četvrtak, 28. studenoga 2019.

Koliko je žena
U jednoj ženi?
Koliko ih spava
U njezinoj sjeni?
Koliko duša
Njenim žićem luta?
Koliko ljubavi
Po prvi puta?

Koliko duhova
Spava pod vjeđama?
Koliko još više
Plovi snovima?
Koliko osmijeha
Pod usnama ovima?
Koliko suza
Proputovalo obrazima?

Koliko ih ima
Samo u meni!!!
Bar deset djevojčica
U jednoj ženi!
Dvije - tri dame
I pokoja djeva,
I jedna prastara duša
Gorčinu što izljeva...

Koliko ih živi
Pod ovom šminkom!!!
Svaka pleše
Sa svojom krinkom!
Vrti i mota
K'o bura po moru
K'o lav u areni
Ususret gladijatoru.

Koliko je žena
U jednoj ženi?
Koliko ih divlja
U jednoj - meni?
U smiraju dana
U buđenju zore
Koliko je duša
Što u meni - gore?


srijeda, 27. studenoga 2019.



Satralo me večeras... Satire me već noćima, jutra guram još nekako, ali noći, brate, noći su mi živa jeza...
Ne smijem nikome reći, ponajmanje tebi, da si mi nedostajao svaki tren otkako sam te iz ruku pustila. Ne smijem reći ni nebu, ni svemiru, ne smijem reći ni ptici - nikome ne smijem reći da sam te se odrekla i da večeras moje odricanje krvari... Ne smijem ti reći da je rupa koju sam onomad imala u grudima sada grotlo koje ništa ne može ispuniti... pa, ni sa čime... Prazna sam. Nema tu ni mržnje, ni suda, ni žaljenja, ni kajanja. Samo je prazna pulsirajuća bol.
Misliš da sam patetična?
A ja na valovima mazohizma utječem se samo svojim slovima. Slova monopoliziram i ne dam nikome da ih takne, da ih ukalja svojim tamo nekim "izdaleka objektivnim" procjenama, da ih trivijalizira i stavi u kalup promašenih eseja!
Ni sjećati te se nesmijem.
Ni uspomene ne smijem prebirati poput mirisnog duhana među požutjelim prstima...
Ali večeras me satralo....
Satralo me ono sjećanje koje nemam na nešto što nikada nije bilo moje...
A ne smijem reći ni suncu, moram šutjeti i kiši, stapati suze s kapima njenim dok klize niz moje usne i pitaju:
"Za čime plačeš?"
A ja, za čime ja zapravo plačem, ne smijem reći, ma ne smijem ni pomisliti više jer sam se odrekla misli i slova i riječi i daha u dahu tvome... Zato me evo, večeras, pišem, slova za sebe, nikako za druge, ponajmanje za tebe, tebe se ni ne sjećam, ako ćemo pravo!
Samo svaki atom mojega bića večeras vrišti ime tvoje, a ja se pravim da ne čujem i stavljam prst na usta da ne čuje nebo, da ne čuje svemir, da ni sunce ni kiša, ni ptica ni cvijet ne čuju ime koje je tvoje, a nekako oduvijek moje...
https://youtu.be/RTsIruLSnv8

subota, 9. studenoga 2019.

Izlila se žuč
Prelila se preko ruba
natopila klance duše
jednog čovjeka gruba,
gruba...

Potekla je sva gorčina
Ruke diže k`o da pušta
da ga krivnja sobom topi
putem čista - 
čistilišta...

Teče njime gorka rijeka
Talasaju valovi samoprijezira
Kleči ispred svijeta ogledala
Koji dio srca da amputira?
- analizira...

Sagnula ga snaga plime
pa se zgrbi kao starac
oslonac mu jezik plazi
štaka njeg`va - ego borac
- poletarac...

Prolio se čemer dana
u sutonima što pogiboše
prelijeva se uspomena
na razuma glasonoše 
- pameti što izmakoše...

Usjeklinom srca gorda
plovi slana voda suza,
žari ranu vatra vlažna,
poljubac mlađahnih meduza -
kraljica grimiza...

Snaga jada i te muke
osamljenosti jednog daha
naplavila je obale suhe
u sekundi predaha -
prije kraha...

Utopljenik svoje tuge 
i samoće zarobljenik,
u tamnici bića svoga
optuženik -
osuđenik...

Zbogom, svijete, krikne sebi,
svijet nit` čuje,
niti želi,
čovjek psuje
- po nutrini svojoj ruje...

Odnijele ga vode boli
niz liticu života pusta
osvrće se k`o da nema 
iza sebe pregršt propusta
- za sva usta...

Zbogom ostaj, svijete svjetski,
nit` sam bio, niti jesam,
prije mene isto bijaše,
ja svejedno abdiciram
- sam...











utorak, 5. studenoga 2019.

Dobrodošla si mi,
ljubovco draga,
u zagrljaj želje
koju si ispunila
sobom samom,
nadahnula...
Ćutim te u kapima,
muklo udaraju
o staklo prozora
mojih sanja,
u krhotine odnose
negdanja shvaćanja,
poput onog
da te nikad nisam 
ni upoznati htjela,
sad stopljena u paleti
boja tvojih i
gracioznoj pirueti...
Dočekala jesam 
vjetrova tvojih miris,
ogrnu me njime
kao plaštem sjete,
pronesu ringišpilom pogrešaka,
kao dijete...
Osjetim ti ruke
požutjele od godina žudnji,
ostarjele, vješte
i smione u iskustvu boli,
prodiru kroz tkivo,
čestice žene koja voli...
Naborala si usne moje
u osmijeh poput krep papira,
u bojama mojim
ostarjela ja sam sama,
niti duha,
niti šarma,
međ` obrvama brazde neke,
reljef spomenara,
poeme zastarjele,
kroz prste mi prođe zar,
još u oku samo
ne ugasnut` žar...
Dobrodošla k meni,
utjeho svih noći,
okusom me svojim
ljubi preko svijeta,
zagrli me sobom,
mnome rasprostrijeta,
zavazda nek` tvoje kiše
umivaju lice ovo,
vjetar nek` poravna
brazgotine spomenara,
uvuci me u krilo meko
k`o vrhunci - planinara...
Neka tebe u moj dan,
a i noć te rado ćuti,
dok te dišem,
dok te slušam,
dok na platnu tvome
sreću kušam,
dok ti ruke dižem
zaneseno,
zagrljena kišom, vjetrom,
lišćem opijeno...









nedjelja, 3. studenoga 2019.

