subota, 25. srpnja 2020.

Pjesmom ti kažem:
Ostavi floskule
I isprazne fraze
Kurtoazija gungule
U šarene kutije upakirane
Varljive neiskusnu oku
Ispod hrabroga smiješka
Vidljiva samo proroku

Ostavi masku 
Ispod nje se znojiš
Šminka se slijeva
Dok god postojiš
Niz usne ti cure
tragovi tamne maskare
Šarena si, mila,
Išarane daješ dare

Skini te okove 
Lažnih ohrabrenja
Podigni krunu
Iz blata svojih cmizdrenja
O klin objesi svaku istinu
Svojih morala
I svaku uspomenu
Što ti lje lice naborala

Odbaci od sebe 
Sve repove grube
Zmije što te račvastim jezicima
Od pamtivjeka ljube
Satri im glavu
I okreni se, kćeri
Licem ka sutra
Daleko od prošlosti - zvijeri...

petak, 24. srpnja 2020.

Da je meni sebe
Okom tvojim vidjeti
Gledala bih nju
A ne sebe kakva postah
Ona bi na mjesečini
Ples svoj plesala
Sa nitima srebrnim
Prste svoje vezala
Ona bi u rosi 
Pronašla dragulje
I na vlati trave
Biserje u nizu

Da je meni sebe
Okom tvojim vidjeti
Vidjela bih pletenice
Oko glave kako skakuću
I gledala bih nju
U osmijeh pretočenu
Poput duge poslije potopa
Ona bi sjala
Usnama svojim
Svijetu bih pozdrav
Jutrima slala

Da je meni sebe
Okom tvojim vidjeti
Bila bih ja samo silueta
Koja podsjeća na sada
Blagi odsjaj onoga što nisam
Bez odijela koji
Strijeli gnjeva prkosi
Bez štita strahom izvezena
I bez rukavica da obzira
Spram sviju
Osim sebe

Da je meni sebe
Okom tvojim vidjeti
Bila bi to ljubav!
Ljubav to bi bila
Od početka pa do sada
I to djevojče što gledam
Rukama bi milovalo sebe
Ljubilo bi dijete to
Nježnost svoju sebi disalo
Sebi, u očima tvojim,
Živjelo

Da je meni sebe
Okom tvojim vidjeti
K'o što vidiš ti
Al' ne vidim ja
Ipak pišem hvala
Jer možda
Jednom
Ugledam i ja
Nju u sebi
Koju vidiš samo
Ti...


petak, 10. srpnja 2020.

Ja...
Sebi stranac
Neprijatelj uglavnom
Nepoznata sjenka
U odrazu kukavnom
Smije se
I snuje
Neke bezglavo prazne
Raštrkane utopije...

Ja...
Nekim čudom
Ravne kičme
Stojim uspravno
Spram hirovite sačme
Čorak je il' metak pravi
Samo pucaj
I ne žali
Zatomit' će more jecaj...

Ja...
U toj riječi izgubljena
K'o Alisa sanjam čuda
Od tog sloga pišem stih
Možda samo dvorska luda
Tko to stoji
Usred bure, kiše, vala?
Tko se vara da je netko,
K'o zabludjela budala?
Dodajte opis

srijeda, 1. srpnja 2020.

Zrnce zahvalnosti...

