ponedjeljak, 21. prosinca 2020.

 Otploviti ću s tobom...

...jednom...

ostaviti trag za sobom

posut pepelom,

sivkasta prašina

usred sumraka

svih života

krpenih lutaka,

usred teatra

marioneta

preživjet' će jedino

ljudska sujeta...


Odjedrit' ću s tobom

oceanima noći,

na oblaku snova

i oprosta moći,

zanesena tvojim likom,

privučena sjajem,

opijena, zaluđena,

cijelu sebe dajem,

ostavljam za sobom

sve varljive sudbe

u predstavi života

na bis izvedbe...


Otprhnut' ću tebi

kao ljubavniku starom,

pohrlit' ti u zagrljaj,

al' ne više kradom,

prosut' ću se tamom

tragom meteora,

sljubiti se s noći,

bit' ću tvoja zora,

pogledom te više

milovati neću,

zaodjenuta tobom

dotakoh svoju sreću...


Otići ću k tebi...

...kada zov isuviše

očit postane

da se slovima ispiše,

prstima drhtavim

od čežnje vrele,

ruke koje papir

više držati ne žele,

pružene ka tebi

i sve više, više,

iza nas ostaju sjenke

tiše...najtiše...


Došla sam ti,

druže mili,

gluho doba noći

nas smo dvoje prigrlili,

s tobom brodim

među zvijezdama,

s tobom plovim

nebeskim valima,

oduvijek te sanjah

s kamenih dubina,


oduvijek sam bila

Mjesečeva - 

konkubina...

ponedjeljak, 14. prosinca 2020.

 Samo ti šuti...

Tvoja je tišina 

glasnija od bubnja

domorodačkih plemena 

među kapima vlage

slijepljenima na lišću prašumskom...

Samo ti šuti...

Tvoj muk probija

zvučni zid moje nutrine

jače od oronulih MiG-ova 

ove naše zemlje...

Samo ti šuti...

U tvojoj tišini 

ja čujem prazninu

svih riječi,

svih snova,

lepet krila

svih leptira...

Samo ti šuti...

Nečujno poput daha

u zagrljaju strasti...

Dođe 

pa mine...

Izgori u muku

tišine...

Šutiš li iz ega

ili od očaja,

ja nemam pojma.

Ali...

samo ti šuti...

Jer tvoja je šutnja 

smrt mojim leptirima,

suton života 

njihovim krilima

kojima mahase

u mojim sekundama...

Samo ti šuti 

i ne progovaraj riječi 

jer riječi su treptaj,

žar,

nada...

Moje su uši gladne tišine 

jer ona samo to nosi...

Muk.

Mir.

San.

Samo ti šuti 

i grij moje jučer 

riječima prošlim 

koje tišina proguta...

A ti - šuti...


subota, 12. prosinca 2020.

 Ispod površine bujica je riječi

Krvlju obojena slova

Rijeke koja ne prestaje teći

Do nekih davno odsanjanih snova


Gdje si bio dok su kosti pucale

Ispod blokova od betona

Za utopiju ljubavi ginule

U laži jedna nada pokopana


Tražila sam riječi u grimiz odjevene

Izgubljenim dječacima utjehu darivah

Komadi duše u prah satrvene

Sebe nagu, nasukanu oplakivah


Razumiješ li pismo tuge

Jer ne shvaćam ga niti sama

Lakše bješe tješit` druge

Osjećaji ti su nepotrebna krama


Teče ispod mene lavina vrelog bijesa

Kose čupam sve od muke

Suze lijevam ponad svoga lijesa

Načinjena od vlastite mi ruke


Ruski rulet nije norma moja

Za me svaki metak pogodak je

Da ubije ta lica bez broja

Sakrivena u strahu mizantropije


Poplavile su obale usred srži vremena

Rođendani se ne pamte u danima gladi

Pucaj samo usred abdomena

Gledaj sjenku dok se u lokvi hladi


U očima ti vidim prijezir

Ti oblačiš odijelo viteza noći

Preko poznatog lica obmane vizir

Tako je kada se ljubavnik dokopa moći


Pogledaj u krhotine ruku svojih

Sa dlanova ti krv i barut kaplju

Znojem smrti iz pora mojih

Pališ posljednju, oproštajnu baklju


Ispod trulog lišća na zgarištu jedne noći

Odlazim po tko zna koji put

Kao feniks u svojoj samoći

Dok ne bude podignut...




nedjelja, 6. prosinca 2020.

