ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Ubili smo sve
I ono što već mrtvo
Bijaše
Hicem u sljepoočnice
Potvrdili smo očito
Hladnoćom sebe ogrnuli
Žive se 
U raku zakopali
Stranci...

Ti na jednoj strani
Ove sumorne
Kuće duhova
Ja na dnu bunara
Okrvavljena
Ogoljena
Nagih snova
Na čijim krhotinama
Klečim...

Smijeh umrije
Na usnama dječjim
Ne čuje se graja
Nit se ikad smjela čuti
Bože,
U što gledahu oči moje
Dok još suze
Ne zaslijepiše mi dušu
Jadom...

Gledamo se 
Kroz paučine koprenu
Ne vidimo se
Niti ikad jesmo
Oči bijesom prošarane
Crvena prašina
Što iz vena naših
Curkom
Curi...

Ima li kraja
Agoniji?
U desetom krugu pakla
Stojimo nas dvoje
Ubili smo čak i
Sjene svoje
Praznom riječju 
Što značenja nema...
Oprosti...
"Proći će",
Sve prođe
Tako kažu
Oni zloguki proroci
Što huče na Mjesec
Na Sunce
Na zvijezde što laju
One isprazne lutke od krpe
Što vlastite konce glođu
Ne trpe vjetar u kosi
Pahulju na dlanu
A kamoli na nosu

Oni kažu
"Proći će",
Spusti glavu
I gledaj još niže
Šuti
Dok te voda bijesa 
Na obale jada ne naplavi
K'o trulo deblo
Raspadnute kore
Bez korijena
Bez mjesta svojega
Bez veze

"Proći će",
Kažu neki,
Sve prođe,
Ti samo idi
I budi
Dok i ti ne prođeš
Dok se na obalu gnjeva
Ne nasučeš svoga
Prazna i sama
Raspadnuta
Bez sebe
Bez veze...


petak, 15. svibnja 2020.

Sretan rođendan...


Sretan ti rođendan...
Tebi, kojemu poklonom
Htjedoh biti,
Cvijećem ti trpezu 
Ispunjenih snova okititi,
Kao dragulj 
Vrpcama ukrašen
Sebe ti donijeti
Dok još si snen...

Sretan ti rođendan...
Tebi, kojemu darak
Ostvarenja nade
Na dlanu osmijeh
Šarene radosti parade,
Kojemu dušu 
K'o zrcalnu sliku
U vodi precrtah
Po tvom liku...

Sretan ti rođendan...
Tebi kojemu poželjeh
Biti i mjesec i zvijezda,
Sunčeva zraka,
Pa i dvije možda,
Zrak za udah,
Minuta tišine,
Čvrsta stijena
I prah uspomena prašine...

Sretan ti rođendan...
Još jedan po redu
Dušo, tebi,
Koji bez riječi reče:
"Hvala, ali ne bi'..."...


srijeda, 13. svibnja 2020.

ČIJA LI SAM?


Kroz noći
bez mjesečine,
kroz dane
bez sunčeva sjaja,
kroz sate i minute
tišine
koja vrišti najglasnije,
kroz postelje
i zagrljaje,
kroz poglede
i bjegove,
kroz poljupce
i prijezire -
čija li sam bila?

Kroz sve riječi
besmislene i prazne,
kroz slova i interpunkcije
što maestralni
završni šlif prošapću,
kroz vjetrove i utihe,
oseke i plime,
valove i bonace,
kroz sva obećanja
prekršena,
istine lažima odjevene
i zanosom zablude
prikrivene -
čija li sam bila?

Kroza staze
od stakla načinjene,
otkrhnute,
polomljene,
mojom krvlju
okrvavljene,
kroz bodlje šipkovih grana,
vlasi kose zapetljane,
tkanina potrgana,
u zaborav odbačena,
kroz maglu sjećanja mojih,
tvojih,
svačijih -
čija li sam bila?

