obuhvativši

misli tvoga alter ega,

u kukavički um zalutavši,

pogriješivši?


Jesi li ikada, poput mene,

iza zatvorenih kapaka plakao,

puštao suze da cure,

a ti dno svoga dna dotakao,

skapao?


Jesi li?


Jesi li ikada sebe u oči pogledao,

kad se maskare ljigavih obmana

preko cijelog stakla proliju

kao želja jednog narkomana

nehumana?


Jesi li ikada umirao svitanjima

a živjeti prisiljen bio

u svim šipražjima etike i morala

istinu svoju prodao,

izdao?


Jesi li, ljubavniče Rima,

okove svoje na mene prebacio?



srijeda, 19. svibnja 2021.

 "Proći će",

Sve prođe

Tako kažu

Oni zloguki proroci

Što huče na Mjesec

Na Sunce

Na zvijezde što laju

One isprazne lutke od krpe

Što vlastite konce glođu

Ne trpe vjetar u kosi

Pahulju na dlanu

A kamoli na nosu


Oni kažu

"Proći će",

Spusti glavu

I gledaj još niže

Šuti

Dok te voda bijesa 

Na obale jada ne naplavi

K'o trulo deblo

Raspadnute kore

Bez korijena

Bez mjesta svojega

Bez veze


"Proći će",

Kažu neki,

Sve prođe,

Ti samo idi

I budi

Dok i ti ne prođeš

Dok se na obalu gnjeva

Ne nasučeš svoga

Prazna i sama

Raspadnuta

Bez sebe

Bez veze...


utorak, 18. svibnja 2021.

 Pusti istinu!

Nije da će te

Kojim slučajem

Osloboditi!

Neće...

Zarobiti će te


U ukleti krug usamljenosti

U žrvanj krive slike

U kovitlac rubnih izdisaja

Skupa s gubavcima

Na pustopoljinama dokaza

I alibija


Nismo nikada trebali

Ni tražiti istinu

Ona je obmana naših strahova

Bijesna furija maskenbala

Bez krinke

Ljubomorna


Što nam je donijela istina

Osim plimnog vala uništenja

Pomela pred sobom

Sve naše iluzije

Život u laži

Uljuljkan u balon samozavaravanja


Odmotala je sva naša sranja

Iz šarenih celofana utopija

Razbacala papiriće

Po uplašenim ulogama

Vratila tremu

Profesionalnim glumcima


Tražili smo istinu... 

Dobili bljesak spoznaje

Šamarčinu otrežnjenja

Vrisak nagla buđenja

Kroz sve šikare

Samoobmana


A čemu to?

Tražili ste

Dobili ste

Udarac ispod pojasa

I grč u želucu

Samoće




nedjelja, 16. svibnja 2021.

 Kad me više

ne bude,

ne daj, 

dušo,

da hvalospjeve

recitiraju

oni zbog kojih

za života

tragediju ja sam

pisala...

Kada odem,

kada duša 

otprhne iz ovog

potrošenog bića,

ne daj da 

zamnom plaču

oni zbog kojih

plakala ja sam

dok sam ovdje bila...

Kad me više

neće biti,

ne daj da mi 

cvijeće nose

oni radi kojih

venula sam,

usahla i

svenula k'o

mak poljski

nakon žege strašne...

Kad otputujem

putem vječnosti,

kada prašinu 

sa nogu bosih 

stresem,

ne daj im

da svijeće pale

za me

oni radi kojih

proždrla me

samoće vatra,

bijede plamen,

pepeo jada

postala...

Kad odletim

s oblacima onoga

čega više nema,

dušo moja,

ne dozvoli

da pohode me

niti pjesmom,

niti svirkom

oni koji su me

dok još plesah

izbacili iz kola

u kom' bijah

k'o sa dvije 

lijeve...



utorak, 11. svibnja 2021.

 Zaboravi...

Sa ovim divljim

kapima kiše

što o prozorsko okno

bjesomučno tuku,

u sjećanju mome

zaglušujuću buku

mirisa tvoga

prebrzo briše,

teče k'o rijeka

odnoseć' riječi,

slova k'o jeka

i nema nas više...

Zaboravi...

