petak, 28. prosinca 2018.

Prošla je godina
još jedna sada je stara,
nanovo bez sjećanja
aveti iz ormara,
u celofan umotanih
varljivih slika,
šarenih i sjajnih,
al` izgubljenih prilika,
po mozaiku od stakla
zaboravom hodam,
još jednom ljetu
nemam što da dodam,
a nit` oduzimam
jer nemam od čega,
duhovi su uspomena
nekog lanjskog snijega...

Odlazi vrijeme,
ta bitanga vješta
moje rođendane
u okvire svoje smješta,
varljivi mangup
što rotira zore,
mjesečeve mjene,
produbljuje bore,
smije se kradom
dok na sujetu vreba
lukavošću prepredenog,
a gladnog tetrijeba...

Ne osvrćem se
za sobom,
tamo ničeg nema,
samo šarenim staklom 
obojena pahulja 
nekih drukčijih zima
u kojima i tuga
svoja sjećanja ima,
ledom sjete
virtuozno kližem -
"Ne živim ja u prošlosti!" -
vrlo vješto lažem...

Prošli su dani,
sada novi slijede,
red za redom
očekivanja bijede,
neke nove krivnje,
neka stara sranja
vući ćeš iz jučer
u sutrašnja stanja,
duhovi će stari
omotati svoje prste
oko tvojih nogu,
nemani svake vrste...

Tako prođe jedna,
a druga već ju stiže,
ode čak i život
dok nas ego prestiže,
oprosta ni za sebe
nema da ga damo,
ža od drugih - sve -
očekujemo "samo",
prođoše dani,
tjedni i mjeseci,
"dal` je vrijedilo?" -
 samo mi to reci...

U vrtlogu minuta
razbijenih poput stakla
nestale su riječi
obećanoga spektakla,
prosulo se vrijeme
kroz godišnja doba,
četiri su bile mjene,
al` ista tjeskoba,
čekanja onoga što
neće stići,
sanjati nekoga
kome nećeš ići...

Prošlo je vrijeme,
godina još jedna
bijaše brza, mahnita,
bespoštedna,
kroz dijapazon slika
crno - bijelih aleja
ne miču se sjene
u proslavi jubileja,
Moliere da sam
razumio bi svatko,
eh da mi se prisjetiti -
barem na kratko...







subota, 22. prosinca 2018.

Otploviti ću s tobom...
...jednom...
ostaviti trag za sobom
posut pepelom,
sivkasta prašina
usred sumraka
svih života
krpenih lutaka,
usred teatra
marioneta
preživjet' će jedino
ljudska sujeta...

Odjedrit' ću s tobom
oceanima noći,
na oblaku snova
i oprosta moći,
zanesena tvojim likom,
privučena sjajem,
opijena, zaluđena,
cijelu sebe dajem,
ostavljam za sobom
sve varljive sudbe
u predstavi života
na bis izvedbe...

Otprhnut' ću tebi
kao ljubavniku starom,
pohrlit' ti u zagrljaj,
al' ne više kradom,
prosut' ću se tamom
tragom meteora,
sljubiti se s noći,
bit' ću tvoja zora,
pogledom te više
milovati neću,
zaodjenuta tobom
dotakoh svoju sreću...

Otići ću k tebi...
...kada zov isuviše
očit postane
da se slovima ispiše,
prstima drhtavim
od čežnje vrele,
ruke koje papir
više držati ne žele,
pružene ka tebi
i sve više, više,
iza nas ostaju sjenke
tiše...najtiše...

Došla sam ti,
druže mili,
gluho doba noći
nas smo dvoje prigrlili,
s tobom brodim
među zvijezdama,
s tobom plovim
nebeskim valima,
oduvijek te sanjah
s kamenih dubina,
oduvijek sam bila
Mjesečeva -
konkubina...

četvrtak, 6. prosinca 2018.

HLADNO JE...

Hladno je...
U sumraku sjenke
goleme postaju,
mrazom odjevene
k'o zvijezde blistaju,
tišinom dok hodam
pogled mi love,
tajanstvene siluete
studeni plove...

Hladno je...
U očima ljudi
ne nalazim žara,
ugasle misli
nadanja prastara,
na groblju snova
injem prekrivena
požutjela čežnja
odbjeglih sjena...

Hladno je...
U zagrljaju varljivom
dojučerašnjeg brata
gonjenog vlastitim
mustanzima inata,
sajam taštine
u naručju sjaja,
uspomena sjena
na rubu kraja...

Hladno je...
U stisku ruke
prijatelja sada
vlažna nervoza
izdaje vlada,
vrijeme k'o rijeka
sumanuto teče,
povjerenje sjenki
mahom isječe...

Hladno je...
Ulicom života
ugasle su lampe,
ljubavi što dale su se
u besmislene trampe,
prodani obrazi
dužinom autoputa,
beskraj đonova
snobizmom pluta...

Hladno je...
Koraci sami
hitaju dalje,
ka sjenkama snova,
u blistave ralje,
nadam se nekoj
utješnoj laži
"i drugi obraz"
tu više ne važi...











Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...