Nikome nešto;
uvijek tuđa,
a nikada dovoljno
da bih - bila;
dijete svima,
kćer ničija;
ljubavnica svakom,
žena nikom;
na papiru nečija,
u sutonu dana
bezimena;
u svitanjima zore
izgubljena;
ničija ja sam...


četvrtak, 7. svibnja 2020.

O tugi ovisna


Ispod snjegova nanesenih
stihova vjetrovima
nekih davno zaboravljenih
sasvim sama
onkraj gladnih silueta
sniva dama,
tuga spava...

Tražila sam u slovima
dašak tuđe radosti
prekapala po riječima
osmijehe iskala
varala sam varalice
ispod ironije
sakrivala svoje lice,
tugom orisano...

Kao žedan putnik
usred pustinje suhe
il` zalutali izletnik
Velebitom tuđih sanja
ispod kamena hladna
leži ona
mene gladna,
tuga moja...

Poput ledene siluete
što obrise moje prati
duše moje dijete
potomak najdraži,
namaknula oblake
nad nacrtanim suncem,
kiše neke meke
tuga izlila...

Oh, kada bi se osmijeh
naslikao na usnama mojim
dame bi te neuspjeh
orio morima svim,
oh kada bih oćutjela
sreću u jednome dahu
možda bih onda i umakla
tuge moje mraku...





 








ponedjeljak, 4. svibnja 2020.

AUTOIMUNI PALEO PROTOKOL - RESET - DAY 1


Bok!

Ja sam Maja.
Dijagnoza - Diskoidni eritemski lupus ( suspect. SEL ) ( 2018. ), Reynaudov sindrom ( od 2003., dijagnosticiran 2018. ), pozitivni centromeri na lok. sklerodermiju ( 2018. ), alopecija ( 2016. )... Plus minus desno oko - proteza od 2001.godine.
Preživljena sepsa s 25 godina i napadaj slijepog crijeva 2006.
Rodila curetinu - 2010. prirodnim putem. Kao što je prirodnim putem i napravljena.
Ne primam terapiju, osim lokalno kortiće, što će reći, ako se pojavi kakva lezija, mažem ju kortikosteroidnom kremom. 
Jedan od razloga je to što sam monokularna ( osoba s jednim okom u funkciji ), a većini terapija moguće nuspojave su - oštećenje vida,pojava glaukoma itd. vezano za oči. 
Pa, otkako sam dobila dijagnozu, u 06.mj.2018. kada mi je lice, pod utjecajem sunca, bilo prekriveno lezijama, prvo što sam napravila jest - izbacila gluten. Naravno, čitala sam knjige:
- Istine i laži o hrani - Anita Šupe
- Medicinski medij - Anthony William
- Crijeva sa šarmom - Giulia Enders
...
Znači, eliminirala sam gluten, šećere, industrijsku hranu i konzervanse. Dalje, nakon 24 godine aktivnog pušačkog staža - prestala sam pušiti.
Ako ovo čitate, ne moram vam posebno objašnjavati o štetnom utjecaju glutena na naša criejva i kako je upravo gluten krivac za propusnost crijeva, u kojemu se, btw, odvija čak 90% našeg imuniteta i zato se crijeva nazivaju još i - drugi mozak. Propusnost crijeva dovodi do zbunjivanja i obrnutog djelovanja imuniteta koji se, u slučaju AI bolesti, okreće protiv onoga koga bi, zapravo, trebao štititi.
Nakon što sam 8 mjeseci bila na toj svojoj prehrani i situacija se zaista popravila, odlučila sam se, u 04.mj. 2019., isprobati AIP - Autoimuni Paleo Protokol.
Zalijepiti ću link i slike s kojima sam ja počela i gdje se nalaze odgovori na sva početna pitanja.