Sa olujnim jugom

što škurama lupa,

podsjeća dušu

na milijun rupa

u kojima bijasmo

jednoć,

sad zrnce prašine,

požutjelo pismo,

sve tiše i tiše

u krošnji oskoruša

i - nema nas više...

Zaboravi...

Sa udarom groma

o stoljetnu granu,

rascijepi nas

i srca na dlanu,

nestade drvo,

sagorjeli hrast,

posljednje posta prvo,

i ugarak uzdiše -

"šteta,

al' nema ih više"...

Zaboravi...

Sa oblakom sivim

poput pepela

ispunjenog riječima

sumorna vela,

ostade prašina,

slova požutjela pisma

nikada pročitana...

Zaboravi...

Poput neverina

što dahom svojim

obavio šumu,

valak na moru,

preslanu pjenu,

dagnju na lancu

potopljene barke,

bili smo opsjena,

vješte varke

usamljena srca

jedno drugo ispustiše...

I -

nema nas više...



srijeda, 10. ožujka 2021.


Ne, nisi me nazvao...

Nisi zvao dok sjedah
U crnilu ove hladnoće
Ovog besmisla tunelu
Ispunjenog leptirima lešinarima
Onih istih pokrepalih sjena
Iz dubine utrobe što onomad bijahu živi
Što letješe uokolo zabijajući se o stijenke
Nutrine vrele poput aktivna vulkana
Samo na tvoj glas
Poludješe
Obnevidješe
Ti suludi leptiri moje strasti

Koje strasti?

Nisi zvao
Nisi htio čuti odgovornosti pjev
K'o Pilat si ruke okrvavljene oprao
Pred blatnom svjetinom svojih promašaja
Ruku što te milovala
Sasjek'o si za Judine škude
Bojeći se da ti smijeh nikad više 
Zube otkriti neće
Kukavice!
Ostaje ti drvo suho,
Grana posred njive
Judine

Krvave njive

Nisi zvao
Ne, nisi pogledao u to grotlo
Mračnih snova groblje
Stratište tvojih obećanja
I mojih ( koji klišej! ) vjerovanja
"Tko sa djecom liježe
Popišan se budi"
Parola za život u vakuumu 
Vlastitih gluposti
I poneke ideje intelekta što tinja
Za bezveze
Nikom ništa

Svakom svoje

Ne, nisi pitao kako sam
Dok si odozgo gledao u to ništavilo
Na čijem dnu sam se koprcala
Poput jegulje na suhom pijesku
Doline Neretve
Odvratio si pogled
K'o Josipova braća 
Prodao si obraz za liniju smrti
Ubio me bez ispaljenog metka
Sagnuo glavu k'o pokorni sluga
Služiš, dušo, ali crnilu
Ega svoga

Mračnom stihu Edgar Allan Poa

Ne, nisam zapravo ni htjela da zoveš
Ni da pišeš, nisam željela
Ni da pričaš svoje priče
Ni da tepaš
Ni da moliš
Sulud je to svijet u kojem ljubav ima cijenu
Nepotrebna to je sanja
Bez iole smisla
Samo hrpa laži, sranja
Kukavice, ptico, neka nisi zvao
I nek' trune ovo tijelo
Dok u mrak ne strune


Pod leptirovim smjelim frakom





 

petak, 19. veljače 2021.

Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si samo htio napraviti ravnotežu među zvijezdama? Jesi svjestan koga si sve ostavio za sobom, nas neutješne jer se netko poput tebe ne rađa ni jednom u 100 godina? Ti si bio raritet, bio si unikatan, ti si bio duša pretočena u note, u melodiju, u riječi... 

Ja sam vjernica i znam da je došlo tvoje vrijeme. Bog te pozvao da mu pjevaš. On oko sebe skuplja takve poput tebe. Dao nam te na tren, a sada te vratio Sebi. I ok... Znam da On zna najbolje... Ali ipak, znaš, "On koji od gore vidi sve", mogao te pustiti još malo, još samo malo... Još kojih 200 godina :D Za moje dijete. Za njeno dijete. I još koju generaciju, što misliš?

