Kad me više
ne bude,
ne daj,
dušo,
da hvalospjeve
recitiraju
oni zbog kojih
za života
tragediju ja sam
pisala...
Kada odem,
kada duša
otprhne iz ovog
potrošenog bića,
ne daj da
zamnom plaču
oni zbog kojih
plakala ja sam
dok sam ovdje bila...
Kad me više
neće biti,
ne daj da mi
cvijeće nose
oni radi kojih
venula sam,
usahla i
svenula k'o
mak poljski
nakon žege strašne...
Kad otputujem
putem vječnosti,
kada prašinu
sa nogu bosih
stresem,
ne daj im
da svijeće pale
za me
oni radi kojih
proždrla me
samoće vatra,
bijede plamen,
pepeo jada
postala...
Kad odletim
s oblacima onoga
čega više nema,
dušo moja,
ne dozvoli
da pohode me
niti pjesmom,
niti svirkom
oni koji su me
dok još plesah
izbacili iz kola
u kom' bijah
k'o sa dvije
lijeve...