Danas sam Te tražila...
U Domu Tvome, među licima poznatima, među nabranim obrvama, među usnama stisnutima u gorčinu dok ime Tvoje slave.
Nisam Te pronašla...
U stiscima ruke, pozdravima hladnim, naklonima glave mislima prijezira ispunjenih i pogledima ispod očiju preko kojih je navučena koprena očaja samoprijezira.
Nisam Te pronašla...
Tražila sam Te u pjesmi, u stihovima koje naizust recitiraju usta iz kojih je tenutak ranije izišla salva uvreda na račun nekoga u neposrednoj blizini; u melodiji koja bi strujala udovima da joj se samo predaju i dadnu biti poneseni.
Nisam Te pronašla...
U ljudima i njihovim sjenama na jesenskom suncu asfaltom prolivenima, skoro k`o u bijegu od vlasnika, ukočena, uštogljena, zamrznuta stava u trenutku, poput fotografije. U nepoznavanju najbližih i okretanju glava jedni od drugih, čak i u trenucima molitve i one, maloprije spomenute, pjesme.
Nisam Te pronašla...
Tražila sam Te u svakodnevnim poslovima, na intenetu sam Te tražila, među svetim sličicama, emotikonima koji drže ruke sklopljene na molitvu, mnogim citatima iz života poznatih svetaca, lajkovima, dijeljenjima, šarenilu virtuale... Ali, nisam Te pronašla...
Gdje Si se danas sakrio?
Svoje Lice od mene zaklonio?
Ne čuh Ti glas danas u zaglušujućoj buki samosažaljenja, krivnje i bijesa. 
Ni vidjeh Tvoj pogled blag iza vjeđa optužbi, srama i egomanijačkih optuživanja.
Ne osjetih lahor dodira Tvoje ljubavi u vortexu svih "zašto" i nikada obznanjenih "zato".
Nisam Te pronašla u moru svijeta jer sam danas samo u nj i gledala; u nj projicirala sebe i svoju žuč prolijevala po "prošlost - budućnost" valovima. 
U most sadašnjosti, na kojemu stojim, danas nisam ni zagledala.
Nisam Te pronašla u uraganu svojih bjesomučnih traženja jer danas, sve što sam tražila, nije imalo veze s Tobom.
Danas sam ja bila žedna, ali ne Tvoje vode, već onih otužnih kapljica gorčine kojom se moja gorčina utažuje. Bila sam gladna, gladna tuđih krivnji i puzanja i dominacije i vlasti i časti... Danas sam skrenula s "druma" i hineći da tražim Tebe, tražila sam "sebe".
Nisam se pronašla...
Ni u bijesu, ni u suzi ( da je bila samo jedna, možda bi i vrijedila, ovi potoci su ionako već ustaljena shema nekih starih priča ); ni u parajućem vrisku, a ni u lomu ionako okrhnutih posuda u kojima smo čuvali očekivanja, povjerenje i - nadu. 
Nisam bila niti krvnik, a nit` žrtva; niti sudac, ni porota, niti okrivljenik; niti čovjek, a nit` sjena.
Sakrivena ja od lica Tvoga; postiđena, odmetnuta; i od glasa i ljubavi, poput neke tuđinke velom ponosa i predrasuda zaklonjena.




četvrtak, 24. listopada 2019.

Tebi sam htjela
Najljepšim cvijetom biti
Bojom te ljubavi svoje
Zaodjenuti
Opiti
Ljubiti

Tebi sam željela
Mirise duše dati
Na nju što podsjeća
U te zasaditi
Prekriti
Cjelivati

Tebe htjedoh
Vrtom svojim zvati
U tebi se
Radovati
Zaspivati
Snivati

Tebi sam željela
Latice k'o život dati
Zaklon ti svoj
Pružiti
Glad tvoju
Utažiti

Sebe za tebe
U cvjetnjaku posaditi
I dahom te daha
Vratiti
Buditi
Milovati

Sebe za tebe
U bescjenje baciti
Po zemlji tvrdoj
Izgažena
Polomljena
Osušena
- biti...

Sebe,
Al' bez tebe,
Zaboraviti...

ponedjeljak, 21. listopada 2019.

Kasno je

Kasno je...

Sad doista je kasno, za ljubav, za grijeh; za tugu, za smijeh; kasno za oprost, za krivnju i jal; kasno za šansu, za put, za neko novo svitanje u dvoje...
Kasno je; za pogled ispod kojeg zmaj zablude se krije i kasno je za poljupce utopljene u varkama koje tako lijepo zvuče duši gladnoj slova zlatnih...
Zaista, kasno je za pjesme i stihove od dragulja; rečenice sapletene u vezove najnježnijih niti; ne padam više na prozaične rime i pisma s tragovima slanih suza... Suza koje teku po defaultu da bi izgrizle otvorene rane i pekle još i jače...

Nisam ja više lutka kojom si me zvao i duša koju si svojom prepoznao; nisam više tvoja, nikada nisam ni trebala biti, te grabežljive sjene koje su me umalo prožele, to su samo tvoje sjene i nosi ih... Samo što dalje od mene!
Ruina si po vlastitom izboru, nema tebe iza tvojih podočnjaka, pojela te želja da netko drugi budeš; kamen tvrd, čelik hladan; neko drugo ime iza lika tvoga...
Kasno je za tebe; kasno je i za mene; kasno je za "nas" i nikada nije ni bilo vrijeme pravo. Utopijom smo hranili kukavičluke i sjenke ovisnosti o potvrdama; iza naših duša skrivala se samo očajnička želja da stanemo u čahuru gusjenice i odande ne iziđemo kao leptir; da spavamo i u bunilu opijata proživimo kvazi živote....

Kasno je sada...

Zakasnio si pola stoljeća moje istine i nekoliko eona svojih laži; preko svih prašnjavih puteva zabluda i vještih izvedbi u teatrima samopromoocija dojahao si na plamenu očaja i sada ti se iz svake pore slijeva kajanje, ali ne zbog mene... Ti, dušo, žališ samo sebe... I napadom se braniš, a ni ne vidiš da si i napadač, a i branič isključivo - ti... Munjama bijesa paraš šavove koji tebe drže sastavljenog i vatrom jada pališ fini papir od kojega si načinjen... Nekada je papir trpio svašta; danas su to samo slova izmiješana u neprepoznatljiv i besmislen tekst i na dijelovima izblijedjelu tintu...

Kasno je...

