četvrtak, 30. travnja 2020.

Priča mi se priča...

Danas mi se priča...

Dozvoli mi da ti danas pričam...

Danas je moj drugi rođendan :). 
Danas imam 19 godina. Pola moga života...
Znaš, ljudi koji dožive takve tragedije, gotovo uvijek mjere vrijeme "prije" i "poslije" toga.

Davne te, 2001. godina, bila sam uvjerena da živim. Voljela sam i bila voljena. Lubila i bila ljubljena. Mazila sam i mažena bila. 
U svojoj zanesenosti nisam primjetila trulež koja je nagrizala taj sjajni celofan mojih svinjarija.

I onda se dogodila ta prometna. 
U sekundi, zaklopila sam oči samo na trenutak i čuo se mukli udarac, u mojoj glavi, oko mene, posvuda je udaralo. Otvorila sam oči i, kroz zasljepljujuću svjetlost koja je jurišala prema meni preko slomljene šoferšajbe, shvatila da sam slijepa na desno oko...
Izišla sam iz auta, Golfa 1, i stala na svoje noge.
Odjednom je krv počela teći po meni, zatvarala mi je pogled, ulazila je u nos, usta, posvuda po meni tekla je krv. Poslije sam shvatila da ta krv teče iz svih mogućih rana na mom licu i mojoj glavi. Nakon što su me zakrpali imala sam 60 šavova na svakom centimetru moje face. Slomljen sinus prerezao je očni živac desnog oka. Gornje zube, jedinice i jednu dvojku, sam izgubila. 

Ljudi koji su pritrčali u pomoć polegli su me na vreo asfalt. Dubrovačko sunce peklo me po licu, usnama, sušilo je krv na meni i nemilice je grijalo.
Činilo se da su prošli sati do dolaska Hitne.
Bila sam neprepoznatljiva.
Komad kože umrljan krvlju.

Na operaciji sam bila 4 sata. Šivali su me, krpali, čistili komade šoferšajbe koji su slobodno šetali unutrašnjošću moje glave... Postojala je mogućnost sepse i cca 3 dana život mi je bio upitan. 
S obzirom da sam, nakon 19 godina, i dalje ovdje, očito je da sam preživjela.

Imala sam 20 godina i mislila sam da sam kraljica svemira. Da sam nedodirljiva. Da sam nepobjediva.
Život mi je puknuo šamarčinu i da, otada nisam baš sva svoja ;)
Pitanje je jesam li bila i do tada pa mi to samo dođe kao opravdanje :D

Na koncu svega, ljubav mog života ispala je promašaj mog života.
Sve u što sam vjerovala rasplinulo se kao jutarnja maglica...
Moj život  okrenuo se naopačke i ja kao ja više nisam postojala. 


Puno sam toga izgubila u toj prometnoj.
Ne žalim za okom, niti žalim za zubima. Ne smetaju mi ožiljci, niti činjenica da svakih 5 godina idem po novo plastično oko u Varaždin. Ne smeta mi što sam izgubila "ljubav" svog života. Ne žalim za promašenim snovima.

Ono što me boli i što mi ne da disati je to što sam u toj prometnoj dobila i nešto što nisam nikada imala, a sada je prisutno u svakoj sekundi svakoga dana.
To je neprijatelj svakog života.
To je uzurpator čovjekove slobode.

To je - strah.

Izgubila sam puno i nastavila živjeti. Postigla mnoge uspjehe, učinila još više pogrešaka.
Ali, sve sa plaštem na leđima. Tom tamnom tkaninom straha od onoga što nosi sutra.

Upio mi se pod kožu. Naselio se u svaku moju poru. Zauzeo najsitnije djeliće moga nesvjesnog uma i počeo plesti svoju mrežu. 
Pokorio je moj duh.
Zarobio moju dušu.
Uzeo mi je zrak iz pluća.

Da, danas je 19 godina kako sam preživjela i 19 godina podstanarstva tog nemilog stvora koji je, kako je krv istjecala iz mene, uvlačio svoje nemilosrdne prste i stezao obruč oko moga novoga "ja".

Strah, ne mržnja, je najveći neprijatelj ljubavi...
Svako jutro podsjećam se na predivnih, teških, 19 godina koje sam nezasluženo dobila.
Svako jutro podsjećam sebe na zahvalnost za sve darove koji su ostali neoštećeni. Darove kojima mogu uživati život do sve punine. 
Svako jutro se podsjećam na to da sam slobodna.
U Bogu sam slobodna.
Ništa što imam ne pripada meni zbog mene, nego pripada Njemu zbog Njega.
Stvorena sam da tečem. Strah je barikada rijeci moga života.

