nedjelja, 29. srpnja 2018.

Smijem li?

Smijem li
pokidati lance
što za nadu
drže moje srce,
otjerati sve
u vjetar,
prašinu bacit',
biti smetlar
svojih želja,
ispustit' snove,
prosuti ih rijekom
nek' otplove
od mene daleko?
Smijem li
zaboraviti osmijeh
utopit' ga u čaši,
il' i to je grijeh,
ugasiti žar u oku
iščekujući zoru
i ne biti pjena
voljenome moru,
iščupati iz duše
svako slovce,
riječi koje guše,
zakopati u zemlju
krila želje
da istrunu,
da u prahu prašine
zamuknu?
Smijem li
baciti u blato
svoju čežnju
da me zoveš "zlato",
da slobodu
kušam stopom svakom
i po kamenju
i asfaltom,
da utopim
svoju volju,
da zamijenim sebe
za neku bolju,
da prestanem biti
siva,
da porumeni ona
"kriva"?
Smijem li
zauvijek prestati biti
sve što sanjah
drugom lovcu
lovinu života prepustiti,
svaku iskru
ushita u času
vodom ledenom
zalediti,
sve bilje iz
svog vrta
s korijenom
iščupati?
Smijem li
u bunaru
sjenu svoju
prevarenu,
glogom, trnjem
pretučenu,
više nikad
prekrojiti,
gorku čašu
o plijesan vlage
polomiti
i samo na tren
prestati snivati?

nedjelja, 22. srpnja 2018.

ZABORAVI

Zaboravi...
Sa ovim divljim
kapima kiše
što o prozorsko okno
bjesomučno tuku,
u sjećanju mome
zaglušujuću buku
mirisa tvoga
prebrzo briše,
teče k'o rijeka
odnoseć' riječi,
slova k'o jeka
i nema nas više...
Zaboravi...
Sa olujnim jugom
što škurama lupa,
podsjeća dušu
na milijun rupa
u kojima bijasmo
jednoć,
sad zrnce prašine,
požutjelo pismo,
sve tiše i tiše
u krošnji oskoruša
i - nema nas više...
Zaboravi...
Sa udarom groma
o stoljetnu granu,
rascijepi nas
i srca na dlanu,
nestade drvo,
sagorjeli hrast,
posljednje posta prvo,
i ugarak uzdiše -
"šteta,
al' nema ih više"...
Zaboravi...
Sa oblakom sivim
poput pepela
ispunjenog riječima
sumorna vela,
ostade prašina,
slova požutjela pisma
nikada pročitana...
Zaboravi...
Poput neverina
što dahom svojim
obavio šumu,
valak na moru,
preslanu pjenu,
dagnju na lancu
potopljene barke,
bili smo opsjena,
vješte varke
usamljena srca
jedno drugo ispustiše...
I -
nema nas više...

SAMOĆA

Voda se nikada nije umirila Valovi nošeni sjevernim vjetrovima Led što sakriva mračnu dubinu Izgubljeni ribari na koljenima ...zrake ne dopi...