Ispričat' ću vam jednu priču...
Prije 2 godine, negdje u ovo vrijeme, u moj je život ušla jedna, za modernu medicinu "neizlječiva" bolest koja je svojim prisustvom u i na mom tijelu uzrokovala svakakva sranja. Uz opadanje kose, obrva i generalno dlaka po tijelu, upaljene lezije po licu i ožiljke te neizostavno niske leukocite, Reynaudov sindrom i konstantan osjećaj hladnoće, LUPUS mi je oteo ono što je cijeli život bilo dio mene, moja nasušna potreba kao zrak koji dišem - sunce i more.
Neću pričati priče od početka. Na mom blogu graciaO01.blogger.com sve je zapisano.
Ono što htjedoh reći jest da se ni dan danas ne mirim sa svojom dijagnozom. Zapravo, pomirena sam sa slovima na papiru. Ali ne i s konačnošću. Kako to? Jutros se ostvarila moja duboka molitva koju sam, ove zime tjednima meditirala, uz Isusa, sa Isusom i po Isusu. Ostvarila se do u tančine. Do najsitnijeg detalja.
Jutros, u 8 i 15, došla sam na "svoju" plažu. Promatrala more stojeći u hladu, bježeći od zraka koje me ranjavaju. Skinula sam se i očekivala "led ledeni". Oko mene nije bilo nikoga osim Vatrogasaca koji su prali plažu šmrkom. Predivan osjećaj slobode, a s druge strane strepnja...
Zakoračila sam u more i nakon toga više ništa nije bilo važno.
Samo more i - ja...
Doma sam!!! Ja sam zaista doma!!!
Uronila sam u to moje prijateljsko more, dopustila sam da me obgrli čitavu, kao ljubavnik odbjeglu svoju dragu, kao majka sina koji s ratišta dolazi kući... Kao more - mene, njegovu.
Ono zna da pripadam tu, među valove, među zrnca soli, među jata riba...ni one me se ne boje. Prepoznale su me...
Plivala sam kao da nikada plivala nisam...U glavi vrtila svoju meditaciju. Ispred sebe vidjela svoj otok, pored mene grote, more, ispod mene prozirno more i svaka šara na ribi koja mi se vrti oko nogu... Iza mene blago sunce, čuva mi leđa.
I On kraj mene. Do u detalj, sve onako kako sam molila dok sam, usred zime, omotana šalom hodala pokraj jezera.
Šapućem usnama, kličem u duši:
"Hvala Ti, Isuse! Hvala Ti, Isuse!"
Vjera, vjera i samo vjera... 
"Molite kao da ste već primili!"
Zamislite sve što želite, kao da već posjedujete.
Razvijte u sebi zahvalnost unaprijed. Radujte se unaprijed. Smiješite se unaprijed. Koliko god paradoksalno izgledalo.
I biti će vam dano...


ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

Moje sjene poprimile su obrise moje prošlosti...
One su iscrtane raznim bojama, ovisno o boji opijata koji su cirkulirali mojim bićem i tjerali stanice na zaborav. Čestice su zaboravljale, ali ispod površnog sloja prašine zaborava skrivao se život kao gusta, vruća i razarajuća lava koja poželi postati magma, ali previše diše...Previše kola... Previše je ima da bi samo zaspala i - bila.
Moje su sjene išarane bojama bijesa; praiskonskog bijesa koji je postojao dok još ništa postojalo nije, a kada sam se pojavila ja, uvukao se u mene kao tat i ukrao sve, pobacao van sve "viškove" da napravi sebi mjesta, da diše u meni, da divlja, da razbija, da nikada ne umire... I sjedi u fotelji, negdje u dubini moga pleksusa, puši svoju debelu cigaru i, dok ispija zadnje kapljice nekog jeftinog whiskey-a, otpuhuje kolutove dima i - smije mi se:
"Nikada neću otići, znaš to? Ne zato što nemam gdje, ta svijet je pun praznih olupina koje jedva čekaju da se mnome goste dok se ja gostim njima. Svijet prekrivaju ljušture poput tebe, one koje svaku svoju emociju na koncu kompenziraju samnom i prodaju sebe za - mene. Ne. Neću otići zato jer - ti ne želiš da ja odem. Ne zgražaj se, molim te i ne prodaji mi floskule o svom moralu, kršćanstvu, produhovljenosti i napretku koji si postigla meditirajući! Lažeš, lažeš i sebe i mene! Ti me voliš, dušo. Voliš osjećaj da si živa, osjećaj koji ti samo ja dajem. Ti voliš kada se ja iz tebe prospem pred ljude kojima nije jasna tvoja transformacija: Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ti voliš preneražene poglede i - strah. Priznaj! TI voliš miris tuđega straha jer si, na koncu konca, samo jedna od životinja iz svoga čopora, možda si zericu evoluirala. I zato - kuš!"
Moje su sjene utopljene pod paletom boja onoga jučer, onoga što se ni desilo nije, a već je zaboravljeno, samo pod paučine velom ponad demode namještaja kucka...i kucka... Kao da bilo moje prošlosti uporno tuče u istom ritmu, u istom tonalitetu, jednolično i monotono, a ipak iritantno i provokativno.
"Tu sam ja, ne boj se, nikud nisam otišla." - pa se krene hihotati poput hijene nad ranjenim lavom. "Ti možeš pročitati milijune knjiga, naučiti autosugestivnih parola još sto put toliko i možeš "misliti" da si daleko dogurala, puno dalje od stupnja na kojemu si onomad tijelo i um šarala opijatima, promašenim dodirima, neispunjenim sjedinjenjima. Ti to možeš misliti.
Ali! ( opet cerek ) Ja te gledam. JA te, dušo, uvijek gledam. Sjedim ili stojim, možda i čučnem pa motrim iza ugla svake tvoje misli, svake tvoje riječi. JA SAM JOJ UZROK. Ja, kao nešto što si oprostila/zaboravil/pokopala/odbacila - blablabla -sve uvredljive i šikanirajuće stvari za mene, ja sam tu, u najcrnejm zakutku tvoga malog mozga i tvoga šupljeg srca. Ma hajde, i to ti paše. Ta navezanost na mene. Ja, ja sam tebi kao štaka bez koje bi silno željela putovati, ali ne možeš me se riješiti jer ne želip prihvatiti mogućnost da ti ne trebam. TI me zoveš. Ti me ne daš. Ti si hijena, dušo, i ti si lav, dušo."
Moje sjene plešu pod pokrovom od vlažne mahovine, na sjevernoj, hladnoj strani neke nepoznate šume ispod nepoznatog neba sa nepoznatim suncem.
A šuma i sjene - to sam ja...
I nebo i sunce sam ja...
I nema me više i ima me i - to sam ja...

