subota, 24. kolovoza 2019.

Jesi li ikada volio?

Ma znaš, volio, ne samo neku djevojku ili ženu, nego, volio kao osjećao neizmjernu privrženost prema nekome ili nečemu i svaki put kada bi to nešto ugledao utopio bi se u ljepoti viđenog? Osjećao "to nešto" prema ičemu na ovome svijetu? Osjećao bolnu čežnju i uragansku želju da se uvučeš u svijet u kojemu objekt tvoje ljubavi obitava i da budeš samo sjenka koja prati tvoju čežnju?

Koliko puta si joj rekao da je ljubav samo za djecu i da te ne davi svojim nezrelim sranjima dok te sa suzama u očima molila da joj makar slažeš da ju voliš?
Koliko puta si ju uvjerio da sex nema veze s osjećajima i da je to samo fizička potreba koju treba upražnjavati s vremena na vrijeme i da njena želja za "sjedinjenjem" postoji samo u glupim knjigama koje će joj jednoga dana ionako spaliti jer samo zauzimaju prostor?
Koliko si joj puta pred "publikom" rekao da je glupa, direktno i indirektno, te joj poslije objašnjavao da nisi ti taj koji imaš problem i da tebe takvo što nikada ne bi moglo uvrijediti?
"Zajebavao sam se! Ti uvijek sve doživljavaš tako ozbiljno. Zato te  nitko i ne voli. Izrazito si neugodno društvo."
Koliko puta je samo željela osjetiti toplinu tvojeg zagrljaja, ali ti si ga rezervirao samo za svoje najbliže. Ona nikada nije bila dio tvog života. Tvoje male "klike".
Ona je bila nešto što je trebalo mijenjati, korigirati, popravljati, naštelavati po svojim mjerilima.
Ona je bila neprilagođena.

Jesi li ikada, pogledavši u nju,osjetio bliskost toliku da si samo poželio da ti ona bude tu, zauvijek, poput mjeseca u noći, da bude i da pokušava osvjetliti tvoje tmine? Jesi li ikada poželio s njom imati - život?

Znaš, čini se kao da je ona sve birala, a ti si pasivno dozvoljavao. Da, samo da bi joj jednoga dana sve to mogao trostruko baciti pod nos jer je ona ta koja je uništila sve što se uništiti moglo; tvoju mladost, tvoju obitelj, tvoje odnose, tvoje izbore...
Čini se da je ona kriva što si se ti iz rata vratio anksiozan i manično depresivan s OKP-om pa sve te dijagnoze s kojima se ti bojiš suočiti i skrivaš ih pod psihopatskim sadizmom ona mora nositi na svojim plećima dok i sama ne dobije nekoliko. Dijagnoza. 
Čini se kako je ona kriva što si slabić i kukavica kojemu je život toliko opak, strašan i čudovišan da se skriva u edipovskoj čahuri poput ustrašenog mališana i tamo je sigurno, a svi izvan te čahure su neprijatelji i svi te mrze. Dok ne spoznaš da je mržnja tvoja čahura.
Čini se kako je ona kriva što ti ni s alkoholom nije dobro išlo i što si bio prisiljen prestati piti da ne bi raspio i kuću i kućište te pod utjecajem vlastite agresivnosti i mržnje naudio sam sebi. 
Čini se kako je ona kriva što k tebi više ne dolazi tvoja obitelj na nedjeljne terevenke jer "tko bi normalan trpio te njene utopističke priče" i nije ona dobro društvo za tvoju superiornu rasu. Bez obzira na njenu želju da se uklopi, da kuha najomiljenija jela, da podilazi i da se smješka lascivnim i degutantnim primjedbama s tvoje strane, napose kad su u pitanju druge žene.
Čini se kako je ona kriva...

Kriva je što se zaljubila u vlastitu viziju tebe i tvog života.
Kriva je što je u tvojim očima vidjela ono što je željela vidjeti.
Kriva je što je u tvom srcu osjetila ono što je željela osjetiti.

Iskrivljene percepcije stvarnosti i emocionalno nezrela za iole normalan odnos, da, kriva je. 

Jesi li ju ikada imalo volio?
Znaš, V O L I O ???

Je li ljubav u izbjegavanju? 
Je li ljubav u ropstvu?
Je li ljubav u posprdnom osmijehu koji ti izazove pogled na njeno golo tijelo nad kojim se iživljavaš, a ona misli: "Nježan je, možda me voli?"?
Je li ljubav u pričama o zgodnim ženama koje viđaš svakodnevno, njihovim grudima i stražnjicama dok te ona moli da ju ne ponižavaš takvim pričama?