Kasno je za buđenja i kasno za snivanja; za Mjesečeve mjene i za oseke i plime; kasno za one šatore i kuće i vile; kasno je...
Prošla su vremena kada je vrijeme bilo jedina neupitna stvar i kada smo mislili da ga imamo... Hvala Bogu, nismo imali - ni vrijeme, ni sutra; nismo imali - nas...
Kasno je za odabire; za povratke; kasno je za pitanja i odgovore; kasno je za nedostajanje i kasno je za patnju; kasno za trakavice od riječi koje bruje i zuje bez smisla, bez svrhe...

Jednostavno, kasno je...





srijeda, 9. listopada 2019.

Dobro je...
39.-a je prošla... 'Ajde brate, to je i više od pola vijeka. Svega je vidjela ova duša, al' baš svega 😎 Znači - od a do ž i ne pretjerujem. Nikada se nije skrivala ni od života ni od ratova ni od ljubavi.
Neće ni sada...
Dobro je...
Zapravo je i više nego dobro. Ako brojimo vlasi i neke trivijalne obrve, ako ćemo sitničariti i tražiti ožiljke i tamo gdje ih nema, eh brate, onda nije dobro.
Ali nećemo!
Ne, gledati ćemo se u objektivu kamere i vidjeti sjaj. Ne kužiš ga? Ja ga konačno kužim
Nakon svih tih 39 ja ga stvarno kužim.
Zaljubljena sam 😉
U svitanje, u sumrak; u jugo, u buru; u ledene noći, u toplinu pokrivača; u miris cimeta, u okus šljiva; u kolač od jabuka, u čaj od đumbira.
Volim 😍
Svoj život.
Svoje more.
Svoje valove.
Svoju bolest.
Ona me probudila.
Ona me razbudila.
Ona me prizemljila.
Ona me odvojila od utopija.
Ona me vratila Njemu...
I možda ostajem bez kose i bez obrva i možda bez pudera izgledam kao čovječja ribica, ali brate, stavljam monopol na - the sjaj...
Dobro je...
Sve je - dobro
#lupus
#raredesease
#cureforeveryraredesease



četvrtak, 12. rujna 2019.

Pa kud si prije odrasla?
Jučer, evo, tek jučer sam te rodila!
Kuda žuriš tako skockana?
Vjeruj mi - za sve imaš vremena!
Tako lijepa, tako mila,
nježna poput leptirovih krila.
S druge strane oštra, tvrdoglava
već me od puberteta tvoga lovi strava!
Pametna na mamu
i lijepa na tu damu,
na tatu si nemoguća,
bahata i sve ljuća!
Moj si sav svijet,
a znam da uskoro počinje tvoj let.
Biti ću tvoje gnijezdo i luka,
biti ću tvoja desna ruka,
biti ću uvijek tvoja sjena,
čak i kad postaneš odrasla žena.
Biti ću tu kada ti suze obliju lice
i kad ti se smijehu pridruže ptice;
kad sve budeš znala i sama
i kad te sapletu sa zagonetkama.
Ti samo rasti i budi
Al' ne kao današnji "in" ljudi!
Čuvaj to srce toplo i meko
Danas - sutra biti će rijetko.
❤❤❤

četvrtak, 5. rujna 2019.


Počinje li put
Zamahom prvim
Drvena vesla
Ili odlukom
Srce koju rodi
U ideala svojih
Zanosu
Gdje mjesta nema
Ponosu?
Kuda plovi
Tvoja barka?
U tren oka
Nestade k'o varka!
Sunce hrli moru
Svome
Vali jure ljubavniku
Nevidljivome.
Jesi'l hrabra
Ili samo luda,
Znaš li pravac svoj
Il' vrludaš kojekuda,
Čiji teret bacaš
S leđa,
Kakve propise morala,
Ćudoređa?
Odlaziš li
Il' se vraćaš?
Luku ljubiš,
Na divljinu apeliraš,
Zadnjom zrakom
Milovana,
Voljena u sutonu
Dana.
Počinješ li
Putovanje
Ili samo vježbaš
Sanje,
Igraš li se, mila,
Bjega
Da zaintrigiraš
Nekog - "njega"?
Usred svojeg mora
Plovi!
Svoje valove hrabro
Lovi!
Skupi vjetar
U svoja njedra,
Raširi ruke
Pokori jedra!
Pleši pučinom
Života svoga
Rulet odabira
Nije za svakoga.
Ne budi sjena
Na valovima strepnji
Ukroti more
Svojih čežnji...
Stopljena sa sobom
U barci svojih nada
Utonula u suton
Ljubavi svih balada
Obrisi tvoji
Nestaju u noći
Vratiti ikad
Hoćeš li se moći?
( photo by Dalibor Prodo Prodanić )




ponedjeljak, 2. rujna 2019.

Trčiš li, dušo, na svoju tisućitu manikuru koja ti služi samo da se klinke u tramvaju dive tvojim urnebesno dugim noktima, a da se istovremeno one malo starije, s dozom zavisti, pitaju kako, do bijesa, s time obrišeš guzicu?? I sebi i djetetu, ako ga imaš.
Nacrtala si obrve trajnom bojom iako imaš svaku dlaku svojih prirodnih i ne znaš, hvala Bogu, kako je biti bez njih; napumpala si ćubice i zategnula podbradak, ispeglala svoje bore oko očiju i usana da sakriješ tragove smijeha i prirodnosti na svojem licu. Ne zato što ti smeta, nego zato da bi se drugi divili tvojoj umjetno izazvanoj dobrodržećnosti. ( Anić se okreće u grobu 😎 )
Grudi si povećala za nečije hrapave i grube ruke, dupe ti je kao trokrilni ormar, ali to se sad tak' nosi ( pa što bi svijet rekao da si ti "demode"?! ) - dupe o koje će se trljati neki neandertalci koji modu i ne prate, nego samo svoje niske nagone. Dupe koje danas jest, sutra više nije.
Ne za sebe, već za drugog.
Oblačiš se izazovno, rasparano, obnaženo - misliš da je sexy - jest, sexy, ali ne tebi, opet, rajcaš nekog crva sa alkoholnim zadahom iz usta i njegove te prljave misli i lascivne primjedbe srozavaju ispod granice ljudskog dostojanstva.
Žuriš li se na ugradnju ekstenzija i ravnanje tvoje prirodno predivne kovrčave grive da bi udovoljila sebi i svojim potrebama ili da ti publika na društvenim mrežama opaljuje lajkove i divi se tvojoj "hrabrosti", "odvažnosti", "inovativnosti", etc., etc.
Čemu? Koga želiš impresionirati?
Sav aplauz tvoje publike neće nahraniti sirotu u tebi. Svo divljenje prevrtljivih hijena neće ispuniti rupe tvoga samopoštovanja. I svi "one-night-standovi" neće te lansirati usred kvalitete.
Tvoje kvalitete.
I zato - pročačkaj malo ispod sveg tog kreča na tvom licu. Zaplači. Viči. Grebi.
Dok ne dođeš do - sebe.
A potom - just do it

subota, 24. kolovoza 2019.