subota, 13. lipnja 2020.

Vraćam ti tvoju ljubav!
Ne treba mi da me miluje
Lažni uzdah potrošene riječi
Kad opsjena je sve što grotlo 
Ionako - bljuje

Ne voli me!
To savršeno jest u redu!
Glog te ljubavi obilježio me
Posred lica
Nosim javnu objedu

O, prošeći od mene
S ljubavlju koja plave konce
Dužinom ruke moje reže
Na sitne ih komade trga
Poderane odrpance

Nosi se ti i te tvoje nebuloze!
Krateri nastali
Poljupcima vlažnim, hladnim
Propuhom mi dušu uništiše
Uzduh studeni, osjećaš li?

Da sam prosta, k`o što nisam
Prosula bih salve psovki
Bacila i slova, riječi
Pljusnula krvlju vjere
Lice riđe - riđovke

Povraćam ti tvoja sranja!
Na jastucima znoj i suze
Plahte izgužvane željom
Utopljenika prevarenog
Kome slamku spasa uze

Ljubav kao ljubav
Od očiju bez sjaja
Iz usana bez riječi
Sa lica bez lica
Otrova zmijskog beskraja













četvrtak, 11. lipnja 2020.

Dok si miris šipka
Na sebe nanosio
Prikrivajući smrad truleži
Žrtava koje si pokosio
Svojom kugom
Kolerom svoga straha
Preko krinoline 
Noću ispunjenih uzdaha

Prstima studene zime, 
Mrtvački bijeli
Preko kralježnice varke
Na pola me razdijeli
U lažima okrvavljenih ruku
Bez alibija za sutra
Bez dokaza o jučer
Bez šanse za bistra jutra

Došao si poput Kosca
Kosom britkom odrezao
Kose duše sumorne i suhe
Srce šuplje smradom ljubavi spopao
S usnama ti otrov kaplje
Bilo slovom
Bilo poljupcem
Što god daješ lešu ovom

Rulet bješe, al' ne ruski
Na ulicama prašnim 
Igre tvoga pomračenja
Ležim, ginem, cvilim
Poput pseta
Beskućnik ja sam
Nit' početka, niti kraja
Cestom tvoga sna - sanjam...



ponedjeljak, 1. lipnja 2020.

Jesi li ikada kišu oćutio
na obrazima svojim
dok si iznad glave kišobran držao
dlanom cijelim
ogrubjelim?

Jesi li ikada trešnju okusio
na pupoljcima jezika svoga
iza zapečaćenih usana
karaktera grintavoga,
lažljivoga?

Jesi li ikada miris vjetra osjetio
poput vihora obuhvativši
misli tvoga alter ega,
u kukavički um zalutavši,
pogriješivši?

Jesi li ikada, poput mene,
iza zatvorenih kapaka plakao,
puštao suze da cure,
a ti dno svoga dna dotakao,
skapao?

Jesi li?

Jesi li ikada sebe u oči pogledao,
kad se maskare ljigavih obmana
preko cijelog stakla proliju
kao želja jednog narkomana
nehumana?

Jesi li ikada umirao svitanjima
a živjeti prisiljen bio
u svim šipražjima etike i morala
istinu svoju prodao,
izdao?

Jesi li, ljubavniče Rima,
okove svoje na mene prebacio?



ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

Ubili smo sve
I ono što već mrtvo
Bijaše
Hicem u sljepoočnice
Potvrdili smo očito
Hladnoćom sebe ogrnuli
Žive se 
U raku zakopali
Stranci...

Ti na jednoj strani
Ove sumorne
Kuće duhova
Ja na dnu bunara
Okrvavljena
Ogoljena
Nagih snova
Na čijim krhotinama
Klečim...

Smijeh umrije
Na usnama dječjim
Ne čuje se graja
Nit se ikad smjela čuti
Bože,
U što gledahu oči moje
Dok još suze
Ne zaslijepiše mi dušu
Jadom...