 Samo zamisli...da je život pred tobom ravna cesta koju koraci tvoji nadograđuju mjesto asfalta, da kud god pogled svoj svrneš može izrasti što god poželiš - od otrovnog bršljena preko opasnih ruža sve do miomirisnih zumbula - ti biraš...

Samo zamisli...da je cesta života tvoga put kojim hodiš da bi se upotpunio zajedno sa svime što oko tebe živi i diše...da bi nosio ljubav i blagu riječ, podršku i radost...da ne postojiš ti, kao sam za sebe već si dio velikog plana koji te smješta u sami centar jedne mašinerije - kad ti staneš, sve stane...

Samo zamisli...da u umu svome gajiš one boje koje osvjetljavaju jer je tmina zapravo samo odsustvo svjetla, znaš li da tmina kao nešto konkretno zapravo i ne postoji te da čim upališ svjetlo ona nestane jer je nikada nije ni bilo?

Stani na tren i posljednji se put osvrni na svoju prošlost - hajde, idemo zajedno - ja se osvrćem također zadnji put, evo, s tobom. 

U njoj nije bilo puno lijepoga, zar ne? 

Ali, ona je upravo ono što joj ime govori - prošla. Prošlost je prošla. I neće se više vratiti. Samo zamisli da u rukama držiš gumicu i brišeš riječ po riječ te svoje prošlosti, pozdravljaš se sa sada praznim listovima papira te okrećeš novu, neoštećenu i još nenapisanu stranicu i vjeruj mi, sada ti biraš i s kojom bojom ćeš pisati i kako...ti biraš... 

Ali, možeš pisati samo SADA. Ne sutra, ono ionako nije u tvojim rukama. Imaš samo ovo sada. I da, možeš pisati...možeš crtati...možeš slikati...

Ili, pjevati...

Ali - samo SADA.

Samo zamisli...da ti nisi čovjek kojeg je definiralo milijun tragedija. 

Jer - nisi. 

Ti si čovjek koji je definiran davno prije nego je i ugledao svjetlo dana. 

Jedinstven. 

Poseban. 

Neponovljiv.

I zato, zašto ne pustiš rep koji vučeš za sobom?

Ja sam svoje repove pustila. Ionako mi ne pašu uz nove čizme. Ne poklapaju im se dezeni. Vrlo je lako, zapravo, pustiti te repove ispod kojih kao i kod tvorova, izlazi samo smrad - u defenzivnom stavu smrad - straha. 

Zamisli da se ne trebaš braniti niti ikome opravdavati za svoje pogreške koje si u prošlosti počinio. 

Zamisli da te te pogreške NISU obilježile kao osobu. 

Nisu ti učinile ništa zbog čega bi danas morao hodati pognute glave, trpjeti udarce i poniženja.

Hajde, samo zamisli...da si dijete...da imaš oči djeteta koje se veseli leptiru i čezne samo da ga na trenutak dodirne te prstićima osjeti onu blagu prašinu s njegovih krila...Hajde, pokušaj, nasmiješi se...

Ti i jesi dijete, to dijete, nisi nikad leptira dotaknuo, a zapravo cijeli život samo to želiš - ne da ga zgnječiš, nego da okusiš čudo njegove moći letenja pod svojim prstima...