Jesi li ikada volio?

Ma znaš, volio, ne samo neku djevojku ili ženu, nego, volio kao osjećao neizmjernu privrženost prema nekome ili nečemu i svaki put kada bi to nešto ugledao utopio bi se u ljepoti viđenog? Osjećao "to nešto" prema ičemu na ovome svijetu? Osjećao bolnu čežnju i uragansku želju da se uvučeš u svijet u kojemu objekt tvoje ljubavi obitava i da budeš samo sjenka koja prati tvoju čežnju?

Koliko puta si joj rekao da je ljubav samo za djecu i da te ne davi svojim nezrelim sranjima dok te sa suzama u očima molila da joj makar slažeš da ju voliš?
Koliko puta si ju uvjerio da sex nema veze s osjećajima i da je to samo fizička potreba koju treba upražnjavati s vremena na vrijeme i da njena želja za "sjedinjenjem" postoji samo u glupim knjigama koje će joj jednoga dana ionako spaliti jer samo zauzimaju prostor?
Koliko si joj puta pred "publikom" rekao da je glupa, direktno i indirektno, te joj poslije objašnjavao da nisi ti taj koji imaš problem i da tebe takvo što nikada ne bi moglo uvrijediti?
"Zajebavao sam se! Ti uvijek sve doživljavaš tako ozbiljno. Zato te  nitko i ne voli. Izrazito si neugodno društvo."
Koliko puta je samo željela osjetiti toplinu tvojeg zagrljaja, ali ti si ga rezervirao samo za svoje najbliže. Ona nikada nije bila dio tvog života. Tvoje male "klike".
Ona je bila nešto što je trebalo mijenjati, korigirati, popravljati, naštelavati po svojim mjerilima.
Ona je bila neprilagođena.

Jesi li ikada, pogledavši u nju,osjetio bliskost toliku da si samo poželio da ti ona bude tu, zauvijek, poput mjeseca u noći, da bude i da pokušava osvjetliti tvoje tmine? Jesi li ikada poželio s njom imati - život?

Znaš, čini se kao da je ona sve birala, a ti si pasivno dozvoljavao. Da, samo da bi joj jednoga dana sve to mogao trostruko baciti pod nos jer je ona ta koja je uništila sve što se uništiti moglo; tvoju mladost, tvoju obitelj, tvoje odnose, tvoje izbore...
Čini se da je ona kriva što si se ti iz rata vratio anksiozan i manično depresivan s OKP-om pa sve te dijagnoze s kojima se ti bojiš suočiti i skrivaš ih pod psihopatskim sadizmom ona mora nositi na svojim plećima dok i sama ne dobije nekoliko. Dijagnoza. 
Čini se kako je ona kriva što si slabić i kukavica kojemu je život toliko opak, strašan i čudovišan da se skriva u edipovskoj čahuri poput ustrašenog mališana i tamo je sigurno, a svi izvan te čahure su neprijatelji i svi te mrze. Dok ne spoznaš da je mržnja tvoja čahura.
Čini se kako je ona kriva što ti ni s alkoholom nije dobro išlo i što si bio prisiljen prestati piti da ne bi raspio i kuću i kućište te pod utjecajem vlastite agresivnosti i mržnje naudio sam sebi. 
Čini se kako je ona kriva što k tebi više ne dolazi tvoja obitelj na nedjeljne terevenke jer "tko bi normalan trpio te njene utopističke priče" i nije ona dobro društvo za tvoju superiornu rasu. Bez obzira na njenu želju da se uklopi, da kuha najomiljenija jela, da podilazi i da se smješka lascivnim i degutantnim primjedbama s tvoje strane, napose kad su u pitanju druge žene.
Čini se kako je ona kriva...

Kriva je što se zaljubila u vlastitu viziju tebe i tvog života.
Kriva je što je u tvojim očima vidjela ono što je željela vidjeti.
Kriva je što je u tvom srcu osjetila ono što je željela osjetiti.

Iskrivljene percepcije stvarnosti i emocionalno nezrela za iole normalan odnos, da, kriva je. 

Jesi li ju ikada imalo volio?
Znaš, V O L I O ???

Je li ljubav u izbjegavanju? 
Je li ljubav u ropstvu?
Je li ljubav u posprdnom osmijehu koji ti izazove pogled na njeno golo tijelo nad kojim se iživljavaš, a ona misli: "Nježan je, možda me voli?"?
Je li ljubav u pričama o zgodnim ženama koje viđaš svakodnevno, njihovim grudima i stražnjicama dok te ona moli da ju ne ponižavaš takvim pričama?

Je li ljubav u obmanjivanju sebe same da je "dobro"? Jer - gore bi moglo biti...

Znaš onu od Balaševića "Ne volim januar"? Znaš, znam da znaš, ti SVE znaš. TI si svemir i zvijezda i sunce i more i nebo i zrak. Ti si SVE. Ti si "bog".
Uglavnom, znaš onda i onaj stih:
"Nisam te nikada čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio,
tvoju sam ljubav gazio..."
Eh, pitam se otkud Đole zna? 

Znaš li uopće koliko je boli utamničeno u njenom sitnom tijelu? Koliko razdiruće boli pluta njenim žilama? Toliko je ima da se sjedinila s njome i umalo će biti sav njen svijet. 
U njene oči, kada si zadnji put pogledao? Da jesi, vidio bi tugu, pregolemu tugu koja ruši svjetove. Tugu zbog samoće. Tugu zbog krivnje. Tugu zbog srama. Vidio bi koliko se boji obratiti ti se, tražiti te pomoć, reći ti koliko je sama. Vidio bi koliko suza je u tim očima kada na svaki njen upit ti bacaš psovke i kletve, koliko joj svakim danom pokazuješ da ti smeta i da jedva čekaš da djeca odrastu jer ti onda konačno više neće biti potrebna ni za što... Kada legneš na nju, da otvori oči iz njih bi potekle slane rijeke koje bi poplavile tu omraženu sobu i parkete i cijelu tu kuću laži jednostavno - potopile. 

