ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

Moje sjene poprimile su obrise moje prošlosti...
One su iscrtane raznim bojama, ovisno o boji opijata koji su cirkulirali mojim bićem i tjerali stanice na zaborav. Čestice su zaboravljale, ali ispod površnog sloja prašine zaborava skrivao se život kao gusta, vruća i razarajuća lava koja poželi postati magma, ali previše diše...Previše kola... Previše je ima da bi samo zaspala i - bila.
Moje su sjene išarane bojama bijesa; praiskonskog bijesa koji je postojao dok još ništa postojalo nije, a kada sam se pojavila ja, uvukao se u mene kao tat i ukrao sve, pobacao van sve "viškove" da napravi sebi mjesta, da diše u meni, da divlja, da razbija, da nikada ne umire... I sjedi u fotelji, negdje u dubini moga pleksusa, puši svoju debelu cigaru i, dok ispija zadnje kapljice nekog jeftinog whiskey-a, otpuhuje kolutove dima i - smije mi se:
"Nikada neću otići, znaš to? Ne zato što nemam gdje, ta svijet je pun praznih olupina koje jedva čekaju da se mnome goste dok se ja gostim njima. Svijet prekrivaju ljušture poput tebe, one koje svaku svoju emociju na koncu kompenziraju samnom i prodaju sebe za - mene. Ne. Neću otići zato jer - ti ne želiš da ja odem. Ne zgražaj se, molim te i ne prodaji mi floskule o svom moralu, kršćanstvu, produhovljenosti i napretku koji si postigla meditirajući! Lažeš, lažeš i sebe i mene! Ti me voliš, dušo. Voliš osjećaj da si živa, osjećaj koji ti samo ja dajem. Ti voliš kada se ja iz tebe prospem pred ljude kojima nije jasna tvoja transformacija: Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ti voliš preneražene poglede i - strah. Priznaj! TI voliš miris tuđega straha jer si, na koncu konca, samo jedna od životinja iz svoga čopora, možda si zericu evoluirala. I zato - kuš!"
Moje su sjene utopljene pod paletom boja onoga jučer, onoga što se ni desilo nije, a već je zaboravljeno, samo pod paučine velom ponad demode namještaja kucka...i kucka... Kao da bilo moje prošlosti uporno tuče u istom ritmu, u istom tonalitetu, jednolično i monotono, a ipak iritantno i provokativno.
"Tu sam ja, ne boj se, nikud nisam otišla." - pa se krene hihotati poput hijene nad ranjenim lavom. "Ti možeš pročitati milijune knjiga, naučiti autosugestivnih parola još sto put toliko i možeš "misliti" da si daleko dogurala, puno dalje od stupnja na kojemu si onomad tijelo i um šarala opijatima, promašenim dodirima, neispunjenim sjedinjenjima. Ti to možeš misliti.
Ali! ( opet cerek ) Ja te gledam. JA te, dušo, uvijek gledam. Sjedim ili stojim, možda i čučnem pa motrim iza ugla svake tvoje misli, svake tvoje riječi. JA SAM JOJ UZROK. Ja, kao nešto što si oprostila/zaboravil/pokopala/odbacila - blablabla -sve uvredljive i šikanirajuće stvari za mene, ja sam tu, u najcrnejm zakutku tvoga malog mozga i tvoga šupljeg srca. Ma hajde, i to ti paše. Ta navezanost na mene. Ja, ja sam tebi kao štaka bez koje bi silno željela putovati, ali ne možeš me se riješiti jer ne želip prihvatiti mogućnost da ti ne trebam. TI me zoveš. Ti me ne daš. Ti si hijena, dušo, i ti si lav, dušo."
Moje sjene plešu pod pokrovom od vlažne mahovine, na sjevernoj, hladnoj strani neke nepoznate šume ispod nepoznatog neba sa nepoznatim suncem.
A šuma i sjene - to sam ja...
I nebo i sunce sam ja...
I nema me više i ima me i - to sam ja...

subota, 13. lipnja 2020.

Vraćam ti tvoju ljubav!
Ne treba mi da me miluje
Lažni uzdah potrošene riječi
Kad opsjena je sve što grotlo 
Ionako - bljuje

Ne voli me!
To savršeno jest u redu!
Glog te ljubavi obilježio me
Posred lica
Nosim javnu objedu

O, prošeći od mene
S ljubavlju koja plave konce
Dužinom ruke moje reže
Na sitne ih komade trga
Poderane odrpance

Nosi se ti i te tvoje nebuloze!
Krateri nastali
Poljupcima vlažnim, hladnim
Propuhom mi dušu uništiše
Uzduh studeni, osjećaš li?

Da sam prosta, k`o što nisam
Prosula bih salve psovki
Bacila i slova, riječi
Pljusnula krvlju vjere
Lice riđe - riđovke

Povraćam ti tvoja sranja!
Na jastucima znoj i suze
Plahte izgužvane željom
Utopljenika prevarenog
Kome slamku spasa uze

Ljubav kao ljubav
Od očiju bez sjaja
Iz usana bez riječi
Sa lica bez lica
Otrova zmijskog beskraja













četvrtak, 11. lipnja 2020.

Dok si miris šipka
Na sebe nanosio
Prikrivajući smrad truleži
Žrtava koje si pokosio
Svojom kugom
Kolerom svoga straha
Preko krinoline 
Noću ispunjenih uzdaha

Prstima studene zime, 
Mrtvački bijeli
Preko kralježnice varke
Na pola me razdijeli
U lažima okrvavljenih ruku
Bez alibija za sutra
Bez dokaza o jučer
Bez šanse za bistra jutra

Došao si poput Kosca
Kosom britkom odrezao
Kose duše sumorne i suhe
Srce šuplje smradom ljubavi spopao
S usnama ti otrov kaplje
Bilo slovom
Bilo poljupcem
Što god daješ lešu ovom

Rulet bješe, al' ne ruski
Na ulicama prašnim 
Igre tvoga pomračenja
Ležim, ginem, cvilim
Poput pseta
Beskućnik ja sam
Nit' početka, niti kraja
Cestom tvoga sna - sanjam...



ponedjeljak, 1. lipnja 2020.

Jesi li ikada kišu oćutio
na obrazima svojim
dok si iznad glave kišobran držao
dlanom cijelim
ogrubjelim?

Jesi li ikada trešnju okusio
na pupoljcima jezika svoga
iza zapečaćenih usana
karaktera grintavoga,
lažljivoga?

Jesi li ikada miris vjetra osjetio
poput vihora obuhvativši
misli tvoga alter ega,
u kukavički um zalutavši,
pogriješivši?

Jesi li ikada, poput mene,
iza zatvorenih kapaka plakao,
puštao suze da cure,
a ti dno svoga dna dotakao,
skapao?

Jesi li?

Jesi li ikada sebe u oči pogledao,
kad se maskare ljigavih obmana
preko cijelog stakla proliju
kao želja jednog narkomana
nehumana?

Jesi li ikada umirao svitanjima
a živjeti prisiljen bio
u svim šipražjima etike i morala
istinu svoju prodao,
izdao?

Jesi li, ljubavniče Rima,
okove svoje na mene prebacio?



 Nije još puno ostalo 2 cigarete i deci bijelog vina na dnu boce 1 tramvajska karta i rukavice kojima su se rašili šavovi Nema to veze Otvar...