srijeda, 31. listopada 2018.

Ne vjerujem u hladne, betonske ploče ispod kojih ne postoji ništa osim zemlje i šljunka, ništa osim pokoje gliste i krta, ništa osim praznine i mukle tišine.
Ne vjerujem u povorke smijeha i mlitava rukovanja pod ozbiljnim smijehom prijetvornih maski očiju praznih, pogleda prijezira pod trepavicama plastičnim, obrva u nježnost izvijenih - umjetno.
Ne vjerujem u riječi koje opisuju sebe, dižu oratora do vrhova Babilonskih kula pa i više, Bogu rame uz rame po poštenju, po dobroti, pp pravdi i po milosti.
Ne vjerujem u žensko - ženska prijateljstva; ne vjerujem u muško - ženska prijateljstva; ne vjerujem u prijateljstva i ne vjerujem u ljude. Zovite me mizantrop, ali ja to uistinu nisam. Samo vam ne vjerujem.
Ne vjerujem vašim umjetnim noktima, čisto sumnjam da su vaši jezici prirodni i riječi vaše spontanih misli, a ne naučen tekst iz finih miljea elitističkih kompleksa.
Ne vjerujem u "čašice razgovora" koje mi sjednu poput ricinusovog ulja na prazan želudac kad slušam ode i hvalospjeve ljudskoj gluposti i plitkosti, a nakon njih dodatke modne koji vise s ušiju k'o naušnice "čija je trava zelenija".
Ne vjerujem ni u ljubav više... U ljubav bez koristi, interesa, manipulacija, očekivanja, uzimanja, davanja.
Ne vjerujem vašim ljubavima!
Ne vjerujem vašim prijateljstvima!
Ne vjerujem vašim zagrljajima u kojima se smrznem poput sante leda hladnog Arktika i njegovih pingvina debelokožaca. Samo takvi prežive vaše ruke.
Ne vjerujem ni u kakve boje... Ni između crnog i bijelog da postoji nešto jer ta vaša siva za mene nikada nije opcija bila...
Ili - ili...
Ja biram ne vjerovati...

petak, 26. listopada 2018.

Slika za slikom
prolazi sjena,
šuštavim sagom
lišća obojena,
paleta života
kroz tepih što svira,
pjesmu od vjetra
nevidljiva glasovira,
prekrivena stopala
pokrivkom žutom
nestaju, tonu
zavedene zamišljenom
flautom,
kroz ćilim crveni
jesen zaječi
kao praporci zrakom
cimbal zazveči...

Svjetlom ugrijana,
sigurna i snena
pleše sa sobom sama
jedna izmišljena sjena,
vratilo ju doba
dobu nekom,
srce titra i treperi
zagrljeno s jekom,
u naručju deja vu`-a
otplovila lišćem zlata,
jedrenjakom uspomena
i sjete brata,
ogrnula se plaštem
satkanim od kestena,
mirisom toplim
kao misao nedopuštena,
ramena ponosita
krvlju se oboje
pod zrakama mjesečine
svoje heroje
broje...

Utapa se mlada,
prepuna života,
utapa u radosti
jesenjih ljepota,
uranja u boju,
uplovi u miris,
glazbu piše u se,
sva toplina gratis,
memoare sanja
zabilježene u viru
kad vjetar podigne
šarenu plahtu -
u hiru,
uspomenu crta
u dušu svoje duše,
kad se vjetru ćeifne -
neka samo puše...

subota, 20. listopada 2018.