Je li ljubav u obmanjivanju sebe same da je "dobro"? Jer - gore bi moglo biti...

Znaš onu od Balaševića "Ne volim januar"? Znaš, znam da znaš, ti SVE znaš. TI si svemir i zvijezda i sunce i more i nebo i zrak. Ti si SVE. Ti si "bog".
Uglavnom, znaš onda i onaj stih:
"Nisam te nikada čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio,
tvoju sam ljubav gazio..."
Eh, pitam se otkud Đole zna? 

Znaš li uopće koliko je boli utamničeno u njenom sitnom tijelu? Koliko razdiruće boli pluta njenim žilama? Toliko je ima da se sjedinila s njome i umalo će biti sav njen svijet. 
U njene oči, kada si zadnji put pogledao? Da jesi, vidio bi tugu, pregolemu tugu koja ruši svjetove. Tugu zbog samoće. Tugu zbog krivnje. Tugu zbog srama. Vidio bi koliko se boji obratiti ti se, tražiti te pomoć, reći ti koliko je sama. Vidio bi koliko suza je u tim očima kada na svaki njen upit ti bacaš psovke i kletve, koliko joj svakim danom pokazuješ da ti smeta i da jedva čekaš da djeca odrastu jer ti onda konačno više neće biti potrebna ni za što... Kada legneš na nju, da otvori oči iz njih bi potekle slane rijeke koje bi poplavile tu omraženu sobu i parkete i cijelu tu kuću laži jednostavno - potopile. 

Ali najviše od svega, vidio bi - umor.

Ona je umorna...

Već se naslušala tvojih procjena njene mentalne, fizičke i psihičke  "kompetencije"; naslušala se i upitnosti njenih prosudbi; sve si njeno doveo pod znak upitnika.
Ona, zapravo, ne bi trebala ni postojati. Mislim, takva kakva je. Jer, nije se uspjela prilagoditi tvom svijetu, tvom uvrnutom, izopačenom svjetu mraza i zime, cinizma i sarkastičnosti, kletvi i ponižavanja, odbačenosti i izrugivanja. Nije se uspjela afirmirati u tvoju "kliku". 
Sranje, ona nikada nije trebala poremetiti tvoj ritam!

Kriva je!
Što je htjela, to je i dobila!
K`o i onaj Vasa Ladački...
Taj je Đole neki svjetski čovjek, vidim ja...

A ti, ti ćeš ostati u svojoj čahuri i iz nje ćeš svojim otrovnim strelicama gađati nju, čak i dok je na koljenima. N e možeš ti protiv svoje mržnje. Ne mrziš ti nju. Neeee...
Ti mrziš ono što ona predstavlja: majku, ženu, osobu - hrabrost da donese izbore, samostalne izbore, pa makar usrane, ali svoje. Zato si se potrudio da više ne može donijeti niti jedan. Jer mrziš svoju nemoć pa moraš onemoćati i nju.


Klap, klap - uspio si!!!
Moram ti priznati, u svoj tvojoj slabosti i crvljivosti, uspio si slomiti jedinu ženu koja bi te takvog mogla voljeti. Jedinu koja ti je pružila dom i rodila ti djecu. Jedinu koja je pristala na tvoju zonu sumraka jer je u njoj vidjela tračak svjetla.

Dobiti ćeš aplauz i na bis. 
I još jedan.

Zaslužio si!

Na koljenima je još kratko vrijeme. Ubrzo će biti ispružena po hladnom betonu, a njezine će suze ostavljati goleme kratere u cesti tvoga života... 
Možda ih nikada nećeš vidjeti.
A možda i hoćeš?
Možda ćeš samo odmahnuti rukom i reći: "Ah, tako tipično za nju. Nije imala sređen život pa je "pukla"." 
A možda će ti njezin život opaliti šamarčinu... Možda će te stresti bolje od litre Stocka koju si znao maznuti za doručak pa će tvoje žile zatreperiti i stresti savjest; onu savjest koju si ostavio na ratištu, kad je to bio uvjet za preživjeti... Možda će se svi aveti prošlosti dignuti protiv tebe, a da bi se u konačnici čahura rasprsnula...

"`ko zna ( ah, ni`ko ništa ne zna! Krhko je znanje... )"
D. Cesarić




subota, 17. kolovoza 2019.


