subota, 19. siječnja 2019.

Sanjam te... Ponovno te sanjam svaku večer... Tvoje usne, tvoje ruke, tvoje oči toliko duboke da se u njima izgubim kao u labirintu vlastitih snova i onda bauljam i tapkam po rubovima onkraj razuma samo da te osjetim... Kao nekad, sjećaš se? 
Ti misliš da sam te zaboravio. 
Ti misliš da si bila samo jedna slika negativa koji nikad neće biti nanovo razvijen.
Da si u spektaru mojih pjesama samo slovo... i to suglasnik ... slovo bez kojeg bi se moglo...
A ja te sanjam već noćima i u tim snovima moj je život. U tim snovima ja sam konačno iskren. Ne samo prema tebi, nego i prema sebi. Živim i hodam u sumaglici vlastitih zavaravanja, laži koje sam prosipao na van da bi svijet bio zadovoljen.
A ti si i dalje tema svake moje pjesme i prvo slovo moje riječi koja me vodi, makar samo u snovima, do tebe i tamo negdje, daleko od vreve realnosti, postojimo samo nas dvoje, ma koliko to svima oko nas izgledalo apsurdno... 
Ja jesam apsurdan. Cijeli moj život ispada apsurdan u usporedbi s onim što si mi dala. Sve u usporedbi s rijekom tvojih izdaha postaje trivijalno i besmisleno... 
Tvoje su oči i dalje inspiracija mojih pogleda u objektiv aparata, čežnja da u mom oku prepoznaš potrebu za tobom... Da se pronađeš tamo gdje sam te izgubio...
Nisam te zaboravio, moraš znati, moraš pročitati gdje god sada bila i na čiji god jastuk prosipala svoje nevidljive kose... nisam jer ne mogu zaboraviti i, kako si sama rekla, ne želim zaboraviti... 
Kada bih zaboravio tebe, morao bih zaboraviti boju svoga života... Sve bi se istopilo u sivilu asfalta mojih pohabanih putova i nestalo u prašini... 
Kada bih zaboravio tebe, nestalo bi svih tonova iz mojih uspomena i ostala bi gluha tišina, zamornija od svake babe alapače koja s prozora dovikuje sve vaše grijehe, i one znane i neznane. 
Kada bih zaboravio tebe, sjene bi se povukle u svoje čahure i ne bi više izlazile van, ni pod svjetlosti Mjeseca, ni pod zrakama Sunca... one bi jednostavno prestale postojati... Kao i onaj tko ih pronosi lišćem... 
Kao i ja...
Sanjam tebe i nikada sanjao nisam nikoga kao što tebe sanjam. Zapravo, ti si u mojim snovima više živa nego što su sve ove marionete oko mene žive, uljuljkane u utopije svojih strahova i poput zombija troše svoje korake u danima ispraznih osmijeha... Ti si više živa od svih mojih sjećanja, zapravo pokraj tebe sva ona blijede, stapaju se u vakuum sivo - bijelih točki i nestaju usisana i izbrisana...
Ti si bila moja prekretnica i, koliko god daleko otišao, nikada to nije bilo dovoljno da od tebe odem. U koju god ladicu bih te pospremio uvijek sam ju sa posesivnom željom nanovo otvarao samo da bih okusio tvoje usne, hladne i meke.
Nikada nisam prestao sanjati. Nikada nisam prestao s tobom biti u svojim snovima.
Paralelno živim. Mrzim svitanja jer ona mi te otimaju. Široko grlim noći jer u njima sam tvoj. 
Ti i ja, ruku pod ruku, odlazimo putem mjesečine... do novih zora... do nove težine buđenja... 
Do novog jutra...



subota, 12. siječnja 2019.

U zrcalu razbijenom
tisuću je slika,
mnoštvo riječi
i izgubljenih prilika,
k'o kapljice rose
što umivahu lišće,
za krhotinu snova
drži se još čvršće...

Slomile se rame
njenih lakih sanja,
prosute sad su
pustinjom uzaludnih nadanja,
prodana za dim,
sumaglicu trenutačna hira,
izdana u obmani
zadovoljstva odabira...

Odbljesak suza
kroz kaledioskop šutnji
milovan u slučajnoj
Mjesečevoj šetnji,
jednom zrakom obojan
kao dugom razliven,
u bunaru utopija
zanavijek utopljen...

Zaboravljen...

Poput zvijezda sjaje
komadići stakla,
iz svakoga izvire
jedna čežnja slatka,
jedan osmijeh varljiv,
jedna rana više,
dvije riječi hladne,
par uzdaha tiše...
...i još nešto više...

Rasula se noći
poput vala snova,
ogledala prašina
utisnuta izmeđ' đonova,
željom svojom
pregažena,
voljom svojom
satrvena,
usnama njegovim
zanavijek opčinjena...
...izlomljena...

Ubijena...












Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...