Opraštam se od tebe. Zahvalna sam Bogu i dobrim ljudima što sam imala priliku slušati te 2019.godine u Areni u Zagrebu. Zahvalna sam na neopisivih 3 sata čiste emocije. Zahvalna sam jer sam te doživjela, ne preko cd-a, ne preko youtoube-a, nego preko daha, preko pogleda, preko mirisa - ljubavi. Uživo.

Ljubav uživo.

Putuj, dušo, i umiri se u Bogu... Prati nas odozgora i pjevaj... Mi te i dalje čujemo.

Počivaj u miru, Đole 

https://www.youtube.com/watch?v=jmQVEh8p35o

Nošen dahom sna
Doleteo je crni golub na moj dlan
Zašto ko da zna
Al' to sam jutro doćekao umoran
Ko da sam i ja leteo s njim
Krilima teškim olovnim
I video svet sakriven
Iza zlatnih oblaka
Ako umrem mlad
Posadi mi na grobu samo ružmarin
Ne dozvoli tad
Da naprave od toga tužni treći čin
Nek mi ne drže govore
Nek drugom pletu lovore
Ako umrem mlad
Zaustavljen u koraku i snu
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen
U mojim venama davni sever samuje
I ja ponekad ne znam šta mu je
Što luduje, od sreće tugu tka
Moja prosta duša slovenska
Uplaši me sjaj
Milion sveca kad se nebom popali
Gde je tome kraj
Za kog' su tako dubok zdenac kopali
Zašto se sve to dešava
Da l' čovek ista rešava
Il' smo samo tu
Zbog ravnoteže medju zvezdama
O zagrli me sad
Jako, najbolje što znaš
I nemoj crnoj ptici da me daš
Ma ne, ne brini
Proći če za tren
Ja sam samo malo lud i zaljubljen




nedjelja, 31. siječnja 2021.

Prekrij me bjelinom

Kao plaštem zaborava

Sakrij pod sobom grijehe

Smeđe kao suha zemlja

Zamrzni kajanje i samoprijekor

Nek' popucaju nanosi očekivanja

Ohladi sjetu, evociranje minulih minuta

Obijeli crnilo obrana

Umišljenih napada

Sakrij moj dah u pahulji sutona

Da počinem umirena...




 

subota, 30. siječnja 2021.

Danas je čaša krivnje preko svoga ruba prelila onu zadnju, onu najtežu i najlakšu kap viška...

I ja pišem dok mi se iz prstiju slijevaju bujice nečega što nekoć bijaše tuga...

Danas je bio veterinar cijepiti psa. Istog onog psa za kojeg si mi kleo Boga jer sam našem sinu htjela nadoknaditi tugu zbog gubitka prethodnog. Istog onog psa kojeg sam sama vukla veterinaru jer nisi s time htio imati veze. Danas je taj pas doživio šk pri cijepljenju. Okrivio si me da sam ga krivo držala. Okrivio si me da sam luda jer uopće cijepim psa. Vikao si pred sinom koji je plakao. Onda je i tvoja mama došla pa ste oboje zaključili da je krivo cjepivo. Da je kriv veterinar. Da sam kriva ja. Prepala sam se gledajući krivnju u očima svoga sina. On je također zadojen krivnjom.

Pas je bio u redu. Veterinar se vratio, a ti, umjesto da i njemu kažeš sve svoje optužbe, smijao si se i govorio da psu nije ništa. Gledala sam u tebe i nisam vjeravala u to što čujem. Ja sam ispala paranoična jer sam ga zvala.

Sjeti se mojih "krivnji" kada sam rodila pa nisam znala: držati dijete, kupati dijete, hraniti dijete...

Kada sam htjela otići u zoološki vrt pa si mi psovao već spomenutog Boga i proglašavao me ludom jer "se spremala kiša" i ona 2 oblaka na nebu su se "priejteći cerila", a ja sam plakala u autu kojim si nas dovezao samo do mjesta gdje tebi ti odgovara.

Na more si nas odvezao jedanput, a nisi htio doći po nas. I vipe nas nikada nisi htio ni odvesti. Taj put se nisam trebala vratiti.

A jesam.

Sjeti se mojih "krivnji" kada ti je otac učinio samoubojstvo. Ja sam bila kriva.

Kada je tvoja majka dobila karcinom dojke. I tu sam bila kriva.

