ponedjeljak, 20. siječnja 2020.

IMAM LI PRAVO NA TUGU?

Imam li pravo na tugu ili će mi i nju trivijalizirati i zgaziti oni koji su ju , svojim hladnoćama i prouzrokovali?
Možda bi bilo pametnije pisati o tuzi u 3.licu jednine. 
Možda bih ju tako distancirala od sebe, znate, kao da se događa nekom drugom, odn. trećem. 
Možda bi bilo najrazboritije uopće ne pisati o tuzi, upravo iz navedenih razloga - proglasiti će te patetičnom, samosažaljivom, prozvati će te okrivljavačicom i osobom koja živi u prošlosti. Reći će ti da se mazohistički valjaš u svojim ulogama žrtve i zlostavljane jadnice, a pri tome nikada ti neće reći: "Oprosti."
Napadati će te da cviliš bezveze i da non-stop cendraš, da si nesposobna primiti uzde vlastita promašenog života, da se skrivaš iza upiranja prstom i da si promašen slučaj.
Možda je bolje šutjeti i samo u virtualnim svjetovima bacati fore, viceve, prostakluk - neka se ljudi vesele... 
Zašto bi ju uopće itko i želio upoznati?

Rekla bi njena majka, visokoobrazovana intelektualka:
"Hajde, ne cmolji više. Budi sretna što te nisam u domu ostavila!"
Pri tome valjda misli na sirotište, jer ostavila ju je u domu, samo ne u sirotištu, i ne odmah po rođenju, nego kad je imala 15. Pobrala je svoje dvogodišnje dijete i s još jednim u trbuhu ostavila nju u Zagrebu bezu ikoga svoga, a ona je otputovala u Slavoniju. Ni nazvala ju nije. Samo je otišla.
Poslije joj je predbacivala povezanost s bakom ( vlastitom majkom ) pa kao nije znala gdje će cura "odlučiti" živjeti. A nije znala da tu curu ni baka nije - htjela.
Kao ni otac, koji cijeli život tvrdi da nije njen otac.
Da joj je majka kurva i alkoholičarka koja se u Španjolskoj,  na medenom mjesecu, poševila valjda s dilerom sunčanih naočala. 
Ni on ju nije htio.
Ironijom sudbine, bolest je u njenim 40-im dokazala da on, upravo on, JEST njezin otac.
Sad je prekasno.
Sad joj se povraća od te istine.

Ona je produkt sexa i inata. Nikakve ljubavi, želje i nježnosti. I rodila se u inat svima. 
Tu je bio kraj dokazivanja.
Njena ju je majka natezala sa sobom okolo, pila i tražila utjehu u čaši i muškim rukama. Godinama nakon, kada je prvi put pobjegla od kuće, s nepunih 14, majka joj je rekla da ju čitav život ne doživljava kao osobu, nego kao neku ukrasnu vazu koju mora nositi sa sobom gdje god se preselila.
A selila se često. Češće nego se udavala. 
Ova je pak odrastala sama. Samu sebe oblačila, svlačila, školovala dok je majka tražila "sebe" u divljanju i tulumarenjima.
S 5 godina se htjela baciti kroz prozor probudivši se usred noći sama samcata u stanu. Mama je bila vani. 
"Tako smo se dogovorile, zašto si  mi ovo učinila?" - govorila je očiju vodenastih od alkohola kada su je inspektori konačno pronašli u nekoj diskoteci i doveli doma nakon što su morali provaliti vrata da dijete ne skoči s 3. kata.
Bojala se. Bojala se biti sama, ali se više bojala krivnje jer je prekršila dogovor.
5-godišnja djevojčica.
Nakon udaje za duplo starijeg harmonikaša koji je djevojčicu šutao nogom u guzicu kad je htio biti intioman s majkom i rastave od istog udala se za dijete koje je samo 7 godina bilo starije od njene kćeri.
Pa je, slijedom toga, nakon 5 godina braka, 2 djece, pokušaja ubojstva pred očima njene kćeri od čega ju je jedva spasila trčavši po snjegu bosa u policiju - i njoj, petnaestogodišnjakinji rekao da ju voli kao nikad nikoga.
Tu je majka  poludjela. Na nju, naravno. Ona je bila kriva jer majka trune u domu za nezbrinute majke i djecu, a ona se časti po večerama s njenim mužem.
Prevrtao joj se želudac dok ju je slušala. 
Nije joj bilo dozvoljeno biti bolesna, ako je imala bronhitis u vrijeme dok je njen sin slavio rođendan slušala je salve uvreda na svoj račum: egoistična, sebična, manipulatorica... Diejte od 15 - 16 godina... Pričala joj je o svom seksualnom životu i njen očuh joj je pričao o njihovom seksualnom životu... Pilo se, razbijalo, potezalo okolo. 

Dom ju je spasio.

Majka se rastala, ostale su na cesti. Ponavljam, dom ju je spasio.

