ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

Moje sjene poprimile su obrise moje prošlosti...
One su iscrtane raznim bojama, ovisno o boji opijata koji su cirkulirali mojim bićem i tjerali stanice na zaborav. Čestice su zaboravljale, ali ispod površnog sloja prašine zaborava skrivao se život kao gusta, vruća i razarajuća lava koja poželi postati magma, ali previše diše...Previše kola... Previše je ima da bi samo zaspala i - bila.
Moje su sjene išarane bojama bijesa; praiskonskog bijesa koji je postojao dok još ništa postojalo nije, a kada sam se pojavila ja, uvukao se u mene kao tat i ukrao sve, pobacao van sve "viškove" da napravi sebi mjesta, da diše u meni, da divlja, da razbija, da nikada ne umire... I sjedi u fotelji, negdje u dubini moga pleksusa, puši svoju debelu cigaru i, dok ispija zadnje kapljice nekog jeftinog whiskey-a, otpuhuje kolutove dima i - smije mi se:
"Nikada neću otići, znaš to? Ne zato što nemam gdje, ta svijet je pun praznih olupina koje jedva čekaju da se mnome goste dok se ja gostim njima. Svijet prekrivaju ljušture poput tebe, one koje svaku svoju emociju na koncu kompenziraju samnom i prodaju sebe za - mene. Ne. Neću otići zato jer - ti ne želiš da ja odem. Ne zgražaj se, molim te i ne prodaji mi floskule o svom moralu, kršćanstvu, produhovljenosti i napretku koji si postigla meditirajući! Lažeš, lažeš i sebe i mene! Ti me voliš, dušo. Voliš osjećaj da si živa, osjećaj koji ti samo ja dajem. Ti voliš kada se ja iz tebe prospem pred ljude kojima nije jasna tvoja transformacija: Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ti voliš preneražene poglede i - strah. Priznaj! TI voliš miris tuđega straha jer si, na koncu konca, samo jedna od životinja iz svoga čopora, možda si zericu evoluirala. I zato - kuš!"
Moje su sjene utopljene pod paletom boja onoga jučer, onoga što se ni desilo nije, a već je zaboravljeno, samo pod paučine velom ponad demode namještaja kucka...i kucka... Kao da bilo moje prošlosti uporno tuče u istom ritmu, u istom tonalitetu, jednolično i monotono, a ipak iritantno i provokativno.
"Tu sam ja, ne boj se, nikud nisam otišla." - pa se krene hihotati poput hijene nad ranjenim lavom. "Ti možeš pročitati milijune knjiga, naučiti autosugestivnih parola još sto put toliko i možeš "misliti" da si daleko dogurala, puno dalje od stupnja na kojemu si onomad tijelo i um šarala opijatima, promašenim dodirima, neispunjenim sjedinjenjima. Ti to možeš misliti.
Ali! ( opet cerek ) Ja te gledam. JA te, dušo, uvijek gledam. Sjedim ili stojim, možda i čučnem pa motrim iza ugla svake tvoje misli, svake tvoje riječi. JA SAM JOJ UZROK. Ja, kao nešto što si oprostila/zaboravil/pokopala/odbacila - blablabla -sve uvredljive i šikanirajuće stvari za mene, ja sam tu, u najcrnejm zakutku tvoga malog mozga i tvoga šupljeg srca. Ma hajde, i to ti paše. Ta navezanost na mene. Ja, ja sam tebi kao štaka bez koje bi silno željela putovati, ali ne možeš me se riješiti jer ne želip prihvatiti mogućnost da ti ne trebam. TI me zoveš. Ti me ne daš. Ti si hijena, dušo, i ti si lav, dušo."
Moje sjene plešu pod pokrovom od vlažne mahovine, na sjevernoj, hladnoj strani neke nepoznate šume ispod nepoznatog neba sa nepoznatim suncem.
A šuma i sjene - to sam ja...
I nebo i sunce sam ja...
I nema me više i ima me i - to sam ja...

Nema komentara:

Objavi komentar

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...