Gledamo se 
Kroz paučine koprenu
Ne vidimo se
Niti ikad jesmo
Oči bijesom prošarane
Crvena prašina
Što iz vena naših
Curkom
Curi...

Ima li kraja
Agoniji?
U desetom krugu pakla
Stojimo nas dvoje
Ubili smo čak i
Sjene svoje
Praznom riječju 
Što značenja nema...
Oprosti...
"Proći će",
Sve prođe
Tako kažu
Oni zloguki proroci
Što huče na Mjesec
Na Sunce
Na zvijezde što laju
One isprazne lutke od krpe
Što vlastite konce glođu
Ne trpe vjetar u kosi
Pahulju na dlanu
A kamoli na nosu

Oni kažu
"Proći će",
Spusti glavu
I gledaj još niže
Šuti
Dok te voda bijesa 
Na obale jada ne naplavi
K'o trulo deblo
Raspadnute kore
Bez korijena
Bez mjesta svojega
Bez veze

"Proći će",
Kažu neki,
Sve prođe,
Ti samo idi
I budi
Dok i ti ne prođeš
Dok se na obalu gnjeva
Ne nasučeš svoga
Prazna i sama
Raspadnuta
Bez sebe
Bez veze...


petak, 15. svibnja 2020.

Sretan rođendan...


Sretan ti rođendan...
Tebi, kojemu poklonom
Htjedoh biti,
Cvijećem ti trpezu 
Ispunjenih snova okititi,
Kao dragulj 
Vrpcama ukrašen
Sebe ti donijeti
Dok još si snen...

Sretan ti rođendan...
Tebi, kojemu darak
Ostvarenja nade
Na dlanu osmijeh
Šarene radosti parade,
Kojemu dušu 
K'o zrcalnu sliku
U vodi precrtah
Po tvom liku...

Sretan ti rođendan...
Tebi kojemu poželjeh
Biti i mjesec i zvijezda,
Sunčeva zraka,
Pa i dvije možda,
Zrak za udah,
Minuta tišine,
Čvrsta stijena
I prah uspomena prašine...

Sretan ti rođendan...
Još jedan po redu
Dušo, tebi,
Koji bez riječi reče:
"Hvala, ali ne bi'..."...


srijeda, 13. svibnja 2020.

ČIJA LI SAM?


Kroz noći
bez mjesečine,
kroz dane
bez sunčeva sjaja,
kroz sate i minute
tišine
koja vrišti najglasnije,
kroz postelje
i zagrljaje,
kroz poglede
i bjegove,
kroz poljupce
i prijezire -
čija li sam bila?

Kroz sve riječi
besmislene i prazne,
kroz slova i interpunkcije
što maestralni
završni šlif prošapću,
kroz vjetrove i utihe,
oseke i plime,
valove i bonace,
kroz sva obećanja
prekršena,
istine lažima odjevene
i zanosom zablude
prikrivene -
čija li sam bila?

Kroza staze
od stakla načinjene,
otkrhnute,
polomljene,
mojom krvlju
okrvavljene,
kroz bodlje šipkovih grana,
vlasi kose zapetljane,
tkanina potrgana,
u zaborav odbačena,
kroz maglu sjećanja mojih,
tvojih,
svačijih -
čija li sam bila?

Nikome nešto;
uvijek tuđa,
a nikada dovoljno
da bih - bila;
dijete svima,
kćer ničija;
ljubavnica svakom,
žena nikom;
na papiru nečija,
u sutonu dana
bezimena;
u svitanjima zore
izgubljena;
ničija ja sam...


četvrtak, 7. svibnja 2020.

O tugi ovisna


Ispod snjegova nanesenih
stihova vjetrovima
nekih davno zaboravljenih
sasvim sama
onkraj gladnih silueta
sniva dama,
tuga spava...

Tražila sam u slovima
dašak tuđe radosti
prekapala po riječima
osmijehe iskala
varala sam varalice
ispod ironije
sakrivala svoje lice,
tugom orisano...

Kao žedan putnik
usred pustinje suhe
il` zalutali izletnik
Velebitom tuđih sanja
ispod kamena hladna
leži ona
mene gladna,
tuga moja...

Poput ledene siluete
što obrise moje prati
duše moje dijete
potomak najdraži,
namaknula oblake
nad nacrtanim suncem,
kiše neke meke
tuga izlila...

Oh, kada bi se osmijeh
naslikao na usnama mojim
dame bi te neuspjeh
orio morima svim,
oh kada bih oćutjela
sreću u jednome dahu
možda bih onda i umakla
tuge moje mraku...





 








ponedjeljak, 4. svibnja 2020.