Otac ju nije htio pa je pristao plaćati dom. Bila je sirotinja bez svojih gaćica pa je nosila bakine. Imala je 1 cipelei za zimu i za ljeto. odjeću je posuđivala, knjige za školu niti jedne nije imala. U par bilježnica zapisivala je gradivo.
Usprkos svemu bila je odlična učenica. Baka ju je voljela dok je ispunjavala uvjete.
Nitko od rodbine ju nije volio baš zato što su mislili da ju baka voli.
A baka nikoga drugoga nije voljela pa je zavist vladala srcima ledenim kojima samo treba razlog.
Rodbina nije znala da nju, zapravo, nitko ne želi.

Ona je odrasla s biljezima krivnje; gadila se samoj sebi i preispitivala svoje nutarnje motive, vagala majčine optužbe:
"Ti si kriva što me moj otac ne voli. Ti govoriš njemu protiv mene. Uspjela si s bakom, ali on se neda. On me voli!"
"Ti si sebično govno. Nećeš čuvati svoju sestru i brata? Ha? Sram te bilo! Škola ti je važnija od njih, je li?"
"Što? Nemaš cigarete? Pa pitaj dečka! Nek mi on da. Ja sam ti majka! Sve mi moraš dati!"

Nije išla na maturalno putovanje. Nije išla na izlete s razredom. Nije pripadala nigdje.

Njena je majka s godinama doživjela "prosvjetljenje" i selektivnu amneziju. Udala se i 4.put i rodila još 2 djece. Pa se rastala. Svi su joj bili krivi za njene neuspjehe pa se konačno, u Bogu, oslobodila krivnje. A još više kad je krenula na psihoterapiju.
Tu je otkrila parolu:
"Budi sretna što te u dom nisam dala!"

Ne znajući da je ista psihijatrica jednoj ženi sugerirala:
"Držite dijete što dalje od svoje majke!"


Ovo je samo vršak ledene sante.
Sustigle su ju godine. Promašaji. Krivi izbori.
I forsiranje zaborava... Možda je to ono najgore - zaboravi, svi viču zaboravi, a rupa u tebi sve šira i sve krvavija...
Ljudi vide ono što žele vidjeti. Ne vide istinu jer istina boli.

Kada je prvi put izrezala žiletom svoju lijevu podlakticu, majka joj je rekla:
"Drugi puta reži okomito, tako da ti se žile ne mogu zašiti." 
Nije pitala za nju kada je u nastradala u prometnoj; kada je ležala na zaraznoj zbog sepse nazvala ju je da ju napadne i vrijeđa, okrivljuje i blati; nije ju nazvala da ju pita kako je ni kad je obolila od ove genetske bolesti koju je dobila od oca koji joj otac nije. Njena kćer nema baku. Nema djeda. Nema ljude koji ju drže na krilu dok joj pričaju priče o majčinom djetinjstvu. Njena majka "je čuvala njih 5-ero i dosta joj je dadiljanja za cijeli život". I time se čak i javno hvali. Ono što čudi je fakt da ima pratiteljice koje čak i podržavaju njen bahat i uvrnut odnos prema životu:
"Kaaaaj, ja sam tak pijana došla roditi u Vinogradsku da su me prvo morali otrijezniti, a tek onda poroditi!"

Klap - klap - klap...

Ona jako dobro zna što je okidač njene bolesti.
Tuga...
Bijes na samu sebe jer nije ispunila očekivanja. Jer nije dovoljno dobra. Ni ocu. Ni majci. Nikome. 
Jer nije uspjela zadovoljiti njihove kriterije.
Jer nije ono što oni žele da bude.
Zašto baš nju nitko nije želio?
Patetika? 
Ili samo surova istina?

Ni na oprost nije imala pravo. Od nje oprost nikada nitko ni tražio nije. Svi su samo oprali ruke i bacili je u središte arene, pred lavove gladne i tigrove razularene. Nikada nije imala back-up. Nikada se nije mogla osloniti i predahnuti.
Danas ne bi bilo kasno, samo da ju žele.
Da žele njen zagrljaj. Da žele njeno društvo. Da žele njen osmijeh.

Ali - ne žele ju.

Imamo li pravo na tugu?
Imam li ja pravo na tugu?
I - želi li itko poznavati čovjeka kojem je tuga dio identiteta ili ćemo okretati leđa pred istinom samo zato jer nam ta istina izbriše osmijeh s lica?
Gdje je granica preko koje se ne ide i ima li kraja šutnji?









srijeda, 1. siječnja 2020.

