srijeda, 28. studenoga 2018.

POGLEDAJ

Pogledaj oko sebe,
možda me pronađeš
u svitanju ranom,
sunce dok očekuješ
uzdignutih ruku,
možda me u zraci
ugledaš nestvarnu,
poput oaze -
imaginarnu,
možda te pomiluje
ruka moja
u toplini zore,
kao svoga heroja...

Pogledaj...
...možda me začuješ
 u treperenju lišća
dok savjest ispituješ,
prebireš tipke poteza svojih,
lažima zadojen,
u gomilanju maski
naprosto - 
izgubljen,
možda u pjeni
burovitih vala
zapljuskujem žale
s kojih sam ti vjerovala,
možda te iglice
studenih kiša
podsjete na riječ
koja postade i od najtiše
- tiša...

Pogledaj oko sebe,
možda me osjetiš
u mirisu bora -
ako me pamtiš?
Možda me oćutiš
u galeba kriku
dok prelijeće more
koje šumi moju
- sliku...
Možda me sretneš
u oku neznanke,
bljesak spoznaje -
moje blizanke!
Nije to java!
Savjest tvoja
dušo, vrišti,
moj je lik taj
što te tišti...

Pogledaj,
tu i tamo
i u sebe,
možda me samo
u nutrini pronađeš,
sklupčanu i tihu,
skutrenu u sjeni, 
odbjeglu strahu,
sakrivenu magli,
učahurenu u želji
tvojoj,
poput spomenika ljubavi
- nekoj...




nedjelja, 25. studenoga 2018.

Htjela sam napisati pjesmu... Htjela sam ti darovati oproštajni stih ili možda dva... Ali u ovome se kovitlacu misli izrodilo isuviše toga da bi stalo u jednu pjesmu, sonet ili epopeju... 
Htjela sam složiti rimu da zadivim okusne pupoljke svakog poete na ovom svijetu... Željela sam da strofe teku iz mog pera lako, kao i uvijek... Ali u ovoj se duši posvađalo toliko riječi da se klupko slovo zapetljalo i ne izlazi ništa osim interpunkcijskih znakova koji jedan za drugog ionako ne mare... Kao ti i ja... 
To ti je ona pjesma od Azre, ne znam da li je Štulić ikada bio tvoj fah, ali ja sam odrasla na njegovim pjesmama. On i samo on je znao dotaknuti dubine mojega bića i svojim pjesmama potaknuti umorne emocije da povjeruju da tamo negdje ipak ima netko tko sanja isto što i ja. Samo je Johnny mogao napisati tekstove kojima sam vjerovala. Kao tebi...
Jesmo li nas dvoje ikada bili išta više od sumanute želje? 
Kada smo srca prosuli duž makadama i ona se istrošena pretvorila u prah i pepeo, sagorjela u dimu iluzija, jesmo li se sjetili da ta srca nismo zapravo trebali nikada ni posjedovati? Navodno sam ja svoje poklonila tebi, a ti svoje - meni... Otkud onda naša srca na cesti bez početka i bez kraja, kako isparavaju uzdižući se iznad naših glava kao da nikada ni bila nisu u nama? Otkuda moje kod mene i tvoje kod tebe?
Jesmo li nas dvoje ikada sazreli dovoljno da izađemo iz gnijezda leptira i prestanemo vjerovati tuđim obećanjima?
Jesmo li previše htjeli?
Kada smo riječima kao lovorikama ovjenčavali jedno drugo, jesmo li ikada vjerovali u njih? 
Mogu li ljudi osjećati?
Pretvorila sam se u školjku koja se zakapa u pijesak na dnu mora, nekoliko tisuća metara duboko. Pretvorila sam se u koraljni greben ispod površine valova negdje u sredini Bermudskog trokuta. Ne želim da me nađu. Ne želim da me otkriju. Iznad mene samo azurno more, u mojoj nutrini zapljuskivanje valova briše sjećanje na tebe. Šum vode nek` odnese svako slovo kojim si me ljubio. 
Ljudi ne ljube slovima. Trebala sam ti to odmah reći.
Trebala sam to reći samoj sebi.
"Khm, khm, znate, gospođo, ljudi ne vole riječima. To Vam se - ne računa."
Ali, uživala sam u tom mazohizmu. Patnja za tobom koju sam stvorila u svojoj glavi bila je moja slamka spasa. Ona me držala na životu.
Patnja me oživjela.
Hvala ti na tome. 
Hvala ti što si me podsjetio na to koliko truleži u meni još stoji nezacijeljeno. Koliko krvi još teče iz tih otvorenih rana.
Hvala ti što sam na trenutak posumnjala u svoju vrijednost, a onda se dosjetila koliko si izgubio ti, a koliko ja. Nismo mi imali snagu da nosimo ono što je onaj drugi davao - ti moju istinu, ja tvoju laž.
Impresionirale su nas riječi, ali sa stvarnošću se nismo mogli nositi. Zato smo ostali samo u rečenicama, zarobljeni između točaka i zareza, ponekog uskličnika, ali bezbroj upitnika... 
Bez odgovora...
Kako smo došli, tako smo i prošli...
Kukavički i bez dostojanstva, pogleda uperenih u pod, oborenih glava, jedno od nas dvoje i bez srama... S prostaklucima na usnama, psovkama i ljutnjom bespomoćnosti, umjesto da pogledamo sami sebi u oči i priznamo... Nismo nikada bili ništa više od pustih tlapnji izgubljenih sanjara ranjenih oduvijek tuđim utopijama pa proizvodimo vlastite da se ne prekine naviknuti niz...
Voljela bih te se ne sjećati...
Voljela bih kada bi to golemo more odnijelo uspomene na neke daleke obale i tamo ih nasukalo - zauvijek...
Voljela bih zaboraviti...
Ne samo tebe... 
Voljela bih zaboraviti - tebe i sebe...
I "tvoje ruke u neskladu između zbilje i sna"...





