pokidati lance
što za nadu
drže moje srce,
otjerati sve
u vjetar,
prašinu bacit',
biti smetlar
svojih želja,
ispustit' snove,
prosuti ih rijekom
nek' otplove
od mene daleko?
Smijem li
zaboraviti osmijeh
utopit' ga u čaši,
il' i to je grijeh,
ugasiti žar u oku
iščekujući zoru
i ne biti pjena
voljenome moru,
iščupati iz duše
svako slovce,
riječi koje guše,
zakopati u zemlju
krila želje
da istrunu,
da u prahu prašine
zamuknu?
Smijem li
baciti u blato
svoju čežnju
da me zoveš "zlato",
da slobodu
kušam stopom svakom
i po kamenju
i asfaltom,
da utopim
svoju volju,
da zamijenim sebe
za neku bolju,
da prestanem biti
siva,
da porumeni ona
"kriva"?
Smijem li
zauvijek prestati biti
sve što sanjah
drugom lovcu
lovinu života prepustiti,
svaku iskru
ushita u času
vodom ledenom
zalediti,
sve bilje iz
svog vrta
s korijenom
iščupati?
Smijem li
u bunaru
sjenu svoju
prevarenu,
glogom, trnjem
pretučenu,
više nikad
prekrojiti,
gorku čašu
o plijesan vlage
polomiti
i samo na tren
prestati snivati?