AUTOIMUNI PALEO PROTOKOL - RESET - DAY 1


Bok!

Ja sam Maja.
Dijagnoza - Diskoidni eritemski lupus ( suspect. SEL ) ( 2018. ), Reynaudov sindrom ( od 2003., dijagnosticiran 2018. ), pozitivni centromeri na lok. sklerodermiju ( 2018. ), alopecija ( 2016. )... Plus minus desno oko - proteza od 2001.godine.
Preživljena sepsa s 25 godina i napadaj slijepog crijeva 2006.
Rodila curetinu - 2010. prirodnim putem. Kao što je prirodnim putem i napravljena.
Ne primam terapiju, osim lokalno kortiće, što će reći, ako se pojavi kakva lezija, mažem ju kortikosteroidnom kremom. 
Jedan od razloga je to što sam monokularna ( osoba s jednim okom u funkciji ), a većini terapija moguće nuspojave su - oštećenje vida,pojava glaukoma itd. vezano za oči. 
Pa, otkako sam dobila dijagnozu, u 06.mj.2018. kada mi je lice, pod utjecajem sunca, bilo prekriveno lezijama, prvo što sam napravila jest - izbacila gluten. Naravno, čitala sam knjige:
- Istine i laži o hrani - Anita Šupe
- Medicinski medij - Anthony William
- Crijeva sa šarmom - Giulia Enders
...
Znači, eliminirala sam gluten, šećere, industrijsku hranu i konzervanse. Dalje, nakon 24 godine aktivnog pušačkog staža - prestala sam pušiti.
Ako ovo čitate, ne moram vam posebno objašnjavati o štetnom utjecaju glutena na naša criejva i kako je upravo gluten krivac za propusnost crijeva, u kojemu se, btw, odvija čak 90% našeg imuniteta i zato se crijeva nazivaju još i - drugi mozak. Propusnost crijeva dovodi do zbunjivanja i obrnutog djelovanja imuniteta koji se, u slučaju AI bolesti, okreće protiv onoga koga bi, zapravo, trebao štititi.
Nakon što sam 8 mjeseci bila na toj svojoj prehrani i situacija se zaista popravila, odlučila sam se, u 04.mj. 2019., isprobati AIP - Autoimuni Paleo Protokol.
Zalijepiti ću link i slike s kojima sam ja počela i gdje se nalaze odgovori na sva početna pitanja.



Nakon što sam na AIP-u provela gotovo 6 mj., do 10.mj.2019., počela sam prelaziti na Paleo, ali, uprskala sam jer nisam slušala svoje tijelo, nego sam nekontrolirano unosila nove namirnice i na koncu je to rezultiralo bolovima u zglobovima i urtikarijom po licu. 
Nakon što sam ove godine već nekoliko puta pokušavala ponovno očistiti svoja crijeva AIP-om, nažalost, em me COVID-19 unazadio, odnosno, globalna pandemija straha i panike, zatim potres koji smo mi doma doživjeli iz prve ruke em smrtni slučaj u obitelji, danas, 04. svibnja 2020. napisala sam u dnevnik koje CILJEVE imam u svom životu. Za dalje, mislim.
1. CILJ - držati Lupus u remisiji
2. CILJ - držati se bez terapije
Danas imam skoro 40 godina, 1,76cm i 60,7kg. 
S obzirom na eksploziju AI bolesti u posljednjih 50 godina i na cijelu enigmu istih, barem pred modernom medicinom, osobno smatram kako je odgovornost na meni. Ili ću se dovesti u red, kao i prošle godine, ili - neću... A ovo potonje ima puno gore posljedice od izbacivanja mnogog smeća iz svoje prehrane.
Autoimuni paleo protokol je dijeta za iscjeljivanje crijeva. Nije trajan način prehrane. Minimalno se preporučuje držati 42 dana, a maksimalno 2 godine. Nakon toga slijedi faza reintrodukcije, odn. postepenog uvođenja namirnica koje su bile zabranjene na protokolu.
Možda napipem knjigu o svom putovanju. 
Za sada - ovako...