nedjelja, 18. studenoga 2018.

LUPUS - PART 4

Opet me napalo ovo govno od LUPUSA. Opet mi je spopalo kožu lica i, kako se vidi na fotografijama - jede me na fin, suptilan i rumen način.
Prve dvije slike su od danas kad sam išla na misu. Druge dvije su kad sam šminku skinula.
Da li me to čini prestrašenom?
Ne. Zapravo, već mi je zaista svejedno. 
Ali me iritira.
Iritira me slika u ogledalu koja svaki dan ukazuje na novu "ranu". Novu diskoidnu promjenu. Novi ugriz mog frenda - lupusa.
Iritira me nanošenje pudera koji me pretvara u masku onoga kako sam izgledala prije.
Iritiraju me uleti "frajera" preko net-a koji vide slike na kojima sam našminkana i stvaraju sliku u glavi kako sam ja izazovna MILF-ača, duhovita, šarmantna i lijepa. 
Iritira me to što mi je opala 1/3 kose, što nove "ćelave rupice" na mom tjemenu non stop iskaču, što mi fali pola desne i 2/3 lijeve obrve. Trepavice su se prorijedile kao crne tipke na klaviru. Noge su mi dlakave na mahove - trči, trči pa krug dlaka.
Nekada sam znala reći da ako ulovim zlatnu ribicu da ću ju tražiti da me oslobodi svih suvišnih dlaka na tijelu. 
EEEEEJJJ BOŽEEEE, rekla sam SUVIŠNIH - ne SVIH!!! ( možda me slušao na pola koplja pa krivo čuo ;) )