Kada je sin dobio uši.

Ja sam ih, valjda, proizvela.

Istovremeno, nisam bila sposobna niti biti majka niti supruga, a kamoli ljudsko biće.

"Ta tko bi me uopće ovakvu i htio?"

Kada se sin pokakao u pelene, a ja pričala na telefon, urlao si skidajući mi svetinje s neba. Kada sam se htjela zaposliti, proglasio si me nezahvalnom luđakinjom. Kada sam otišla psihijatrici da mi kaže jesam li luda i kada sam dobila potvrdu da nisam, izrugivao si se s njenim riječima govoreći da "smo mi obje lude".

Sjeti se, radila sam po 12h dnevno, dolazila k tebi doma, ti si ležao. Ležao s daljinskim u ruci dok je majka za tebe radila. I danas, kada ja , bolesna radim 2 posla, i dalje ležiš. 

Preispitivala sam svoju "nezahvalnost", svoju "oštećenost", svoje - "ludilo". Preispitivala sam svoja uvjerenja, svoj moral dok si se ti izrugivao sa žrtvama bilo kakvih nepogoda. 

To si ti - rugaš se sa svime i svakim.

Gledam te u oči i u njima vidim jad. Jad, da. Ali, onu vrstu koja je mene pojela.

Svi su govorili da moram čuvati obitelj. Obitelj je svetinja. Obitelj je temelj.

Da, obitelj je temelj.

Ali, ti i ja nikada nismo bili obitelj.

Sin i ja smo jedan na jedan već dugi niz godina. Zapravo, on se srami biti pred tobom dijete. Tvoje dijete. 

On pamti moje suze. On pamti tvoje riječi.

On zna da sam sama prolazila sve muke i težine, bolest, trudnoću, posao dok si ti ležao i sa svojom majkom govorio koliko sam luda i nerealna.

Bio si jak dok si me mogao ucjenjivati za komad kruha. Kada ti je sex bio platežno sredstvo kojim si me tjerao uza zid. Kada mi je baka ležala bolesna, a ti mi psovao mater i oca i nisam mogla otići k njoj. Jer nisi htio odvesti. 

U mom autu.

U autu za koji si me uvjerio da nisam sposobna voziti.

Ti, ti koji se bojiš vlastite sjene...

A ja sam ti to dozvolila...

Ništa nikada nije bilo dovoljno dobro. 

Toliko sam puta odlazila, gadim se samoj sebi koliki je broj mojih odlazaka. Bojala sam se. Bojala se krivih odluka. Odluka koje će utjecati na dijete. Bojala sam se njegovih trauma. Bojala sam se da ćeš kao Pilat oprati ruke i reći:
"Rekao sam ti. Ti si kriva!"

Bila sam mlada cura, 24 godine, kad sam došla u tvoju kuću. Nedjeljama sam kuhala ručak za tebe i tvoju obitelj, a ti si gledao porniće u sobi. To ti je bilo draže i lakše od bilo kakvog tjelesnog kontakta.

Trčao si svojoj majci, nakon svake svađe trčao si k njoj. Mislila sam da će biti drugačije kada se odvojimo, kada rodim, kada vidiš što ti mogu pružiti.

Postalo je još gore...

Zabranio si mi raditi, čak si se izrugivao samnom govoreći da me nitko neće zaposliti. Iala sam 32 godine, govorio si mi da sam prestara, da sam baba, da sam neprivlačna, da sam kao "mužača". Nisam imala potrebne atribute za tebe i to si mi stalno jasno davao do znanja. Bilo mi je nelagodno skinuti se pred tobom. Osjećala sam posprdan osmijeh i cinizam u tvojim očima.

Nije se moglo razgovarati, uvijek si sve izokretao, sebe praveći žrtvom. Jer, ja sam "divlja i vičem", a ti si miran i tih.

Pasivno - agresivan sadist.

I znam, nećeš se zaustaviti dok mi ne popiješ zadnju kap krvi. Ti si žedan. A ja, ja ti više neću biti izvor... 
Tražila sam u tvojim očima toplinu, ranjeno dijete, Boga... Tražila sam nježnost, prijateljstvo, ohrabrenje...