Moj dan započinje DORUČKOM koji je svaki dan isti:
- 1/2 limuna + 1/2 žličice kurkume
- čaša mlake vode
- zeleni smoothie - blitva, kelj, špinat, đumbir, banana, maline, aronija, voda - cca 2 čaše 8 0,6dcl )
- 2 šalice zelenog čaja

RUČAK:
- 1/2 šalice temeljca od kostiju ( sol + kurkuma )
- 2 sv. šnicla na poriluku i mladom zelju sa šampinjonima
- zelena salata ( sol, jabučni ocat - bez sulfita, maslinovo ulje )

VEČERA:
- zeleni smoothie od doručka 
( inače večeram konkretnije jelo, ali danas ću, iz razloga čišćenja organizma, pojesti samo smoothie )

Važno je unositi dovoljno tekućine i to isključivo vodu ili biljne čajeve.
Kako kava nije dozvoljena na AIP-u ja osobno pijem između 3 i 4 šalice zelenog čaja dnevno, oko 2 litre vode i još koju šalicu čaja ili od koprive ili kamilice ili neke mješavine po volji. Inače čajeve kupujem kod Subana, vrlo su kvalitetni i povoljni.

Ako namjeravate pratiti moj put na Autoimunom protokolu, biti će mi izuzetno drago znati da nisam sama.
Hrana jest lijek.
Zaista.
I mi ne živimo samo da bi jeli, nego jedemo da bi živjeli.





petak, 1. svibnja 2020.

Pokopala sam te...

Pokopala sam te...

U hladnu, duboku i mračnu rupu svojih uspomena, bacila sam snove i nadanja, sve uspomene na tebe i na tvoje hladne usne koje su, cjelivajući mene, obećavale svijetu sve... Apsolutno sve...
Znaš li kako je svijetu u tom trenutku bilo?
Usplahiren, poput djeteta pred ekskurziju, upijao je sok sa usana hladnih i iščekivao to "sve" koje si mu obećao.
A evo, pokopala sam te danas, zajedno sa svijetom i sa svim riječima koje su mi milovale uši i liječile brojne otvorene rane; one kratere u meni koji zjapiše prazni godinama, desetljećima, eonima, ispunile toplom lavom želje... Ma ne samo želje, ŽELJENOSTI!
Ponovno stojim na rubu te rupe i bacam u nju sve naše uspomene: prvi poljubac, zabranjen poput voća u Rajskom vrtu, prvi zagrljaj, prvi dodir tvojih usana na mojim prstima. Bacam jedno po jedno sjećanje, potom grabim zemlju šakama i prosipam ju po lijesu naših zajedničkih uspomena. 
Je li moguće pokopati nešto što je toliko živo da migolji ispod grumenja zemlje kao kose morske nimfe iz grčke mitologije?

Stojim i smišljam epitaf našoj "ljubavi" koja je bila sve i koja nije bila ništa.
Ubacujem u tu beskrajnu rupu tame tvoj miris, onaj isti koji me prati već 20 i kusur godina, bubnja mi u potiljku i čini od mene roba koji poslušno prati svoga gospodara. Ne više, dušo!
Ubacujem tvoje oči, pogled u kojemu se zrcali čežnja i potreba za mnom kao za rijetkim cvijetom koji cvate samo jedanput u jednom tisućljeću. Kao da sam ti nasušna potreba poput hrane, vode, zraka i bez mene ne možeš preživjeti. 
Ubacujem tvoje ruke, te predivne, velike dlanove kojima si držao moje tijelo, milovao moju kralježnicu, u kojima si nosio moje srce i kojima si isto to srce zgnječio u kašu. 
Ubacujem toplinu tvoga tijela, svaki živac koji je treperio u ritmu mome i spoznaju da si ti "moj dio"... 
Ubacujem u rupu svojih želja tvoj lik, slova tvoja, (ne)djela tvoja i sve ono što smo trebali imati, tamo negdje, u zemlji gdje Petar Pan zabavlja svoje Izgubljene dječake, gdje Alisa stoji s druge strane ogledala i Don Quijote konačno dobije rat protiv svojih vjetrenjača.

Pokopala sam te danas, zajedno sa samom sobom, da isprepleteni ležimo na dnu koje ne postoji, zagrljeni i utažene gladi jedno za drugim, ne postojimo više. 
Pokopala sam "našu" prošlost, zapalila "našu" sadašnjost i zaboravila "našu" budućnost.
Nismo nikad bili.
Nikada nećemo niti biti.

Na sprovodu naših snova samo ja držim govor.
Uspomene žive dok ih ne ubiju njihovi vlasnici.

Držim pištolj i povlačim obarač na svaku sliku, svako slovo, svaki šapat, svaki poljubac i dodir, na sve zagrljaje i svako pripadanje - tebi. Uzimam natrag ono što sam ti dala i - ubijam i to. Ubijam i tvoje, ono što si meni dao, ne vraćam ti to, nego praznim čitav okvir pištolja. Na tebe u meni.

Pokapam tebe, dušo, pokapam sebe. 