Znate onaj osjećaj kada otvorite oči i za ustajanje iz kreveta silite se pronaći barem 1 razlog, jedan jako dobar razlog jer biste u protivnom dozvolili krevetu, madracu, podnici da vas usišu u sebe i nikad više ne izmigoljite van?
Ne znate?
E super, to znači da nikada u životu niste bili depresivni.
Ja evo, ponukana nedavnim upitom jedne moje poznanice, usuđujem se napisati vrlo "osobno" priznanje - jesam u depresiji. Prije sam bila granično depresivna, a sada sam depresivno anksiozna. I da, vjernica sam.
Kada me moja poznanica, koja inače misli da je psihijatar "nužno zlo" i psihoterapija "trkeljanje u vjetar", a sama pije anskiolitike i to na preporuku doktorice opće prakse, upitala:
"Zašto TI piješ antidepresive??? Pa ti ne izgledaš i ne zvučiš kao da si u depresiji!", odgovorila sam joj:
"Dušo moja, misliš li da je depresija vidljiva golim okom i da će čovjek koji je u depresiji to staviti na sva zvona?"
Sad bih ja ispala kontradiktorna jer ipak stavljam svoju depresiju "na sva zvona", ali ne u svrhu tapšanja po ramenu niti u svrhu "žao mi te", a ni u svrhu nebuloznih "razumijem te" sranaj od ljudi koji u životu ništa teže od kemijske nisu digli niti se borili s 2 stotinke vjetrenjača, ali nevermind, već u svrhu toga da se obznani da depresija i anksioznost kao takve - a) postoje, b) poprilično su tvrdokorne i c) Bog nam je dao dobre terapeute za borbu kontra te 2 beštije.
Da pojasnim, ja sam granično depresivna otkako sam se izlegla. Pretpostavljam da sam totalno anksiozna ama oduvijek. Samo, dok sam bila mlađa i imala puste snove i nadanja i dok mi je mozak bio još u nezrelim tlapnjama i buntovnom divljaštvu, taj strah od "nepoznatog" nije toliko dolazio do izražaja. Ne toliko, nije uopće. Ispod litara pelinkovca i travarice i ispod zanesenih ideala ja sam vjerovala da sam više cool od pingvina. 
Čak ni to što sam odrasla u nezavidnim uvjetima nije definiralo moju osobnost ni kao promiskuitetnu ni suicidalnu ni - depresivnu. Tada.
Do prometne. Znam, znam, ponavljam se. Spominjem ju samo zbog toga što ni tada nisam skrenula u depresiju. I dalje sam balansirala. Hodala sam po žica, kao vrabac. 
Onda sam tako malo pila, malo živjela, malo se seljakala od juga Hrvatske do Kvarnera pa u Zagreb. Uglavnom, nikada nisam bila na miru. Čim bi ušla u neku rutinu postajala sam sklona samoozljeđivanju. 
S 15 vidljivom, s 23 nevidljivom.
Ni tad nisam bila depresivna.
Malo sam lagala samu sebe, malo sam glumila u teatru vlastitih preseravanja, malo sam previše željela biti cool drugima, a malo sam premalo poznbavala sebe. Prema riječima moje psihoterapeutkinje ( to zvuči više cool od - psihijatrice ) - ja sam dijete s ukradenim djetinjstvom. Sindrom slomljenog zrcala.
Ja nikada nisam uistinu znala tko sam i u što sam se mogla razviti.
Sve što sam naučila je kako zadiviti drugoga i dobiti pohvalu. Tražiti aplauz. Pokale, medalje i zahvalu. Odobravanje. Klicanja. Taako su me naučili svi ti od kojih sam pljesak dobivala dok sam radila ono što se od mene očekivalo.
Uzorna učenica. Uzorno vladanje. Uzoran radnik.
E...a što sad?
Kada sam ispunila sve uvjete i kada sam se našla na prekretnici života u kojoj se od mene ništa ne očekuje, odjednom sam shvatila da pojma nemam što hoću. Ni tad nisam bila depresivna. Počela sam piti. Puno.
Kako me Bog čuva od samih početaka, tako je i tu moju zaigranost s promilima srezao na 0,00% nakon samo par godina neumjerenosti. 
Šta sad?
Drogirati se nisam mogla početi s 24 godine, nekako, nikad si nisam dozvolila da potonem u pakao droge, mislim, mogla sam, ali sam znala da me nitko ne bi "čupao van", ali i tu je On imao svoje prste, male su bile moje šanse za preživljavanje. Za prostituciju nisam imala želudac, a i ilegalno je, a ja se nikad sa zakonom nisam sukobljavala. Ja sam samo "voljela" krive ljude.
Uglavnom, valjda je red bio da se "skrasim". Posao, muž, stan, dijete... Prije svega toga jedna prilično žestoka borba na život i smrt sa sepsom u kojemu je Bog opet rekao - "hajd` ti mala još malo `odaj ovim izopaćenim svijetom! Nisi se dovoljno u blatu kupala, ima još čistih mjesta na tebi!"