Ali najviše od svega, vidio bi - umor.

Ona je umorna...

Već se naslušala tvojih procjena njene mentalne, fizičke i psihičke  "kompetencije"; naslušala se i upitnosti njenih prosudbi; sve si njeno doveo pod znak upitnika.
Ona, zapravo, ne bi trebala ni postojati. Mislim, takva kakva je. Jer, nije se uspjela prilagoditi tvom svijetu, tvom uvrnutom, izopačenom svjetu mraza i zime, cinizma i sarkastičnosti, kletvi i ponižavanja, odbačenosti i izrugivanja. Nije se uspjela afirmirati u tvoju "kliku". 
Sranje, ona nikada nije trebala poremetiti tvoj ritam!

Kriva je!
Što je htjela, to je i dobila!
K`o i onaj Vasa Ladački...
Taj je Đole neki svjetski čovjek, vidim ja...

A ti, ti ćeš ostati u svojoj čahuri i iz nje ćeš svojim otrovnim strelicama gađati nju, čak i dok je na koljenima. N e možeš ti protiv svoje mržnje. Ne mrziš ti nju. Neeee...
Ti mrziš ono što ona predstavlja: majku, ženu, osobu - hrabrost da donese izbore, samostalne izbore, pa makar usrane, ali svoje. Zato si se potrudio da više ne može donijeti niti jedan. Jer mrziš svoju nemoć pa moraš onemoćati i nju.


Klap, klap - uspio si!!!
Moram ti priznati, u svoj tvojoj slabosti i crvljivosti, uspio si slomiti jedinu ženu koja bi te takvog mogla voljeti. Jedinu koja ti je pružila dom i rodila ti djecu. Jedinu koja je pristala na tvoju zonu sumraka jer je u njoj vidjela tračak svjetla.

Dobiti ćeš aplauz i na bis. 
I još jedan.

Zaslužio si!

Na koljenima je još kratko vrijeme. Ubrzo će biti ispružena po hladnom betonu, a njezine će suze ostavljati goleme kratere u cesti tvoga života... 
Možda ih nikada nećeš vidjeti.
A možda i hoćeš?
Možda ćeš samo odmahnuti rukom i reći: "Ah, tako tipično za nju. Nije imala sređen život pa je "pukla"." 
A možda će ti njezin život opaliti šamarčinu... Možda će te stresti bolje od litre Stocka koju si znao maznuti za doručak pa će tvoje žile zatreperiti i stresti savjest; onu savjest koju si ostavio na ratištu, kad je to bio uvjet za preživjeti... Možda će se svi aveti prošlosti dignuti protiv tebe, a da bi se u konačnici čahura rasprsnula...

"`ko zna ( ah, ni`ko ništa ne zna! Krhko je znanje... )"
D. Cesarić




subota, 17. kolovoza 2019.


Ima li me ovdje
gdje oblaci 
ples svoj pletu
kao pauk mrežu, 
svoju večernju toaletu
usred finog restorana
divnih nota
pianina
izatkana?

Postojim li 
usred mora,
(  mojeg mora! )
izmeđ` vala
i njihova žamora,
pjene bjelje
i od snijega
snage jače
i od želje?

Ima li me
na horizontu
svojih čežnji
da me ima?
U plamenoj buktinji
zalazećeg sunca,
ponirući u sivilo
u ognjici koje bunca?

Postojim li
na vrh stijene
gola k`o i ona,
hladna, glatka,
ironična primadona,
vladarica svoga krša,
kraljica,
Matrona,
do kraja blebetuša?

Ima li me 
u toj zraki svjetla
što sa Đige
morem plovi
razdirući sve intrige
sirena, vila 
i konjica morskih,
pa se i u koralje
zaigrano uvukla?

Gdje sam,
da sam,
komad mene
ovdje noći,
zora otme tamne sjene
i kriomice,
kao gušter,
pod kamen skrije
njihovo lice...
Gdje god da sam,
čekaju me,
zovu pjesmom
nostalgije,
Odiseja brodolomom,
svjetionik kaže pravac,
( moj je pravac! )
međ` oblacima
i `sred vala -
nisam stranac...




nedjelja, 11. kolovoza 2019.

ŽALOSNA OTAJSTVA

Uvijek sam najradije molila upravo "Žalosna otajstva" krunice jer se kroz njih provlači Isusova muka i patnja koje jednostavno pozivaju čovjeka na suosjećanje i razumijevanje boli. Nedavno sam dobila "u zadatak" razmatrati Isusovu muku kroz "Žalosna otajstva". Svaki puta kada bih krenula, ili bih zaspala ili bi mi nešto omelo misli pa sam odlučila zapisati moje viđenje, zapravo - moje osjećanje Isusove muke:

1. "KOJI SE ZA NAS KRVLJU ZNOJIO"
Hematridoza je pojava kada čovjek ( 1 od 10 milijuna ljudi ) pod izrazito visokim stupnjem stresa umjesto znoja luči krv. Počinjem sa znanstvenim objašnjenjem Isusovog krvavog znoja. Zašto? Zato da osvijestim i pokušam približiti čovjeku Isusov strah. Da, Isus se bojao. 
Isuse moj, gledam Te kako klečiš u Getsemaniju, zgrbljen u svom nadljudskom strahu. Ti znaš sve što te čeka. Ti znaš i vidiš muku koja Ti predstoji. Toliki smrtni strah osjećaš da kapljice krvi umjesto znoja izbijaju na Tvom čelu i kotrljaju se niz Tvoje Sveto lice. Bojiš se, Ljubljeni, a ja iz prikrajka gledam Tvoj strah. U mrkloj noći, usred Getsemanskog vrta, Tvoje božansko tijelo prekriveno je ljudskim strahom. I govoriš Ocu "ako je volja Njegova neka Te mimoiđe ova čaša". Ipak prihvaćaš vršiti volju Njegovu. 
O Isuse moj, ja ni milijunti dio Tvoga straha doživjela nisam pa ipak su mi moji strahovi uvijek poput lanaca i okova koji mi priječe mir slobode. Ja sama rob sam svojih strahova. Daj mi dionicom biti Tvoga straha da me oslobodiš moga.