Odbacujem od sebe svaki trenutak koji mi je na lice navlačio osmijeh, razgovore i maštanja o starosti kraj mora, na drvenoj klupi dok sunce tone u bonacu; ti i ja, naborani, smežurani, ali - sretni. 
Pucam precizno u tu sliku, bušim ju do neprepoznatljivosti, trgaju ju metci moje gorčine.
Laž...
Izdaja...
Obmana...

Grijeh.

Što ćemo sabrati na pokopu "naših" godina? Hoćemo li moći reći da smo jednoć uistinu "bili"? 
I, zašto pokapati nešto što je - živo?

Nemam ja više vremena... 
Za sjećanja, za uspomene, za bol...
Život je rijeka koja teče u samo jednom pravcu, a taj pravac ne ide unatrag.

Pokopala sam te danas, a zajedno s tobom pokopala sam i onaj dio sebe koji si ti oživio. Nisi trebao. Taj je dio trebao ostati zakopan ispod ruševina prošlosti i ne mrdati. 
Šutjeti i - čekati svoj prirodan kraj.
Ovako boli duplo više.
Jer, znaš kako se kaže - "dvaput je dvaput"... Pa i u smrti...

Pokopala sam te danas... 
Samo te obavještavam.
Epitaf jednoj "ljubavi" koja je svojom svjetlošću probudila anđela i svojim crnilom izazvala neman...

Spavaj, dušo, i ne budi me više...







četvrtak, 30. travnja 2020.

Priča mi se priča...

Danas mi se priča...

Dozvoli mi da ti danas pričam...

Danas je moj drugi rođendan :). 
Danas imam 19 godina. Pola moga života...
Znaš, ljudi koji dožive takve tragedije, gotovo uvijek mjere vrijeme "prije" i "poslije" toga.

Davne te, 2001. godina, bila sam uvjerena da živim. Voljela sam i bila voljena. Lubila i bila ljubljena. Mazila sam i mažena bila. 
U svojoj zanesenosti nisam primjetila trulež koja je nagrizala taj sjajni celofan mojih svinjarija.

I onda se dogodila ta prometna. 
U sekundi, zaklopila sam oči samo na trenutak i čuo se mukli udarac, u mojoj glavi, oko mene, posvuda je udaralo. Otvorila sam oči i, kroz zasljepljujuću svjetlost koja je jurišala prema meni preko slomljene šoferšajbe, shvatila da sam slijepa na desno oko...
Izišla sam iz auta, Golfa 1, i stala na svoje noge.
Odjednom je krv počela teći po meni, zatvarala mi je pogled, ulazila je u nos, usta, posvuda po meni tekla je krv. Poslije sam shvatila da ta krv teče iz svih mogućih rana na mom licu i mojoj glavi. Nakon što su me zakrpali imala sam 60 šavova na svakom centimetru moje face. Slomljen sinus prerezao je očni živac desnog oka. Gornje zube, jedinice i jednu dvojku, sam izgubila. 

Ljudi koji su pritrčali u pomoć polegli su me na vreo asfalt. Dubrovačko sunce peklo me po licu, usnama, sušilo je krv na meni i nemilice je grijalo.
Činilo se da su prošli sati do dolaska Hitne.
Bila sam neprepoznatljiva.
Komad kože umrljan krvlju.

Na operaciji sam bila 4 sata. Šivali su me, krpali, čistili komade šoferšajbe koji su slobodno šetali unutrašnjošću moje glave... Postojala je mogućnost sepse i cca 3 dana život mi je bio upitan. 
S obzirom da sam, nakon 19 godina, i dalje ovdje, očito je da sam preživjela.

Imala sam 20 godina i mislila sam da sam kraljica svemira. Da sam nedodirljiva. Da sam nepobjediva.
Život mi je puknuo šamarčinu i da, otada nisam baš sva svoja ;)
Pitanje je jesam li bila i do tada pa mi to samo dođe kao opravdanje :D

Na koncu svega, ljubav mog života ispala je promašaj mog života.
Sve u što sam vjerovala rasplinulo se kao jutarnja maglica...
Moj život  okrenuo se naopačke i ja kao ja više nisam postojala. 


Puno sam toga izgubila u toj prometnoj.
Ne žalim za okom, niti žalim za zubima. Ne smetaju mi ožiljci, niti činjenica da svakih 5 godina idem po novo plastično oko u Varaždin. Ne smeta mi što sam izgubila "ljubav" svog života. Ne žalim za promašenim snovima.

Ono što me boli i što mi ne da disati je to što sam u toj prometnoj dobila i nešto što nisam nikada imala, a sada je prisutno u svakoj sekundi svakoga dana.
To je neprijatelj svakog života.
To je uzurpator čovjekove slobode.

To je - strah.

