subota, 22. lipnja 2019.

Plačeš li i danas nad danima svojim koji prohujaše poput uragana i ne ostaviše za sobom ni suhu travku, onu koju uskovitla, zavrti u zraku poput balerine i odbaci sumanuto daleko od mjesta na kojemu je rasla oduvijek, do časa svoga uvenuća? 
Plačeš li nad svojim snovima koje sve si ostvarila, ali te niti jedan nasitio nije i tu rupu u tebi niti jedno postignuće nikada neće ispuniti jer, psssssst, o ovome se ne govori, ali u tebi je krater i on stalno raste dok ne preuzme svaki atom tvojih obrisa i ti sama ne postaneš jedna velika rupa?
Plačeš li nad glupošću svojih uvjerenja i utopijskih nebuloza koje su te gonile da ispunjavaš "dužnosti" i da prodaješ dušu za odobravanje i kimanje glavom s naznakom komadića ponosa? 
Plačeš li kad se osvrneš iza sbe i ugledaš more bez uspomena, ljubavi bez dodira, prijateljstva bez istine i nade bez pokrića? Kad pogledaš svoje pogrešne izbore koji te, poput klupka vune, vode do samih početaka tvoga života i kada više nemaš koga kriviti, kriviš sudbinu, providnost, plan, bilo što - samo da uhvatiš smisao? Kad zbrajaš svoje kikseve i padove i oni rastu uzbrojevima kao Babilonske kule, steru se visoko u nebo i paraju oblake, a ti pod njima nabacuješ se u histeriji i smijehu i suzama, ne vjerujući vlastitoj gluposti pa...plačeš li?
Plačeš li dok sabireš riječi izgovorene tako vješto i gramatički ispravno, a od toga tejoš nitko nikada nije promatrao kroz prizmu ljudskosti, nego vide sliku, uberu slovo, odmahnu rukom i idu dalje, kao olovni vojnici, marširaju i odmarširaju?
Plačeš li kad u albumu slike listaš nekih davnih prijateljstava, a koja nestala su onda kada si izvukla glavu iz pijeska i sakrila dupe od znatiželjnih očiju pa samoj sebi šamarčinu odvalila jer si opet ostala sama? 
Ćutiš li taj kamen na grudima i plačeš li radi osjećaja krivnje jer te nitko do sada, ni doktori, nipsihijatri, ni vjerski učitelji - nisu uspjeli popraviti? Jer si - nepopravljiva? Sramiš li se jer se ne uklapaš i jer stršiš kao slon na mišjem tulumu, jer si drugačija, a drugačije nije na cijeni u eri olovnih vojnika? Sakrivaš li svoje "ja" ispod osmijeha koje besplatno nudiše, smiješeći se sama sebi u objektivkamere, zavaravajući tako ponajviše sebe, a druge ionako nije zapravo niti briga dok god ti je lošije nego što je njima samima?
Jesi li razmazala šminku pa poput klauna brojiš crte na vlastitom licu, tope li se i nestaju li u brazdama koje su ostale kao podsjetnik na nege stare magistrale čežnji?
I, dok plačeš, misliš li o tome kako ne bi smjela suzama zamarati svoje gledatelje, suzama aplauz nećeš dobiti, neće ti se diviti i neće ti čestitati na hrabrosti? I, znaš li, da ispod maski emocije se znoje tri puta jače i svaka pora vrišti od muke, od nedostatka zraka i od - samoće?
I, želiš li ti biti heroina ili kraljica; želiš li ti biti lavica ili princeza; želiš li ti biti samo -ti?
Plačeš li nad činjenicom da nemaš pojma više tko si - ti?
Listaš stranice prezentacija svoje sreće i tražiš sebe inenalaziš ništa osim rubova onoga kratera koji nosi crnilo  za sobom poput sipe, ali se to crnilo ne razilazi, nego vlada i suvereno zauzima...sve ono što je nekad bilo, više nije, a ti ne pamtiš ni to što je bilo,niti se raduješ onome što će biti. Ostala si marioneta kakva si uvijek i svima bila i, ne dušo, nikada nisi bila lavica, nikada nisi išla naprijed, i, usprkos svim self  help parolama, one tvoj krater ne uspijevaju zaustaviti. Usprkos svim knjigama i svim "alatima" za popravak, ti si dušo - nepopravljiva.
Plačeš li nad time ili te istina oslobodi kao nešto na što odmahneš rukom i jednostavno - ideš dalje?


utorak, 18. lipnja 2019.