Rekao si mi da sam kriva za bolest, da sam previše ljetovala, da sam premalo pazila, da sam kriva i kriva jer sam glupa... Jer, "tko ide na sunce u 7.mjesecu??"
"Zašto si dala doktorici da ti daje terapiju? Ja to nikad ne bih uzeo! Ti si glupa."
"Tko ti je kriv što si uganula gležanj? Ja sam ti rekao da ne ideš u šetnju!" 
"Uzmi auto, ali ako ti se nešto desi, nemoj mene zvati. Ja ti neću pomoći!"

Kriva, kriva, kriva...

Znaš li koliko sam noći proplakala, tresla se kao šiba, do zraka nisam mogla doći, a tvoj libido bi baš u tim trenucima bio najjači... Znaš li koliko mi se gadi pomisao da sam sebe prodala za tebe? Koliko se prezirem jer sam dozvolila da me kukavica satre? Jer sam preživjela tsunamije, a pustila lahor da me otpuhne? Jer sam kroz život išla uzdignute glave, a ti si me natjerao da puzim?
Ti, koji ni vlastito ime ne znaš pravilno napisati.
Ti, koji mrziš moj vokabular, moje teme, moju osjećajnost, moj bonton. 
Mrziš sve što ja predstavljam...

A opet, nikada nisi htio rastavu.

Bojala sam se biti na mobitelu, na laptopu, čitati knjige, uvijek si prigovarao. Ako sam digla rolete, ako sam spustila rolete, ako sam oprala pod, eeej, prije par mjeseci, koji užas si napravio zbog opranog poda i mirisa sredstva za čišćenje, slušala sam cijeli dan tvoje iživljavanje... Jer, ti kad kreneš govoriti, ti se ne zaustavljaš dok god ne izazoveš reakciju. Ti uživaš u mojim ispadima bijesa. Ispadi nemoći. I kada se dogode, tada ti trljaš ruke. Nije te briga ni za koga. Bojim se svakog šuma. Prepoznajem ti korake po stepenicama. Kada šutim i ignoriram tvoje provokacije, gledaš me ispod oka i ne odustaješ dok ne odreagiram. Koja je to igra?

Bojala sam se zamoliti da odem na misu, da me odvezeš. Psovao si mi Boga, smijao mi se u lice jer "s babama hodam na mašu", djetetu sugerirao sve kontra onoga čemu ga učim po pitanju vjere i Boga. Na sami spomen Crkve i Boga, ti bi se povampirio. Izrugivao si se sa svetinjama, taj tvoj cerek hijene ne mogu zaboraviti nikada. A pred drugima si bio "miran i tih".

Koliko si mi puta rekao da sam luda jer sina vodim na bazen ili u kino?
"Pih, što manje zna, to će manje tražiti!"
"Kaj mu fali doma na vrtu s kokošima."

Sramotiš ga kad god dođe netko od tvoje rodbine; sprdaš se na račun njegova oblačenja, non stop se dereš na njega pred drugima. Njega srce boli. Kada plačem zbog nejgove boli, on kaže:
"Mama, nisi ti kriva. Imam ja još jednog roditelja."

On te treba. Trebao te. Sada je već pomalo kasno. Ti se utapaš u svojim crnjacima i mržnjama. Jedina osoba koju imaš je tvoja majka. S njom jedinom postaješ čovjek. Ili, nešto slično tome.

Da, bila sam ljubomorna na taj odnos. U njemu nema mjesta ni za koga. Kad sam pokušala biti dio njega, shvatila sam da je to nemoguće. Željela sam vam pripadati. Željela sam biti "vaša".
Nesigurnosti su me okovale. Zato sam tu gdje jesam i takva kakva jesam.

Pišem ovo jer se čaša prelila.

Slova su se prelila.

Sve je počelo teći, kao rijeka koja se ulijeva u more... 

Gdje će završiti bujica, nemam pojma. Ja imam volje i imam snage, samo je pitanje hrabrosti i mogućnosti... Tu sam slaba... I ti znaš da sam tu slaba...

Naslađuj se dušo, naslađuj s jednom "luđakinjom". Možda opravda taj nezasluženo dobiveni naslov... Samo znaj, "Netko to gore vidi sve"...