Izgubila sam puno i nastavila živjeti. Postigla mnoge uspjehe, učinila još više pogrešaka.
Ali, sve sa plaštem na leđima. Tom tamnom tkaninom straha od onoga što nosi sutra.

Upio mi se pod kožu. Naselio se u svaku moju poru. Zauzeo najsitnije djeliće moga nesvjesnog uma i počeo plesti svoju mrežu. 
Pokorio je moj duh.
Zarobio moju dušu.
Uzeo mi je zrak iz pluća.

Da, danas je 19 godina kako sam preživjela i 19 godina podstanarstva tog nemilog stvora koji je, kako je krv istjecala iz mene, uvlačio svoje nemilosrdne prste i stezao obruč oko moga novoga "ja".

Strah, ne mržnja, je najveći neprijatelj ljubavi...
Svako jutro podsjećam se na predivnih, teških, 19 godina koje sam nezasluženo dobila.
Svako jutro podsjećam sebe na zahvalnost za sve darove koji su ostali neoštećeni. Darove kojima mogu uživati život do sve punine. 
Svako jutro se podsjećam na to da sam slobodna.
U Bogu sam slobodna.
Ništa što imam ne pripada meni zbog mene, nego pripada Njemu zbog Njega.
Stvorena sam da tečem. Strah je barikada rijeci moga života.

Svaki oblak, svaku dugu, svaki odsjaj sunca koji ugledam u vodi, sve mi govori da je smisao života sloboda u ljubavi. Stvaranje u ljubavi. Gledanje u ljubavi.
Postojanje i protjecanje u ljubavi.










ponedjeljak, 27. travnja 2020.



Tuga pritisnula sjećanje i tjeskoba zamijenila osmiijeh gorkom crtom iznad brade...
Poput autoceste u Nevadi, prepunoj brazgotina, neravna, iskrivljena, izlizana od guma kamiona, auta, motora... Umrljana tamnim uljem nepažnji i hladnoća...
Tko si ti, ženo, dok po toj cesti brojiš kamenčiće koji se odbijaju o stakla tvojih naočala koje negda bijahu ružičaste? Koja im je boja danas?
Krvavo crveni su bljeskovi na suncu, odbijaju se zrake u naletima vjetra i prašini pijeska dok padaju po autocesti tvojih gorkih iskustava...
Jesi li ikada voljela?
Kako bi mogla znati što je to ljubav kada nikada voljena nisi ni bila?
Čitala si po knjigama, ali đabe, programirana si da budeš, ne da ljubiš. Istrenirana si za lov, ne da budeš ulovljena.
Naučena si da magnetizmom svoje ironije privlačiš cinike svih zemalja. Ujedinjene.
Što vidiš u osušenoj šikari onkraj te istrošene ceste, vidiš li išta osim svojih osjećaja koji su umrli u tim granama i suše se kao stare krpe na pustinjskom vjetru?
Hodaj, ženo, idi cestom svog života.
Ne okreći se, ženo!
Tamo gdje te pogled vuče, tamo nema ništa osim praznih grobova tvojih ljubavi. Promašenih ljubavi koje to, možda, nikada nisu ni bile. Promašenih odnosa koji nikada nisu trebali postojati.
Promašenih iskanja, uzaludnih davanja.
Prazne čahure nekih ljudi koje si jednoć željela poznavati, a danas... Danas te sram vlastite gluposti.
Danas je sram isrctao gorku autocestu tvojih usana... Usana koje su se nekada smiješile, usana koje su ljubile, usana koje su bile tople i slatke i željne...
Ljubavi!
Je li ona zaista utopija koju su izmislili homoseksualni romanopisci i čeznutljivi poete prikrivenih sklonosti?
Što su ti dali, ženo, da ne odustaješ od vlastitih fikcija?
Sjećanja na sebe u traženjima; sjećanja na sebe u snivanjima; sjećanja na sebe ogoljelu, ponićženu, odbačenu...
Sjećanja na sebe u prašini autoceste, umrlu i zapetljanu u šikarju, izranjenu dušom koja gladna i nedokazana uvijek prosi - još...
Zakopaj sjećanja!
Otrgni se valu koji te samo na trenutak nanese na obalu da odahneš pa te nemilosrdno povuče u dubinu mora tvojih sjećanja...
Nema od toga ništa, ženo...
Ili toni ili plivaj.
Nema pojasa za spašavanje, dušo.
Nema nikoga da bi ti ga dobacio, dušo...
Svi oni postoje samo u tvojim iskrivljenim sjećanjima, sjećanjima na dobro, ono dobro koje jest samo tvoja utopija.
Plivaj, dušo... Još malo pa će obala na koju ćeš doista isplivati...


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...