Ne daj Bože nikome da oboli od rijetke bolesti. Ne daj Bože jer - niti doktori znaju niti travari znaju, a niti Nostradamus zna što se događa u tvom tijelu i kako spriječiti propadanje, raspadanje i ine -inje. Ne samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u svijetu. Čak ni najnaprednije i najbogatije države nemaju lijek za bolest koja je zakačila mene. 
Zašto pišem ove stvari vezane za svoju bolest? 
Zato što volim pisati.
:)
Zašto stavljam fotografije sebe i posljedica koje ostavlja ova odurna bolest?
Pa baš zato što je toliko rijetka, a još su rjeđi ljudi koji bi javno o njoj govorili i svoje slike stavljali na uvid svim svojim prijateljima, poznanicima i cijelom svijetu.
Ja se sebe ne sramim. Zahvalna sam dok imam Vichyev puder od cca 200,00kn, olovku za obrve od 10,oo i rumenilo od kojih 20-ak kuna da mogu sakriti dokaze da u mom tijelu živi stranac koji napada zdravo tkivo. 
Govno od stranca koje je nepozvano ušlo u moj život i sada se pokušava nametnuti i dominirati. 
Kako god, put koji sam prošla s njim u posljednjih mjesec i pol dana nije bio nimalo zanimljiv:
- naime, prvo sam nakon dugog korištenja kortikosteroidne kreme dobila steroidni dermatitis - to je reakcija na kortiće u vidu toga da mi se lice osulo gnojnim i crvenim prištevima ( bolje i njima nego dlakama, što je isto nuspojava - sliku ne stavljam jer spada pod uznemirujući sadržaj :D ), a nakon što se koža očistila i od kortića i od prišteva lupus je ponovno došao do prava prvenstva. 
Sada me gricka, grize i nagriza.

Pišem jer bih i ja voljela u svemu ovome da imam izvor nečije borbe, kronološki i detaljno te da mogu pratiti kako se situacija razvija.
Jer tko zna, možda već za par mjeseci ja ovdje stavim svoju sliku bez pudera, bez rana, bez promjena i budem "lepa kao slika" ;).
Lijepa sam ja i ovako. Ne radi se o ljepoti. Ne radi se o taštini.
Radi se o posvješćivanju javnosti i senzibiliziranju iste za problem ove bolesti.

Ja sam, recimo, najprištavija otišla jednu nedjelju na misu, a na te prišteve, vjerujte mi, puder ni u kom slučaju nije mogao. To su bili prištevi epskih razmjera. Znam da sam izgledala groteskno. Ali, nije me bilo briga. Jer rijetko tko od stotinjak ljudi tamo zna s čime se ja borim i kako to utječe na moju fizionomiju i na moju psihu. I baš sam stajala na abonu i čitala Poslanicu dok su sve oči bile uprte u moje prištavo, upaljeno i bolno lice, a ja sam pomislila da sve to mora biti tako na slavu Božju.

Ne bih se usuđivala usporediti se s Jobom ( oni koji čitaju Sveto Pismo znaju tko je bio Job ), ali opet ne mogu da se ne zapitam imam li ja toliko vjere koliko ju ima Job? Ponekad se pitam da li sam "pojedena" zbog taštine? Svoje, jel? Ali i Job je bio prekriven gnojnim čirevima, a on tašt nije bio.
Onda se uvjerim da je riječ o kušnji i da se Bog mora proslaviti kroz moju patnju. I onda patnja više i nije patnja nego postaje izvor radosti i mira - jer želim vršiti Njegovu volju. Ako mi je cilj Nebo, onda me nije briga za ovo ovdje.
Jučer sam pročitala nešto vrlo upečatljivo, iz knjige "Naše visoko zvanje", Ellen G. White:
"Velika je ljubaznost našeg nebeskog Oca kada dopušta da se nađemo u položaju koji UMANJUJE privlačnost onoga što je na Zemlji i koji nas navodi da svoju naklonost posvećujemo onome što je gore. Često nam GUBITAK zemaljskih blagoslova pomaže da naučimo više nego što smo naučili dok smo ih imali."
Uglavnom, ja sam dobro.
Pišem i zato jer mi je naporno i zamorno razgovarati, rasplitati ovu trakavicu od početka do sada, analizirati i slušati savjete i sažaljenje. Ne treba mi to. Ni, molim vas, oni tužni smajlići koji plaču. Nemojte mi to stavljati. Ja sam dobro, zaista. I nikako ne želim slušati izjave tipa:
"Ima puno gorih stvari od tvoje."
Oh, znam ja da ima. Samo, ima i boljih, zar ne? I, kad izlazim iz kuće i molim Boga da skrije sunce taj dan, teško da se u tuđu kožu mogu uvaliti, ovakva izgrickana i rumena. Hodam, slava Bogu. Pišem, hvala Bogu. Vidim, čitam, čak i plešem. 
"Sve mogu u Onome koji me jača. " ( Fil 4,13 )
Ali nemojte me "floskularizirati". ( ako ta riječ postoji :I )
Nisam sama. Imam Boga koji ima plan, mada ja pojma nemam što On izvodi s mojim licem i dlakama na mom tijelu, ali ja Mu fakat vjerujem. 
Što mi drugo, zapravo, preostaje?

