petak, 21. rujna 2018.

DOZVOLI DA TI ŠAPNEM...

Dozvoli da ti šapnem...
Ispod putenih krila
snjegova bijelih
vrisak sam skrila
od očiju tame,
utoplila jecaj,
presušila suzu
i srca otkucaj
u muk zamotala.
Dozvoli mi da šapatom
pokažem gdje sam 
najmanji atom
pospremila od mraka,
sakrila od prstiju
noći hladne,
ogoljelih kostiju
pod Mjesecom sjajnih.
Želiš li da šapnem?
Tamo gdje plove
sve moje čežnje
ne dijele cjelove
i ne daju nadu,
tamo gdje odlaze
osmjesi blagi
ne poklanjaju mimoze
i ne obećaju 
livadu mirisnu
diljem brijega
rascvjetanu.
Mirnom vodom brodim,
snagom krila sakrivena
predamnom je oblak,
kiša neprolivena.
Ispod mene sjene nisu,
konačno sam olakšana,
skrile su se u bambusu,
mulju i lopočima,
ali mene dio
više ne odnose,
motre lik što plovi,
možda se i ponose?
Iznad mene
vjetrova je mnoštvo,
svaki svoje nosi 
struje, pute i divljaštvo,
ta sam!
Ispod krila puštam sebe,
krike snažne,
gladne tetrijebe,
svaku molbu,
svaku brigu,
pregršt misli,
integriranja intrigu,
sve te riječi
uzaludne,
suze slane
isplakane
i ljubavi
normom izglodane...
Dopusti da šaptom
odnesem ti sve krivice,
da me pamtiš anegdotom
na sve moje besmislice,
na sve analize
i možebitne
čak psihoze,
bijesova oluje
i ljubavi
čiste diktature.
Sve od mene!
Dozvoli mi 
da lepetom krila
objasnim ti zašto
sve to sam bila,
da napišeš pokoji stih
u ime nježnosti,
sjećanja baršunatih,
u ime minulih vremena
kroz koja proletjeh
sad već bezimena,
u ime svega
što pod krila
onomad sam
skrila,
u ime mene
kakva sam jednoć
- bila...


ponedjeljak, 17. rujna 2018.

ZAŠTO SAM OTIŠLA?

Tamo gdje sam završila često su me pitali zašto sam se uopće odlučila na takav radikalan korak?
I, kako?
Obično sam pogledala znatiželjnika u oči u kojima ništa osim zlurade praznine nije sjalo i nasmiješila se. Kreatura bi sagnula glavu osjetivši kako je pročitana.
Bio je to, konačno, moj izbor.
Sve svoje bitke do sada nisam birala.
Ovo je bio moj i apsolutno moj izbor.
Ne, nitko mi se među tom ekipom nije nadao. Uvijek su mislili da ću zaigrati za drugi tim. Da oni nisu dovoljno dobri da ih persona poput mene počasti svojim prisustvom. 
Mada, naišla sam ovdje na puno poznatih lica. Čak i one za koje se nikada nadala nisam sresti ih u takvom ljigavom okruženju. Svi me oni strašljivo promatraju. Boje mi se prići. 
Njihove sjene strepe od mojih stopa. Boje se gaženja. Boje se sami sebe.
A zapravo smo identični.
Ja sam otšla zato što sam se umorila. I na svim tim očajem obojanim licima čitam isti osjećaj kroničnog umora. Svatko od njih taj umor nosi ispisan drugačijim jezikom. Netko priča priču, netko pošalicu, a netko pjesmu. Ja pjevam, tu gdje sam - pjevam. 
O tuzi koja nas je sve umorila i sve ujedinila.
Hodali smo različitim putevima, ali svi pod istim nebom. Smijali se različitim smjehom, ali iste očaje skrivali. Voljeli smo različito, ali sebe nikada - identično. 
Ni nas nitko nije voljeti znao.
Birali smo svoje demone sami - svaki od nas po nekom svom defaultu. A opet, svi smo mislili da smo u pravu.
Sada nas evo tu gdje smo završili - ispijeni, iscrpljeni, sasušeni - zaboravljeni.
Društvo zaboravljenih...
Možda će nas se jedna generacija i sjećati. Ali više nitko poslije njih.
Jesmo li ostavili ikakav trag za sobom da bi nam vrla nacija svih pelikana izlila brončani spomenik nasred autoputa za nigdje?
Ja nisam. Definitivno. Prosula sam se posvuda i nigdje mi se sjeme nije primilo da bi proklijalo. Potrošila sam suze kojima bih mogla zaliti klicu. Potrošila riječi kojima bih mogla sastaviti poticajnu uspavanku za jednu biljku. Ili dvije... Osmijeh se istopio na užarenom asfaltu beskonačnog popisa mojih želja i snova.
Pa me evo ovdje. S ekipom iz svega, samo ne iz mojih snova. 
I, evo, zato sam otišla. 
Provjeriti marginalce. Otkantati "poštene".
Prekinuti igru dokazivanja, časti, vlasti i poštovanja.
Zahaklati s odbačenima.
Odbacila sam sve i vratila sam samu sebe. Srednji prst s ponosom dižem u zrak jer sam otišla onda kada sam htjela i kako sam htjela.
Ako to ne zaslužuje sjećanje, onda se i Hemingway mora posramiti. I svi njegovi sljedbenici. Dvostruki kriteriji?