Ima li me ovdje
gdje oblaci 
ples svoj pletu
kao pauk mrežu, 
svoju večernju toaletu
usred finog restorana
divnih nota
pianina
izatkana?

Postojim li 
usred mora,
(  mojeg mora! )
izmeđ` vala
i njihova žamora,
pjene bjelje
i od snijega
snage jače
i od želje?

Ima li me
na horizontu
svojih čežnji
da me ima?
U plamenoj buktinji
zalazećeg sunca,
ponirući u sivilo
u ognjici koje bunca?

Postojim li
na vrh stijene
gola k`o i ona,
hladna, glatka,
ironična primadona,
vladarica svoga krša,
kraljica,
Matrona,
do kraja blebetuša?

Ima li me 
u toj zraki svjetla
što sa Đige
morem plovi
razdirući sve intrige
sirena, vila 
i konjica morskih,
pa se i u koralje
zaigrano uvukla?

Gdje sam,
da sam,
komad mene
ovdje noći,
zora otme tamne sjene
i kriomice,
kao gušter,
pod kamen skrije
njihovo lice...
Gdje god da sam,
čekaju me,
zovu pjesmom
nostalgije,
Odiseja brodolomom,
svjetionik kaže pravac,
( moj je pravac! )
međ` oblacima
i `sred vala -
nisam stranac...




nedjelja, 11. kolovoza 2019.

ŽALOSNA OTAJSTVA

Uvijek sam najradije molila upravo "Žalosna otajstva" krunice jer se kroz njih provlači Isusova muka i patnja koje jednostavno pozivaju čovjeka na suosjećanje i razumijevanje boli. Nedavno sam dobila "u zadatak" razmatrati Isusovu muku kroz "Žalosna otajstva". Svaki puta kada bih krenula, ili bih zaspala ili bi mi nešto omelo misli pa sam odlučila zapisati moje viđenje, zapravo - moje osjećanje Isusove muke:

1. "KOJI SE ZA NAS KRVLJU ZNOJIO"
Hematridoza je pojava kada čovjek ( 1 od 10 milijuna ljudi ) pod izrazito visokim stupnjem stresa umjesto znoja luči krv. Počinjem sa znanstvenim objašnjenjem Isusovog krvavog znoja. Zašto? Zato da osvijestim i pokušam približiti čovjeku Isusov strah. Da, Isus se bojao. 
Isuse moj, gledam Te kako klečiš u Getsemaniju, zgrbljen u svom nadljudskom strahu. Ti znaš sve što te čeka. Ti znaš i vidiš muku koja Ti predstoji. Toliki smrtni strah osjećaš da kapljice krvi umjesto znoja izbijaju na Tvom čelu i kotrljaju se niz Tvoje Sveto lice. Bojiš se, Ljubljeni, a ja iz prikrajka gledam Tvoj strah. U mrkloj noći, usred Getsemanskog vrta, Tvoje božansko tijelo prekriveno je ljudskim strahom. I govoriš Ocu "ako je volja Njegova neka Te mimoiđe ova čaša". Ipak prihvaćaš vršiti volju Njegovu. 
O Isuse moj, ja ni milijunti dio Tvoga straha doživjela nisam pa ipak su mi moji strahovi uvijek poput lanaca i okova koji mi priječe mir slobode. Ja sama rob sam svojih strahova. Daj mi dionicom biti Tvoga straha da me oslobodiš moga.

2. "KOJI JE ZA NAS BIČEVAN BIO"
Rimski su vojnici jedva dočekali na Tvojem tijelu isprobati svoje bičeve. Nisu to obični bičevi s resama, ne, ovi su "obogaćeni" olovnim kuglicama na završetcima resa, kuglicama koje paraju kožu i ogoljuju rane do kosti. Svaki udarac bičem stvara hematome po Tvome tijelu, pa pucanje kože, pa otvaranje rana i nanovo i nanovo curenje krvi dok rane zjape otvorene i bolne pod naletima novih udaraca. Koliko ih ono bijaše? Objavio si Sv. Brigiti da si dobio 5480 udaraca bičem! Koliko boli si mogao i morao podnijeti da bi mene ta Sveta krv oprala i očistila za život? I ja Te bičujem svojom ohološću i taštinom, svojom sebičnošću i svojim egom. Ja Te sama bičujem tvrdoćom moga srca i nepraštanjem.
O Isuse moj, ja klečim i gledam Tebe kako Te bičuju zbog mojih grijeha. Klečim ispod Tvojih rana i molim da me opereš Svojom Svetom Krvlju. Ne uzmi mi za zlo jer ja toliko puta ne znam što činim, nego robujem mojih ishitrenim odlukama i karakteru. 
Daj mi dionicom Tvojih rana biti da moje zacijele.