četvrtak, 28. siječnja 2021.

 Nije važan jaz koji zjapi u nama

Koji guta prostor među nama

Koji usiše u sebe čestice zraka

Poput vakuuma krivih odluka

Nije važno grotlo propuštenih isprika

Onih zagrljaja pomirenja

Što nikada se dogodili nisu

I suza koje samo trag ostaviše na licu

Nije važna vatra bijesa što sažiže očekivanja

Koja u boji svoje strasti sagori svaku nježnost

I u pepeo pretvara ljudskost

Blizinu udalji eonima daleko

Nije važno

Više nikada nije važno


U odrazu odraz...



nedjelja, 24. siječnja 2021.

 Oprosti mi

Zaogrni me sjajem svojim

Skini ljuske razarajućeg bijesa

Iz oklopa me očaja potpunu izvedbi

Operi me

Gledaj u meni dijete što u leglu čuči

Prestrašeno, usamljeno, izgubljeno

Plahtom straha prekriveno

Pronađi me

Među riječima otrovnim

Što prosipam ih besplatno da otkupim ego

Sve pod krinkom visokih kriterija

U gorčini uvreda i psovki

Kroz valove prijezira i pljuski što šibaju

Obrazi duše bride gore od promrzlih jabučica

Oprosti mi...


Ja opraštam tebi...



subota, 23. siječnja 2021.


 Ja sam kap

Zrnce soli 

Na mom licu

Suza nije

Ja sam kap


Morski val

Razbijena 

Raspršena

Morska pjena

Ja sam val


Topli kamen

Stoljećima

Vjetrom šiban

Milovan

Ja sam kamen


Vjetra šum

Razlivena kiša slatka

Utopljena

Moru svome hrlim, trčim

Ja sam vjetar


Sve sam ja

Mirisom me sjećanja probudi

Na kamen položi

K'o sirenu Odisej

Ja ću disat'


Razbij me o stijenu

Da nestanem u kapi vala

U izmaglicu pretvori

I tijelo da nestane

U kući mojoj


Ja sam...


 ( za dušu - meditacija ❤️❤️❤️ )


Iako daleko, duša zna gdje joj je dom. Inače ne bi toliko čeznula zagrliti val, mirisati vjetar, raširiti ruke i zagrliti kišu.

ponedjeljak, 11. siječnja 2021.

 Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trulež i neshvatljivo poigravanje u međuljudskim odnosima bazirano na lovac - lovina temelju. Postoji ona stara indijanska poslovica koja kaže kako u svakom čovjeku žive 2 vuka: jedan je dobar, drugi je, naravno - zao i samo je pitanje odabira čovjeka kojeg će vuka hraniti ostatak života.

Sebe ne bih okarakterizirala kao dobru osobu. Ali, ne bih se deklarirala ni kao zla beštija. Ja sam tu, negdje između, mada su moja nastojanja činiti dobro.

Velika je razlika između biti dobar i činiti dobro. 

Nitko od nas nije rođen savršeno dobar. Sve je to vrsta treninga jer, uvijek je u principu lakše odabrati činiti zlo. Primamljivije je egu i iskonskim nagonima. Dolazim do zaključka da je čovjek, u svojoj tjelesnoj naravi zapravo - poprilično trulo i loše biće. Spašava nas jedino i isključivo savjest - ako nije ušutkana - a ta savjest je otajstveni glas Boga u nama koji nas non-stop opominje da se treniramo u vršenju dobrih djela. Često padamo upravo zato jer nam nije u prirodi biti dobar - onako - naravski. 

Ponekad me ljudi pitaju kako da počnu vjerovati? Ja odgovor na to pitanje nemam. Stvar vjere je promatranje svijeta oko sebe i svakodnevnih događaja; stvari odn. blagoslova koje primamo zdravo za gotovo, a nemaju svoje objašnjenje. Stvar je vjere osobna stvar svakog od nas ponaosob, ali, jednom kad čovjek povjeruje - nema više povratka u prazninu. Padovi se događaju jer smo, kako rekoh, u naravi slabi i jadni, ali onog crnila besmisla više nema. Zovu me ljudi i govore stvari kao:

"Lako je tebi - ti imaš Boga, a meni je teško jer..." - i onda krenu nabrajati svoje probleme koji se u usporedbi s npr. problemima djece u Siriji mogu okarakterizirati trivijalnima i mizernima. A ja mislim da je meni puno teže nego nekome tko Boga ne poznaje. 