Sve sam "prehodala" s oholim i bahatim smješkom samodopadnosti. Svoje sam ožiljke na licu nosila kao "L`oreal", a plastično oko kao modni dodatak. Sprdala sam se na svoj račun i ni primjetila nisam kako sve više ruganjem sakrivam strah, kako se sve više uvlačim u čahuru panike i kako pod samoironičnim riječima sakrivam potrebu da netko kaže:
"Lijepa si."
Ništa ja nisam shvaćala dok sam trčala cestom svog života i bacala ružine latice na sve koji su mi klicali i odobravali moj cinizam, moj sarkazam i moju "snagu".
"Wow, pa ti si čudo! Isuse, što si ti sve preživjela! Ja bih davnih dana pukla!"
Da se razumijemo, imala sam ja život i prije prometne. Tekući i ljepljivi život. Možda krvaviji od same prometne. Samo o njemu ne pišem. Njega - pamtim.
Na žalost.
Tko smatra da je ovo kukanje - molim da prestane čitati o odskakuče u svoj idealni svijet negdje gore na Pantovčaku ili gdje god, neka stavi svoje šargopirgaste naočale i pogleda koju španjolsko - meksičku sapunicu. Ili Big brother.
Ja sam osoba teškog karaktera. Bila. Eksplozivna i nagla. Tvrda. Inatljiva. Glasna. Svadljiva. 
Bila. Uvijek sam se borila s nekim, s nečim, protiv nekoga.
Za dobrobit svoga EGA.
Jer sam svu svoju nutrinu zacementirala potrebama tog vazda glednog i oholog EGA.
Kad sam ostala bez posla, bez potvrda i bez odobravanja - moj je životni elan počeo presušivati. Nikako nisam mogla pojmiti da je moja uloga kuhati i pospremati te odgajati dijete i za to ne dobivati nikakve lovorike.
Borila sam se sama sa sobom. Borila sam se s ukućanima. Borila sam se s Bogom.
Htjela sam se dokazivati. Svijetu. Svima. Bogu.
Osim sebi. 
E, onda organizam više nije mogao hendlati tu moju borbu i moje oscilacije. Pa je - trokirao. Krc, krc, krrrcccc...
Dobila sam tu kroničnu bolest, lupus i - guess what? - potonula sam u depresiju. 
Eh sad, nije to došlo preko noći, naravno, ali s obzirom da sma već bila na granici, relativno brzo sam shvatila da tonem. Jutra su mi bila najgora. Nakon noći u kojima bi me anskiozni napadi probudili cca 3 puta i pri kojima bih mislila da ne mogu disati, jutro bih dočekala uz osjećaj besmisla, bespotrebnosti i potpune apatije. Kako se anksioznost miješa s depresijom to može biti jako gadan osjećaj.
Prvo vrijeme sam bila u konstantnom stanju panike. Hodala sam u panici, posjećivala doktore i pretrage radila u panici. Jela nisam skoro ništa. Srce mi je tuklo ubrzano non - stop, a ja sam imala osjećaj da ću samo odjedanput prestati disati. Plakala sam na dnevnoj bazi i usput imala emocionalne ispade praćene silovitim jecajima. 
Onda su se panični napadi polako prorijedili, kako su nalazi stizali i ja malo - pomalo počela shvaćati i prihvaćati, a depresija se počela probijati na površinu. 
Preko dana sam funkcionirala odlično. Mogla sam razgovarati, kuhati, šetati, pjevati. Mogla sam biti "normalno" ljudsko biće.
Mogla sam "biti".
Prestala sam puštiti i to je za trun pojačalo moju nervozu, ali ni u jednom trenutku nisam zažalila ili poželjela cigaretu. Nije mi "došlo da zapalim". Nije mi nedostajala. Ali, napetost je u meni bila dosta velika.
Uz dijagnozu kronične bolesti pokušavala sam naučiti živjeti i uživati u malim stvarima. Jela sam sladoled i uživala u njemu. Pila sam kavu i uživala u njoj. Šetala sam dugo i slušala francusku glazbu i uživala u tome.
Ipak, noći su pokazivale stvarnos tanje moje nutrine.
Budila sam se, posebno kada sam trebala ići na kontrole, noću svakih sat vremena s napdima panike i glave prepune misli. Crnih misli. Jutra su mi izgledala kao da idem na giljotinu. Sama činjenica da se MORAM dignuti iz kreveta i ići živjeti bila mi je mučna.
Željela sam nestati.
Ne umrijeti, ne učiniti si nešto. Samo  nestati.
I da, potražila sam pomoć. Prvenstveno da olakšam sebi, a onda da olakšam i svojoj obitelji.
Jer, kad sam se odmakla od svojeg ega uvidjela sam da su ti ljudi uz mene bili kad je bilo najgore i da ja mogu jesti i sebe i njih i valjati se u svom jadu ili mogu pomoći i sebi i njima da živimo s mojim Lupusom, ali u miru. Jer, nisam ja ni prva  ni zadnja.
Samo sam malo oštećenija.
Eskaliralo je i ja sam otišla doktorici. Da, "sramota" na brdovitom Balkanu - otišla je psihijatru, mora biti da joj nešto s mozgom nije u redu. Zapravo, s mojim mozgom je sve u redu. I više nego u redu. Prepamenta sam. I to imam skoro pa napismeno. Ljubomorni?