3. "KOJI JE ZA NAS TRNJEM OKRUNJEN BIO"
Trnovu su Ti krunu stavili na izranjeno i već izudarano čelo. Svaki trn koji ti se zabio u tjeme ozljeđuje Tvoju kožu i čini da Sveta krv ponovno teče, preko Tvoga čela i kapaka, da ju otireš ranjenim rukama da mogneš vidjeti pred Sobom. Peče krv, peče znoj, peku suze. Unakazili su Tvoje Sveto lice, Tvoje Sveto tijelo. Sve što na Tebi jest su tragovi i šare krvi i tamno modri hematomi. Gdje si, Isuse, ispod svih tih rana?
Sama ja Te trnjem krunim kada sebeljublje nadvlada milosrđe i dobrohotnost. Svaka moja oholost jedan je trn u Tvojoj kruni. Svaka moja ljutnja i cinizam Tebe krune mojim trnjem.
O Isuse moj, dozvoli mi da trnje s Tvoje krune skinem svojim prstima. Dozvoli mi da Ti operem čelo i da skupim Tvoju krv u svoje dlanove da moje lice umiveno njome bude. Da jednom očišćeno zasja na Tvoju slavu.

4. "KOJI JE ZA NAS TEŠKI KRIŽ NOSIO"
Velik, drven i težak križ... Onako izmučen, pretučen, izranjen i slab bio si prisiljen uzeti Svoj križ i ponijeti ga na vrh Kalvarije, na Golgotu. Taj je križ 3 puta teži od Tebe pa ipak Ti ga nosiš. Koliko mene ima na Tvome križu?
Posrćeš ulicama po kojima stoje ljudi i rugaju se Tebi, Sine Čovječji. Pjuju na Tebe, na Tvoje Svete rane, izruguju se Tebi, smiju Ti se. I kada padneš, nema nitko tko bi Ti ruku pružio da ustaneš. Suosjećanje je za ljude stran pojam. Okrvavljen i ponižen, prezren i odbačen Ti nosiš križ da vršiš volju Očevu.
O Isuse moj, na Tvome križu i moji su grijesi i otežavaju Ti ga nositi. Moje su zablude i moj egoizam sa svake strane, a duž križa moja je naglost. Želja za svjetovnim užicima i odluke donešene bez Boga građa su od koje je načinjen. Molim Te, dozvoli mi dionicom biti Tvoje Kalvarije da težina Tvoga križa ojača moja ramena za moj vlastiti.

5. "KOJI JE ZA NAS RASPET BIO"
Polegnut na križ, probodenih zapešća i nogu, usred podnevne žege, bio Si razapet. Ubijena tijela, izmrcvarena, umoran i žedan. Na samrti. Ni životinje to ne rade jedna drugoj, ono što su Tebi napravili "ljudi". Ljudi koje toliko voliš.
Visiš na križu, oko Tebe nema nikoga, osim majke koja Te gleda. Nema učenika, svi su se razbježali. Sam si, okružen vojnicima koji se kockaju za Tvoje haljine. Od sramote do sramote. I bez odjeće si ostao. Sam, odbačen, napušten.
O Isuse moj, i ja sam Te nebrojeno puta razapela. Moje srce, nestalno srce, hirovito i slabo, svojim nevjerama Te razapelo. Moje otrovne riječi i moj jal i ljutnja; moje osvetoljubivosti i "pravednosti"; moja suđenja i "osude" - razapela su Te i jučer, i danas... O ne daj, Isuse moj, da Te i sutra moja djela, moje misli i moje riječi razapnu. Dozvoli mi dionicom hlada podno Tvoga križa biti da milost vapim i oprost tražim noseći svoj križ ususret Tebi.

"Ljubljeni moj Oče, stvorena sam za Tebe i nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi." ( Sv. Augustin )
Daj mi s Tobom proći kroz život da Te svojim djelima, mislima i riječima svjedočim i naviještam, vršeći Tvoju volju na slavu Tvoga Presvetog Imena u vjeri da ćemo se jednom gledati oči u oči, Ti i ja.
Amen.


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...