četvrtak, 28. studenoga 2019.

Koliko je žena
U jednoj ženi?
Koliko ih spava
U njezinoj sjeni?
Koliko duša
Njenim žićem luta?
Koliko ljubavi
Po prvi puta?

Koliko duhova
Spava pod vjeđama?
Koliko još više
Plovi snovima?
Koliko osmijeha
Pod usnama ovima?
Koliko suza
Proputovalo obrazima?

Koliko ih ima
Samo u meni!!!
Bar deset djevojčica
U jednoj ženi!
Dvije - tri dame
I pokoja djeva,
I jedna prastara duša
Gorčinu što izljeva...

Koliko ih živi
Pod ovom šminkom!!!
Svaka pleše
Sa svojom krinkom!
Vrti i mota
K'o bura po moru
K'o lav u areni
Ususret gladijatoru.

Koliko je žena
U jednoj ženi?
Koliko ih divlja
U jednoj - meni?
U smiraju dana
U buđenju zore
Koliko je duša
Što u meni - gore?


srijeda, 27. studenoga 2019.



Satralo me večeras... Satire me već noćima, jutra guram još nekako, ali noći, brate, noći su mi živa jeza...
Ne smijem nikome reći, ponajmanje tebi, da si mi nedostajao svaki tren otkako sam te iz ruku pustila. Ne smijem reći ni nebu, ni svemiru, ne smijem reći ni ptici - nikome ne smijem reći da sam te se odrekla i da večeras moje odricanje krvari... Ne smijem ti reći da je rupa koju sam onomad imala u grudima sada grotlo koje ništa ne može ispuniti... pa, ni sa čime... Prazna sam. Nema tu ni mržnje, ni suda, ni žaljenja, ni kajanja. Samo je prazna pulsirajuća bol.
Misliš da sam patetična?
A ja na valovima mazohizma utječem se samo svojim slovima. Slova monopoliziram i ne dam nikome da ih takne, da ih ukalja svojim tamo nekim "izdaleka objektivnim" procjenama, da ih trivijalizira i stavi u kalup promašenih eseja!
Ni sjećati te se nesmijem.
Ni uspomene ne smijem prebirati poput mirisnog duhana među požutjelim prstima...
Ali večeras me satralo....
Satralo me ono sjećanje koje nemam na nešto što nikada nije bilo moje...
A ne smijem reći ni suncu, moram šutjeti i kiši, stapati suze s kapima njenim dok klize niz moje usne i pitaju:
"Za čime plačeš?"
A ja, za čime ja zapravo plačem, ne smijem reći, ma ne smijem ni pomisliti više jer sam se odrekla misli i slova i riječi i daha u dahu tvome... Zato me evo, večeras, pišem, slova za sebe, nikako za druge, ponajmanje za tebe, tebe se ni ne sjećam, ako ćemo pravo!
Samo svaki atom mojega bića večeras vrišti ime tvoje, a ja se pravim da ne čujem i stavljam prst na usta da ne čuje nebo, da ne čuje svemir, da ni sunce ni kiša, ni ptica ni cvijet ne čuju ime koje je tvoje, a nekako oduvijek moje...
https://youtu.be/RTsIruLSnv8

subota, 9. studenoga 2019.

Izlila se žuč
Prelila se preko ruba
natopila klance duše
jednog čovjeka gruba,
gruba...

Potekla je sva gorčina
Ruke diže k`o da pušta
da ga krivnja sobom topi
putem čista - 
čistilišta...

Teče njime gorka rijeka
Talasaju valovi samoprijezira
Kleči ispred svijeta ogledala
Koji dio srca da amputira?
- analizira...

Sagnula ga snaga plime
pa se zgrbi kao starac
oslonac mu jezik plazi
štaka njeg`va - ego borac
- poletarac...

Prolio se čemer dana
u sutonima što pogiboše
prelijeva se uspomena
na razuma glasonoše 
- pameti što izmakoše...

Usjeklinom srca gorda
plovi slana voda suza,
žari ranu vatra vlažna,
poljubac mlađahnih meduza -
kraljica grimiza...

Snaga jada i te muke
osamljenosti jednog daha
naplavila je obale suhe
u sekundi predaha -
prije kraha...

Utopljenik svoje tuge 
i samoće zarobljenik,
u tamnici bića svoga
optuženik -
osuđenik...

Zbogom, svijete, krikne sebi,
svijet nit` čuje,
niti želi,
čovjek psuje
- po nutrini svojoj ruje...

Odnijele ga vode boli
niz liticu života pusta
osvrće se k`o da nema 
iza sebe pregršt propusta
- za sva usta...

Zbogom ostaj, svijete svjetski,
nit` sam bio, niti jesam,
prije mene isto bijaše,
ja svejedno abdiciram
- sam...











utorak, 5. studenoga 2019.