Samo zamisli...da se nikada ništa dogodio nije...jer i nije...zapravo, nije...Sve je prošlo, sve je rijeka snova odnijela nizvodno da bi se razbilo u podnožju vodopada oprosta...Nema više buke, boli, straha i tame...Upali svjetlo, samo pritisni prekidač i upali svjetlo...

Samo zamisli...da je svaka tvoja želja stavljena sred tvoga srca da bude ispunjena, ukoliko je dobra za tebe...usudi se željeti mimo svoje prošlosti...usudi se tražiti, usudi se pitati, ne boj se - biti...

Zamisli samo da sjediš i pišeš pismo samome sebi, da si otac sebi i pišeš svome sinu - koje riječi bi si napisao? Da li bi vikao na to dijete ili bi ga mazio i tješio usprkos svim pogreškama koje je to neposlušno derište počinilo? 

Bi li ga sadistički kažnjavao ili bi ga zagrlio da u tvom naručju shvati da se zaista nema čega bojati?

Samo pokušaj predočiti sebi kako koračaš suncem obasjanom cestom svoga života, ostavljaš tminu iza svojih leđa i ne osvrćeš se, nemaš zašto, tamo nisi ništa ostavio osim svojih tama, i mjesec i zvijezde i sunce ti pokazuju put, a ti si obgrljen svrhom koju ne poznaješ, ali osjećaš, instinktivno, da ti je svrha biti - dobro. 

Samo zamisli da ne postoji ništa, apsolutno ništa, osim tebe, osim sada i osim puta pred tobom. Nemoj stajati u očekivanju bumeranga prošlosti. To se dogoditi neće. Da si otac samome sebi nikada ne bi bumerangom kažnjavao to ranjeno dijete. Otvori svoje ruke i primi spokoj mirenja sa samim sobom, pomiri se sa tim djetetom koje ionako nije krivo za tvoje tmine i dozvoli sebi da hodaš svjetlom obasjan, svjetlom ugrijan i svjetlom vođen.

Ta nisi ovdje da bi posrtao po mraku!

Oči ti nisu na glavi da ne bi vidjele niti su ti uši dane da ne bi čule, usta da iz njih izlazi očaj, niti mozak da bi stvarao misli koje te učahuruju u strah, bol, beznađe i smrt. 

Ne! 

Nisu ti ruke dane da ih prekriženima držiš u strahu da ćeš odbijen biti ako poželiš zagrliti, niti su ti noge na tijelu da stoje na mjestu u grču oklijevanja jer misliš - gdje god da kreneš upasti ćeš u zamku. Ne!

Sada si u zamci! Ego - zamci! Krivnje - zamci!  Straha - zamci!

Laži - zamci!

Srećom, te su zamke samo produkt našeg uma. One zapravo i ne postoje.

Vjeruj mi, te zamke nisu stvarne zamke.

Kada upališ svjetlo, zamke nestaju, poput mraka koji također - ne postoji.

Samo zamisli...da je tako lako kako govorim - postati opet TI. Jer je, lako je. 

Ništa od onoga čime si se sputao - zapravo ne postoji.

Samo zamisli...da si željen, da si voljen i da ti ne treba ni trun hrabrosti - nego samo odluka - da upališ svjetlo...

I nestati će svaka sjena - obmane, varke, utvare ropstva...ispariti će pod svim zrakama svjetla koje pustiš u nutrinu svoju i shvatiš:

"Ti nisi svoja prošlost, ti ne znaš što je budućnost. Ali sada - ti si TI. I ne možeš biti baš ništa drugo doli - TI!"

Samo zamisli...prisjeti se tko si...prokopaj rov do svojeg sjećanja i pronađi dijete u sebi, podsjeti se - tko si i upali svjetlo...

Samo probaj upaliti svjetlo...

Volim te...



Ode ti, stari Panonski mornaru... Ode ti... A nisi nam odradio još svojih nemjerljivih i neusporedivih nastupa... Jesi li se umorio ili si s...