2. "KOJI JE ZA NAS BIČEVAN BIO"
Rimski su vojnici jedva dočekali na Tvojem tijelu isprobati svoje bičeve. Nisu to obični bičevi s resama, ne, ovi su "obogaćeni" olovnim kuglicama na završetcima resa, kuglicama koje paraju kožu i ogoljuju rane do kosti. Svaki udarac bičem stvara hematome po Tvome tijelu, pa pucanje kože, pa otvaranje rana i nanovo i nanovo curenje krvi dok rane zjape otvorene i bolne pod naletima novih udaraca. Koliko ih ono bijaše? Objavio si Sv. Brigiti da si dobio 5480 udaraca bičem! Koliko boli si mogao i morao podnijeti da bi mene ta Sveta krv oprala i očistila za život? I ja Te bičujem svojom ohološću i taštinom, svojom sebičnošću i svojim egom. Ja Te sama bičujem tvrdoćom moga srca i nepraštanjem.
O Isuse moj, ja klečim i gledam Tebe kako Te bičuju zbog mojih grijeha. Klečim ispod Tvojih rana i molim da me opereš Svojom Svetom Krvlju. Ne uzmi mi za zlo jer ja toliko puta ne znam što činim, nego robujem mojih ishitrenim odlukama i karakteru. 
Daj mi dionicom Tvojih rana biti da moje zacijele.

3. "KOJI JE ZA NAS TRNJEM OKRUNJEN BIO"
Trnovu su Ti krunu stavili na izranjeno i već izudarano čelo. Svaki trn koji ti se zabio u tjeme ozljeđuje Tvoju kožu i čini da Sveta krv ponovno teče, preko Tvoga čela i kapaka, da ju otireš ranjenim rukama da mogneš vidjeti pred Sobom. Peče krv, peče znoj, peku suze. Unakazili su Tvoje Sveto lice, Tvoje Sveto tijelo. Sve što na Tebi jest su tragovi i šare krvi i tamno modri hematomi. Gdje si, Isuse, ispod svih tih rana?
Sama ja Te trnjem krunim kada sebeljublje nadvlada milosrđe i dobrohotnost. Svaka moja oholost jedan je trn u Tvojoj kruni. Svaka moja ljutnja i cinizam Tebe krune mojim trnjem.
O Isuse moj, dozvoli mi da trnje s Tvoje krune skinem svojim prstima. Dozvoli mi da Ti operem čelo i da skupim Tvoju krv u svoje dlanove da moje lice umiveno njome bude. Da jednom očišćeno zasja na Tvoju slavu.

4. "KOJI JE ZA NAS TEŠKI KRIŽ NOSIO"
Velik, drven i težak križ... Onako izmučen, pretučen, izranjen i slab bio si prisiljen uzeti Svoj križ i ponijeti ga na vrh Kalvarije, na Golgotu. Taj je križ 3 puta teži od Tebe pa ipak Ti ga nosiš. Koliko mene ima na Tvome križu?
Posrćeš ulicama po kojima stoje ljudi i rugaju se Tebi, Sine Čovječji. Pjuju na Tebe, na Tvoje Svete rane, izruguju se Tebi, smiju Ti se. I kada padneš, nema nitko tko bi Ti ruku pružio da ustaneš. Suosjećanje je za ljude stran pojam. Okrvavljen i ponižen, prezren i odbačen Ti nosiš križ da vršiš volju Očevu.
O Isuse moj, na Tvome križu i moji su grijesi i otežavaju Ti ga nositi. Moje su zablude i moj egoizam sa svake strane, a duž križa moja je naglost. Želja za svjetovnim užicima i odluke donešene bez Boga građa su od koje je načinjen. Molim Te, dozvoli mi dionicom biti Tvoje Kalvarije da težina Tvoga križa ojača moja ramena za moj vlastiti.

5. "KOJI JE ZA NAS RASPET BIO"
Polegnut na križ, probodenih zapešća i nogu, usred podnevne žege, bio Si razapet. Ubijena tijela, izmrcvarena, umoran i žedan. Na samrti. Ni životinje to ne rade jedna drugoj, ono što su Tebi napravili "ljudi". Ljudi koje toliko voliš.
Visiš na križu, oko Tebe nema nikoga, osim majke koja Te gleda. Nema učenika, svi su se razbježali. Sam si, okružen vojnicima koji se kockaju za Tvoje haljine. Od sramote do sramote. I bez odjeće si ostao. Sam, odbačen, napušten.
O Isuse moj, i ja sam Te nebrojeno puta razapela. Moje srce, nestalno srce, hirovito i slabo, svojim nevjerama Te razapelo. Moje otrovne riječi i moj jal i ljutnja; moje osvetoljubivosti i "pravednosti"; moja suđenja i "osude" - razapela su Te i jučer, i danas... O ne daj, Isuse moj, da Te i sutra moja djela, moje misli i moje riječi razapnu. Dozvoli mi dionicom hlada podno Tvoga križa biti da milost vapim i oprost tražim noseći svoj križ ususret Tebi.

"Ljubljeni moj Oče, stvorena sam za Tebe i nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi." ( Sv. Augustin )
Daj mi s Tobom proći kroz život da Te svojim djelima, mislima i riječima svjedočim i naviještam, vršeći Tvoju volju na slavu Tvoga Presvetog Imena u vjeri da ćemo se jednom gledati oči u oči, Ti i ja.
Amen.


petak, 12. srpnja 2019.

Evo ti srce...
Nije neki dar, ali je sve što posjedujem, a da nije kontaminirano ovim svijetom.
Maleno je, znam to. Ne prekrije ni 1/4 dlana. Ali - dajem ti ga kao da je veće od Eifellovog tornja. Jer - meni jest.
Nije baš ni lijepo, svo je nekako "spigano". Ali - takva sam i ja. Nekakva "zgužvana" i ne baš po pravilima estetike i konvencija.
Evo ti srce...
Malo se potrošilo i stisnulo; naboralo ga je vrijeme čekanja. Ali - još u njemu stoje vjernost, iskrenost i poštovanje. I biti će ti odano poput psa kojeg spasiš iz šinteraja.
Nije ovo srce sjajno poput bisera, ni blještavo kao rubin.
Ali - toplo je. Toplije od svakog tog ukrasnog kamena.
I - nježno je. Nježnije od svakog kašmira u kojemu traži se ugoda.
I - stvarno je. Stvarnije od svih lajkom uvjetovanih odnosa. Životnije od svih brojem omeđenih prijateljstava.
Diše. Kuca.
Voli.
Evo ti srce... I ne govori mu da ga nećeš. Pretvaraj se, barem na trenutak, neka predahne...
A onda će otići samo. Stisnuti se još jedanput i - zgužvati još jednu boru...