Svaki oblak, svaku dugu, svaki odsjaj sunca koji ugledam u vodi, sve mi govori da je smisao života sloboda u ljubavi. Stvaranje u ljubavi. Gledanje u ljubavi.
Postojanje i protjecanje u ljubavi.










ponedjeljak, 27. travnja 2020.



Tuga pritisnula sjećanje i tjeskoba zamijenila osmiijeh gorkom crtom iznad brade...
Poput autoceste u Nevadi, prepunoj brazgotina, neravna, iskrivljena, izlizana od guma kamiona, auta, motora... Umrljana tamnim uljem nepažnji i hladnoća...
Tko si ti, ženo, dok po toj cesti brojiš kamenčiće koji se odbijaju o stakla tvojih naočala koje negda bijahu ružičaste? Koja im je boja danas?
Krvavo crveni su bljeskovi na suncu, odbijaju se zrake u naletima vjetra i prašini pijeska dok padaju po autocesti tvojih gorkih iskustava...
Jesi li ikada voljela?
Kako bi mogla znati što je to ljubav kada nikada voljena nisi ni bila?
Čitala si po knjigama, ali đabe, programirana si da budeš, ne da ljubiš. Istrenirana si za lov, ne da budeš ulovljena.
Naučena si da magnetizmom svoje ironije privlačiš cinike svih zemalja. Ujedinjene.
Što vidiš u osušenoj šikari onkraj te istrošene ceste, vidiš li išta osim svojih osjećaja koji su umrli u tim granama i suše se kao stare krpe na pustinjskom vjetru?
Hodaj, ženo, idi cestom svog života.
Ne okreći se, ženo!
Tamo gdje te pogled vuče, tamo nema ništa osim praznih grobova tvojih ljubavi. Promašenih ljubavi koje to, možda, nikada nisu ni bile. Promašenih odnosa koji nikada nisu trebali postojati.
Promašenih iskanja, uzaludnih davanja.
Prazne čahure nekih ljudi koje si jednoć željela poznavati, a danas... Danas te sram vlastite gluposti.
Danas je sram isrctao gorku autocestu tvojih usana... Usana koje su se nekada smiješile, usana koje su ljubile, usana koje su bile tople i slatke i željne...
Ljubavi!
Je li ona zaista utopija koju su izmislili homoseksualni romanopisci i čeznutljivi poete prikrivenih sklonosti?
Što su ti dali, ženo, da ne odustaješ od vlastitih fikcija?
Sjećanja na sebe u traženjima; sjećanja na sebe u snivanjima; sjećanja na sebe ogoljelu, ponićženu, odbačenu...
Sjećanja na sebe u prašini autoceste, umrlu i zapetljanu u šikarju, izranjenu dušom koja gladna i nedokazana uvijek prosi - još...
Zakopaj sjećanja!
Otrgni se valu koji te samo na trenutak nanese na obalu da odahneš pa te nemilosrdno povuče u dubinu mora tvojih sjećanja...
Nema od toga ništa, ženo...
Ili toni ili plivaj.
Nema pojasa za spašavanje, dušo.
Nema nikoga da bi ti ga dobacio, dušo...
Svi oni postoje samo u tvojim iskrivljenim sjećanjima, sjećanjima na dobro, ono dobro koje jest samo tvoja utopija.
Plivaj, dušo... Još malo pa će obala na koju ćeš doista isplivati...


subota, 11. travnja 2020.



Možeš li me popraviti?
Možeš li zalijepiti
krhotine rasute,
posvuda razbacane
komadiće proklete,
poput stakla
otklizala
ispod površine
ogledala?
Možeš li me pronaći,
onkraj Alisina zrcala,
među raznim licima
koja sam glumila
skrivajući smješak djeteta,
aplauza gladna,
egotripom gonjena
maskota nakaradna?
Molim te,
možeš li me sabrati
u vrećicu jednu
sve dijelove mene utkati
u tapiseriju vrijednu?
Vrijedim li i ja
il` floskule to su
kad priječimo jedni druge
potonuća užasu?
Pogledaš li ikada
u prašnjavi podrum
minulih mi dana
da nisam slučajno negdje
ispod nabacanih grana bezdana,
komadićak puzzle,
nedostajem si,
do bijesa!
Mene mi donesi!
Možeš li zalijepiti
samo nekoliko slika
one stare mene
koja smijehom krade noći,
pogledom čežnje zanesene
porobljava tuđe moći,
zatvori u tamnicu
svojih želja,
tamo onkraj ogledala
vlastitih znatiželja?
Pogledaj po svijetu,
nije li me bura
zauvijek otpuhala
pa možda sam u oku nečijem
i ja, kao staklo, završila,
možda na dnu mora,
valovima istesana
ležim sve do kraja
ovih besmislenih dana...


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...