Ne sjećam se kada sam počela brojati osmjehe na ljudskim licima, na licima žena i djece, muškaraca, staraca i mladih; ne, to je nadošlo spontano kao bljesak i ja sam hodala Strossmayerovim trgom put Zrinjevca sve do Trga bana Jelačića i - brojala osmijehe. Oh da, na Staru godinu 2019., vani je bilo hladno, zima je stezala svoje zube oko mojih nezaštićenih koljena i noseva dok su mi prsti, zahvaćeni Reynaudovim sindromom, u rukavicama psovali tu nadobudnu ideju da uopće iziđem van na nekakav polu-doček.
Bilo je hladno, a dojam hladnoće pojačavao se u kontaktu s očima ljudi. Vjerujete li mi da sam na 20 prolaznika nabrojala 2,5 osmijeha, računajući i djecu?
Onih 0,5 računala sam kada se čovjek veselo javio na mobitel, a sekundu potom taj je osmijeh iščezao.
Iznad naših glava obješene su lampice u boji zlata, u boji sunca, asocirajući na toplinu, na ono nešto što te oko srca ugrije kada pogledaš oko sebe i sjetiš se da smo prisutni na Adventu, na Staru godinu u jednom od najljepše okićenih gradova u Europi. Eeeeej, Zagreb grad kao najjači adventski grad!
Eeeej...
Sve blješti. Blješte te lampice ponad Zelenog vala, klupice duž šetališta prepune su svjetlećih balona i mačeva na kojima Romi zarađuju svoj dinar; blješte listopadna stabla i njihove gole grane na Zrinjevcu; blješti Božićni tramvaj i njegova hladna i prazna sjedala...
Prazna, da, prazna su sjedala tramvaja i prazna su šetališta i prazno je sve ispod tih blještećih lampica koje obasjavaju sve opipljivo jer ono neopipljivo ionako nije prisutno...
Prazne su kućice poslagane kao kutije šibica, zatvorene su i bijele i potpuno su prazne - lišene duha svih onih koji su zaključali lokote na njihovim vratima i potpuno iscrpljeni otišli kući opsovavši i slab promet i tu usranu Novu godinu...
Klizalište je prazno; ispunjeno je ljudima koji misle da moraju tamo biti baš na tu Staru godinu jer je to pitanje imiđa, ali je prazno - lišeno je cike, vriske, dječjega smijeha; lišeno je padova na guzice i dobronamjernih rugalica; klizači kližu svi u jednom pravcu, pogleda uprtih u pod, ali dovoljno visoko da slučajno ne ostvare bilo kakav kontakt s nekim drugim bićem...
Prazna je pozornica na Trgu i sve je na njemu prazno; još nije vrijeme za "šminku" i maske za kamere; brojim osmijehe i dajem svoj, zauzvrat ne dobijem ni pogled, izbjegavaju ljudi bilo kakve ljudskosti.
Brojim ljude s velikim vrećama prepunima plastičnih boca; Stara je godina, Advent u Zagrebu; sve je prazno osim tih vreća, zelenih i krcatih plastičnim bocama u rukama ljudi praznih lica, pogleda bez nade, ali i bez očaja, pogleda pomirenih sa Starom i sa Novom i sa svima...Istrošenih kaputa, poderanih tenisica na temperaturi ispod 0, pogrbljenih ramena, sakrivenih trepavica; ne pitaj ih ništa, ostavi im te boce, kad im je već dostojanstvo oduzeto.
Brojim treštave punktove iz koji vrišti Tajči i njeno "Hajde da ludujemo" iz 1990.godine i miris kuhanog vina i kobasica sa kiselim zeljem; tih je punktova puno i na njima ima ljudi; žderi i loči, urlaj i cupkaj u mjestu dok ti najlonke ne puknu od otpalog žara s cigarete koja ti se trese u drhtavim rukama, a maskara ti se smrznula na očima vlažnim od dima. 
Ne možeš me prevariti... 
Znam da te vlastite rupe gone da tamo pocupkuješ i nadaš se da ćeš u nečijem pogledu vidjeti veću prazninu negoli u svom...
Prazne su ulice prepune ljudi...
Prazni su ljudi prepunih ruku...
Prazne su ruke prepune darova...
Prazni su darovi prepuni ukrasa...
Brojala sam ljude i brojala rupe; laž kao pokrivku za svaku prazninu; vatromet da prekrije stvarnu tugu; blještavilo koje omata jad i gorčinu; brojala sam čemer na licima ispod naočala sa sobovima i čela naborana grčem straha ispod kapa sa djeda mrazovima; iskala sam osmjehe i zdravu zafrkanciju, ali, ne večeras, džabe, hladno je... Sibirska se zima uvukla u kosti, polarna je noć zavladala Adventom naših srdaca...
Tražila sam čovjeka između lampica, tražila sam ga među ukrasima i u kućicama sa pahuljama; tražila sam ga među bocama i u licu zalutalog crnca koji prodaje svoje drvene rukotvorine i ide os stola do stola nudeći ih nezainteresiranim oholicama koji mu ne žele ni pogled uputiti; tražila sam čovjeka u mladiću koji drnda "Fridu" na svojoj gitari u nekom prolazu zarađujući na taj način za svoj piz ili žutog ili kakvog već danas prodaju na ulici; tražila sam ga ispod trepavica od 3 metra djevojaka golih ramena i nogu koje su izišle tražeći provod, a dobivši upalu pluća i mjehura...
Tražila sam radost i veselje ispod takvih celofana, ispod predstave za javnost i ispod krinki "najboljeg Adventa u Europi". 
Jedino što sam pronašla bila je - praznina...
Što da se čestita i vjeruje li više itko u tu riječ "sretno", ja zaista ne znam...
Ruku pod ruku sa svojim Bogom ja ću i dalje iskati - čovjeka...








Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...