četvrtak, 11. srpnja 2019.

Danas je dan u kojemu razmišljam koliko je teško, zapravo, pisati i one neke druge emocije, osim hrabrih, srčanih i pozitivnih. Koliko se od svih nas očekuje da budemo Chuck Norrsi od 0 do 24, a sve da ne bi bilo proglašeni kukavicama i da od nas ljudi ne bi bježali jer je tuga - zarazna. 
Pa me potrefio tako neki dan u kojemu je moj podstanar odlučio izići van i prekriti mi pol face. A ja k`o ja - volim na papiru; smijem se na papiru, pa i evo - kukam na papiru. A onda, mislim, što će misliti svijet kad vidi da prosipam težinu, ´mjesto perja; strepnju ´mjesto snage; strah ´mjesto ljubavi; tugu ´mjesto smijeha...
Zato ne pišem, a vuče me da pišem. Da ne razočaram. Da ne pokažem slabost.
Slabići nisu traženi. 
Pa si kažem:
"Majo, pa ti pišeš radi sebe. Oduvijek si pisala. Možda i ova tuga nekome postane - druga... Piši ženo, ne zatomljuj u sebi ništa što te preplavljuje čak i više od tog tvog podstanara koji nepozvan bane kad mu se ćeifne!"
Sjela za komp, a suze dušu guše. Sigurno bi bilo puno lakše kada bih pisala sakrivena iza nekog pseudonima, kao J. K. Rowling ili netko deseti. Kada nitko od mojih "prijatelj" na fejsu ne bi znao tko sam, čija sam, odakle sam i koji sam konfekcijski broj. Tada bi sigurno bilo lako prosuti tugu preko monitora da iscure suze - straha, jada, očaja, beznađa...
Ma, znam ja da je to momentalno i da će te tuge odnešene biti na plimnom valu mojih suza koje ionako isplakati neću. Ne trebam utjehu ni riječi koje će me ugrijati.
Želim samo vrištati s vrhu neke Dinare ili čega već o tome kako sam umorna i kao ovo govno na mom licu nije fer i kako nije pravedno. Jer nije. Ali duboko u sebi znam i vjerujem da jest. Da ima svoj smisao.
Moram vjerovati.
Moram jer je vjera moja hrana.
Bez vjere davno bih skočila s vrha te iste planine i izgubila se u jeki vlastita krika.
Želim vikati kako mi je dosta ovog podstanara koji ne plaća najamninu, ne plaća režije, a svoja sranja ostavlja posvuda. 
Želim se prestati buditi i jutrima proučavati svoje lice u ogledalu, svoju rupetinu na tjemenu i "rupice" pokraj lijevog uha.
Dosta mi je trackanja i mackanja kremicama i uljima i pripravcima i inim sranjima.
DOSTA MI JE!
Joj, kako bi bilo lijepo da nitko od mojih čitatelja ( ako ih ima uopće ) ne zna tko piše ove ogorčene retke. Jer - Maja je jernica, Maja je hrabra, Maja je snažna, Maja je - reborn, rekli bi Engleščići.
A ja samo želim sjesti na svoju plažu, doma dolje di puše bura i toćati noge u moru dok me sunce, to žuto govno, miluje po tijelu. Želim osjetiti sol u kosu i ono usrano zatezanje slane kože i bijele tragove od noktiju po svojim bedrima kad od dosade po njima crtam. Želim skočiti u more s mola tamo gdje onaj mali drži pedaline i bježati od "nepostojećih" mrkača koji se pod obvezno lijepe na bijele guzice. Želim otići, raširiti svoj peškir i staviti na nj 4 - 5 velikih kamenja da drže dok bura dere, a meni se kosa zapliće u usta, oči i nos.
Želim li puno?
Valjda želim...
I na sve to što želim, ja obijesna prasica, a nemam, ovo mi govno od podstanara usere pol face. 
A zašto? Čime je izazvan? Ja pojma nemam.
Živim po ps-u. Mantram ružičaste leptire. Jedem toliko zdravo da samo što ne levitiram po pašnjacima poput leteće krave. Živim zdravo. 
Čak i volim. Svoje zakonito.
I sad, ako ne mogu na glas reći da je sve to piece of shitt - onda bolje da se odlogiram zauvijek i da šutim dok u sebi blejim poput ovce na ispaši. Koju taj vuk s vremena na vrijeme prestravi jednim gromoglasnim "buuuu".
Znate da se vuk na latinskom prevodi kao lupus?
Ne znate. 
Fala Bogu jer ne trebate znati. 
Ne trebate znati ni to kako je bježati od sunčevog svjetla, kako je ne jesti inflamatorne namirnice, a ni koje su to jerbo ne trebate naprosto znati, ni kako je živjeti bez glutena, šećera, konzervansa, sranja i granja jerbo - ne treba nitko znati. Što će vam to u životu?
Ali - ja trebam polagati pravo na moj "ispušni ventil". To je MOJ "ventil". I žao mi je što u ovm postu nema ničega motivirajućeg. Ničega ohrabrujućeg. Ničeg finog i poetičnog.
Zapravo, nema ničeg osim - mene. Jer - i ovo sam  ja.
I ovo na slici, i ovo u svakoj riječi.
Mješavina tuge i pitanja, umora i bijesa, oluja ljutnje. I ne trebam nikakve parole o tome kako ta moja "gladna" ljutnja jede mene. Baš me briga, pravo da vam kažem! Neka jede, samo neka jede. To je danas. Neka bude banket!
Preživjeti ću ja i ovu oluju, nije poanta u preživljavanju ili utapanju. Nedaj Bože, znam ja plivati i "ne bojim se velike vode" #balašević
Poanta je da danas sebično polažem pravo na svoja slova, svoje riječi i interpunkcije, polažem pravo na durenje poput malog djeteta i na palac u ustima i sjedenje u kutu. Da, eto, emocionalno sam nezrela i danas se tako ponašam.
Umorna od borbe, ne klonula, ali umorna. Osjećam se kao da imam 350 godina i prešišpala sam i samog Nou i Abrahama i Mojsija - zajedno! Brojim sate i dane i mejsece i podsvjesno se nadam da će ovaj podstanar iseliti. Kad - evo ga. A opet, možda nije on. Možda sam alergična.
Na samu sebe? 
Ovo je sad, zapravo, dokazano - osobe s autoimunim bolestima su, prema nekim alternativnim ispitivanjima, alergične na same sebe. Kako neću biti alergična kad samu sebe ne mogu zbrojiti?!?! Vidi kako se ponaša žena od skoro 39 godina - sjedi u kutu, duri se i siše prst?
:D :D :D
Stvarno bi bilo bolje da ovo sve pišem anonimno. Ajmo se pravit` da se ne poznajemo...To nam u RL ionako najbolje ide.
A ja ću se još malo duriti: na vrhu planine, pokrivena oblakom ( da me sunce ne sprži, jel` ), dvogledom ću pratiti moju plažu i sanjati o tome kako tamo crni moje mršavo dupence. Pokušavati ću biti ironična, ali tuga će se izliti kao lava i strovaliti niz planinu dok ne stigne do mojeg mora i tamo spokojno počine. 
Moja je tuga i moja je ljutnja. 
Moje su suze.
I moja su slova.