Treba li se netko sjećati nas, odlebdjelih duša prepunih rupa koje ni kotlokrpa od zanata ne bi mogla vješto zakrpati?
Ima li uopće smisla sjećati se nečije tuge?
Ljudi su bježali od tuđih tuga odvajkada. Nitko nikada ne voli slušati tuđu tugu. Svi bi da je med i mlijeko. I bježe - od tuge. 
Ljudi tugu zaobilaze kao da je kuga. Zaraza. Pošast.
"Nemoj k njoj, ona ti ima - tugu!"
"Djeco, bježite od tete Bare, ona će vas zacoprati s tugom!"
Tuga je nešto što se kao podivljala rijeka izlije iz korita i onda poplavi cijelo selo. Sve građevine i sve ulice.
Cijeli jedan svijet anonimnog pojedinca.
Plutati po tuzi ili se utopiti?
Nošen na valovima te razbješnjele vode - hoćeš li leći i čekati sprud ili ćeš zaroniti? Dok ne nestaneš?
I tako, eto, odgovaram svima koji me žele slušati, makar nakon prvih par riječi osjetim kolutanje očima jer im se neda slušati, a neda im se biti ni pristojan, neda se nikome tu struju dijeliti, osjećati, razbuktati.
Bez sjena smo.
Bez sjećanja.
Bez identiteta.
Mi smo kapi tuge.
I nikome nismo dovoljno stvarni da bi nas izlio u kalup sjećanja...





srijeda, 12. rujna 2018.

Prolazim kroz zakutke
najtamnijih noći
koje pojmit` nikad
nećeš moći
jer ja se skrivala
nikad nisam
iza paravana snova
i - samo se hvalisam...
Pogledaj svaku brazdu
ovog rascjepljenog debla,
svaka svoju priču priča,
ostavljena sama i ozebla,
vidiš suhe grane
umor im oboja povijest
u kojoj sunca nema da osvane,
ne pamte više
ni svoje noći,
dane koji ih okriviše
za sve te bore,
grube, mrtve, 
razjarene agresore...
Sjećanja su ti moja
kao špranja svaka,
opasna i nagla,
bolan trn raspjevanog luđaka,
nestanu u vijuganju
godova i polusjena,
na vrh debla kada stignu
nagrada su moja . didijeljena...
Rascjepkana sam ti, mili,
kao grane suhe,
gdje god krenem
susrećem zloduhe,
al` iznutra!
Sve u meni
svojim putem ide,
gdje god pođem
sitne gnjide,
al` iznutra!
Jedu drvo,
jedu granu,
jedu igru
još neodigranu!
Lutam samom soboom
poput crva koji puzi
sjećanjima pustim,
besmislenim u svoj tuzi,
može li se 
rascjepkano sastaviti,
deblo izlomljeno
u jedno zalijepiti,
postoji li građa
koja potrgane snove spaja,
neki materijal
od početka pa do kraja
da ispuni praznine
kao novu vazu
izlije iz gline
optočenu zlatom?
Postoji li majstor
koji svojom rukom
sve pogreške obriše
kao kvalitetnim pijukom,
sastavi i spoji
ono što nazvaše uzaludnim
te svojim umijećem
učini to isto - dojmljivim -
svijetu na uvid,
budalama na čuđenje,
pametnima na stid,
luđacima na - osmijeh...
Rascjepkana sam ti, dušo,
poput svake grane,
gdje god poželim otići,
na raskrižju noga stane,
neodlučna,
izgubljena,
uplašena,
osamljena...
Razderana i požutjela
od svojih sjećanja, 
izmorena svime što sam htjela,
a na raskršćima izbora
zaustavljena...
Samom sobom...







ponedjeljak, 3. rujna 2018.

Napadnu me slike
iz prošlih vremena
dok tramvajem obilazim
stanice uspomena sjena.
Nikada vi, djeco,
nećete znati,
koliko gorčine
sa stanicom svakom
u mene može stati.
Prošlosti me stegle
sa tračnicama starim,
radi uspomena krika
cviležima krvarim.
Nikada ti, ćerce,
nećeš znati
koliko bola
u kosti ove može stati.
Zvukom starog grada
prolazim u bunilu cijela,
preplavila me
bujica straha nemila,
kopnim sada,
jučer živim
pa se mjesto drugih
cijela sama stidim.
Nikada ti, sinko,
nećeš znati
koliko rana na leđa moja
može stati.
Mirisima tjerana
okrećem se panično,
k'o da deja vu stvarnost moja
postade zvanično,
drugačije sve je,
a opet isto,
u šipražjima pokraj puta
srcima odbačenim mjesto.
Pusti priče,
prošlost to je,
samo načas
ruke moje
drhte, hladne, same,
ledenjakom straha
okovane,
samo na tren
srce preskočilo,
zaustavi otkucaje,
prestravljeno utihnulo,
samo moment
to je...
Pusti priče,
ćerce moje,
pute varke,
ludila i snijega,
ne izmisli ova zvjerka,
već te ceste
učiniše od stvora da
nastane sjenka...

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...