S mojom emocionalnom stranom ništa nije u redu. Hvala lijepa, u potpunom sam rasulu. Niti znam gdje počinjem, a niti gdje završavam. Sva sreća pa sam prepametna jer da nisam, bila bih glupača na n-tu. 
Ovako sam samo emocionalna glupača. Nije čudno - nezrela sam. Emocionalno.
Emocionalno, emocionalno, emociofuckingnalno...
No, da, dok se jedni zgražaju nad time što sam svjesno i pri zdravoj pametni tražila antidepresive i anksiolitike, drugima možda ova priča bude na ohrabrenej. jer, u seljačiji u kojoj živimo meni će jedna žena reći:
"Jao, žao mi je što to MORAŠ piti!"
Zapravo, ženo, ne moram ja to piti. Ja to pijem jer želim da mi bude lakše. I ljudima oko mene.
I lakše mi je.
Lakše mi je disati, lakše mi je ujutro zahvaliti Bogu za novi dan ( makar mi jutra i dalje predstavljaju problem, ači lakše je ), lakše mi je ne rasplakati se svaki dan na svaki i najmanji podražaj ( evo - nisam plakala ravno metar dana :) ), lakše mi je distancirati se od stvari na koje ne mogu utjecati i lakše mi je osjetiti se dijelom svoje obitelji. Kužite?
Lakše mi je moliti i zahvaljivati, lakše mi je radovati se nedjeljnoj Misi, lakše mi je stati pred Raspelo i uputiti Mu svoje brige. Lakše mi je osjetiti se dijelom Njegovog većeg plana. 
Lakše mi je osjetiti svrhu.
Smisao.
Lakše mi je "biti".
I da, znam da ne izgledam kao da sam u depresiji.
Ne vjerujem da itko tko je u depresiji ide u dućan selom i svima naočigled daje do znanja da jest u depresiji.
Mislim da se depresivni ljudi još uvijek "srame" svoje depresije.
Ja se ne sramim.
Ne sramim se ni svoje anksioznosti.
Ne sramim se ni svojeg Lupusa, a ni momentalno steroidnog dermatitisa ( to je kad čovjek dobije osip od kortikosteroida i izgleda kao jedan veeeeliki hodajući prišt, a kod mene se radi o pola lica koje je upaljeno ).
Ne sramim se ničega.
I mogu govoriti o svemu.
U svakom slučaju, željela sam reći još jednu stvar - negdje sam pročitala da je većina ljudi oboljela od autoimunih bolesti slična po jednoj stvari ( između ostalih ) - imaju visoke moralne kriterije.
To bi značilo da smo od sebe tražili i davali najbolje i isto to očekivali od drugih.
?!?!?!
Nije ni čudo da smo oboljeli.
U svakom slučaju, depresija i anksioznost su također popratne pojave svake bolesti koja naglo "strefi" čovjeka. Pojave su i kod radikalnih promjena, npr. rastave braka. Smrti u obitelji.
Ali, još uvijek se ne usudimo reći da posjećujemo psihijatra. A meni je kod moje doktorice uvijek super. U tih sat vremena ona me "digne", sasluša, komplimentira mom izgledu, mojoj duhovitosti i intelektu, savjetuje me, ali ne patronizira i - sve to BESPLATNO.
I od mene ne očekuje - NIŠTA.
Samo uputnicu i to jedanput godišnje.
I sad, ja sam napisala ovaj tekst jer mi se sere na sve "balkanske" guzice koje se srame vlastitih napada panike i depresije, olfo će suosjećati sa svima nama koji javno kažemo da imamo problem, a oni od svojih doktora opće prakse dobivaju Helex-e, Xanax-e i ine - xe ili čak preko "veze" na privatne recepte, ali ne žele da budu viđeni u čekaonicama ordinacije psihijatra ili psihijatrice. Skrivaju svoje probleme i žderu sebe i druge, okrivljuju popa i popadiju, a poskrivečki čitaju forume o depresiji. Serem se na sve one koji mi kažu da "se nikad ne bi reklo da je netko tako jak kao ja pao u depresiju".
Baš to što sam potražila pomoć znak je moje snage.
Mje snage u Bogu.
Jer, On nam je dao ljude preko kojih nam pomaže.
I nije tajna da živimo u stresnom i zahtjevnom dobu. Da se od svih nas puno očekuje i da su kriteriji za uspjeh u društvu enormno visoki. Da se od naše djece očekuje puno.
Da smo iscrpljeni i umorni. 
I zato da, nije me sram. Podržavam svakoga da potraži pomoć ukoliko ne može sam shendlati sranje. Ja nisam mogla sama jer se kod mene nataložilo 38 godina kaosa. Ne 1 stvar. Ne 2 stvari. 
38 godina stvari.
I nitko nije prisiljen sam se boriti. Nitko to ne mora. Ni od koga se ne očekuje da se sam bori.
Prvi Bog ne očekuje.
Zato je i dao Sebe i Sina. Jer ne očekuje od nas da sami rješavamo svoje probleme.
Ja sam u depresiji.
Ja sam anksiozna.
Ja imam Lupus.
Ja nemam oko.
Ja imam Boga.
Ja imam obitelj.
Ja imam sebe.