četvrtak, 4. srpnja 2019.

Ovo je pjesma
Bez riječi...

Pogledaj me
Onkraj rešetki straha
Ugledaj boju
Koja blijedi
Mirisom me mojim
Na mene podsjeti

Samo si gledao
Ali prijeći zid
Nisi se usudio
Lakše je
Diviti se
Neuhvatljivom
Nego uloviti snove
I živjeti dane

Boje si moje
U sjećanje utisnuo
A samnom život
Nisi želio
Ubrati jednom
Bez korijena
Bez vode
Samo iz hira
Da težnju pomiluješ

I sada bez riječi

Pogledaj me
Kroz rešetke
Izbora
Cvatem i iz zatvora
Svojih ideala
Do mene
Ne dopiru krici
Tvojih obmana
Različitih utopija

Ovo je pjesma
Koja slova nema
Hajde!
Baci pogled
Kroz proreze hrđave
Uberi trenutak
Za vječnost
Da ostane

Mene u mom
Vrtu sjena
Sa korjenom
Od prohujalih
Vlakova
Ostavi
U tišini
I u boji
Ideali su samo moji...

subota, 22. lipnja 2019.

Plačeš li i danas nad danima svojim koji prohujaše poput uragana i ne ostaviše za sobom ni suhu travku, onu koju uskovitla, zavrti u zraku poput balerine i odbaci sumanuto daleko od mjesta na kojemu je rasla oduvijek, do časa svoga uvenuća? 
Plačeš li nad svojim snovima koje sve si ostvarila, ali te niti jedan nasitio nije i tu rupu u tebi niti jedno postignuće nikada neće ispuniti jer, psssssst, o ovome se ne govori, ali u tebi je krater i on stalno raste dok ne preuzme svaki atom tvojih obrisa i ti sama ne postaneš jedna velika rupa?
Plačeš li nad glupošću svojih uvjerenja i utopijskih nebuloza koje su te gonile da ispunjavaš "dužnosti" i da prodaješ dušu za odobravanje i kimanje glavom s naznakom komadića ponosa? 
Plačeš li kad se osvrneš iza sbe i ugledaš more bez uspomena, ljubavi bez dodira, prijateljstva bez istine i nade bez pokrića? Kad pogledaš svoje pogrešne izbore koji te, poput klupka vune, vode do samih početaka tvoga života i kada više nemaš koga kriviti, kriviš sudbinu, providnost, plan, bilo što - samo da uhvatiš smisao? Kad zbrajaš svoje kikseve i padove i oni rastu uzbrojevima kao Babilonske kule, steru se visoko u nebo i paraju oblake, a ti pod njima nabacuješ se u histeriji i smijehu i suzama, ne vjerujući vlastitoj gluposti pa...plačeš li?
Plačeš li dok sabireš riječi izgovorene tako vješto i gramatički ispravno, a od toga tejoš nitko nikada nije promatrao kroz prizmu ljudskosti, nego vide sliku, uberu slovo, odmahnu rukom i idu dalje, kao olovni vojnici, marširaju i odmarširaju?
Plačeš li kad u albumu slike listaš nekih davnih prijateljstava, a koja nestala su onda kada si izvukla glavu iz pijeska i sakrila dupe od znatiželjnih očiju pa samoj sebi šamarčinu odvalila jer si opet ostala sama? 
Ćutiš li taj kamen na grudima i plačeš li radi osjećaja krivnje jer te nitko do sada, ni doktori, nipsihijatri, ni vjerski učitelji - nisu uspjeli popraviti? Jer si - nepopravljiva? Sramiš li se jer se ne uklapaš i jer stršiš kao slon na mišjem tulumu, jer si drugačija, a drugačije nije na cijeni u eri olovnih vojnika? Sakrivaš li svoje "ja" ispod osmijeha koje besplatno nudiše, smiješeći se sama sebi u objektivkamere, zavaravajući tako ponajviše sebe, a druge ionako nije zapravo niti briga dok god ti je lošije nego što je njima samima?
Jesi li razmazala šminku pa poput klauna brojiš crte na vlastitom licu, tope li se i nestaju li u brazdama koje su ostale kao podsjetnik na nege stare magistrale čežnji?
I, dok plačeš, misliš li o tome kako ne bi smjela suzama zamarati svoje gledatelje, suzama aplauz nećeš dobiti, neće ti se diviti i neće ti čestitati na hrabrosti? I, znaš li, da ispod maski emocije se znoje tri puta jače i svaka pora vrišti od muke, od nedostatka zraka i od - samoće?
I, želiš li ti biti heroina ili kraljica; želiš li ti biti lavica ili princeza; želiš li ti biti samo -ti?
Plačeš li nad činjenicom da nemaš pojma više tko si - ti?
Listaš stranice prezentacija svoje sreće i tražiš sebe inenalaziš ništa osim rubova onoga kratera koji nosi crnilo  za sobom poput sipe, ali se to crnilo ne razilazi, nego vlada i suvereno zauzima...sve ono što je nekad bilo, više nije, a ti ne pamtiš ni to što je bilo,niti se raduješ onome što će biti. Ostala si marioneta kakva si uvijek i svima bila i, ne dušo, nikada nisi bila lavica, nikada nisi išla naprijed, i, usprkos svim self  help parolama, one tvoj krater ne uspijevaju zaustaviti. Usprkos svim knjigama i svim "alatima" za popravak, ti si dušo - nepopravljiva.
Plačeš li nad time ili te istina oslobodi kao nešto na što odmahneš rukom i jednostavno - ideš dalje?


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...