Nakon što sam na AIP-u provela gotovo 6 mj., do 10.mj.2019., počela sam prelaziti na Paleo, ali, uprskala sam jer nisam slušala svoje tijelo, nego sam nekontrolirano unosila nove namirnice i na koncu je to rezultiralo bolovima u zglobovima i urtikarijom po licu. 
Nakon što sam ove godine već nekoliko puta pokušavala ponovno očistiti svoja crijeva AIP-om, nažalost, em me COVID-19 unazadio, odnosno, globalna pandemija straha i panike, zatim potres koji smo mi doma doživjeli iz prve ruke em smrtni slučaj u obitelji, danas, 04. svibnja 2020. napisala sam u dnevnik koje CILJEVE imam u svom životu. Za dalje, mislim.
1. CILJ - držati Lupus u remisiji
2. CILJ - držati se bez terapije
Danas imam skoro 40 godina, 1,76cm i 60,7kg. 
S obzirom na eksploziju AI bolesti u posljednjih 50 godina i na cijelu enigmu istih, barem pred modernom medicinom, osobno smatram kako je odgovornost na meni. Ili ću se dovesti u red, kao i prošle godine, ili - neću... A ovo potonje ima puno gore posljedice od izbacivanja mnogog smeća iz svoje prehrane.
Autoimuni paleo protokol je dijeta za iscjeljivanje crijeva. Nije trajan način prehrane. Minimalno se preporučuje držati 42 dana, a maksimalno 2 godine. Nakon toga slijedi faza reintrodukcije, odn. postepenog uvođenja namirnica koje su bile zabranjene na protokolu.
Možda napipem knjigu o svom putovanju. 
Za sada - ovako...

Moj dan započinje DORUČKOM koji je svaki dan isti:
- 1/2 limuna + 1/2 žličice kurkume
- čaša mlake vode
- zeleni smoothie - blitva, kelj, špinat, đumbir, banana, maline, aronija, voda - cca 2 čaše 8 0,6dcl )
- 2 šalice zelenog čaja

RUČAK:
- 1/2 šalice temeljca od kostiju ( sol + kurkuma )
- 2 sv. šnicla na poriluku i mladom zelju sa šampinjonima
- zelena salata ( sol, jabučni ocat - bez sulfita, maslinovo ulje )

VEČERA:
- zeleni smoothie od doručka 
( inače večeram konkretnije jelo, ali danas ću, iz razloga čišćenja organizma, pojesti samo smoothie )

Važno je unositi dovoljno tekućine i to isključivo vodu ili biljne čajeve.
Kako kava nije dozvoljena na AIP-u ja osobno pijem između 3 i 4 šalice zelenog čaja dnevno, oko 2 litre vode i još koju šalicu čaja ili od koprive ili kamilice ili neke mješavine po volji. Inače čajeve kupujem kod Subana, vrlo su kvalitetni i povoljni.

Ako namjeravate pratiti moj put na Autoimunom protokolu, biti će mi izuzetno drago znati da nisam sama.
Hrana jest lijek.
Zaista.
I mi ne živimo samo da bi jeli, nego jedemo da bi živjeli.





petak, 1. svibnja 2020.

Pokopala sam te...

Pokopala sam te...

U hladnu, duboku i mračnu rupu svojih uspomena, bacila sam snove i nadanja, sve uspomene na tebe i na tvoje hladne usne koje su, cjelivajući mene, obećavale svijetu sve... Apsolutno sve...
Znaš li kako je svijetu u tom trenutku bilo?
Usplahiren, poput djeteta pred ekskurziju, upijao je sok sa usana hladnih i iščekivao to "sve" koje si mu obećao.
A evo, pokopala sam te danas, zajedno sa svijetom i sa svim riječima koje su mi milovale uši i liječile brojne otvorene rane; one kratere u meni koji zjapiše prazni godinama, desetljećima, eonima, ispunile toplom lavom želje... Ma ne samo želje, ŽELJENOSTI!
Ponovno stojim na rubu te rupe i bacam u nju sve naše uspomene: prvi poljubac, zabranjen poput voća u Rajskom vrtu, prvi zagrljaj, prvi dodir tvojih usana na mojim prstima. Bacam jedno po jedno sjećanje, potom grabim zemlju šakama i prosipam ju po lijesu naših zajedničkih uspomena. 
Je li moguće pokopati nešto što je toliko živo da migolji ispod grumenja zemlje kao kose morske nimfe iz grčke mitologije?

