Ne vjerujem u hladne, betonske ploče ispod kojih ne postoji ništa osim zemlje i šljunka, ništa osim pokoje gliste i krta, ništa osim praznine i mukle tišine.
Ne vjerujem u povorke smijeha i mlitava rukovanja pod ozbiljnim smijehom prijetvornih maski očiju praznih, pogleda prijezira pod trepavicama plastičnim, obrva u nježnost izvijenih - umjetno.
Ne vjerujem u riječi koje opisuju sebe, dižu oratora do vrhova Babilonskih kula pa i više, Bogu rame uz rame po poštenju, po dobroti, pp pravdi i po milosti.
Ne vjerujem u žensko - ženska prijateljstva; ne vjerujem u muško - ženska prijateljstva; ne vjerujem u prijateljstva i ne vjerujem u ljude. Zovite me mizantrop, ali ja to uistinu nisam. Samo vam ne vjerujem.
Ne vjerujem vašim umjetnim noktima, čisto sumnjam da su vaši jezici prirodni i riječi vaše spontanih misli, a ne naučen tekst iz finih miljea elitističkih kompleksa.
Ne vjerujem u "čašice razgovora" koje mi sjednu poput ricinusovog ulja na prazan želudac kad slušam ode i hvalospjeve ljudskoj gluposti i plitkosti, a nakon njih dodatke modne koji vise s ušiju k'o naušnice "čija je trava zelenija".
Ne vjerujem ni u ljubav više... U ljubav bez koristi, interesa, manipulacija, očekivanja, uzimanja, davanja.
Ne vjerujem vašim ljubavima!
Ne vjerujem vašim prijateljstvima!
Ne vjerujem vašim zagrljajima u kojima se smrznem poput sante leda hladnog Arktika i njegovih pingvina debelokožaca. Samo takvi prežive vaše ruke.
Ne vjerujem ni u kakve boje... Ni između crnog i bijelog da postoji nešto jer ta vaša siva za mene nikada nije opcija bila...
Ili - ili...
Ja biram ne vjerovati...