nedjelja, 27. svibnja 2018.

Znaš li kako je hodati neutabanim stazama dana koji su ti namijenjeni kao da lebdiš jer strah koji ti je priljubljen uz kralježnicu ne dozvoljava da ostaviš trag stopala,  s vječnim pitanjem - "hoće li tvoja pogreška izazvati osudu onih koji ti put ni birali nisu, ali ipak..."?
Znaš li kako je čitavog života tražiti svoju "luku" u kojoj ćeš baciti sidro i umiriti barku vlastita sebe, a sve luke ispadnu samo utočište pijanih mornara, kapetana u zagrljaju bludnica, nakon početnog blještavila svjetala dobrodošlice kao toplog dočeka bake koja te iščekuje kraj ognjišta ispunjenog mirisima džema i kompota od jabuka?
Znaš li da se svaka luka na koncu pretvori u ćeliju kazamata duboko ispod zemlje gdje je sunce davno prestalo nastojati svoje zrake odaslati da toplinom ugriju zakutke mraka i vlage, a sve što ti preostaje je tračak nečega k'o od krijesnice bljesak...u tebi...?
Znaš li kako je sklapati riječi koje te vode od zore do mraka, koje te oblikuju u sjenu i kradu tvoj lik, a da ne budeš svrstan u limenku patetike te tako tvoja slova, najedanput, obezvrijeđena, osramoćena...pojednostavljena...a ti si sve samo ne jednostavan jer u tebi buja i raste raslinje prašume koje učas prekrije svaku travku vlastite nade?
Znaš li kako je ne imati ime, ne biti siguran u prezime, ne znati ni otkud si došao jer tvoje ishodište samo je iluzija u koju vjeruješ čisto da drugima ponudiš odgovor, samo da sebe tješiš da si ipak jednoć bio - nečiji...? Kad tvoja buđenja iziskuju zaborav, a tvoji snovi te vode baš u uspomene? Kad pokušavaš biti netko, a svaka te luka podsjeti na to da si nitko?
Znaš li koliko koraka treba učiniti prema koncu boli i tuge, da stigneš do duge gdje navodno prestaju slike i tonovi koji, k'o deja vu, u tebi stvore grčeve stida, "zašto ja nisam poput drugih?"?
Kada na svaki udah izdahnuti želiš samo da promijeniš sklop u sebi, skinut' ovo "staro" sebe i biti ono što treb'o bi biti da lakše hodiš jer nisi otok, a baš k'o otok oduvijek jesi?
Znaš li koliko betona potrebno je da zakopaš sebe ispod sebe i da navučeš najljepšu boju fasade preko i onda da se dive i da ti plješću i da te hvale svi oni koji brodom do tebe ni veslom ni pentom ne mogu stići...samo izdaleka se dive obali tvojoj, a na njoj leže kosti i prah...pepeo snova...
Znaš li kako je sanjati, a budan biti? Osmjeh k'o šminku nositi?
Samoga sebe nekim stihom varljivim sakriti?

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

Putujem k tebi
nose me oblak,
vjetar i
kiša,
od najtišeg šapta
tiša...
Putujem...
Dolazim tebi,
nosi me dašak
novoga ljeta,
nosim ti sebe,
prepunu poleta...
Dolazim...
Kao sunce sam
što kroz oblak
viri,
tako, dušo,
molim srce tvoje
ovo ludo da
umiri...
Molim...
Hodam polako,
bjelina me prati,
na vjetru ja plešem,
on zna,
ne smije da me
od tebe vrati...
Plešem...
Ka tebi,
milino,
putujem,
hitam,
sjena me moja
ne sustiže više,
smijeh ove žene
po zrakama sunca
pozdrave piše,
"Ostajte zbogom",
ja dolazim k tebi,
nošena dahom
čežnje burina,
srpanjske žege,
proljetne kiše
opojna vina,
da utisnem lice
u njedra tvoja
pa smiri se vjetar,
oblak odnešen,
sunce u riječima tvojim:
"Ljubavi moja!"

četvrtak, 17. svibnja 2018.