Stojim i smišljam epitaf našoj "ljubavi" koja je bila sve i koja nije bila ništa.
Ubacujem u tu beskrajnu rupu tame tvoj miris, onaj isti koji me prati već 20 i kusur godina, bubnja mi u potiljku i čini od mene roba koji poslušno prati svoga gospodara. Ne više, dušo!
Ubacujem tvoje oči, pogled u kojemu se zrcali čežnja i potreba za mnom kao za rijetkim cvijetom koji cvate samo jedanput u jednom tisućljeću. Kao da sam ti nasušna potreba poput hrane, vode, zraka i bez mene ne možeš preživjeti. 
Ubacujem tvoje ruke, te predivne, velike dlanove kojima si držao moje tijelo, milovao moju kralježnicu, u kojima si nosio moje srce i kojima si isto to srce zgnječio u kašu. 
Ubacujem toplinu tvoga tijela, svaki živac koji je treperio u ritmu mome i spoznaju da si ti "moj dio"... 
Ubacujem u rupu svojih želja tvoj lik, slova tvoja, (ne)djela tvoja i sve ono što smo trebali imati, tamo negdje, u zemlji gdje Petar Pan zabavlja svoje Izgubljene dječake, gdje Alisa stoji s druge strane ogledala i Don Quijote konačno dobije rat protiv svojih vjetrenjača.

Pokopala sam te danas, zajedno sa samom sobom, da isprepleteni ležimo na dnu koje ne postoji, zagrljeni i utažene gladi jedno za drugim, ne postojimo više. 
Pokopala sam "našu" prošlost, zapalila "našu" sadašnjost i zaboravila "našu" budućnost.
Nismo nikad bili.
Nikada nećemo niti biti.

Na sprovodu naših snova samo ja držim govor.
Uspomene žive dok ih ne ubiju njihovi vlasnici.

Držim pištolj i povlačim obarač na svaku sliku, svako slovo, svaki šapat, svaki poljubac i dodir, na sve zagrljaje i svako pripadanje - tebi. Uzimam natrag ono što sam ti dala i - ubijam i to. Ubijam i tvoje, ono što si meni dao, ne vraćam ti to, nego praznim čitav okvir pištolja. Na tebe u meni.

Pokapam tebe, dušo, pokapam sebe. 

Odbacujem od sebe svaki trenutak koji mi je na lice navlačio osmijeh, razgovore i maštanja o starosti kraj mora, na drvenoj klupi dok sunce tone u bonacu; ti i ja, naborani, smežurani, ali - sretni. 
Pucam precizno u tu sliku, bušim ju do neprepoznatljivosti, trgaju ju metci moje gorčine.
Laž...
Izdaja...
Obmana...

Grijeh.

Što ćemo sabrati na pokopu "naših" godina? Hoćemo li moći reći da smo jednoć uistinu "bili"? 
I, zašto pokapati nešto što je - živo?

Nemam ja više vremena... 
Za sjećanja, za uspomene, za bol...
Život je rijeka koja teče u samo jednom pravcu, a taj pravac ne ide unatrag.

Pokopala sam te danas, a zajedno s tobom pokopala sam i onaj dio sebe koji si ti oživio. Nisi trebao. Taj je dio trebao ostati zakopan ispod ruševina prošlosti i ne mrdati. 
Šutjeti i - čekati svoj prirodan kraj.
Ovako boli duplo više.
Jer, znaš kako se kaže - "dvaput je dvaput"... Pa i u smrti...

Pokopala sam te danas... 
Samo te obavještavam.
Epitaf jednoj "ljubavi" koja je svojom svjetlošću probudila anđela i svojim crnilom izazvala neman...

Spavaj, dušo, i ne budi me više...







Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...