Ja sam cool.






srijeda, 17. listopada 2018.

Želim ti reći
koliko suza stane
u samo par riječi,
koliko boli kane
iz pera na papir
da odleti s jeseni
svirepi hir
u dubokoj tmini...
Koliko cesta
iza mojih leđa
ostaje pusta,
treptajem vjeđa
svih kreatura
stope se brišu,
k'o minula ura
sjećanja uzdišu...
Želim vam reći
kako očaja rijeka
ne prestaje teći,
naoko vala meka,
iznutra oštra stijena
vodom divljom
sakrivena,
izbrazdana ludom željom...
Koliko srama
na zgurenim plećima,
ljudskim igrama
i dokazivanjima,
želje za pljeskom
u teatru laži,
kvarnim osmijehom
varljivih draži...
Želim ti reći
da izgaram kroz
plamen u svijeći,
opsjene virtuoz
memoare piše
krvlju slovka,
jecaj briše,
potrošena olovka...
Koliko sam uspomena
pokopala u blato,
iz jadnih vremena
i ništa zato,
da vlastiti čemer
u grob zaključam,
kao pravi hazarder
asevima se razbacam.
Želim vam priznati
da pola toga laž je bila,
u istini skrita,
stida moga šumska vila,
odbačena grana suha,
prezrena i pregažena,
pljesniva kora kruha,
svom nagošću izložena...
Reći ću vam još i to
da golim okom
ne vidi se brazdi sto,
samo rukom
opipani
ožiljci mukom
sabirani...
Moj je odraz
u ogledala laži,
je li i to poraz,
sad ti meni kaži?

petak, 5. listopada 2018.

Nema me više...
Odnio me uragan
vlastitih utopija,
poplavile mi sanje
ljubavnih čarolija,
zamišljena sranja
egotripova i sebičnih
nadanja...
Nestala sam...
Kroz centrifugu
abdominalnih leptirića
što usrali su
zadnji atom ovog bića,
duginih boja laži
koje upijah
k'o eliksir da me snaži,
koje voljeh
skroz do groba...
Odletjela sam...
Na valu tsunamija
prenešena od ovih
besmislenih očekivanja
i slatkorječivih usana
koje ljubila sam
požudno i gladno,
shvatila nisam
da izgledam jadno
dok ispijam vino
prijevare
i da od duše moje
ostat' će samo
izgubljene utvare...
Pobjegla sam...
Od riječi što trgaju slova,
pružaju utjehu,
zatim lome do bola,
od ruku što hoće
utopljenika da povuku,
a zatim te gurnu natrag
da te dotuku,
od osmijeha sablasnih
što radošću zrače,
a iza kulise svijeta
svaku iskru zamrače...
Otputovala sam...
Onkraj razuma
da ne osjećam
ono zbog čega
rasuta sam,
samom sobom
bičevana,
svojom željom
tamničena,
svom nutrinom
ubijena...
Onkraj svijesti
da se igram,
da po rubu plešem
pa abdiciram,
naklon dubok,
kapa dolje,
"Oprosti mi,
al' ja više nemam volje!",
crvenim tepihom
tvojih parodija
neka ide neka druga,
ponešto zdravija...
Ja sam svoje odmahnula,
bijele maramice
suzama natopljene
istrgala u trakice,
pustila niz vjetar,
niz rijeku,
niz padinu,
zakopala u pijesku...
Nema me više...
Ostaju dani,
ni noći ne nestaše,
ostaju sati,
ni minute ne minuše,
ostaju ljudi
i sjene njine,
svi osim mene
i moje nutrine...


Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...