Dobrodošla si mi,
ljubovco draga,
u zagrljaj želje
koju si ispunila
sobom samom,
nadahnula...
Ćutim te u kapima,
muklo udaraju
o staklo prozora
mojih sanja,
u krhotine odnose
negdanja shvaćanja,
poput onog
da te nikad nisam 
ni upoznati htjela,
sad stopljena u paleti
boja tvojih i
gracioznoj pirueti...
Dočekala jesam 
vjetrova tvojih miris,
ogrnu me njime
kao plaštem sjete,
pronesu ringišpilom pogrešaka,
kao dijete...
Osjetim ti ruke
požutjele od godina žudnji,
ostarjele, vješte
i smione u iskustvu boli,
prodiru kroz tkivo,
čestice žene koja voli...
Naborala si usne moje
u osmijeh poput krep papira,
u bojama mojim
ostarjela ja sam sama,
niti duha,
niti šarma,
međ` obrvama brazde neke,
reljef spomenara,
poeme zastarjele,
kroz prste mi prođe zar,
još u oku samo
ne ugasnut` žar...
Dobrodošla k meni,
utjeho svih noći,
okusom me svojim
ljubi preko svijeta,
zagrli me sobom,
mnome rasprostrijeta,
zavazda nek` tvoje kiše
umivaju lice ovo,
vjetar nek` poravna
brazgotine spomenara,
uvuci me u krilo meko
k`o vrhunci - planinara...
Neka tebe u moj dan,
a i noć te rado ćuti,
dok te dišem,
dok te slušam,
dok na platnu tvome
sreću kušam,
dok ti ruke dižem
zaneseno,
zagrljena kišom, vjetrom,
lišćem opijeno...









nedjelja, 3. studenoga 2019.

Danas sam Te tražila...
U Domu Tvome, među licima poznatima, među nabranim obrvama, među usnama stisnutima u gorčinu dok ime Tvoje slave.
Nisam Te pronašla...
U stiscima ruke, pozdravima hladnim, naklonima glave mislima prijezira ispunjenih i pogledima ispod očiju preko kojih je navučena koprena očaja samoprijezira.
Nisam Te pronašla...
Tražila sam Te u pjesmi, u stihovima koje naizust recitiraju usta iz kojih je tenutak ranije izišla salva uvreda na račun nekoga u neposrednoj blizini; u melodiji koja bi strujala udovima da joj se samo predaju i dadnu biti poneseni.
Nisam Te pronašla...
U ljudima i njihovim sjenama na jesenskom suncu asfaltom prolivenima, skoro k`o u bijegu od vlasnika, ukočena, uštogljena, zamrznuta stava u trenutku, poput fotografije. U nepoznavanju najbližih i okretanju glava jedni od drugih, čak i u trenucima molitve i one, maloprije spomenute, pjesme.
Nisam Te pronašla...
Tražila sam Te u svakodnevnim poslovima, na intenetu sam Te tražila, među svetim sličicama, emotikonima koji drže ruke sklopljene na molitvu, mnogim citatima iz života poznatih svetaca, lajkovima, dijeljenjima, šarenilu virtuale... Ali, nisam Te pronašla...
Gdje Si se danas sakrio?
Svoje Lice od mene zaklonio?
Ne čuh Ti glas danas u zaglušujućoj buki samosažaljenja, krivnje i bijesa. 
Ni vidjeh Tvoj pogled blag iza vjeđa optužbi, srama i egomanijačkih optuživanja.
Ne osjetih lahor dodira Tvoje ljubavi u vortexu svih "zašto" i nikada obznanjenih "zato".
Nisam Te pronašla u moru svijeta jer sam danas samo u nj i gledala; u nj projicirala sebe i svoju žuč prolijevala po "prošlost - budućnost" valovima. 
U most sadašnjosti, na kojemu stojim, danas nisam ni zagledala.
Nisam Te pronašla u uraganu svojih bjesomučnih traženja jer danas, sve što sam tražila, nije imalo veze s Tobom.
Danas sam ja bila žedna, ali ne Tvoje vode, već onih otužnih kapljica gorčine kojom se moja gorčina utažuje. Bila sam gladna, gladna tuđih krivnji i puzanja i dominacije i vlasti i časti... Danas sam skrenula s "druma" i hineći da tražim Tebe, tražila sam "sebe".
Nisam se pronašla...
Ni u bijesu, ni u suzi ( da je bila samo jedna, možda bi i vrijedila, ovi potoci su ionako već ustaljena shema nekih starih priča ); ni u parajućem vrisku, a ni u lomu ionako okrhnutih posuda u kojima smo čuvali očekivanja, povjerenje i - nadu. 
Nisam bila niti krvnik, a nit` žrtva; niti sudac, ni porota, niti okrivljenik; niti čovjek, a nit` sjena.
Sakrivena ja od lica Tvoga; postiđena, odmetnuta; i od glasa i ljubavi, poput neke tuđinke velom ponosa i predrasuda zaklonjena.




Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...