Tebi sam htjela
Najljepšim cvijetom biti
Bojom te ljubavi svoje
Zaodjenuti
Opiti
Ljubiti

Tebi sam željela
Mirise duše dati
Na nju što podsjeća
U te zasaditi
Prekriti
Cjelivati

Tebe htjedoh
Vrtom svojim zvati
U tebi se
Radovati
Zaspivati
Snivati

Tebi sam željela
Latice k'o život dati
Zaklon ti svoj
Pružiti
Glad tvoju
Utažiti

Sebe za tebe
U cvjetnjaku posaditi
I dahom te daha
Vratiti
Buditi
Milovati

Sebe za tebe
U bescjenje baciti
Po zemlji tvrdoj
Izgažena
Polomljena
Osušena
- biti...

Sebe,
Al' bez tebe,
Zaboraviti...

Kasno je

Kasno je...

Sad doista je kasno, za ljubav, za grijeh; za tugu, za smijeh; kasno za oprost, za krivnju i jal; kasno za šansu, za put, za neko novo svitanje u dvoje...
Kasno je; za pogled ispod kojeg zmaj zablude se krije i kasno je za poljupce utopljene u varkama koje tako lijepo zvuče duši gladnoj slova zlatnih...
Zaista, kasno je za pjesme i stihove od dragulja; rečenice sapletene u vezove najnježnijih niti; ne padam više na prozaične rime i pisma s tragovima slanih suza... Suza koje teku po defaultu da bi izgrizle otvorene rane i pekle još i jače...

Nisam ja više lutka kojom si me zvao i duša koju si svojom prepoznao; nisam više tvoja, nikada nisam ni trebala biti, te grabežljive sjene koje su me umalo prožele, to su samo tvoje sjene i nosi ih... Samo što dalje od mene!
Ruina si po vlastitom izboru, nema tebe iza tvojih podočnjaka, pojela te želja da netko drugi budeš; kamen tvrd, čelik hladan; neko drugo ime iza lika tvoga...
Kasno je za tebe; kasno je i za mene; kasno je za "nas" i nikada nije ni bilo vrijeme pravo. Utopijom smo hranili kukavičluke i sjenke ovisnosti o potvrdama; iza naših duša skrivala se samo očajnička želja da stanemo u čahuru gusjenice i odande ne iziđemo kao leptir; da spavamo i u bunilu opijata proživimo kvazi živote....

Kasno je sada...

Zakasnio si pola stoljeća moje istine i nekoliko eona svojih laži; preko svih prašnjavih puteva zabluda i vještih izvedbi u teatrima samopromoocija dojahao si na plamenu očaja i sada ti se iz svake pore slijeva kajanje, ali ne zbog mene... Ti, dušo, žališ samo sebe... I napadom se braniš, a ni ne vidiš da si i napadač, a i branič isključivo - ti... Munjama bijesa paraš šavove koji tebe drže sastavljenog i vatrom jada pališ fini papir od kojega si načinjen... Nekada je papir trpio svašta; danas su to samo slova izmiješana u neprepoznatljiv i besmislen tekst i na dijelovima izblijedjelu tintu...

Kasno je...

Kasno je za buđenja i kasno za snivanja; za Mjesečeve mjene i za oseke i plime; kasno za one šatore i kuće i vile; kasno je...
Prošla su vremena kada je vrijeme bilo jedina neupitna stvar i kada smo mislili da ga imamo... Hvala Bogu, nismo imali - ni vrijeme, ni sutra; nismo imali - nas...
Kasno je za odabire; za povratke; kasno je za pitanja i odgovore; kasno je za nedostajanje i kasno je za patnju; kasno za trakavice od riječi koje bruje i zuje bez smisla, bez svrhe...

Jednostavno, kasno je...

Dobro je...
39.-a je prošla... 'Ajde brate, to je i više od pola vijeka. Svega je vidjela ova duša, al' baš svega 😎 Znači - od a do ž i ne pretjerujem. Nikada se nije skrivala ni od života ni od ratova ni od ljubavi.
Neće ni sada...
Dobro je...
Zapravo je i više nego dobro. Ako brojimo vlasi i neke trivijalne obrve, ako ćemo sitničariti i tražiti ožiljke i tamo gdje ih nema, eh brate, onda nije dobro.
Ali nećemo!
Ne, gledati ćemo se u objektivu kamere i vidjeti sjaj. Ne kužiš ga? Ja ga konačno kužim
Nakon svih tih 39 ja ga stvarno kužim.
Zaljubljena sam 😉
U svitanje, u sumrak; u jugo, u buru; u ledene noći, u toplinu pokrivača; u miris cimeta, u okus šljiva; u kolač od jabuka, u čaj od đumbira.
Volim 😍
Svoj život.
Svoje more.
Svoje valove.
Svoju bolest.
Ona me probudila.
Ona me razbudila.
Ona me prizemljila.
Ona me odvojila od utopija.
Ona me vratila Njemu...
I možda ostajem bez kose i bez obrva i možda bez pudera izgledam kao čovječja ribica, ali brate, stavljam monopol na - the sjaj...
Dobro je...
Sve je - dobro
#lupus
#raredesease
#cureforeveryraredesease