ponedjeljak, 17. rujna 2018.

ZAŠTO SAM OTIŠLA?

Tamo gdje sam završila često su me pitali zašto sam se uopće odlučila na takav radikalan korak?
I, kako?
Obično sam pogledala znatiželjnika u oči u kojima ništa osim zlurade praznine nije sjalo i nasmiješila se. Kreatura bi sagnula glavu osjetivši kako je pročitana.
Bio je to, konačno, moj izbor.
Sve svoje bitke do sada nisam birala.
Ovo je bio moj i apsolutno moj izbor.
Ne, nitko mi se među tom ekipom nije nadao. Uvijek su mislili da ću zaigrati za drugi tim. Da oni nisu dovoljno dobri da ih persona poput mene počasti svojim prisustvom. 
Mada, naišla sam ovdje na puno poznatih lica. Čak i one za koje se nikada nadala nisam sresti ih u takvom ljigavom okruženju. Svi me oni strašljivo promatraju. Boje mi se prići. 
Njihove sjene strepe od mojih stopa. Boje se gaženja. Boje se sami sebe.
A zapravo smo identični.
Ja sam otšla zato što sam se umorila. I na svim tim očajem obojanim licima čitam isti osjećaj kroničnog umora. Svatko od njih taj umor nosi ispisan drugačijim jezikom. Netko priča priču, netko pošalicu, a netko pjesmu. Ja pjevam, tu gdje sam - pjevam. 
O tuzi koja nas je sve umorila i sve ujedinila.
Hodali smo različitim putevima, ali svi pod istim nebom. Smijali se različitim smjehom, ali iste očaje skrivali. Voljeli smo različito, ali sebe nikada - identično. 
Ni nas nitko nije voljeti znao.
Birali smo svoje demone sami - svaki od nas po nekom svom defaultu. A opet, svi smo mislili da smo u pravu.
Sada nas evo tu gdje smo završili - ispijeni, iscrpljeni, sasušeni - zaboravljeni.
Društvo zaboravljenih...
Možda će nas se jedna generacija i sjećati. Ali više nitko poslije njih.
Jesmo li ostavili ikakav trag za sobom da bi nam vrla nacija svih pelikana izlila brončani spomenik nasred autoputa za nigdje?
Ja nisam. Definitivno. Prosula sam se posvuda i nigdje mi se sjeme nije primilo da bi proklijalo. Potrošila sam suze kojima bih mogla zaliti klicu. Potrošila riječi kojima bih mogla sastaviti poticajnu uspavanku za jednu biljku. Ili dvije... Osmijeh se istopio na užarenom asfaltu beskonačnog popisa mojih želja i snova.
Pa me evo ovdje. S ekipom iz svega, samo ne iz mojih snova. 
I, evo, zato sam otišla. 
Provjeriti marginalce. Otkantati "poštene".
Prekinuti igru dokazivanja, časti, vlasti i poštovanja.
Zahaklati s odbačenima.
Odbacila sam sve i vratila sam samu sebe. Srednji prst s ponosom dižem u zrak jer sam otišla onda kada sam htjela i kako sam htjela.
Ako to ne zaslužuje sjećanje, onda se i Hemingway mora posramiti. I svi njegovi sljedbenici. Dvostruki kriteriji?

Treba li se netko sjećati nas, odlebdjelih duša prepunih rupa koje ni kotlokrpa od zanata ne bi mogla vješto zakrpati?
Ima li uopće smisla sjećati se nečije tuge?
Ljudi su bježali od tuđih tuga odvajkada. Nitko nikada ne voli slušati tuđu tugu. Svi bi da je med i mlijeko. I bježe - od tuge. 
Ljudi tugu zaobilaze kao da je kuga. Zaraza. Pošast.
"Nemoj k njoj, ona ti ima - tugu!"
"Djeco, bježite od tete Bare, ona će vas zacoprati s tugom!"
Tuga je nešto što se kao podivljala rijeka izlije iz korita i onda poplavi cijelo selo. Sve građevine i sve ulice.
Cijeli jedan svijet anonimnog pojedinca.
Plutati po tuzi ili se utopiti?
Nošen na valovima te razbješnjele vode - hoćeš li leći i čekati sprud ili ćeš zaroniti? Dok ne nestaneš?
I tako, eto, odgovaram svima koji me žele slušati, makar nakon prvih par riječi osjetim kolutanje očima jer im se neda slušati, a neda im se biti ni pristojan, neda se nikome tu struju dijeliti, osjećati, razbuktati.
Bez sjena smo.
Bez sjećanja.
Bez identiteta.
Mi smo kapi tuge.
I nikome nismo dovoljno stvarni da bi nas izlio u kalup sjećanja...





Nema komentara:

Objavi komentar

 Čujem tvoj glas Doziva tiho, nježno, uporno Poput pjeva ptice na prozoru Blago, plaho i - neumorno Zoveš me Mirisom svoga vjetra Onoga na k...