Zašto?

Zato jer ja od sebe, kao vjernice, konstantno moram tražiti opravdanja za tuđu trulež. Prisiljena sam opraštati uvijek iznova. Prisiljena sam nastojati voljeti. Ne trulež. Nego Krista koji se zasigurno nalazi negdje u toj truleži. Ne smijem uvrijediti ljudsko biće bez da se nakon toga osjetim loše jer sam uvrijedila Kristovo ljubljeno biće. Ne smijem odbaciti čovjeka misleći da odbacujem samo trulež. Ne smijem zalupiti vrata pred nosom čovjeku, trulom čovjeku, koji me moli za pomoć, a najradije bih mu sprašila metak u dupe. Ili ga kastrirala. Ne smijem jer - Krist u meni mora pronaći Krista u tom biću. 

Teško je biti vjernik. Kršćanin. Od nas se opetovano traži: opraštanje, djela milosrđa i ljubav. A kako sam po naravi polu-beštija, vjerujte mi da je teško izbalansirati Krista u sebi sa tom životinjom željnom osvete, žednom krvi. 

Od mene se očekuje blagost, mirna narav, sladak jezik i razumijevanje. A ono što ja nudim u 50% situacija je sušta suprotnost tome. Tješim se da je i Sv. Pavao bio popriličan kolerik. 

Dođe mi da svakom potrebitom razumijevanja zalupim vrata pred nosom. Nisam ja Isus da ikoga razumijem, tješim, opraštam i volim. I naravno, napravim ja to - tu i tamo. Dok me tihi glasić u meni ne krene maltretirati:

"Majo, "bijah gladan - ne dadoste mi jesti; bijah žedan - ne dadoste mi piti; Majo - bijah u bolnici - niste me pohodili; bijah gol - niste me obukli...Majo, Majo tctctctc..." Pa mi kopa po duši svrdlom jer, nije meni što ja čovjeka šutnuh, nego što šutnuh Krista u tom čovjeku. Ja, velika vjernica!

I onda moram raditi sve ono što se sukobi s mojim egom, tim predivnim, oholim i uvredljivim egom - opada mi kosa, ten mi je banana, hormoni divljaju, živciram se do besvijesti radi onih što gledaju, a ne vide, što slušaju, a ne čuju i najradije bih im uši iščupala, plačem, ronim suze radi tog zabludjelog naroda i ogrezlog u plitka zadovoljstva, jezik sam izraubala govoreći, savjetujući -  a sve da bih živjela onako kako On to od mene hoće. Ne crkva - institucija, ne ljudi koji pišu zakone svaki 500 godina po svom ćeifu - nego On. 

I onda će meni netko reći - "Lako tebi - ti imaš svog Boga!"

E, ljudi moji, da je i vama naći tog mog Boga....pa da malo podijelimo muku...

Trulež je u nama. Trula i smrdljiva crvotočina nagona i htijenja, megalomanstva i hedonizma. Dam ti prst - ti grabiš ruku, ma šta ruku, evo čupaš mi ju iz ramena....

U oči kažem svakom pripadniku humanoidne rase: budi mi prijatelj i ja ću biti tebi. Prijateljstvo se bazira na međusobnom poštovanju i iskrenosti. Ako nema toga dvoje - sve je farsa. Igra mačke i miša. Nema prijateljstva. Samo beskonačno preseravanje i gluma. Teatar besmisla. Jer, kad-tad sve ispliva na površinu. I zašto uvijek jedna strana ostane povrijeđena?

Zato jer je imala očekivanja!

Dakle, dok god nemamo očekivanja od drugih ljudi - nema ni boli ni razočarenja. Zapravo, sve je u Kristu. Mi druge vežemo upravo svojim očekivanjima, samim time im oduzimamo slobodu i što je ključno - priječimo Isusu put do njihovih srdaca. 