Šuti

Šuti...
U koracima noći
Nema više čežnje
Ostali su samo
Neostvareni snovi
Zamagljene težnje
I brod koji plovi
Tišinom naših laži

Šuti...
Riječi daleke
Poput proteklih eona
Glasnije od krika
Slomljene gazele
Topota bizona
Sve što su htjele
Zamuklo u gnjevu

Šuti...
Zagrljaj hladan posta
I obrisi tijela
Izblijedjeli u knjizi
Uspomena nekih
Istina osta vrela
Sudova prijekih
Al' ne iz tvojih usta

Šuti...
Kroz prste procuri
Vrijeme k'o pijesak
I mač zabluda
Preko razuma prijeđe
Čelični stisak
Korak u beznađe
Pogleda praznog

Šuti...
Šaptom te molim
Tišinu predem
Ne podsjećaj više
Na vriskove svoje
Budi tiho, još tiše
Gdje bijahu dvoje
Sad caruje - ništa

Šuti...
Slovom ćeš satrat'
Obmanu svaku
I spomenar sam
Spalit' će strane
U neugasiv plam
Bacit' ćeš dane
Sagorjet' ćeš sav

Radije šuti...
Šutim i ja
Tišina nas spaja
Bez rana i boli
Tišinom se sjeti
Budi i moli
Stvarnost osjeti
U samoći

srijeda, 12. lipnja 2019.

Moja pok. baba Kaja uvijek je bila prvo - dama. I kada je polu-pokretna većinu svog vremena provodila ležeći, dede je umjesto nje čekao red na frizuru kod tete Vesne i Marine. Pa kad bi one natapirale njenu kosu to bi onda stajalo do idućeg mjeseca i dedine penzije.
Heklala je moja pok. baka najljepše tabletiće i stolnjake koji se onda nisu smjeli dirati. Kako bi se stavili na kauč ( za ukras ) jao si ga onome tko bi se na njih naslonio pa ih, nedaj Bože, zgužvao. 
Kod moje bake uvijek su se svi morali izuvati u hodniku, nije se smjelo pušiti ( dedi je smetalo ), ručak je bio u pola 12 i nakon toga svi su morali spavati do najmanje 14h. Na Banju se išlo iza 15h i vraćalo u 18h, taman na Santa Barbaru. Kaja je za svaki iskorak u ponašanju prijetila pojavom muškog spolovila:
"Ne skači u more na glavu - narast' će ti miš!"
"Ne pljuj - narast' će ti miš!"
"Ne psuj - narast' će ti miš!"
Tako sam ja svaki put kad bih poskrivečki skočila u more na glavu, trčala u kabine i gledala da li mi je narastao "miš" 😂😂😂 ( a bila sam, zapravo, inteligentno dijete 😎 ).
Moja pok. baka Kaja nije njegovala društvene odnose niti ikakve konvencije. Ona je bila svijet za sebe. Taj stan od 60-ak m/2 i dede u njemu za nju su bili sav svijet.
Kada bi baka pekla lignje koje je dede na Mađarskoj ulovio na šuštavicu, sva su se vrata u stanu zatvarala da se ne bi zasmrdili jastuci, zavjese i - tabletići.
Kaja je non - stop brinula samo da nisam gladna, žedna, da mi nije ledeno i u pol noći zvala Hitnu zbog mojih gnojnih angina. Pa se dizala u točno vrijeme da bih popila antibiotik.
Kada sam bila malo veća, ratovale smo oko izlazaka, odn. dolazaka kući:
"Majo, 4 sata su ujutro!!!Samo kurbe dolaze u 4!!!"
"Majo, 3 su sata ujutro!!! Samo kurve dolaze u 3!!!"
"Majo, ponoć je!!! Samo kurbe dolaze u ponoć!!!"
Jednom sam prilikom brisala prašinu s njenog 2 metarskog fikusa. Pogledavala me ispod oka pa kroz zube istisnula:
"Majo, radije se ti prevali nego da mi se prevali taj fikus!"
Svega se moja pok.baka mogla odreći osim cigareta. Zajedno smo stajale na lođi, okrenute prema Krku, i pušile. Ona svojih "pol fuka", a ja cijelu. Obavezno bi otišla isprati usta i pojesti mentol - da dedi ne smrdi.
Moja pok. baka Kaja nije se ni sa kim družila. Ni s njom se nisu baš družili. Njene prohtjeve i kriterije bilo je nemoguće i zamorno zadovoljavati. Vjerujem da sam svojevrsnu mizantropiju nasljedila od nje. I još mnogošta ( pitajte moje goste 😎😎 ).

subota, 8. lipnja 2019.

