petak, 28. prosinca 2018.

Prošla je godina
još jedna sada je stara,
nanovo bez sjećanja
aveti iz ormara,
u celofan umotanih
varljivih slika,
šarenih i sjajnih,
al` izgubljenih prilika,
po mozaiku od stakla
zaboravom hodam,
još jednom ljetu
nemam što da dodam,
a nit` oduzimam
jer nemam od čega,
duhovi su uspomena
nekog lanjskog snijega...

Odlazi vrijeme,
ta bitanga vješta
moje rođendane
u okvire svoje smješta,
varljivi mangup
što rotira zore,
mjesečeve mjene,
produbljuje bore,
smije se kradom
dok na sujetu vreba
lukavošću prepredenog,
a gladnog tetrijeba...

Ne osvrćem se
za sobom,
tamo ničeg nema,
samo šarenim staklom 
obojena pahulja 
nekih drukčijih zima
u kojima i tuga
svoja sjećanja ima,
ledom sjete
virtuozno kližem -
"Ne živim ja u prošlosti!" -
vrlo vješto lažem...

Prošli su dani,
sada novi slijede,
red za redom
očekivanja bijede,
neke nove krivnje,
neka stara sranja
vući ćeš iz jučer
u sutrašnja stanja,
duhovi će stari
omotati svoje prste
oko tvojih nogu,
nemani svake vrste...

Tako prođe jedna,
a druga već ju stiže,
ode čak i život
dok nas ego prestiže,
oprosta ni za sebe
nema da ga damo,
ža od drugih - sve -
očekujemo "samo",
prođoše dani,
tjedni i mjeseci,
"dal` je vrijedilo?" -
 samo mi to reci...

U vrtlogu minuta
razbijenih poput stakla
nestale su riječi
obećanoga spektakla,
prosulo se vrijeme
kroz godišnja doba,
četiri su bile mjene,
al` ista tjeskoba,
čekanja onoga što
neće stići,
sanjati nekoga
kome nećeš ići...

Prošlo je vrijeme,
godina još jedna
bijaše brza, mahnita,
bespoštedna,
kroz dijapazon slika
crno - bijelih aleja
ne miču se sjene
u proslavi jubileja,
Moliere da sam
razumio bi svatko,
eh da mi se prisjetiti -
barem na kratko...







subota, 22. prosinca 2018.

Otploviti ću s tobom...
...jednom...
ostaviti trag za sobom
posut pepelom,
sivkasta prašina
usred sumraka
svih života
krpenih lutaka,
usred teatra
marioneta
preživjet' će jedino
ljudska sujeta...

Odjedrit' ću s tobom
oceanima noći,
na oblaku snova
i oprosta moći,
zanesena tvojim likom,
privučena sjajem,
opijena, zaluđena,
cijelu sebe dajem,
ostavljam za sobom
sve varljive sudbe
u predstavi života
na bis izvedbe...

Otprhnut' ću tebi
kao ljubavniku starom,
pohrlit' ti u zagrljaj,
al' ne više kradom,
prosut' ću se tamom
tragom meteora,
sljubiti se s noći,
bit' ću tvoja zora,
pogledom te više
milovati neću,
zaodjenuta tobom
dotakoh svoju sreću...

Otići ću k tebi...
...kada zov isuviše
očit postane
da se slovima ispiše,
prstima drhtavim
od čežnje vrele,
ruke koje papir
više držati ne žele,
pružene ka tebi
i sve više, više,
iza nas ostaju sjenke
tiše...najtiše...

Došla sam ti,
druže mili,
gluho doba noći
nas smo dvoje prigrlili,
s tobom brodim
među zvijezdama,
s tobom plovim
nebeskim valima,
oduvijek te sanjah
s kamenih dubina,
oduvijek sam bila
Mjesečeva -
konkubina...

četvrtak, 6. prosinca 2018.

HLADNO JE...

Hladno je...
U sumraku sjenke
goleme postaju,
mrazom odjevene
k'o zvijezde blistaju,
tišinom dok hodam
pogled mi love,
tajanstvene siluete
studeni plove...

Hladno je...
U očima ljudi
ne nalazim žara,
ugasle misli
nadanja prastara,
na groblju snova
injem prekrivena
požutjela čežnja
odbjeglih sjena...

Hladno je...
U zagrljaju varljivom
dojučerašnjeg brata
gonjenog vlastitim
mustanzima inata,
sajam taštine
u naručju sjaja,
uspomena sjena
na rubu kraja...

Hladno je...
U stisku ruke
prijatelja sada
vlažna nervoza
izdaje vlada,
vrijeme k'o rijeka
sumanuto teče,
povjerenje sjenki
mahom isječe...

Hladno je...
Ulicom života
ugasle su lampe,
ljubavi što dale su se
u besmislene trampe,
prodani obrazi
dužinom autoputa,
beskraj đonova
snobizmom pluta...

Hladno je...
Koraci sami
hitaju dalje,
ka sjenkama snova,
u blistave ralje,
nadam se nekoj
utješnoj laži
"i drugi obraz"
tu više ne važi...











 Može li ovo boljeti malo više? Može li me jecaj  parati malo tiše? Možeš li me danas rastgati malo jače? Želiš li da suze ipak ispred krvi ...