A sve iz visokomoralnih naših vlastitih pobuda. Mi zapravo želimo te osobe dovesti Isusu.  Mi im želimo biti prijatelji i voljeti ih. Ali, mi se, slabi i jadni, ne možemo nositi ni s vlastitom truleži, a kamoli s nečijom tuđom. Igramo se Boga. Mislimo da ćemo upravo mi uspjeti nekoga obratiti, da ćemo mi biti zaslužni za nečiji spas.  

Zasluge!

Ego je željan zasluga, hvalospjeva, pohvala - nagrada!

Dok god stvari radimo iz pobuda ega ( što nije uvijek lako prepoznati ) - neminovna nagrada je: bol, razočaranje, osjećaj da smo izdani i prevareni. Jer, u Kristu toga nema. Samo ego može biti ponižen. Samo ego može biti razočaran. Samo ego može osjećati STRAH.

Idem dalje do naše srži, onog ranjenog dijela nas koje je u potpunom disbalansu s našim zdravim ( koliko-toliko ) razumom. Najgore ti se sekirat`, ali, svi mi koji krenemo u razmišljanja znamo da postoji nešto dublje i veće od onoga na površini - kako živi većina ljudi savršeno sretna u svojim imaginarnim malim svjetovima dok plutaju po površini i ne zadirući u dubinu svoga bića. Tako sam shvatila da razum možda može biti na zavidnoj razini, ali podsvjesno privlačimo ljude u naš život upravo onakve kakvi su nas ranili dok još ni svjesni nismo bili da nas ranjavaju. Dakle, ne možeš pobjeći vlastitim mislima, koliko god ih nesvjestan bio. One su tu i dio su tebe. One određuju emocionalnu stranu čovjeka i nema veze što ti zdrav razum govori da će te svi ti odnosi uništiti - ti si ne možeš pomoći. Ono malo dijete u tebi, željno ljubavi, gura svoje. Nedokazano i nezrelo dijete koje hoće svoja prava na nježnost, ljubav i pripadanje. Pa se baca u naručje svake osobe koja iole miriše na nabrojano.

Privučeš tako u svoj život jednu za drugom osobu, bilo mušku - bilo žensku, i kad povučeš paralelu među njima jasno se ocrtavaju nebrojene sličnosti koje su zapravo - odraz tvoje ranjene duše. Očekuješ od tih ljudi prijateljstvo koje ti ne mogu dati. Ljubav koju ti ne mogu dati. Iskrenost koju ti ne mogu dati.

Isto kao što ti ju nisu dali ni oni koji su te ranili.

ALI!!!

Podsvjesno ti ne liječiš te ljude, ne približavaš njih Isusu, nego -  liječiš osobe koje su te ranile, pomažeš njima i pokušavaš izgraditi odnose iz temelja. Popravljaš prošlost! Pokušavaš popraviti sebe!

Na žalost, ne ide to tako. Zato non-stop jedne te iste ljude privlačiš u svoj život. Bili to manipulatori, ovisnici bilo koje vrste, slabići, egomanijaci, sadisti, mazohisti, lažljivci...Preko njih pokušavaš stvoriti svoju vlastitu novu i bolju - prošlost.

Samo Isus može - promijeniti prošlost. 

Naš pogled na prošlost.

Našu ranjenu prošlost samo On može izliječiti.

Prvi korak je svjesnost o problemu.

Ja na tom koraku tapkam već godinama, nisam ja ništa bliže Njemu od svih vas ostalih. Ja sam samo svjesna i problema, a i Njegove moći.

Nadam se da ću imati bar nešto kose na glavi dok me ne izbalansira, da mi hormoni neće prijeći iz ženskih u muške te da mi srce neće trokirati u 40-oj. Naravno da neće, ima snage ova duša za još puno bitki. 

Samo sam razmišljala i tražila odgovore na pitanje. "Zašto?"

Onda sam pogledala u sebe...i tamo se, zapravo, nalaze svi odgovori.

Nitko te nije razočarao, nitko izdao, nitko prevario - raskantala su te samo vlastita očekivanja...

Jao čovjeku koji se u čovjeka uzda...


 Može li ovo boljeti malo više? Može li me jecaj  parati malo tiše? Možeš li me danas rastgati malo jače? Želiš li da suze ipak ispred krvi ...