Ležim na oblaku
Vlastitih sanja
Potrbuške na pahulji
Utopijskih zbivanja
Usred nebeskih
Zlaćanih visina
'Sred taštine pustinje
Poput beduina

Omotana

Plovim vodama
Bezimenih struja
Luke tuđih očekivanja
I odobravanja oluja
Pljesak ulizica
I sireninih agresija
Obilazim šutke
Poput Odiseja

Ogluhjela

Dal' sam čardak
Il' samo baraka
Možda smijurija
Dječačka varka
Stojim li na zemlji
Ili stvarno plovim
Neke lažne laži
U himbama lovim

Oglodana

Zaplelo se
Jugo vlažno
Pa mi kose
Mrsi snažno
Vuče, čupa
K'o da smije
K'o da zna da
Moje nije

Osvojena

Misli neke
Halucinaciji slične
Stvarnosti sestre
Neke idilične
Plove mnome
Il' ja njima
Nema me ovdje
Međ' vašim brodovljima

Odvezana

Tmina me časti
Ne dotiče više
Sumraci ljudi
Krinke dojadiše
Zagrljaj vreo
Od srama i jada
Smakoše cara
Usred - Carigrada

Opečena

I plovit' ću nebom
Il' ono mnome
Oblakom tmastim
Ka polu sjevernome
Što dalje i dalje
Od noći što guši
Uskraćujem svašta
Svakoj čegrtuši

Odnesena...
g

četvrtak, 6. lipnja 2019.


Sad je godina dana otkako sam dobila dijagnozu DEL - Diskoidni Eritemski Lupus, autoimuna bolest gdje imunosni sustav napada vlastito tkivo - samo sebe. Bolest je neizlječiva i dosta zahtjevna. Okidači su: sunce, stres, cigarete, gluten ( kao i kod većine AI bolesti ). Terapija je riskantna: antimalarici ( kojima je nuspojava trajno oštećenje vida ), kortikosteroidi ( kojima je nuspojava - sve 😁😁 i uz to sve i glaukom ) i citostatici.
Ja nisam ni na jednoj od njih, hvala Bogu. Promjenom prehrane, eliminacijom štetnih navika i vođenjem rigoroznih mjera opreza na 1. i 2. slici sam ja danas ujutro, bez šminke, bez filtera i skrivanja, a na 3. i 4. sam ja kada sam prije godinu dana otkrila što mi je.
Ja sam zadovoljna. I s radošću gledam svoj odraz u ogledalu. Bogu je SVE moguće! Pamtim jedan "slučajan" susret prije godinu dana u autobusu kad sam, kroz priču, svom suputniku rekla da sam dobila neizlječivu bolest, na što mi je on rekao:
"Zapamti, ne postoje neizlječive bolesti."
To je moja meditacija - Bogu je sve moguće.
I s Bogom sve ima svoj smisao.
#thankfull
#lupus
#Godismystrenght

nedjelja, 2. lipnja 2019.

Da sam ja netko...

Da sam ja netko... Nosila bih zrnce mira svakom biću 'mjesto čokolade... Nudila bih, poput soli, zrno malo, ali vrijedno... Svakoj duši darovala, po potrebi, utjehu i spokoj...
Da sam ja netko... U džepovima bih uvijek imala šaku pomirenja, da oprostom posipam, k'o rižom svatove, svaki komadić čovječanstva koji gorčinom munje šalje...
Da sam ja netko... U naramku osmijeh nosila bih cestama i k'o ružine latice bacala na pute da svako lice turobno i sjetno pokupi na se komadić sreće...
Da sam ja netko...
https://m.youtube.com/watch?feature=youtu.be&v=Q7e6CAnZZog

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...