I na koncu svega

Ostajemo sami

Usred varljivosti ljudskog daha

Zakrivljenih karika straha

Kad zavjet se polaže

Ispod celofana trulež vrišti

A izvana dernek i parade

Održavanje na životu lažne nade

Kad prođu vlakovi

S vagonima snova

Ustraješ u smješku k`o grimasi

Otkrivena i naga u užegloj masi

Neka padnu maske snage

Neka vrišti bol iz pora

Krvlju oboji valove mora svoga

Znoja vrela, oporoga

Vrišti u muku vlastita krika

Raširi krila, nek poleti bijes

Pusti u vječnost nek odzvanja

Jeka tvojih sranja

Suzama isperi blato s obraza

Kojim pogođena stojiš usred pravednika

Nek` ti sude ptice rugalice

Kamenuju tvoje išarano lice

Ionako ostajemo sami

U lokvama ega il` u kapi straha

Ili kontra bijaše?

U tminama sujete naše

Stoji sama usred raspadnuta bića svoga

Na krhotinama izmrcvarene želje

Sama i bezimena

Žena - sjena...

Ko

 Dugo sam se jutros promatrala u zrcalu...

Tražila sam bljesak povjerenja, odsjaj iščekivanja, dašak svježine iza pogleda...

Tražila sam trag bezazlene radosti, djetinjeg osmijeha, valova uzbuđenja u dodiru zore...

Tražila sam trenutak u kojemu sam nestala u gruboj crti posred čela, pokušala sebi reći:

"Lijepa moja...", usprkos svim ožiljcima, pečatima stradanja, patetike, vatre, krvi i suza...

Pokušala sam sebe gledati i pronaći ljepotu koja nije minula, samo se skrila iza prohujalih ratova, bitki i okršaja; skrila se iza okrvavljenih dlanova, iza lica umrljana suzama; iza bijesom ispunjenih riječi, sakrila se od svijeta...

Gledala sam dugo u to lice koje me vara svakoga dana; lice koje vara sve vas iznova i iznova, od zore do zore, opetovanog, iskrivljenog osmijeha iza kojega se krije samo strah...

Prelazila prstima po obrvama s kojima sam se oprostila, gledala plastiku i keramiku koji nikada nisu bili dio "originalne postave", razmicala kosu i jabučicama hladnim milovala glatka, ćelava mjesta dok se panika sve više širila, poput plimnog vala i prijetils da će me preplaviti, a ja ću konačno, suočena s istinom, ustati i - biti...

Tražila sam ljepotu u floskulama i frazama, kopala da ju pronađem tamo gdje je nekada bila, tražila sam onkraj zrcala, ali nisam našla ništa osim crna ništavila fotografija iz albuma... Neke mene koje se i ne sjećam... Samo jedna od mnogih uloga...

Tražila sam u tom zrcalu komplimente kojima vjerujem jer moram vjerovati, moram, da bih disala, da bih postojala, istovremeno znajući da su sve te riječi samo bijeg slučajnih prolaznika, posjetitelja mojih minuta...

Tražila sam ovo dijete bez prošlosti, ovu djevojku bez budućnosti...

Suzama sam napravila zid, debeo zid od stakla; kroza zid ne dopirem ni ja do nje, a ni ona do mene...

Stravično je ne poznavati te...

Hodati kraj tvoga lika

Ne osjećati miris tijela

Okus usana davno zaboravljen

Oči stranca

Kamen - stijena

Čovjek bez oblika

Ljudskosti lišen

Strah me pogleda tvojega

U njemu su sante leda

Stalaktiti vječnosti

Eoni ledenih doba

U njemu nema mene

Iza zaleđena kipa

Tvojih ideala

Izgubljenih nadanja

Straši me blizina tvoga tijela

Kad kraj mene prođeš

K`o da me i nema

Okrzneš me cinizmom

Naučenih obrana

Porežeš me njime

Dublje neg` mačetom

Naoštrenih napada

Ne poznajem tvoju sjenu

Dok preko mojeg tijela klizi

Ne osjećam ti dah

K`o da iz ogledala me lizne

Plamičak ironije tvoje

Posramljena klečim

Ispred straha - vladara

Osmjeom ponižena

U kutovima učiju mi

Proletiš kao varka

Iluzija nekih davnih

Prokockanih snova

U ruletu promašenih ideala

Prst ti čvrsto na obaraču stoji

Uz čelo moje

Prislonjen

Bojim se prstiju tvojih

Što tako nonšalantno vise

A meni stisak oko vrata

Čelikom okovan

Gušim se u tvojoj zimi

Ne postojim u pustinji

Nepostojanja tvojih

Nema me

Užasnuta!

Prestravljena!

Jesam li ikada i bila?

Dodirujem lice svoje

Prstima preko tijela klizim

Uvjeravam se da živim

Iako za tebe odavno već mrtva

Grobljem uspomena koje nemamo koračam

Pokopana!

Zaboravljena!

Dah grabim

Za njega se borim

Život iskam

Za njeg` molim

Sa sprovoda svoga bježim

Daleko od tebe - stranca...