Tišinom govorimo
nakon stoljeća nota
nježnijih od violine,
cimbala života,
proigrali mi smo
zvuke topla ljeta
pod jesenjim lišćem
još sakrivena
naša je sujeta,
jecaj joj se nazire
tišina sada zveči
pozornost na se privlači
taj ego koji ječi.

Tišina sada riječi plete
vještije od svake ruke,
klizi glazba k'o kroz prste
lišena svake buke,
odavna su riječi
postale odsjaj muka
u tišini utopljena
pružaju se slovca
zloguka,
prste hladne
oko zgloba steže,
zvona tišine
od kojih svi bježe.

Tišina nas je obavila,
sva mazna, umiljata
u svoj vakuum ništavila
skroz nespremne
naplavila,
svaku poru naših nota
samom sobom ušutkala,
obrisana smo fusnota
kroz tišinu
ispisana,
mrakom šutnje
izgubljeni,
daškom slutnje
prevareni,
lažova dva -
nespremna.

Tišinom glasnijom
od svake vike,
protežu se,
kao lancem,
neke sretne slike,
u mom umu
izatkane,
sad bezglasjem
ukopane,
laži čemera,
utopijom želja,
glasnija od rike
životinje -
krotitelja.

Tišinom smo se rastali -
ona kaže više
nego što bi htjeli,
uvreda časti,
ukradenih snova,
pregaženih duša
u sezoni kestenova,
poput lišća žuta
što traje dan - dva,
trajali smo ovog puta,
dušo -
ti i ja...