Nakon što probam terapiju Protopic-om ( mast koja je manje invazivna od kortića ) te ako ona ne upali, prelazim na terapiju citostaticima - svojevrsna kemo - terapija. E vala, onda će mi otpasti sve dlake :D :D :D
Šalu na stranu, Metotrexat je prva linija obrane u mom slučaju, s obzirom na to da sam monokularna ( kako već i ptice na granama znaju ) i s obzirom na povijest glaukoma u mojoj obitelji. Onoj krvnoj. 

Slijedeći put kada se javim na ovu temu, vjerujem da ću se također smijati. Ako se neću smijati, neću se ni javljati. Moja je dužnost osmijeh. U vjeri i znanju, ne nadi, nego čvrstoj spoznaji da se sve ovo događa da bi On ispunio Sebe i proslavio Ime svoje, ne pjesnički, nego za pravo, za "istač" - ja ne mogu drugo nego se smijati.

Smijte se i vi samnom, čitajte me ako hoćete, ako nećete - ne morate, nemojte mi se uvaljivati u inbox jer su mi ljubavne zavrzlame zadnja misao u životu i ostajte mi - zdravi. 
To je floskula, ali je istinita - zdravlje je najveće bogatstvo.
Ali ne samo zdravlje tijela. Tijelo je raspadljivo. 
Važnije je zdravlje DUŠE.







petak, 16. studenoga 2018.

Tišinom govorimo
nakon stoljeća nota
nježnijih od violine,
cimbala života,
proigrali mi smo
zvuke topla ljeta
pod jesenjim lišćem
još sakrivena
naša je sujeta,
jecaj joj se nazire
tišina sada zveči
pozornost na se privlači
taj ego koji ječi.

Tišina sada riječi plete
vještije od svake ruke,
klizi glazba k'o kroz prste
lišena svake buke,
odavna su riječi
postale odsjaj muka
u tišini utopljena
pružaju se slovca
zloguka,
prste hladne
oko zgloba steže,
zvona tišine
od kojih svi bježe.

Tišina nas je obavila,
sva mazna, umiljata
u svoj vakuum ništavila
skroz nespremne
naplavila,
svaku poru naših nota
samom sobom ušutkala,
obrisana smo fusnota
kroz tišinu
ispisana,
mrakom šutnje
izgubljeni,
daškom slutnje
prevareni,
lažova dva -
nespremna.

Tišinom glasnijom
od svake vike,
protežu se,
kao lancem,
neke sretne slike,
u mom umu
izatkane,
sad bezglasjem
ukopane,
laži čemera,
utopijom želja,
glasnija od rike
životinje -
krotitelja.

Tišinom smo se rastali -
ona kaže više
nego što bi htjeli,
uvreda časti,
ukradenih snova,
pregaženih duša
u sezoni kestenova,
poput lišća žuta
što traje dan - dva,
trajali smo ovog puta,
dušo -
ti i ja...it

petak, 9. studenoga 2018.

Čije je ovo vrijeme,
nisu ovo godine moje,
sekundama kvazi dana
prelivene puste boje,
zvuci magle kao dim
ponad vala,
ispušten sonet
izgubljenih obala.