Kad me više
ne bude,
ne daj,
dušo,
da hvalospjeve
recitiraju
oni zbog kojih
za života
tragediju ja sam
pisala...
Kada odem,
kada duša
otprhne iz ovog
potrošenog bića,
ne daj da
zamnom plaču
oni zbog kojih
plakala ja sam
dok sam ovdje bila...
Kad me više
neće biti,
ne daj da mi
cvijeće nose
oni radi kojih
venula sam,
usahla i
svenula k'o
mak poljski
nakon žege strašne...
Kad otputujem
putem vječnosti,
kada prašinu
sa nogu bosih
stresem,
ne daj im
da svijeće pale
za me
oni radi kojih
proždrla me
samoće vatra,
bijede plamen,
pepeo jada
postala...
Kad odletim
s oblacima onoga
čega više nema,
dušo moja,
ne dozvoli
da pohode me
niti pjesmom,
niti svirkom
oni koji su me
dok još plesah
izbacili iz kola
u kom' bijah
k'o sa dvije
lijeve...

subota, 5. svibnja 2018.

Poklonit' ću ti pjesmu,
ovu sada,
kao da nijednu
još napisala ti nisam
nikada...
Pisat' ću ti
opijena mirisom
šipka koji nosiš
kud god kreneš,
nogom kročiš,
moj si tajni dnevnik
u kojem nevidljiva tinta
poljupce piše,
zagrljaja otisak
tvoga tijela
vakuum zaborava
ne može
iz mene
da isiše...
Napisat' ću ti
stih il' dva,
možda se i
tuđe duše
u njima pronađu
kao ti i ja,
možda okus leda
na usnama tvojim
neku drugu ponuka
da te poljubi
usnama svojim.
Ja ti mogu
riječi samo dati,
slovo,
zarez,
tu i tamo
rečenicu sjete,
strasti,
ljubavi,
ali papir to je -
samo.
Pjesmu pišem
sve u nadi
da će jugo
do tebe me odnijet',
da će nevere
naših sati
postat' bonace
onog sutra
u kom ja sam
samo tvoja,
a ti nikad
ničiji više,
da nijedna ruka
za tebe stihove
ne napiše -
osim moje...
Napisat' ću ti
čitav sonet,
kako u očima
boje lagune
zrcali se odraz moj
kao čitav svijet,
ja na tronu
tvoga srca,
tvog života
i tvog bića
ja - kraljica.
Poklanjam ti,
evo,
riječi more,
ali more - moje,
slova lavu,
ali lavu - moju,
žiće puno svega,
ali žiće - moje...
Nikad nikog
kao tebe,
nikad više
osim tebe...
Evo ti pjesma,
evo ti i esej,
predajem ti roman -
sve to liku
koji spozna -
tko sam...
Tragovima sjećanja
stope moje duše
danas hode
bez iole srama
nad patetike
suzama,
lizanjem rana,
davno minulih
dana,
neprežaljenih
minuta
koje znamo
samo ti i ja...
Pusti mi danas
patetiku mrsku
i obećajem ti
nikome reći neću
tko si bila
i tko jesi
meni,
ljubavnica,
žena
ili samo
hladna sjena,
mojeg dana
tama...
Tragovima straha
hodim sada
kao avet,
ne poznaje me
ni duša sama,
lomim kosti,
režem niti
plavkaste boje
da u krhotinama
stakla
opet ugledam
ljubljeno lice
tvoje...
Šutjet' ću o nama
i o tome što
mi uze,
što mi sakri
zanavijek od mene
i ukrade dio
sanja...
Neka!
Ja te pamtim
samo danas!
Pusti, dušo
da me muka
prelijeva i slama,
u svakom trenu
ovoga sada,
da me vrati
pod to sunce,
na asfalta
grubu plahtu,
na dijelove
moga tijela
razasuta
naokolo i
posvuda...
Neću pričat',
neću nikom',
danas u tebi
ja ću nestat',
prigrli me
kao onda,
u tvom naručju
da sve nestane,
da se stopim
s tvojim smješkom
kojim uzela si
moju nadu,
onu mladost
i ljepotu...
Sad me pusti
da patetikom
ranjavam si lice,
produbljujem bore,
iskrivljene smijalice,
umjetne,
prikrivaju
evo,
baš danas
tebe...
Nek' me salva
melankolije ispuni
k'o bačvu
i odnese južnije,
tamo gdje upoznah
svaku jezu
ovog danas
s kojim hodim
godinama,
ja sa tobom,
ti bez krivnje,
sama sa sobom...
Samo danas,
tragom sjećanja
kroči duša moja,
uživa
i pati,
u izopaćenom krugu
prošlosti,
samo danas...

Pjesmom ti kažem: Ostavi floskule I isprazne fraze Kurtoazija gungule U šarene kutije upakirane Varljive neiskusnu oku Ispod hrabroga smiješ...