Čije je ovo vrijeme,
nepoznate to su trase,
brzacima divljih voda
strane plutaju grimase,
sapletena vrtlozima,
plimama mjesečina
na hridine tuđina
k'o nanos - naplavljena.

Čije je ovo vrijeme,
tuđi život pleća nose,
osmijeh svoj ne poznajem,
strane to su crne kose,
vjetrom blagim raspletene
mirisom ciklame i
proljetnom rosom okupane
neke strane momke mame.

Čije je ovo vrijeme,
ne poznam ja ove ljude,
malo mi se smiješe,
malo iza leđa sude,
k'o vlat trave
što jutrima se budi,
već u sumrak svene
k'o krik udov'ce 'sred grudi.

Čije je ovo vrijeme,
ogledalo tuđi kazuje lik,
oči stranca motre u me,
nekoj sjeni snova nalik,
odraz sjete odbije se
o njeg',
k'o bumerang ironije
- "lanjski snijeg".

Nije ovo moje ništa,
ovdje ničeg mojeg nema,
razasuta lutanjima ostah,
u prašinu me vječnost sprema,
maglom krije moje krivnje,
pušta oblak da me grije,
pokupit' ću samu sebe,
il' kasnije
ili - prije...

subota, 3. studenoga 2018.

Nisam ovo ja...
Samo je prazna ljuštura
ispunila prostor 
između stabla i jezera,
pogleda uprta
u nebeske visine,
sanjajuć` kako s pticama
osvaja daljine
svijeta i noći,
potrošenih dana
na vrtuljcima strasti,
prevelikih davanja
bez imalo časti,
izbrazdanih sjećanja
na izgažene ceste
lišćem sakrivene
prostačke geste...
Nisam ovo ja...
Nečije je tuđe lice
okrenuto prema nebu
upijajuć nemilice
kapi kiše
nepostojeće,
k`o da za njih preklinje,
iščekuje ih odmalena,
da se vrate 
s puta svoga - besmislena,
da isperu svaku boru,
masku okamenjenu
razbijenu amforu
na dnu jezera
ukopanu...
Ne, nisam ovo ja...
Neka druga varka
sred napuštena 
stoji parka,
uzalud se k`o da nada
da će stići,
evo - sada,
ono što oduvijek 
ona sanja,
luckasta i bezumna,
istrošena tlapnja...
...kao ljubav...
U pauzi između 
sna i jave
bljesak aparata
piše likove bljedunjave...
...koji nisu - ja...
Nisam ovo ja...
U središtu svijeta,
između vode i praha
stoji druga kreatura
vlastitoga kraha,
pola sjene joj u mulju,
drugih pola
u bescjenja dragulju
školjke neke
na dnu mora izgubljene,
u planinu čežnji
žive zakopane,
prahom zaborava
u vjetar utisnute
pa svim svijetom
razasute...
...sve u treptaj...
Nisam ovo ja...
Nečiji se tuđi osmijeh
nazire na bijelom listu,
natjera da svira
starog violončelistu,
svaki trud zamre
kad osjeti gnušanja dodir
i u začetku stane,
pretvori se u prijezir,
odbija hvalu,
negira čast,
zatire ponos,
pogazi vlast...
...na usnama umre...
Ne...to nikako nisam ja...
U sutonu dana
k`o i u cik zore
ove su boje
nečije tuđe móre,
nikako moje!
U paleti duge
nema me više,
samo siva svoju
boju piše,
nikako moju!
U sjenkama tamnim
po asfaltu
iscrtanim,
nečija je tuđa
prolivena boja,
nikako crna,
ona je moja!
Nisam to ja
što sred oluje stojim
i smrznutim bojama
svoje dane bojim.
Nisam to ja
što sred ničega plešem
i uštogljenim slovima
kurtoazno pišem.
Nisam to ja
što sred svijeta vičem,
psovkama pucketam
k`o razjarenim bičem.
Od mene ništa
u tom liku nema,
svaka sličnost 
prijevara je golema...










Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...